Bog – Znanje – Stvaranje

I čovjek k'o biljka stabljika života,

i njegov je izraz propast il’ ljepota.

I voda, i sunce, njegova potreba;

i čovjek k'o biljka živi ispod neba.

Istini za volju, bitno mnogo nije

to što biljka vodu iz čaše ne pije.

Biljka svaka kao i mi živi u vremenu:

ispisuje “svoju knjigu” u svome domenu.

Sjeme biljci k'o i nama života je klica,

znanje o tom’ čovjeku je otkrića iskrica.

Od sjemena priča kreće, vrijeme o tom nisku niže

svakom niskom – svakim danom, svako od nas cilju bliže,

osluškujuć’ zov vječnosti, sa trulenjem cilju stiže.

Il’ iz zemlje, il’ od zemlje – sjeme korijen njima

u zemlji im tijelo truhne, tajna u tom ima.

Prolaznosti ona uči, to je tema ove pjesme:

popićemo ono što će zavrnuti sve nam česme.

Ova tema kraj već sluti, al’ spoznaju drugu daje –

da je vlasnik naših klica Onaj koji vječno traje.

Prolaznost je očit dokaz, jer kroz vrijeme ona diše

i ne vidje ona nikad svoje vrijeme da izdiše.

Prolaznosti prostor kuća, a vremenu vječnost vrelo

al’ i ono prolazaći žuri da bi VJEČNOG srelo.

I prostor i vrijeme ima izvor – ima izvor, eto:

da postoji Izvor svemu, saznanje je sveto.

Prostor – vrijeme, sad su nama k'o dvoje iz para

granicu im odredio Onaj što sve stvara.

Bog – Znanje – Stvaranje, to pouku luči:

A da znanje izvor ima, to nas život uči –

dokle njegov korijen seže, nek’ samo odluči.

To što znanje u paru je – suprotnost neznanju,

od Onog je što poznaje uzrok svakom stanju.

Pa sad reci, ako smiješ, da On sve ne prati –

i kad Htjedne da to neće Njemu da se vrati.

Sve tenziju jednu ima – da sebe uveća,

od začetka svog istinskog taj cilj mu je sreća.

Allah zemlju sa krajeva njenih bitnih umanjuje,

zbog čovjeka koji želi ljudski zakon da caruje.

Ljudskoj volji, i djelu joj – granica je konačna.

Konačnosti Vladar ima i vlast mu je beskonačna.

Neka čovjek sad razmisli šta se želi time reći,

ako neće i ne mora: zakon Božiji ne može se izbjeći.

Onaj koji znanje voli o duši će razmisliti,

jer sa voljom te će misli stanje duši odrediti.

Duša isto druga parnog u životu svome nađe –

to je tijelo što je nosi, sve dok iz njeg’ ne izađe.

Ko je bitak koji živi: duša ili naše tijelo,

koje od njih stvoreno je za smrtničko odijelo?!

Još o misli i brzini prozboriću ja par riječi:

Brzina nam u shvatanju želi mis'o da “prignječi”.

Svjetlost mis'o stić’ ne može, svjetlost ima Ko da “veže”

a misli je dopustio da se do Njeg’ sve proteže.

A i tu joj kraj ne veže, ostavlja joj pute sebi.

jer ona je za Istinom uvijek bila u potrebi.

Čudna jada kada čovjek dušu stavlja pod upitnik –

mada misli tijelu zbore da je duši zastupnik;

U govoru i u djelu mašina je tijelo duši,

kad mašina kraj dočeka, duša tad se ne obruši.

Materija dal’ je bitak – ti objasni svojoj duši

Kad ti kaže platićeš mi –  za sve rane nanesene,

a ti budeš na umoru, tad ćeš shvatit’ riječi njene.

Empirijski čovjek može provjerit’ sve ovo:

ti tok rijeke dirnut’ ne znaš, a dodirneš vrelo;

dal’ tok rijeke dušu ima – pitanje je pravo

neme, nema … ti ćeš reći – mišljenje je zdravo

dodirni ga onda rukom i dokaži da ne pričam pravo.

Ja sam htjela samo reći da fizika novi zakon treba

o granici što se pruža od Zemlje do neba.

Izazov joj evo nudim: suzu oka svakog:

dal’ korjen joj oni vide kod dodira jakog.

Dal’ joj tijelo skanat mogu materijom “skana”

“Higgsov bozon”, prevara je i stvar je ekrana.

Ekran neće Boga sresti, ali hoće duša,

fizičar će uspjet’ onaj koji nju posluša.

Zakon prirode se bazira na prostoj matematici

Božiji zakon balansa je lako razumljiv, prilagođen ljudskoj prirodi da bi ga svako razumno biće lakše shvatilo. Šemu tog zakona smo dobili od Uspostavljača Njegovog – Svevišnjeg Tvorca, već od postanka svijeta. Bog je stvorio od svačega po par. To je nepobitna činjenica. To znanje mora biti i polazna tačka za određivanje (biranje – volja stupa na scenu neposredno i samostalno) našeg djelovanja. Ako je Bog Svojim stvorenjima ukazao na par (kao smisao) i na rezultat (djelovanjem tog para) kao svrhu, tu se više nema šta “mozgati”. Treba samo posmatrati svoj svijet i onaj oko sebe. Vrhunski zakon je zakon balansa, i jedini koji smisao svemu (uopšteno) daje: par su muško i žensko kao primjer koji vodi rezultatu: produžavanje vrste (isti zakon važi,naravno, i za životinje). Par su davanje i uzimanje. Par su plus i minus: na televizoru (pojačavanje – smanjivanje tona; na bateriji koja se stavlja u običnu dječiju igračkicu da bi: svirala, hodala, pjevala, itd). Sve nam u životu našem asocira na par, pa čak i saznanje da možeemo biti i kratkovidi i dalekovidi (optička sočiva su ili sabirna (konveksna, ispupčena) ili rasipna (konkavna,udubljena), dakle sabirno i rasipno kao primjer para. Nevjerovatno je da ljudi koriste znanje o “paru”, razumiju sve oko toga, znači imaju znanje i dobili su saznanje u koju svrhu ga uotrijebiti, pa opet neće da razmišljaju o poruci toga znanja i saznanja. Ovo je priča o paru kao teži i protuteži, sve balansa radi. Priču o paru nikad nismo ni prestali pričati u svakodnevnom životu, a o tome vrlo rijetko razmišljamo. Ja pričam o paru u službi saznanja o potrebi balansa (i njegovog održavanja) kao uslova života na zemlji. Svaki put kad se balans naruši rezultat nije ono što bi trebalo da bude. Znači, mi moramo imati znanje o tome kako održati bar minimum balansa (na koji mi utičemo pozitivno ili negativno, svjesno ili nesvjesno, a rezultat je posljedica toga,i biva shodno tome: dobar ili loš).Priča o “paru” je prspektivna priča. Puna je alternativa za rješenje problema. Tim više što joj je logika jednostavna. Ljudi se bave glupim stvarima kao: proricanjem sudbine, predviđanjem događaja, vjeruju u “misteriozna” saznanja bez truda (oko čega nisu glavu ni “razbijali”, dakle – vjeruju da mogu znati nešto o “nečemu” a da ne djeluju na putu do tog saznanja: nema toga, pretpostavka istini malo koristi. Do otkrića se dolazi zalaganjem, učenjem, razumijevanjem, dijeljenjem znanja (da bi svoju svrhu opravdalo). To je put pravi, put istine. Razumjeti poredak, hijerarhiju stvari, vrlo je jednostavno. Čovjek uvijek precijeni težinu zadatka. Samim tim potcijeni svoje mogućnosti. Znači, čovjek komplikuje misleći da je komplikovano, te se tako “zdrobi” oko smišljanja što težih, primjera radi, matematičkih rješenja za razumijevanje kako nauke, tako i vjere. A matematika čiji izraz u prirodi nalazimo je vrlo, vrlo jednostavna i prilagođena običnim, prosječnim intelektualnim mogućnostima.Tako čovjek, koji se naukom nikad bavio nije može izvuči logične zaključke oko stvari, pojmova i dešavanja. Uslov je da prati (posmatra), reflektira na to i provjerava svoja saznanja tako što ih pokušava potvrditi crpeći odgovor sa više razlićitih izvora. Stečeno, iskustveno znanje, je moć logičkog rasuđivanja, ne memorisanja bilo koje vrste – koje nam kasnije bude u službi. Ja ovdje tvrdim da prosta matematika “plusa i minusa”, bez ikakvih zavrzlama, sa brojevima od jedan do deset, može odgovoriti zadacima koji nas čekaju u ovo malo vremena do Kijametskog dana. Ja ne proričem. Ja pratim, sabiram i oduzimam. Tako sam došla do toga da je Ajnštajn gotovo sve dokučio. Čak i moguće vrijeme Smaka Svijeta. “Fulao” je 16 godina, ili ja. Ili smo i on i ja skroz “fulali”. On je logikom “otkrio” 2060-u kao godinu granice između dva života: dunjalučkog i ahiretskog. Mojom logikom razumijevanja stvari i korišćenjem prirodnih brojeva od jedan do devet došla sam do nekog rezultata. On se ne poklapa sa Ajnštajnovim, ali razlika je u nekih 0,4 mjereno u postotku. Što se tiče odrađenog po pitanju nauke, došla sam do zaključka da je 88,8 posto odrađeno, dakle ostalo nam je 11,2 posto za odraditi i to će morati ići brzo, jer je ranije balans bio poremećen. Posljedično tome bilo je zastoja, a i pogrešnih smjerova. Do ovog saznanja sam došla tretirajući krug, krug života i rezultate do kojih se došlo u nauci. Prateći mustru (kodove) po kojoj se to dosad odvijalo. Nauka će potvrditi da se istinita, od Boga riječ, ne može protiviti nauci, jer nauka je, Božijom Voljom, tu da bi je i dokazala kao Neprikosnovenu Riječ. Ja sam u svom proračunu dobila 2044-u godinu kao taj “prelaz” iz stanja u stanje, iz dunjalučkog u ahiretsko. A ja ne želim “fulati” ni u čemu, a nikako ne želim “fulati” (čitaj: lagati) o istini. Zato ja neću lagati ako kažem da će se to dogoditi ili prije, ili poslije 2044-e, ili 2044-e godine. Allah najbolje zna. Mi o vremenu malo znamo. Ako i pojam vremena i ono što smo do sad vidjeli od znakova Kijametskog Dana ide ovom prostom logikom (a sve upućuje na to), onda nam i nije mnogo ostalo. A samo Allah zna kad će to tačno biti. On je svemu rok odredio, pa i ovom svijetu koji je On, u šest vremenskih perioda, stvorio. Tema ovog pisanja nije proricanje Sudnjeg dana. Ja bih tada bila, ne dao Allah, nevjernik, jer Istinu Zna On, i samo je On Gospodar Istine. Ovo sam usput navela s ciljem podstreka na želju čitanja i razmišljanja o Božijim znakovima u prirodi. I njihovoj konkretnosti obilježenoj kroz pojam “par”: djelovanje i učinak djelovanja. Par asocira na sabiranje. A može, kasnije, i na oduzimanje. Par ne isključuje “jedan” kao presudan faktor za ishod stvari. Ja pričam o temi. Ona upućuje na sadržaj. Tako mi je “par” tema kao uputa za djelovanje, sadržaj prispijeva shodno znanju koje je ta tema iznjedrila. Ja sam samo razmišljala glasno o poretku na Zemlji. Da neko ne bi pomislio da ja ovdje “guram” neosnovanu priču po pitanju mojih gore navedenih teza, prostom matematikom sabiranja izvedenih, moram dodati da mi je geometrija bila vodilja. Pokret moj za “kopanje” o tome je bilo znanje o pokretu (čitaj kruženju): oblaka, ptica, znanja, okretanje zemlje oko svoje osi, svega u prirodi, pa i sami vrtlog vjetra (neki kažu:”šejtansko kolo”) koje se ponekad pojavi na zemlji (prašnjavom zemljanom putu, ne sjećam se da sam ga drugdje vidjela). Sve su to Božiji znakovi ljudima. Tako sam kružnicu i njenih 360 stepeni posmatrala, njenu središnju tačku i nepogrešivost zatvaranja kruga kad imamo ugao ravni (čitaj crtu za početak koja ne ostavlja mogućnost grešci, ukoliko nismo nemarni kod držanja šestara). Ja sam šestar shvatila kao primjer sebe same. Ravni ugao, ispruženi (ja ga u stvari uglom ne bih zvala) je nešto očigledno i kao takvo, on je ravna crta (meni on označava liniju života). Četiri prava ugla što se ukažu povlačenjem horizontalne i vertkalne linije mogu biti i asocijacije na etape razvoja u svijetu, obilježene u postotcima (meni je najjednostavnije bilo baratati prostim brojevima od 1 do 9, te su kod mene one klasične četvrtine (pravi uglovi oko ispruženog ugla – a ja ga uglom zvala ne bih; ljepše mi zvuči: ispružena linija (ravna crta) koja potpomaže određivanje uglova uopšte) od cijelog kruga, koje omogućuju jednostavno preračunavanje udjela u krugu onoga što mjerimo: cijelo, polovina, trećina, četvrtina, petina, šestina, sedmina, osmina, devetina, ostatak je poznat (taj deseti dio nam se sam ukaže). Tom logikom vođena, reći ću da neće biti teško onu preostalu desetinu zadatka nam odraditi. O ono malo što je preko deset već sam rekla: za postrojavanje, prestrojavanje i prihvatanje puta istine veći dio od toga, a onaj manji (najmanji) za odmaranje. Broj deset mi u principu zaista u mojoj matematici ne treba. Ni nula mi ne treba, jer mi je zamjenjuje središnja tačka kruga, koja je u stvari nula. Ja hoću samo reći da se nepotrebnim ne treba opterećavati, to su samo ukrasi i pomagala). Pričam o crti, ravnom uglu (ispruženom uglu od 180 stepeni), pričam o ispruženoj liniji. Pričam o polaznoj tačci i njenoj ulozi kao Božijeg znaka nama, za naše djelovanje. Kao primjer blizak nama je i dijagram. I njemu je ta “ravna crta” osnovica, kod grafičkih prikaza (za ose grafikona) nam je ona (ta “prava crta”) horizontalna ( x-oznaka, nazivam je ukrasom) osnovica, baza, kako god to zvali, to je put kojim idemo da bi smo svoje mjerenje tačno sproveli. Naravno da ja ne diskriminišem vertikalnu (uspravnu) liniju, osu Y na grafikonu; ona je meni prikaz, a x osnova na kojoj se niže prikaz. Čini nam se bitnijom (osa y) kao faktor u postupku i za rezultat procesa rada, ali bez osnove za rad (ose x) nema posla; u krajnjoj liniji nema tačnog, ispravnog rezultata. Zar ovo nije Božiji znak koji trebamo na putu našeg djelovanja – ispravnu polaznu tačku na ispravnom putu?! S pogrešnom polaznom tačkom svakako nećemo dobiti ono što treba da dobijemo. Zar nam i strane svijeta nisu znak “parova”, a i potvrda da jedno znanje uvijek koristi, ako je ispravno, u proširivanju perspektive znanja, kao i za povećanje istog. Samim tim što nam je to znanje (nevezano iz koje oblasti dolazi) potrebno kao “treće oko”. To znanje nam i kodno pomaže, ako smo početnici u izučavanju nečeg posve novog za nas. Kodovi sabiranja znanja su konstanti i nepromjenljivi. Dva su, balansa radi. Jedan za znanje, drugi za djelovanje. To su oni isti kodovi koji važe i za sve ostalo. Lako je dograditi, treba otkriti novo. Priča o danu, mjesecu i godini kad će se Smak svijeta dogoditi je banalna priča, osim ako je u službi podsjećanja na odgovornost pred Onim ko je Odredio kad će taj: sekund, minut, sat, dan i u kojoj godini će se Smak svijeta desiti, prema našem računanju vremena. Hvala Allahu, niko o sekundama, minutama i satima ne priča. Negdje sam pročitala da bi to mogao biti jedan petak, u zoru. To sve uopšte nije bitno, jer će nas Smak svijeta svejedno sviju iznenaditi, pa i kad bi nam Bog dao saznanje čak i o danu, i o satu i o minuti; tačnu sekundu svejedno nebi mogli upratiti. Zar bi mi mogli znati kad će se to tačno desiti kad znanje o tome Njemu pripada; a ne postoji niko drugi ko ga ima. Znate li vi da mi nebi znali ni koji je dan, ni koji je sat od straha – isčekujući ga, taman da vijest o tom događaju u sekundu imamo pred sobom zapisanu. Iz svoje milosti, Gospodar svih svjetova nam ga zato nije ni otkrio, a i da se zabavljaju oni koji o njemu ne razmišljaju. Nek’ se zabavljaju, biće to samo do roka određenog. A Allah je milostiv i On mnogo prašta. I za svakog čovjeka ( bilo to muško ili žensko) koji TVorca svoga ne negira i ne pridružuje mu druga u vlasti, za njega iskra svjetlosti svijetli. Iskra spasa. Iskra uspjeha. Iskra upute, srećnog kraja iskra. To je Svjetiljka što put istine osvjetljava. Allahovo svjetlo. To za one koji se pozivu na put istine odazovu.

P.S. A do naše granice koja ahiretu vodi ostalo je puno toga da se odradi. To je najbliže jednoj devetini, prema proračunu prostim brojevima od jedan do devet. A Allah najbolje zna; molim Ga da mi oprosti ako me je moja logika u nekom segmentu moje koncentrisanosti krivo uputila. Nije puno ostalo. Nauka ima još malo da uradi do potvrde kur'ana kao istinite knjige od Boga poslane Čitavom Čovječanstvu, a ne samo Arapima. 1% preostalog vremena nam je za prihvatanje istine, ispravljanje grešaka, prestrojavanje i postrojavanje na putu prema cilju, i naravno, ispravno djelovanje na tom putu. 0,2% od preostalog nam vremena je za odmaranje (U zaostatku smo velikom); ko je više propustio neka manje odmara. Fizika, kao jedna od najvažnijih naučnih disciplina kasni. Ona spava. (Istini za volju, informatika poene kupi). Fizika spava, a dinamika joj grana na kojoj počiva. Fizika mora dalje. Njena stara slava njoj ne pomaže na tom polju, ona pomaže informatici i drugim modernim naučnim disciplinama, koje svoj posao, mašaallah, dobro odrađuju. Pričam o dinamici, i o nečem još. Velika imena prije i poslije Isaka Njutna (Njegova je kruna) su svoju zadaću odradila, ali davno smo imali velika imena. Koliko takvih imena u kvantnoj mehanici je dalo savremeno (to naše moderno) doba?! Pojam konveksan, konkavan i simbolika toga u “ogledalu”, da li je tu sve dorečeno?! Pitam fizičare: “Jesmo li zakon o tvrdoći rastabirili u tančine?!! Jesmo li iscrpili sva alternativna znanja o Prvom Njutnovom zakonu, o zakonu inercije?! Kako to da je jedan naučnik mogao odraditi posao koji nisu uspjeli svi zajedno od takvih, u jednom drugom vremenskom, mnogo dužem i sa mnogo više mogućnosti u smislu resursa potrebnih za djelotvornost?! Neko je morao lagati: ili da poznaje tu nauku (prirodnu, koja je laka za razumjeti jer je iz “baze” života), ili je krivotvorio (zašto?), ili je prikrio (zašto?), ili su se ljudi čitave te epohe odali porocima, pa im Bog uskratio znanje, srazmjerno grijesima. A naučnik koji radi za otkriće i sam mora biti otkriće svoje struke. Takvog mi izgleda moramo pod hitno prepoznati i zamoliti ga da čovječanstvu pomogne. U moru materijaliziranih mozgova će to biti jako teško za tog (te naučnike) naučnika, ali Bog pomaže. Božiji zakon čovjek mora (voljom svojom ili Božijom; ostavljeno mu je još uvijek da bira) potvrditi kao istinit, a za to je potrebno da ga u stvarnosti i dokaže. Zakon vjerovatnoće ne može sam odbraniti sebe. Ja o mehanici pojma nemam sa naučne tačke gledišta, ali znam da je gibanje – promjena položaja, znam da je prostor ovisan o vremenu (to mi je bila koordinata u mom krugu analize čovjekovog odrađenog dijela zadaće). Ja ne mogu proučavati silu, ali ja je osjećam, znam da postoji. Iz ovog do sad što je znanje stručnjaka iz oblasti mehanike dokučilo (naravno onoliko koliko ja kao laik mogu shvatiti) ne vidim da je fizika utvrdila tačnu ravnotežu sila. Da je to od presudnog značaja u ovom tranutku ispita nauke uopšte, nepobitno je. Došlo mi je, vjerujte, da se sa mojih 60 godina što “nosam na leđima” “fatim” zakona mehanike i upitam stručnjake u okviru iste: “Dokle ste stigli sa ravnotežom sila? Jeste li utvrdili tačnu ravnotežu njihovu? Ako jeste, iznesite svoj dokaz o tome što tvrdite! Pa ako činjeničnim stanjem na ovom našem prolaznom svijetu (koji je “hodajuća prirodna nauka”) dokažu istinitost onog što su ustvrdili, pa makar nam usput pričali i o negativnim silama i njihovom uticaju na njih dok su tragali za istinom o ravnoteži sile, onda su opravdali to što ih je Bog počastio da budu od prvaka među ljudima. I trenja i međusobna trvenja bih im oprostila, i “šiju” svoju spustila. Ali, ja sam na njihovoj strani, oni su svejedno najbolji od ljudi, oni koji rade za dobrobit čovječanstva. Naučnici – trudbenici, odriču se provoda, sna, pa i hrane i pića većim dijelom, (jer sit čovjek ne može dokučiti puno više od želje za ljenčarenjem, spavanjem ili odmaranjem. Samo ono što mora, on odrađuje).
I par rečenica još, o fizici: Da sam fizičar, izazov bi mi bio razvijati znanje o dinamici fluida (tečnosti i gasova). Zar tečnost i gasovi ne pričaju priču pokreta (koji je sinonim života)?! Zar fluid ne pretstavlja nešto što se lako i kontinuirano deformiše pod uticajem “nekih” (ne znam kako se zovu) napona?? Kakva je nama pouka iz ovoga?! Imamo li mi štogod od tih osobina: pokret, kontinuitet propadanja?! Pa, ima li i jednog naučnika-fizičara koji je ovu pouku primio, i još je među nama?! Pazi, sile trenja i sile otpora sredine imaju slobodu kretanja, razlikuju se, deformišu. Kakva ascijacija!? Bez presedana. Asocira na ljude: i kreću se slobodno, i razlikuju međusobno, i deformišu pod određenim uticajima. Koja je razlika (a mustra koda je ista)?! Čovjek ima slobodnu volju kojom bira i posljedično tome, kod čovjeka se tijelo može i uljepšati i unakaziti (ja bih to nazvala deformacijom stanja od ranije; ZA ONOG KO IMA VOLJU (ČITAJ: ŽIV JE I OBDAREN RAZUMOM), POSTOJI MOGUĆNOST IZBORA PUTA DO POSLJEDICE, SPECIJALNO NA DUHOVNOM PLANU – NA KOJE VANJSKI UTICAJI DEFORMATIVNO DJELUJU (ovdje moral i etika odgovaraju na metafizička pitanja. I onog živog (duše) što utiče u ulozi signala (pošiljke) kao i onog živog na kom se to reflektira (duše). DEFORMACIJU MOŽEMO USMJERITI NA DRUGU STRANU, ONU PLUS (POZITIVNU) STRANU. Signal možemo i odbiti – pismo, poziv vratiti, možemo ne htjeti voljom svojom. A zbog tog što možemo voljom svojom htjeti, “sile mraka” (negativne sile svijeta) ne mogu nam mrakom svojim utrnuti svjetlo koje nam put obasjava. Ni tajnu koju krije relativistička dinamika trajnom tajnom učiniti … Ima Onaj koji je Gospodar tajni. On će nas o onom što smo radili obavijestiti. Hvaljen da je On.

U cilju dokazivanja istinitosti Kur'ana kao Božije Knjige, u kojoj nema nikakvih proturječnosti, i koja bi trebala biti nadahnuće za otkrivanje tajni, kao i vodič lakšem razumijevanju istih, nauka bi trebala djelovati brže, ili djelovati samo. Ako nauka kao “sila” ne prihvata takvu mogućnost (da radi u službi istine koja se bazira na kur'anskim znakovima), onda je dužna da objelodani da ne privhata istinu koja se ne kosi sa istinom kur'ana. Ili neka nađe grešku u kur'anu ako može (a neće je naći). Ako ustvrdi da kur'an ima tačaka koje nisu u skladu sa naukom, dužna je i da obrazloži svoj put do rezultata koje je dobila. A ja pričam o kvantnoj fizici (kvantnoj mehanici). O kvantnoj mehanici i o zakonu vjerovatnoće. O dinamici razmišljam.

Ovo je moj život ispričao svoju priču … Ako je ovo znanje, reći ću da ono nije moje znanje. Ono je nadogradnja nečijeg znanja. A nadograditi, ranije u ovom iskazu sam već rekla, nije teško. Teško je – imati ga. Da bi ste ovo što govorim mogli razumjeti, potrebno vam je znanje o središnjoj tačci na ispruženoj liniji (onoj što joj je “ugao” 180 stepeni, a ja to ne bih uglom zvala), onoj mojoj – odakle sam ja krenula. Vi to znanje ne možete imati, ali zato možete imati znanje o svojoj središnjoj tačci, o svojoj polaznoj tačci. A ja sam sad dužna da vas o svojoj obavijestim, zarad razumijevanja onog što sam željela podijeliti s vama: odgoj moje rahmetli majke i znanje moga rahmetli oca, kao i znanje moga rahmetli muža, a uz to i moje učenje na sopstvenim greškama (to nije znanje – to je put koji njemu vodi) su bili centralna tačka na mojoj ispruženoj liniji. Startnoj liniji. Odatle sam krenula sa nadogradnjom moga preuzetog znanja. Dok su bili živi “pokupila” sam ono što sam svojim ograničenim mogućnostima mogla. – A put koji znanju vodi je moj. Njega sam pronašla sama učeći na greškama na koje mi je moja SAVJEST ukazala.
Ako sam uspjela u onome što sam htjela prenijeti na putu dobra, zahvaljujem Allahu na pomoći Njegovoj. A ako nisam uspjela, hvala Mu što mi je omogućio da imam dobar nijet. Hvala Mu i na tome što djela insana prema nijetu “računa”. Hvala mu na svemu: na onom što mi je dao (na čuvanje, upotrebu ili kušnju)i na onom što mi je uskratio (zbog opomene, kušanja ili razrješavanja). Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova! Amin. Gledala sam drvo i pticu na njemu. Usamljenu. Tihu. Tihu glasom. Sigurnu pokretom. Malena je bila, a rep joj dug. Drvo sam gledala, pticu osluškivala. Odgovor sam tražila na pitanje koje nisam postavila. Zar pravilno postavljeno pitanje ne sadrži odgovor u sebi?! Ja sam samo posmatrala. I osluškivala. I bila gladna, i umorna bila. I željna blizine Vječnog Posmatrača i Osluškivača. Bila sam samo kap u moru kapi. Jedna od njih je i ova suza što iz oka krenu. Gospodaru naš znanje nam povećaj. Amin.

Nemam ja ALZHAJMER; ja imam BOL…

… zbog ukidanja naziva. Žalim za “Bratstvo-jedinstvo”, jednim od njih. Žaleći tako dođe i do bola; pa i u bol bosanskohercegovačku “uletih”. Iz nje ispade i ovo saznanje: “Niko osim Muslimana (čast izuzecima koji potvrđuju pravilo) nije volio SFRJ. Svima osim njima (nama) ona je bila odmaralište za ideje, koje su i od ranije motivisale ljude za akcijske pripreme. Udba zna da ja govorim istinu. Tito je bio kočnica. Svima, osim nama. Nas je izbrisao još na Drugom zasjedanju AVNOJA U JAJCU, kad smo jaje od Jajca i dobili. Nojevo. Sve nas nahranilo nepravdom. Taj 29-i i 30-i studeni 1943-e je nama studen donio već tad. I onemogućio zagrijavanje. Poslije “Titine” smrti, uspjeli smo se i zalediti. To je onemogućilo zagrijavanje. Mi smo još sleđeni bili kad se ovaj poslednji, rat 90-ih krojio; svu vrelinu što je “nadolazila” nam suze za Titom odnije sa sobom. Ovo je riječ autora.

Sad smo u uvodu: I Srbi u BiH su željeli raspuštanje SFRJ-a. Riječi podrške za ovaj tekst su: SVeti Savo, Bratstvo-jedinstvo, ukidanje Bratstva-jedinstva, djelimično istrjebljivanje (ono što se mora), protjerivanje, Velika Srbija, NDH. Neke od ovih riječi djeluju iz sjenke, u službi istine. O ratu u BiH.

Razrada: Šta god probam naći na zvaničnim portalima RS-a moga, nema. Imena sela, gradova, rijeka. Čula sam da su i kravi Jagodi promijenili ime. U muslimansko: Sanda. Ljudi, ničeg osim S u dovikivanju nema. Zato ni kravu niko ne može dovikati ( i krava pamti svoje ime, osim ako i ona, kao i ja ima sindrom “Alzhajmer”) Nisam ni znala da imam sindrom, dok nisam pošla tražiti, pa ne moći naći. Taj mi sindrom neda ni imena pradjedovskog grada mog da se sjetim. Doduše, sjećam se, kao kroz maglu skroz, kad su mu treći put ime mijenjali. Ovaj četvrti put su bili zaboravni kao i ja, pa im ne zamjeram. Sindrom nije šala. Pola imena zaboravili. Prvog imena grada se sjećam: Servitium, drugo i vi svi sigurno znate, a i ostala što su slijedila. Ako ovo što pričam nije tačno, sindrom ja “nosam” u glavi.

Rezultat 1: Nazivi ulica su me skroz ubijedili da ja nikako nisam živjela u vremenu, ja sam u njemu samo preživjela. Pa ja se ne sjećam ni ulice u kojoj pola života provedoh. Ja mislila Maršala Tita, a ono Vidovdanska. Kućni toprak da i ne spominjem: kad sam nakon godina, prvi put otišla da posjetim “stare svoje” koji su se iz izbjeglištva “Isusovskim mukama” uspjeli vratiti na svoje ognjište, dočeka me u avliji čovjek (ne znam otkud on tamo) i udarivši više puta nogom (bosa nije bila, vidjela sam je, urezala mi se duboko u pamćenje) po onoj zelenoj travi što mi babo podšišao “nabas” i friško, pa miriše. Trava miriše, a on meni: “Ovo je SRPSKA ZEMLJA. Ne rekoh ništa. Ne smjedoh. Ne zbog straha, nego zbog želje da vidim roditelje (rahmet im duši), nakon godina. Prepreka nisam željela nikako ispunjenju moje želje: da ih makar vidim! A na vrh jezika mi je bilo: “Polahko delijo, nije bitno čija je, neće sama u sebe propasti zbog promjene vlasništva. Vlasništvo je zajednička imenica (srpska), važno je da je posjednik jedan.”

Rezultat 2: Htjedoh i datum promjene imena moje O.Š.”Bratstvo – jedinstvo” da nađem. Da vidim jel’ Alzhajmer ili nije. Nema ni njega. Datuma. Ima samo kad je škola osnovana. Iha! Ima ihaha! Doduše piše tamo “danas nosi ime Sveti Sava”. Ali, da je samo moja “osnovna”. Sve. Svo “Bratsto-jedinstvo” ukinuto, ukinulo ŠKOLSTVO, zbog PROGRESA ŠKOLSKOG PLANA I PROGRAMA: da je trunku sporiji taj progres bio, pa nam makar jedinstvo ostavio. Bratstvo je, doduše ostavio sebi, a meni i viziju jedinstva izbrisao. Neka. Klin se klinom izbija: JA OZDRAVIH!
Zaključak: Tako je PROSVJETITELJ PROSVIJETLIO ŠKOLSTVO. Prosvjetiteljskim bljeskom. Munjevitim. Grom će uskoro “klepiti”, kroz meteorološku prizmu gledano.

Vi analizu ovoga uradite, a ja ću još samo dodati:

Komentar (referatski, trenutak mog ličnog razmišljanja – kad sloboda misli diše):

Kad školstvo uzme pušku, razbole se djeca. Od straha. Oni od njih što su joj umakli (“puški”), izbjegli puščanu cijev – nikad je se više “prepasti” neće. Iz razloga: Dobili na vremenu. Školstvo RS-a je izgubilo na vremenu – može se cijev lahko okrenuti prema njemu, da ga zastraši, nebi li se požurilo u njemu.

P.S. Dokaz: Mislim da je jedan dovoljan za “dvicu” da u stvarnosti dokaže da ovo “drži”. Što se tiče plus jedan (trojica se empirijom bave) taj je ovo o čem’ ja (on je “nojevac” kao i ja, već je od jajeta pojeo),taj ovo u stvarnosti dokazao na sebi, a i prevario ovaj moj “jajčani” dokaz što slijedi. On zna da ja nemam Alzhajmer. Ja sad moram dokazati onoj “dvici” (dvojica su) imam li ALzhajmer, ili ga nemam. Ustvari je to dokazivanje da nema čovjeka koji ne zna kad ga neko s nulom množi. Zaboravili su da je nula granica. Dalje ne može. Još smo živi, nije vrijeme otpisa. Izbistri meni ovo, razmišljanje o onom ispod granice (smrti), pamet. Uh, dobro je. Nemam ja Alzhajmer. Sjetih se svega, k'o da me grom pogodi: Cijenim da je moje “osnovnoškolsko bratstvojedinstvo”, “Školstvo RS-a” ukinulo početkom školske 1991/1992, mnogo, mnogo ranije nego je i samo zaživjelo,(fiktivna RS, “dejavu” iz budućnosti). Vidite li vi kako jedno pitanje daje dva odgovora koji bazu podataka uduplavaju, kako god okreneš, pratite me: Ja htjela provjeriti svoje pamćenje o datumu osnivanja O.Š. “Sveti Sava”, pa usput riješih i svoju dilemu oko Alzhajmera. Pitanjem o “osnivačkoj” školske ustanove dobih i taj, a i odgovor o mom zdravlju:
NEMAM JA ALZHAJMER; JA IMAM BOL. BOLI nas sviju – i ljevake, i dešnjake i graničare (čuvare našeg djetinjstva) glava od bola mog. Ako taj bol označava jedinstvo u nečemu, neka bude početak. Zakorak na put sreće. SVima nama. Ja sam već od pomisli na to srećna. I vama želim sreću. U borbi protiv ALZHAJMERA.

Ili Google ili WordPress

U dilemi ja bila. Velikoj. Ona izrodi i problem: ”Šta je bolje?!” U nedostatku pameti moje da skonta šta izabrati, riješih ti ja to po naški – jednostavno. Izabra sve, mislim obadvoje: i Google (prevod na bosanski: ”kuglanje”) i WordPress (prevod na švedski: ”Livets ord”). Ali, nemojte vi meni plaho vjerovati oko ovih mojih prevoda s jezika na jezik. A još udrobila trojicu, mislim tri jezika što ih Bog dao. Provjerite vi mene, za svaki slučaj. Nisam ja od kreme što je osjetljiva na prelijevanje fila preko nje. A uz to, puno volim kolače, pogotovo kremaste. Od viška fila, nikad me glava ne zaboli. Odoh do jedenja kolača, a krenula kuglati kad već niko ne želi čitati Livets ord (riječi života). Za svaki slučaj, još ću malo pisati, jer … možda ipak neko i pročita:

Tako ti ja krenuh i sa guglanjem, oprostite lapsus: kuglanjem, i sa presom: (riječima života, tj. pritiskom iz utiska mog). Da ne dužim, dva su bloga sa dvije strane svijeta sjela sa mnom u jednu stolicu. Ispred kompjutera. Po mjeri baš. Jest’ da oni mene sad ne počeše razvlačiti. Ovaj švedski hoće nove teme, a bosanski pun straha od nepravde maha, pa mlataraj sa mnom, obojica. Bojim se da me ne zaboli, ili ne daj Bože, ne navikne na bol. Rekoh da me razvlače, na dva različita jezika. Neka. Dobro je to za vijuge (ako ne za moždane, a ono bar za vijuge vijuganja mojih prstiju s jednog bloga na drugi. Sve u cilju da me prestane boljeti, u slučaju da me od gore navedenog razvlačenja zaboli. Gimnastika prstiju je dobra. Pogotovo za starije osobe što im se oni – prsti koče. Pa rekoh, vijugaću s bloga na blog ne bi li se otkočili moji prsti – kad već ne može moja nemoć da čime pomognem da se nepravda tamo kod nas, u BiH, više jednom zaustavi. Najezdila na nas davnih godina. Nikako da se zaustavi u svojoj najezdi na insane. Ali, ima Ko će je sigurno zaustaviti, ako ti i ja – mi, ne mognemo. Može ON, i hoće inšaallah, kad On htjedne.

Ako neko ipak, ovo što sam napisala i pročita, red je da zna koji mi je moto pisanja. On je: IMA ILI NEMA! Ukratko ću o njemu: Mnoge ljude sam mnogo puta čula da kažu da u životu nemaju problema. Prirodno je da sam znala da zaobilaze istinu. Ćutala sam. Uvijek. Plašila sam se da će me žigosati kao zavidnicu. Ćutala sam, kažem, i ćutala. Što sam ja više ćutala, sve me više dunjaluk bolio, i sve sam više i više pratila dešavanja u svijetu – kako na domaćem, tako i na zabranjenom mi, globalnom planu. Ko sam ja da globaliziram? Imamo previše i onih što nas muslimane minimaliziraju, a i Bogami, onih koji rat u BiH (prošli) globaliziraju: zaraćene strane nisu bitne, bitno je da krivica za rat postoji, te ti tako zločinac i žrtva postadoše krivica (čitaj: sinonimi jedno drugom). Nema veze. Teza onih koji rat u BiH globaliziraju je, svejedno, istinita: ”Krivica za rat postoji” Sve dok ima onih koji kažu da nemaju problema i ne rade na rješavanju istih, teza nema dopune koja bi joj izgled mijenjala. Ja sad mislim na: nas, njih i one. Ko smo mi, za mene?! Moj odgovor: Mi smo žrtve. Ko su njih, za mene?! Moj odgovor: Njima se dozvoljava da nastavljaju. Ko su oni, za mene.?! Moj odgovor: Oni su zločinci. Prema mišljenju malo nas. Ko je nas, za mene?! Moj odgovor: Briga nas što ni u Bosni i Hercegovini, ni u svijetu (tom globalnom planu) mira nema. O kome ja to?! Moj odgovor: O čitavom svijetu, o tom našem globalnom planu. Onima što kažu da nemaju problema. I onima koji kažu da su “islamisti” jedini problem, kako na domaćem tako i na globalnom planu. Živi bili pa vidjeli. A što se mene tiče, svi nepravednici – ma ko oni bili, su nepravednici. Zbog nepravde prema bilo kome na dunjaluku ja imam more nerješivih problema. Uludo ja FACIT U GLAVI IMAM: GLOBALIZACIJA UMOVA KOJI PRAVDU VOLE IMA SNAGU KOJA MOŽE RIJEŠITI MORE MOJIH NERJEŠIVIH PROBLEMA. Malo ih je koji kažu da imaju problema. Ko će se zafrkavat’ oko MOBILIZACIJE UMOVA KOJI PRAVDU VOLE, zbog šačice problematičnih, pardon, problemima opterećenih ljudi. Aja imam more nerješivih problema. Ali oni ostali iz te šačice u koju sam i sebe umetnula su brojčano jači od mene, te bi me trebalo biti stid što kukumačem. Svejedno ću ja kukumakati.

Ali pomaka ima. Mi ljudi, namjesnici na Zemlji smo, Voljom Božijom, počeli pričati o globalizaciji. Tu ja vidim iskru nade. Hvala Bogu. Početak je tu: razmišljamo o pojmu: globalno. Samo da ga ispravno shvatimo. Mislim ciljeve globalizacije. A jedan smo već odredili: tržište rada i roba, EKONOMIJU želimo globalizirati zarad materijalne dobiti. Zar i materijalno nebi trebalo imati svoj faktor balansa (protutežu), da ne bi bilo izrabljivanja na tom globalno-ekonomskom planu. O čemu ja to pričam?! O duhovnom, nevidljivom planu, čija posljedica su upravo ovo moje more nerješivih problema. Moje more, i one “šačice u koju sam se i ja umetnula”. O čemu ja to pričam?! O duhovnom, nevidljivom planu. O faktoru balansa, da ne bi došlo do zloupotrebe (čitaj: da izbjegnemo nepravdu bilo u smislu izrabljivanja ili rasne diskriminacije, a i da se izbjegne vjersko-političko ugnjetavanje). Svi smo mi ljudi. Proklet bio onaj ko marginalizira osjećaje insana. Pogotovo onih koji pravdu vole. Oni koji pravdu vole, vole čovjeka kao biće i nikad ne mrze. Oni samo dižu glas protiv neprijatelja ljudskosti: nepravde. A vole da svako krene putem pravde, da bi imali opravdanje zašto žele da se nepravde oproste, jer imaju viška ljubavi za onaj dio što je preostao da se da tim ugursuzima, kad se poprave. A resursa, u smislu materijalnih dobara, ima dovoljno za sviju, samo kad neki svoj višak ne bi bacali. Ne bacajte ga, podajte ga onom ko ima manjka! Duša želi da oprosti, ali kako, kad čak ni moje opraštanje onom ko nepravdu čini, ne znači ništa. A meni znači da oprostim. Znaš li ti zašto ja toliko želim da oprostim?! Zato što se nadam da će taj što nepravdu čini prestati s nepravdama. Meni je to dosta. Dosta mi je da svako uvidi svoje greške i krene naprijed s tim saznanjem. To je jedini ispravan temelj za gradnju globalizacije na ekonomskom planu. Tada bi savjest kreirala interese na globalnom planu, i svima bi nam bilo dobro. A nagrada neka je prema doprinosu na globalnom planu. Bilo intelektualnim, bilo fizičkim naprezanjem. A pravda je da intelektualno bude više nagrađeno, jer ono ulaže više samim tim što osmišljava rad i daje smjernice za ubiranje plodova rada. A kome nije pravo nek se napregne intelektualno i postane jedan od onih koji doprinose intelektualno. Ako ne uspijeva u tome, neka šuti. A ako se napregnuti intelektualno umori od doprinošenja intelektualno nek’ se “fati” lopate. Nema spavanja. Dosta je bilo spavanja. Proći će nas život ili u spavanju, ili u nemoći da utičemo (a to je posve opasna stvar. Nema goreg po društvo od onog ko je ravnodušan. Njega je lahko u sve, ako ga ne pustiš da truhne. Zato nam se nepravde i dešavaju. Zbog njih, a i onih samodopadljivih, a malo manje zbog onih “zloćestih.” A ravnodušni (oni što ih spomenuh prve) su, svejedno, najgori. Prosto zato što im je brojka opasno visoka. A šta to meni smeta?! Smeta mi. Dakako da smeta. Vidi koliko ih je! Kad bi samo prestali biti ravnodušni, samodopadljivi bi odmah, od straha, prestali biti “ruža narcis”. Možda se neko pita zašto su “zločesti (kriminalci, ratni zločinci, pedofili i ostali nikogovići) najmalje krivi za sve!? Evo odgovora: Koliko ravnodušnih šeta svijetom (rekoh: “brojka opasno visoka”, kad nebi bili ravnodušni, čitaj: pasivni posmatrači, zar bi “zločesti” imali prostora za haranje svijetom. Kad pameti “nejmaju” neka ih. A mi, ravnodušnošću svojom, nikad ih opametiti nećemo (kažem mi, jer oni (ravnodušni) su većina. A većina je mi, kako god okreneš). Da pojasnim: Djelovanje većine najvišim procentom djeluje na nas. Na većini je odgovornost kud to mi, ljudi svijeta, idemo, jer je ona jedina koja može povesti u svjetlija sutra, ili nam ostaviti osim noći, mračne i dane i jutra. Njoj je Bog dao moć. Brojem određenu. A ja sam samo o nepravdi napomenu dala. I o moći “budne visoke brojčanosti.” Nemoć “ravnodušne nje” (zbog uspavanosti) je, “šačici koja ima problema u koju sam se umetnula i ja,” kriva. Kriva je što je ravnodušna, jer da nije ravnodušna bilo bi nas, cijenim preko 70% u svijetu, u kojem trebamo htjeti da ljubav i pravda zavladaju istinski. Dobili bi šansu da programom svojim privučemo i ostatak procentualni. Ima ona stara izreka: “S kim si, onakav si”. Mi dosad nismo bili s njima (”zločestima”), nego smo ih pustili da vršljaju kako hoće. Sigurno ni nisu znali bolje. A nas tu za njih nije bilo, da ih znanjem o savjesti obogatimo. Ili braneći joj ime zaustavimo, pa ako ni to ne ide – kaznimo. Da bi se popravili. Ako ne može iz ljubavi (popraviti se), provjerena metoda je strah od kazne. Ja i o pravdi razmišljala. Odnekud odjednom, i Dostojevskog se sjetila. Školska lektira :”Zločin i kazna” Odkud to sad odjednom?!

A skroz različito mislimo: on vođen revoltom dozvoljava da mu glavni likovi grozne stvari rade a krivnju na situaciju i ideologije svaljuje. Na onog ko ne može zakonski odgovarati. Kod mene nema toga. Stvari i pojmovi se (tu uvrštavam i ideologije) nazivaju zajedničkim imenima (prosto zato što nemaju volju da bi smo je mogli osuditi za rezultat iste) – za razliku od ljudi koji imaju vlastita imena (prosto zato što raspolažu voljom da bi mogli djelovati po vlastitom izboru i da bi nagradu, ili eventualno kaznu za to, mogli svako svoju “pokusati”).

A ja pričala o problemima (nepravdu sam samo spomenula, jer ona je uzrok, a problem njena posljedica). “Ima ili nema” Ja imam. Neki nemaju. Svi zajedno imamo problema, jer evidentno je da ih mnogo ima na planeti Zemlji. More. K'o kod mene, a sve zbog onih ravnodušnih (čitaj: depresivnih) što nisu svjesni svoje moći. Samo da pamet na globalnom planu mobilišu. Eh, da je sreće … Biće, biće jednom …sreće svima dobrim ljudima. Dao Bog pa da nam se i oni loši trznu pa postanu dobri. Gdje bi nam bio kraj. Nama, ljudskoj vrsti, izdignutoj nad ostalim vrstama. Neka svako od nas razmisli, zbog spomenutih gore vlastith imena, da li je opravdao povjerenje ukazano mu (kao pojedincu u ljudskoj vrsti, uzdignutoj iznad ostalih vrsta – naravno, zbog posjedovanja volje (čitaj: mogućnosti da bira), zbog raskrsnice odakle se na blizinu vide putokazi za dva puta: put zla i put dobra. Zbog tog bonusa (mogućnosti izbora) valja i odgovarati, jer kod Boga nema posudi (pamet), a ne vrati (upotrebom iste). A o ukradi (prisvoji ono što nije tvoje), bolje da ne pričam. Ali, milostiv je On, oprašta onom ko se iskreno pokaje. Tvrdim da je ishod stvari DETERMINISAN. Nije determinisano (Čitaj: nije relativno deterninisano) ono što čovjek može i treba odraditi. Dakle, proporcionalno tome koliko slobodne volje imamo, mi i odgovornosti za to kud smo je usmjerili snosimo. Eter u djelovanju je floskula obična. Djelovanje na tom putu je naše i bez prekida traje (svako, pa i ono najmanje u samom djelovanju pojedinca, daje izraz kompletnom djelovanju ljudskog roda i, konsekventno tome, taj naš put ka naprijed odražava: padanje – ustajanje; učenje – intelektualnu lijenost; rad (umni ili fizički) – nerad (umni ili fizički); marljivost – ljenčarenje; spavanje – buđenje; tegobe – pogodnosti; prepreke – slobodne prolaze; uživanja– patnje; sreće – nesreće, itd. ) Za sve što pogrešno ide ljudi su krivi, a sve što nam dobro ide – zaslugom je ljudi, a Bog svakako djeluje. Pa i vaspitno, opomenom (to za one koji pameti imaju), a i kušnjom (ispit, k'o na fakultetu, znači valja nam tu kušnju prebrodit’; poplave, ratovi, prirodne katastrofe – to da se ljudi i oni što ne zaslužuju da se tako zovu rastave (k'o istina i laž što se jasno rastave kod razračunavanja). A i njihova (onih što nisu zaslužili da se ljudima zovu) sudbina da nam bude pouka o tome kako završe oni koji od zla ne odustanu. Ništa manje važna nam od te pouke nije ni poruka (stradanja ljudi i onih koji im ruku pruže) da i mi, pošto ih je i Bog zavolio, zavolimo one dobrićke što svakom, isto kao i sebi, samo dobro žele. To su oni koje tuđe rane bole isto kao i njihove vlastite. A ima i onih koji tuđe rane teže podnose nego svoje. Kunem se Bogom Jednim Jedinim, da ih ima. Oni su “svjetlo” što će nam budućnost prosvijetliti. Onaj ko Zna, Vidi, Čuje i Održava sve, Neda da se bilo koja ravnoteža koju je On uspostavio i na Nebu i na Zemlji poremeti, jer ON je sve s mjerom Uredio. I rok mu Odredio. Ko smo mi da nasilni budemo?! Oprostite, ova nana senilna, opet s teme skrenula.

Zbunilo me ono moje pitanje u naslovu ovog teksta: “Ili …” Zato sam ja i pomislila da ne skrećem s teme dok sam skretala, jer kontam: “ILI” je i direktno i konkretno povezano sa voljom. Ja ovdje, u ovoj priči, nikad o volji i nisam prestala pričati. Cijelo vrijeme pričam o odlukama, izborima i o ostalom što je rezultat volje. A i dilemu volja rješava. Tako je moja volja riješila moju dilemu oko obloga, uh šta ja rekoh, ali neda mi se sad brisati, mislila sam reći blogova. Dvije su sad – ako su obloge; kad već nisu (a žao mi što nisu), onda su blogovi. Trajaće dok imaju smisla. Nema kod mene etera u djelovanju. Ako niko ne bude čitao, zna im se. Zatvaram ih. Da mi ne budu kušnja bačenog vremena, pa da na njoj padam. A ja još uvijek mislim da imaju smisla, jer promovišu ljubav: onu razumnu što ostavlja prostora izmjenama i dopunama, izradama i preradama, sve zarad dobra svih nas. A svi ogledala svojih duša imamo: naša srca.

Božiji znak je i tišina

Božiji Znak je i tišina. Sretni su oni koji to znaju. To sa vanjskim izrazom nema ništa. To je duboki, istinski osjećaj smiraja. Sigurno ih ima dosta. Sretnih u smiraju. To su oni što osluškuju. Govor tajanstveni. Govor relativiteta je svaki govor osim Njegovog. Tako i tišina svoje zvuke ima, koji našu intelektualnu bit poučavaju o Jednoći Apsolutnog. Ti zvuci šapuću o Moći Tvorca Sveprisutnog. Jedinog. Kao apsolutno Jedin, i bez potreba Jedan – Jedan Jedini je ON. U relativitetu onog što je Stvorio – On je Nevidljivi Pokretač, Posmatrač i Pomagač.

Relativnost svoju život nama tkaje,

to Znakom je Onog što ga takvog Daje.

On je Uzrok što života ima,

On nam Ga je povjerio svima.

Davanje nam označio svima,

pa sad svako različito ima.

Neko pamet, neko puno para,

a kušnja nam vrteška igara:

sa životom, i u njemu samom;

Koji kušnju ne vide – njih kaznio tamom.

Njegove su Riznice bez dna,

On nas Budi iz svakoga sna.

Apsolutno Jaki, sanak nam je Dao

da bi slabi insan odmora imao.

KO Odredi da pojmova Ima?

Onaj koji čovjeka pouči o njima.

Prije toga Stvorio što uzrokom biva

posljedica od dva takva Big – Bang se naziva.

Njegov Znak i tišina što kroz tamu kroči;

Energija svojim trenjem sad mi sklapa oči.

Prije nego san mi Dade još ću ovo reći:

Ako želiš pravu sreću, ti po znanje kreći.

Sifati mi njegovi mnogo toga kažu,

spletkarima oko toga, sad kažem da lažu.

Sifati će Njegovi vam već ponešto reći,

razmišljajuć’ vi o njima znanje ćete steći.

Priučeno nije isto što stečeno jeste,

sa stečenim uvijek znate kud ćete i gdje ste.

Dal’ si mrava u pokretu ikad pogledao

čudeći se Ko mu pokret ozbiljnosti dao?!

Volju nema, al’ bez greške dunjalukom hodi,

Jel’ naredba to Nečija što ga putem Vodi?!

Ako sumnjaš ti još uvijek ti u ovu skicu,

ti u zoru, prvu ranu, pomisli na pticu.

Najbolje je da drveća u blizini ima,

pa da shvatiš ti u trenu: naredba je njima.

Jutarnji je obred njima obaveza jasna,

harmonija glasova im ni tiha ni glasna.

Ako koja il’ pokoja kasnije – ujutro zakrešti,

razumjeće ( prespavala) posmatrači vješti.

Vjerski obred nije šala – poruka je prava,

bez njega i insan biće biće zaborava.

Istinom se pozabavimo!!!

Ona je spas. Istina. Nek’ nam bude ideologija. Zatim – okret. Potom – preokret (ako smo je u kojem segmentu zanemarili). Na kraju – put (za one koji misle da su sigurni da su je slijedili – mogu je proslijrditi dalje onima koji ih na tom putu sretnu i za nju pitaju: npr. za razdaljinu do prvog putokaza, grada, države, kontinenta). Doduše, svi sad imaju “vodiče puta” u svom telefonu, ili ugrađene u autu, ili napamet znaju. Ali, svejedno, ponekad nije loše i uptati, ako nam je već mrsko “raskriliti” kartu na svom volanu, provjere robotiziranih nam telefona i auta radi. Sad iskustvo moje govori, jer jednom je taj robot mene vozao i vozao, masu goriva skupo plaćenog (znao ga moj džep) potrošio i do cilja me nije dovezao, jer je htio da ja autom preskočmm zgradu, a parking bio s druge strane iste. Zgrada povisoka, te ti ja odoh na posve drugu stranu u potrazi svojoj za njim – mislim parkingom. Sad se ja karte držim. Mi stari tehnikom slabo baratamo, mi samo pratimo kako ona funkcioniše i kako te funkcije baratanja s njom marginaliziraju ljudsku iskonsku potrebu za socijalnim životom. Tako čovjek “skajpajući” misli da sjedi u društvu sa onim s kim priča. Zato ima i nekulture. Onaj tamo ne kaže ni Allahimanet , počesto, samo ode. Iz vidokruga. Koja nekultura prouzrokovana tehnikom, mislim – tehničkim smetnjama. Hoću reći da nam “zrakaste mreže” uništiše radost blizine susreta, razgovora i tugu ili sreću rastanka. Mislim onog istinskog. Ne preko “zrakaste mreže”. To je popriličan falsifikat (možeš okrenuti pa naštimati ljepšu stranu lica, a ima, kažu, i ono “tuširanje” i šta ja znam posudba dijelova tijela zarad ljepšeg efekta (čitaj: zavaravanja) one druge strane “skajpa” (mislim anam njegovog kompjuterskog ekrana ili “unutar” televizora), a uz to daje maha lijenosti koja više nema volje ni kahvu nekom “ispeći”. O postavljenom ručku neću ni govoriti. Suvišno je, jer … kako stvari stoje, zbog “zrakastih mreža” i sami ćemo ostati bez ručka. Svako za se. Nećemo imati vremena da ga sebi skuhamo. Zrakaste mreže kad ozrače, parališu čovjeka na mjestu, ne daju odmaknut’ od sebe. Ali nije do njih. I one bi da se odmore od nas. Zato je do nas, a zrakaste su dobre. Neka nam ih. U službi istine. Samo im ne dozvolite da preskaču zgradu, kao što sam ja dozvolila, pa se sad moram požuriti da uđem u nju (građevinu) prije nego mi ovaj ispred mene ispred nosa zatvori vrata, a ja one kartice da nadnesem “nemam”. Još nisam ni ključeve, od svog stana u njoj, preuzela, a sad hoću da vidim makar vrata od mog stana (doduše još zaključana za mene) i unutrašnjost zgrade i raspored zaključanih vrata od komšija što će i oni useliti. Znate, nova zgrada. E, djeco moja, ova nana je plaho radoznala – odavno se pita: šta li je unutra? S druge strane zaključanih mi vrata. Elhadulillahi, neka su. Kad dobijem ključ, a i drugi će ga dobiti, pa ću ja i komšije moje svako svoje imati. Oprostite, stari ljudi se rasplinu u svojim mnogo godina proživljavanim iskustvima, te tako često s teme na temu skaču. A i zgrade preskaču. Ni ja ne mogu biti izuzetak, a pravo da vam kažem nisam nikad ni bila izuzetak koji bi potvrdio pravilo. Ni u čemu, pa tako neću biti ni sad: kao debitantski pisar.

Rekoh, nek’ nam istina bude ideologija. Zatim – okret. Potom – preokret. Na kraju – put. Tako što ćemo je proučavati i dokazivati sebi. Ono što od nje dokučimo, nek’ nam bude okret za zaokret od unaprijed formiranog mišljenja nečijeg (mislim onog što je moj jaro nesposoban da sam misli uzeo od svog jare, čije mišljelje nije dobro provjereno, a zatim potvrđeno kao tačno). Ko je to bolji i pametniji od tebe da njegovu pamet ne smiješ stavljati pod “znak pitanja” sve dotle dok ne ustanoviš da je pametniji od tebe. Ako jeste, nakon toga: KAPU DOLE!!!

Put ne gradi samo jedan čovjek. A i da gradi, po njemu hodi onaj ko se njime uputi. Ni jedan čovjek ne može definisati osjećaje koje čovjek ima, dok tim putem putuje, a da su obuhvaćeni osjećaji svih putnika koji tim putem proputuju. Zato svi putnici imaju (samo sebi trebaju “utuviti u glavu” da imaju pravo na to da imaju) pravo da ga dožive, djelovanjem odrede, a potom sudbinski prožive: SRETNO ILI NESRETNO.

A ja pričam o životnom putu. Putu istine. Istinom se pozabavimo, jer … kad se ona pozabavi s nama … Istinom se pozabavimo! Teško onom ko je zaobilazi. Teško i onom koji se njome ne bavi. Nju zanemariti pogubno je po čovjeka. Lažem li ja ovo?!

Božiji Zakon

Vrtiti se mora. Kad se znanje ne vrti, kad nema prostora da se vrti u jednom prostoru, ono traži sebi novi prostor da bi se moglo vrtiti (čitaj: djelovati).Tako glupe Zemlje, ne znajući šta rade, izvoze svoje znanje, bez da za tu ”robu” dobiju novac. Zato gotov proizvod – pamet – odlazi iz tih Zemalja u bescijenje. Ona (pamet) mora da se kreće, mislim djeluje. Slobodno. Što više slobode, više njene kreativnosti, samim tim – više koristi za društvo u kojem djeluje (čitaj: radi). Da ne dužim: umlje odlazi polako (ostavljajući svoj prostor bezumlju), a bezumlje je po prirodi takvo da je statično – isto kao smrt ( mrtav čovjek je ukočen, prestaje misliti, jer moždane ćelije prestaju sa radom), zato ono – bezumlje – nije sposobno za pokret misli (čitaj: jezgra života). Ostavši bez jezgra života (pokreta misli), te Zemlje, htjele ili ne htjele, ostaju i bez svoga omotača (inteligencije), jer ona, (inteligencija) koja nije izvežena u druge Zemlje, bez jezgra biva zamorče bezumlja koje vlada u tim glupim, umljeizvozničkim Zemljama. Dakle, bezumlje u ulozi dželata – polako ali sigurno, ”dohakava” umlju u toj Zemlji.

S druge strane, Zemlje koje uvoze znanje (ili: pruže utočište znanju koje ne prihvata da bude zamorče), dobijaju pamet a da za formiranje iste ni ”kinte” nisu dale (a od trudnoće, zatim rađanja pa potom pelena do pravih umova je mnogo nečijih tegoba, bolova, strahova, neprospavanih noći, brižnosti, sekiracije, ulaganja i odricanja, i da ne nabrajam dalje). I to je jedan od krupnih razloga zbog kojih te Zemlje imaju osigurano kretanje misli (pokret uvijek daje neki rezultat, loš ili dobar, svejedno, za analizu istih su dobro došli, samim tim osiguravaju prepravke, izmjene i dopune koje determinišu pokret (čitaj:napredak).

Glupe Zemlje, hoću reći: glupi pojedinci – manipulatori ljudskih, drhtavih duša u tim Zemljama, vade se na to da neko hoće da uništi: ”Prvobitno stanje stvari, zajednica ili ne znam ”položaja nekih dijelova društva”, ili naroda, ili skupina naroda, te ti oni tako – statični kakvi jesu (čitaj:glupi) dovode i svoje građane u statično stanje (čitaj: glupo stanje). A to nije teško jer su ti napaćeni građani navikli da slušaju, navikli da budu oružje u rukama vještih manipulatora mozgova, navikli da budu oružje u rukama ideologa svojih. To je sve u redu. Ali, ideolozi tih naroda su zaboravili jednu stvar. To da su ideologije, takođe, rezultat kretanja, što je, naravno, pohvalno. ALI, ONE SU KROZ ISTORIJU JEDNA DRUGU NADILAZILE. Ideologije su, pa čak i one najgore (usuđujem se reći – s pravom) za dobrobit društva, jer i one doprinose da se brže stigne do empirijskog dokaza da je Božiji Zakon Jedini Onaj Koji Je Bez Greške. Da se stigne do toga da je ideologija vjere (koja je idejni vođa svim idejama, ako ništa organizacijski vođa od kojeg su uzimali ideje – koje su kasnije, zarad zadovoljavanja interesa pojedinaca mijenjane i prilagođavane kursu nekom, koji ni blizu dobar ne može biti kao ideja vjere, jer ona ima drugi izvor. Mimo ljudi. Iskustvo razvoja tehnike i tehnologije nas uči da sve što je ljudski um smislio ima nekih manjkavosti. Zato se i ide naprijed u pokušaju približavanja Savršenstvu. Približavati se Njemu je pohvalno i zahtijeva poticaj, a prije svega dužnost nam je. Dužni smo osigurati pokret nas samih, nas sviju – bez izuzetka. Za ili protiv. Svako odlučuje o sebi. A jedan nam je Bog svima. Njemu ćemo nazad svi. I jedna je uputa Božija svima. I jedan je kontinuitet kretanja u Božijem zakonu. I Božija uputa je dolazila u skladu sa tim, u skladu sa kontinuiranim razvojem društava kao odgovor na zahtjeve vremena (pokretu u njemu koji je ON, Svevišnji, determinisao i ishod svega odredio, a nama zadaću dao da Volju Njegovu, milom ili silom ispoštujemo kako bi se Istini o stvarima, pojmovima i pravilnom djelovanju poučili). Mi smo samo ljudi, zato se na tom putu, dakle u svemu što ljudska pamet i ruka dodirne, dešavaju greške. Namjerne i nenamjerne. Logično je očekivati da nam nenamjerne budu oproštene, i hoće. Ali, šta će biti ako se namjerno oholimo, namjerno remetimo red uspostavljen na PLANETI ZEMLJI?! Harmonija u svemiru besprijekorno vlada. Sve tačno po svojoj putanji plovi. Sve što ljudska ruka ili životinjska šapa nije mogla doseći, pa mu harmoniju poremetiti. Ali bićemo i mi harmonični. Ima vremena. Za neke. Ako lažem, nek’ me nema. Ako se ikog osim Boga bojim, već sam mrtva. A nisam, jer … ”mislim, dakle – postojim”.

Da bih dokazala da još uvijek postojim misliću još malo i svoje misli na ovaj papir ”metnuti”. S toga, nastavljam ovo moje na dugo i na široko: Dakle, kontinuitet Božijih uputa nije prepiska iz knjige u knjigu. Bog nema potreba jer je ON Sve Osmislio. I o tome nas Poučio. I svemu naziv Determinisao. Pa tako i potrebama. Za onim Što je ON nama dao On potrebe nema. A dao nam je Svoju Uputu da bismo znali šta nam je činiti. Mi smo ti kojima uvijek nešto fali, ili hrane, ili pića, ili para, ili ugleda, ili … Mi smo uvijek u potrebi. A Bog nikad. ON samo daje, shodno Svojoj Volji i našim zaslugama: Dao nam je dobro. Ili loše. On kuša ljude i u dobru i u zlu. A Bog nije u potrebi da krade Sam od Sebe, da Sam Svoje Riječi Prepisuje iz Svoje Knjige u Svoju Knjigu. On je riječ svoju slao po potrebi, da bude vodilja ljudima u vremenu koje ima dinamiku svoju, da bude pogonska snaga koja gura čovjeka naprijed u upoznavanju sebe i svijeta (svjetova) oko sebe

( sa sve četiri strane svijeta: desno – lijevo -gore -dole. Gle, čak i strane svijeta su u paru). A Bog nije prepisivao Samog Sebe (jer On Pamti sve), nego je kroz Svoje Knjige koje su se smjenjivale Potvrđivao Istinitost Onog Što je od Istine u Njima ostalo, i Ukazao na ono što je voljom sitnih materijalističkih duša izbačeno ili prekrojeno u drugo i drugačije. Ta Božija Riječ Od Njega čovjeku (jer On Određuje i Šalje, pa Prati čovjekov odnos prema onom što primi) je dolazila prema potrebi koju je stupanj razvoja ljudskog uma (čitaj: društva) imao. Bog je Svojom Riječi Slao čovjeku ono što mu je potrebno da shvati vrijeme u kojem živi i svoj zadatak u njemu. Šta mi to sad radimo i čime smo vođeni, otkriće nam se samo. Sačekaćemo. Moramo. Vjera mora imati odgovor na sva pitanja. Ako nema, ne treba je vjerovati. Što se mene tiče, ja sam u svojoj dobila odgovor na sva moja pitanja, zato vjerujem. Pošto je vjerovanje riječ neograničeno širokog spektra, ostavlja uvijek mogućnost da se perspektiva ljudskog razmišljanja uvijek i iznova proširuje. Zato što je ono takvo, neda čovjeku da bude nesretan, jer vjerujućiu Boga, on, čovjek, poslije toga vjeruje u dobro, u sretan kraj. Vjeruje u ljude kao kod Njega ( Gospodara svih svjetova) vrstu (ljudsku sortu) uzdignutu iznad ostalih vrsta, Kao takav – čovjek počinje da posmatra drugog čovjeka polazeći od toga šta ima zajedničko s tim čovjekom (Npr. od iste su vrste, živi su, jedu. Hodaju, spavaju, osjećaju, misle, djeluju, padaju, ustaju, umiru). Poslije toga je sve ostalo dijalog. Upznavanje. Učenje jednih od drugih. Zbog zajedničkog interesa: da im bude dobro. Svima. To što smo različiti i različito mislimo – ide nam svima u prilog. Imamo više toga što nam se nudi da biramo kao ispravnije. Samim tim suzbijamo greške jedni drugima i krčimo put do istine o svemu. To je pokret. U mnoštvu onog što se nudi prepoznati ono što je za čovjeka najbolje. Da je izbor pravi, uslov je, naravno, da se on mora i potvrditi u praksi kao najbolji. To je pokret. To je život. A ja sam samo razmišljala o Božijem zakonu. Svako ima pravo da razmišlja. I piše. Poneko i da govori. Dobra nam je ova naša ”demokratska ideologija” i tuđe (kapa dole) naučno dostignuće (internet), samo da nije zloupotrebe nje, baš bi nam svima bila po mjeri.

Božiji emer

 

Duša plače, jako boli

uspomenu što sad voli.

Nema dične Banja Luke

dopala i ona muke,

pa se sa zlom udružila

sve mostove porušila

što ljubavi ljude vode,

da ponosno zemljom hode.

 

Malo ljudi, puno straha,

nestalo je i sevdaha,

kol'ko mržnje, kol'ko laži,

jel’ to Dodik rata traži?!

Od straha mu i on draži.

 

Božiji emer rat njedrio

jer je insan ohol bio –

s šejtanom se udružio.

 

Nama srbi nisu krivi,

već mi njima što smo živi

pa skontaše haos živi

da se “hajvan” bijedi divi.

Mi smo sami sebi krivi

prekrio nas oblak sivi

što smo Kur'an ostavili

na polici da se praši –

to nas stigli grijesi naši.

 

I njih čeka bijeda teška

jer skupo se plaća greška,

samo neki od njih znaju

čega cijenu već plaćaju.

Nafaka je njima kratka,

bošnjačka je para slatka.

Otjeraše svog bošnjaka

pa sad slute istočnjaka.

 

Svima nam je Bosna majka

podignuta na nju hajka,

a ona je rodila nas sviju

za majkom mi sada suze liju.

 

Majčina nam ljubav govorila,

uspavanke tiho pjevušila,

učila nas istini i radu

a djeca joj sad lažu i kradu.

 

Rastrgasmo svojoj majci tijelo,

zaslužili smrtničko odijelo:

oni što su ponajviše tukli

već su njega na sebe navukli.

 

Hvala majko za minule dane,

zaboravi na sve svoje rane,

unuci ti u zagrljaj hrle

za te spremni jedni druge grle.

Svi će oni u redove stati,

da te biju više neće dati.

Preživjećeš mila moja mati

sada ima ko za tebe ustati –

ima ko će pušku ti dodati.

Duh

Niko ničiji duh ne može mijenjati osim imaoca istog. To je krajnje logičan zaključak. Svako upravlja, svojom voljom, svojim duhom kao što bi trebalo da upravlja i svojim tijelom. Što se tiče uplitanja u nečiji duh, ili tijelo – lakše se uplitati kad se tiče tijela. Njega se može tući ili šta već, šminkati, smanjivati ili povećavati (da li i koliko, isključivo zavisi od toga koliko je nosioc istog sklon da, u krajnjoj liniji, ili žrtvuje ili prati modu). Dva su tu spoljna uticaja – direktno povezana sa mentalnim sklopom onoga koji teret toga tijela nosi. Ne bih sad o njima. Ukrašće mi vrijeme. Što se tiče duha – on “posjeduje” vrijeme. Ono radi za njega ili protiv njega, shodno zasluzi duhovoj. No, njemu je uvijek i iznova ostavljeno vrijeme na raspolaganje da se povrati u prvobitno stanje – zdravo stanje, pa makar pred napadima sile (svoje ili tuđe) ili mode, ustuknuo. Duh ima regenerativnu moć. A tijelo (izgledom) Bogami nema: ne mogu ja sad ovako stara više ni mlada, ni lijepa biti. Gotovo. A i neka je. Briga me. Šta ćes kad je tijelo potrošivo – isto pare; a duša, ona je vječna (ne mogu je ljudske ruke sčepati, pa potrošiti). Tajna se krije tu, a ja tajne volim. Kad su lijepe. Da bi bile lijepe moraju biti dobre, zato ja držim samo do dobrih tajni. I volim ih. Jedna od njih je nadmoć duha nad tijelom, jer duh ima svojstvo da se može regenerisati. To nadu uliva. Meni. Ali što bi samo meni?! Svi imamo jednaka prava, prosto zato što smo od iste (ljudske) vrste. Tako i veliki grešnik i onaj manje griješan, veliki glupan ili onaj manje glup, pametnjaković i onaj manje pametan, puki nacionalista i onaj manje puki, zločinac i zločinčić, izdajnik i izdajničić, tvrdokorac i mekušac, oni s katancima na srcu i oni koji su ih se oslobodili, pa čak i oni koji su uvijek bili nečiji robovi ili pak uvijek bili slobodni, – ima svoju šansu da ozdravi svoj duh. To mora sam. Niko drugi za njega to odraditi ne može. Može mu se samo pomoći idejom (ne djelom), ako je otvoren za prihvatanje pomoći. Ovo je bio uvod u priču.

Slijedi razrada: Veliki ili mali grešnik se može pokajati Bogu za učinjeno i nastaviti trudeći se da ne griješi. Veliki glupan, a i onaj manje glup mogu skontati da ispadaju glupi, pa se prestati glupirati. Šta oni misle, da mi laici ne znamo vršiti observacije?!
Pametnjaković i onaj manje pametan mogu se posavjetovati, zarad povećanja zajedničkog im znanja (koje definiše zajednicko im stanje). Puki nacionalista i onaj manje puki mogu se zajedno nasmijati besmislenosti pokretanja akcije za duhovni angažman oko toga gorećeg im pitanja. Zločinac i zločinčić mogu u suzama moliti Boga da im uništi oholost njihovu i oprosti ono što On hoće, ta On je taj što račune sviđa. Veliki izdajnik i izdajničić mogu odmah prestati sa izdajama, dok tvrdokorac i mekušac mogu udružiti snage ( naravno, ni na čiju štetu), te postati normalni ljudi. Oni s katancima na srcu i oni koji su ih se oslobodili trebaju zakazati tribinu na temu: “Katanci na srcu i kako ih se osloboditi”, pa koji od njih ima šta reći neka kaže. Validnost argumenata neka presudi. Potom neka im ta presuda bude duhovna vodilja. A za one koji su uvijek bili nečiji robovi, ili pak uvijek bili slobodni je jasno k'o dan da obojica griješe. Oni što uvijek robuju – zato što se ropstva ne oslobađaju, a oni što su uvijek bili slobodni – zato što porobljenima ne pomažu da se ropstva oslobode. O robovlasnicima ću drugom prilikom. Nisu tema ovog pisanja koje ih, naravno, ne pokušava diskriminisati i isključiti iz zajedničke nam debate, vezane za duh naš. Ravnopravni smo svi, zar ne?! Od iste smo (ljudske) vrste. Zato i njihovi duhovi, ne samo naši, imaju moć regeneracije.

Zaključak, ali bez obaziranja na dio uvoda (u kojem su nažalost i tačke dnevnog reda koje će zbog mog nemara ostati neobrađene): Ni većinski dio rasprave, opet kažem nažalost, nije ušao u ovaj zaključak koji stoji u zapisničkom izvještaju. Dakle, on – zaključak koji stoji u zapisniku ovom tiče se samo neobrađenog dijela onog pod tačkom: “razno”. Naime, tiče se robovlasnika, ovih posljednjih što ih spomenuh. O duhu zborim. Nije moje, a ne bih ni smjela po pravilu opšteprihvaćenom da im ukazujem na regeneraciju koju duh može doživjeti. Nije moje da im na to ukazujem. Znaju oni to sami. Ta oni su veliki, robovlasnici (doduše umovi su robovi, ne duhovi). Rekoh hodajućih roba (onih materijaliziranih umova) vlasnici. Ne pričam o razumu kao duhovnoj komponenti insana. Oni su vlasnici robe, ne razuma. Šta ja trabunjam?! Šta oni imaju sa kojekakvim “nadripiskaralima” po kojekakvim narodnim internet-blogovima. Ja mene. Svašta. Jašta.

Volja

Filozofi su se baktali onim. “Mislim, dakle postojim”. Nekako uz to su saznali nešto o volji. Mišljenja sam da sva životna pitanja kako sa laičke tako i sa naučne tačke gledišta treba posmatrati kroz prizmu volje. Nju pitati šta voli: istinu ili laž?! Istina je dobro. Laž je zlo. Samo je istina bitak života. Laž nije, zato što je potrošiva. Kad iscrpi sve alternative biva razotkrivena. Istina, koju je laž prekrila, se ukaže. Dakle, istina, za razliku od laži, nije potrošiva. Nju možeš tajiti, napadati, mrziti, voljeti, ali joj ne možes nauditi. Zato je najbolje, ako smo joj okrenuli leđa, da napravimo ugao od 180 stepeni i suočimo se s njom. Time ćemo odraditi pola posla na našem životnom putu, jer ćemo startati iz ravnog ugla (čitaj: ravna crta, ravan, prav put) u njemu je i središnja tačka životnog kruga. Ako imamo pola kruga nacrtanog (180 stepeni), ne možemo više napraviti grešku kad je u pitanju obim kruga. Ostaje nam samo da uredimo uglove unutar tog kruga, kruga našeg životnog djelovanja. Hoće li oni biti oštri, pravi ili tupi, to je stvar strategije kojom ćemo se koristiti u svom djelo-krugu. Ovo su, naravno, asocijacije…
Ali da se mi vratimo na temu. Rekli smo da je laž potrošiva, a istina nije potrošiva. Rekli smo da je laž zlo, a istina da je dobro. Rekli smo da je istina bitak života zato što je nepotrošiva. Onda možemo zaključiti da je dobro bitak života.
Isto kao što je laž potrošiva, potrošivo je sve materijalno, uključujući i materiju nas ljudi: naša fizička ljepota blijedi – starimo, obolijevamo, bivamo ubijeni – svejedno – na koncu umiremo. U zemlji istruhnemo. Tako naša materija biva potrošena. Isto kao auto, odnosno resursi bilo koje vrste. I poslije nas, istina živi. Živjela je i prije ljudi. Laž je došla postankom svijeta. Kao posljedica volje. Zato ćemo mi za tu volju odgovarati. Za to kud smo je usmjerili. Ka dobru ili zlu. Istini ili laži. Znamo da je istina uvijek postojala. Obrazložiću to time što postoji postojanje. Mora onda postojati i istina o postojanju postojanja. Ona je, dakle, ispred postojanja. Ona svjedoči o koki što je snijela jaje. Zato jaje nikako ne može biti starije od koke. Prvo koka, pa jaje. Neko će, možda, reći: iz jajeta se izleže koka, jaje je starije. Moglo bi se i tako razmišljati da ne znamo da kokina toplotna energija (čitaj:život) treba jajetu (tačnije nasadu jaja na kojima kvočka sjedi, pokriva ih) određeni vremenski period. Koka je neovisna o jajetu, nje ima nosila ona jaja ili ne nosila, sjedila na njima ili ne sjedila, a jajeta bez koke nema. Ovdje ona istina o Božijem stvaranju od svačega po par objašnjava hijerarhiju postanka. I ne samo to. Podstiče na razmišljalje o vrstama kao zasebnim jedinicama koje učestvuju svojim doprinosom, samo njima svojstvenom, u ciklusu života. To samo po sebi zagovara organizaciju u tim jedinicama. Te jedinice (vrste), od kojih je jedna i ljudski rod, sastavljene su od svojih pojedinačnih članova (zasebnih jedinica) koji isto tako moraju izvršiti organizaciju (postrojavanje i prestrojavanje) u sebi samima. Navešću primjer nas ljudi kao jedinica u zbiru. Zbir je rezultat sabiranja brojeva (jedinica broja) i tako veličina svake zasebne jedinice u zbiru utiče na konačan zbir. To da li je volja dobra, ili loša ili nikakva svakako direktno utiče na rezultat sabiranja: da li smo u plusu, ili u minusu, ili na nuli. Neka mi čitalac oprosti, opet asocijacije…

U redu. Ja dakle tvrdim da je ljudska volja razlog postojanja zla na zemlji. Ne vidimo je, ali možemo dokučiti da se ona nalazi na raskrsnici između čovjekovog razuma i njegova srca. Ako znamo da je srce motor koji pokreće krv i da označava ono nešto vidljivo u nama, proizilazi da i volja mora imati svog pokretača. Pošto je ona nevidljiva (vidljive su samo njene posljedice), logično je tražiti nevidljivog pokretača. Nije ga teško otkriti: to je razum.
Ono materijalno u nama je vidljivo,
ali kad umrijet’ će, šta je materija?!
Srce naše je samo operater – u ovom slučaju komad mesa u koji možemo ubrizgati svojom voljom šta u njega stati može.
Duša je ono o čemu vrlo malo znamo.
Otkud duša?! Nečijom voljom je stvorena.
Opet nam se volja ispriječi na putu.
Čija, ovaj put? Koja? Vrhunska Volja.
Možda ti je lakše usvojiti misao da duša ne postoji zato što nisi spreman da priznaš postojanje Vrhunske Volje,
Allaha, Boga, Svevišnjeg, Svemoćnog.
Kako god da Ga zoveš, Njegova su imena najljepša.
Pobuđuju strahopoštovanje.
Ali, ako Njega, Allaha, negiraš
upadaš u ćorsokak iz kojeg ti nema izlaska,
a evo i zašto: moraćes negirati činjenicu da duša egzistira,
a samim tim i tvrditi da dijete u majčinoj utrobi ne oživi,
to jest da ugrušak krvi u materici što raste i razvija se
ne dobija ljudski oblik i naposljetku oživljava.
Tačno na pola puta do susreta sa vanjskim svijetom
u fetus se udahnjuje život?!
Zar to nije duša što se udahne u njega?!
I tumor raste u utrobi, ali nikad ne oživi.
O tome treba razmišljati.
Treba razmišljati i o tome zašto se neko dijete rodi mrtvo,
zamre u utrobi majke izvjesno vrijeme nakon oživljavanja,
zašto nismo besmrtni, zašto moramo umrijeti a ne želimo to,
zašto ne znamo kad ćemo umrijeti?!
Zar nam sve to ne govori da postoji Vrhunska Volja
na koju se ne može uticati?!
Možda ćes reći sudbina, ali šta je sudbina?!
Ko je Taj što sudbinu određuje?!
Sudbina ima svoj uzrok. To što se desi ima ono što mu prethodi.
Jedini mogući zaključak nam se servira kao na dlanu. UZROK SVIH UZROKA MORA BITI I JESTE NEOVISAN O BILO ČEMU. S obzirom da samo ono što je živo može imati volju, dolazimo do činjenice da je TAJ UZROK SVIH UZROKA ŽIV. Da ima volju zaključili smo ranije, jer bez volje nema djelovanja, a očigledno je da djeluje (život i smrt daje, kao i sve ostalo). Kao Apsolutno Neovisan, proizilazi da je ON VRHUNSKA VOLJA (oduvijek i zauvijek, sve drugo što pojmiti možemo je ovisno o nečemu ili nekome). S obzirom da je ON Takav – zdrava logika nam nebi smjela dozvoliti da Njegova svojstva pokušavamo objasniti na način kako objašnjavamo ono što je nastalo (čitaj:stvoreno), jer sve osim NJEGA je nastalo. Znači, Njegova svojstva mora da su, i naravno jesu, apsolutno drugačija.
Ali, nastavimo avanturu koju smo započeli:
Spomenula sam dvije komponente koje definišu insana; materijalna: srce i krv; duhovna: razum i volja.
Rekli smo da je srce motor koji pokreće krv, a rekli smo i to da je razum motor koji pokreće volju.
Materijalna komponenta je vidljiva, dok je duhovna nevidljiva. Materijalno je, dakle, konkretno dok je duhovno abstraktno. Sama spoznaja da obe komponente imaju po dva svoja činioca nam šalje poruku o balansu i njegovoj važnosti. Možda će ovaj lančić što ću ga splesti od riječi otkriti neku tajnu vezanu za dušu: srce – razum – volja – duša. U srcu ponikne misao (zla ili dobra), razum to razmotri (tu misao, ideju, prijedlog, usvoji ili ne usvoji), volja odradi ili ne odradi, a duša?! Duša to sve mora iskusiti (ja haman dođoh do toga da se empirijski može dokazati postojanje duše). Duša, dakle, dočekuje, prihvata gotov proizvod i reflektira na to. Njeno stanje je direktno vezano za taj proces u nama. Duša je ušće. Srce je izvor, razum rijeka, volja tok rijeke, a duša joj je, dakle, ušće. (P.S. Ovo do sad što smo rekli o razumu (sposobnom da razlučuje), nema veze sa znanjem, do znanja još nije došlo. Znanje se stječe iskustvom. Pričam o stečenom znanju, ne o usvojenom a i za njega treba iskustvo ili čitanja, ili slušanja ili posmatranja). Ali pustimo sad znanje, ja bih da jednu malu pjesmicu sročim:

“Srce sije, duša žanje
prikazuje volje stanje.
Razum spava il´ ne spava,
sjetva pos´o otežava.
Meni žao duše sada,
zar zbog srca da nastrada?!
Srce može sebi doći
razum će mu tu pomoći.
Samo treba volja prava
procv´jetat´ iz zaborava;
Tad će srce sijat´ sreću,
napuniti duši vreću”.