Duh

Niko ničiji duh ne može mijenjati osim imaoca istog. To je krajnje logičan zaključak. Svako upravlja, svojom voljom, svojim duhom kao što bi trebalo da upravlja i svojim tijelom. Što se tiče uplitanja u nečiji duh, ili tijelo – lakše se uplitati kad se tiče tijela. Njega se može tući ili šta već, šminkati, smanjivati ili povećavati (da li i koliko, isključivo zavisi od toga koliko je nosioc istog sklon da, u krajnjoj liniji, ili žrtvuje ili prati modu). Dva su tu spoljna uticaja – direktno povezana sa mentalnim sklopom onoga koji teret toga tijela nosi. Ne bih sad o njima. Ukrašće mi vrijeme. Što se tiče duha – on “posjeduje” vrijeme. Ono radi za njega ili protiv njega, shodno zasluzi duhovoj. No, njemu je uvijek i iznova ostavljeno vrijeme na raspolaganje da se povrati u prvobitno stanje – zdravo stanje, pa makar pred napadima sile (svoje ili tuđe) ili mode, ustuknuo. Duh ima regenerativnu moć. A tijelo (izgledom) Bogami nema: ne mogu ja sad ovako stara više ni mlada, ni lijepa biti. Gotovo. A i neka je. Briga me. Šta ćes kad je tijelo potrošivo – isto pare; a duša, ona je vječna (ne mogu je ljudske ruke sčepati, pa potrošiti). Tajna se krije tu, a ja tajne volim. Kad su lijepe. Da bi bile lijepe moraju biti dobre, zato ja držim samo do dobrih tajni. I volim ih. Jedna od njih je nadmoć duha nad tijelom, jer duh ima svojstvo da se može regenerisati. To nadu uliva. Meni. Ali što bi samo meni?! Svi imamo jednaka prava, prosto zato što smo od iste (ljudske) vrste. Tako i veliki grešnik i onaj manje griješan, veliki glupan ili onaj manje glup, pametnjaković i onaj manje pametan, puki nacionalista i onaj manje puki, zločinac i zločinčić, izdajnik i izdajničić, tvrdokorac i mekušac, oni s katancima na srcu i oni koji su ih se oslobodili, pa čak i oni koji su uvijek bili nečiji robovi ili pak uvijek bili slobodni, – ima svoju šansu da ozdravi svoj duh. To mora sam. Niko drugi za njega to odraditi ne može. Može mu se samo pomoći idejom (ne djelom), ako je otvoren za prihvatanje pomoći. Ovo je bio uvod u priču.

Slijedi razrada: Veliki ili mali grešnik se može pokajati Bogu za učinjeno i nastaviti trudeći se da ne griješi. Veliki glupan, a i onaj manje glup mogu skontati da ispadaju glupi, pa se prestati glupirati. Šta oni misle, da mi laici ne znamo vršiti observacije?!
Pametnjaković i onaj manje pametan mogu se posavjetovati, zarad povećanja zajedničkog im znanja (koje definiše zajednicko im stanje). Puki nacionalista i onaj manje puki mogu se zajedno nasmijati besmislenosti pokretanja akcije za duhovni angažman oko toga gorećeg im pitanja. Zločinac i zločinčić mogu u suzama moliti Boga da im uništi oholost njihovu i oprosti ono što On hoće, ta On je taj što račune sviđa. Veliki izdajnik i izdajničić mogu odmah prestati sa izdajama, dok tvrdokorac i mekušac mogu udružiti snage ( naravno, ni na čiju štetu), te postati normalni ljudi. Oni s katancima na srcu i oni koji su ih se oslobodili trebaju zakazati tribinu na temu: “Katanci na srcu i kako ih se osloboditi”, pa koji od njih ima šta reći neka kaže. Validnost argumenata neka presudi. Potom neka im ta presuda bude duhovna vodilja. A za one koji su uvijek bili nečiji robovi, ili pak uvijek bili slobodni je jasno k'o dan da obojica griješe. Oni što uvijek robuju – zato što se ropstva ne oslobađaju, a oni što su uvijek bili slobodni – zato što porobljenima ne pomažu da se ropstva oslobode. O robovlasnicima ću drugom prilikom. Nisu tema ovog pisanja koje ih, naravno, ne pokušava diskriminisati i isključiti iz zajedničke nam debate, vezane za duh naš. Ravnopravni smo svi, zar ne?! Od iste smo (ljudske) vrste. Zato i njihovi duhovi, ne samo naši, imaju moć regeneracije.

Zaključak, ali bez obaziranja na dio uvoda (u kojem su nažalost i tačke dnevnog reda koje će zbog mog nemara ostati neobrađene): Ni većinski dio rasprave, opet kažem nažalost, nije ušao u ovaj zaključak koji stoji u zapisničkom izvještaju. Dakle, on – zaključak koji stoji u zapisniku ovom tiče se samo neobrađenog dijela onog pod tačkom: “razno”. Naime, tiče se robovlasnika, ovih posljednjih što ih spomenuh. O duhu zborim. Nije moje, a ne bih ni smjela po pravilu opšteprihvaćenom da im ukazujem na regeneraciju koju duh može doživjeti. Nije moje da im na to ukazujem. Znaju oni to sami. Ta oni su veliki, robovlasnici (doduše umovi su robovi, ne duhovi). Rekoh hodajućih roba (onih materijaliziranih umova) vlasnici. Ne pričam o razumu kao duhovnoj komponenti insana. Oni su vlasnici robe, ne razuma. Šta ja trabunjam?! Šta oni imaju sa kojekakvim “nadripiskaralima” po kojekakvim narodnim internet-blogovima. Ja mene. Svašta. Jašta.