Duša plače, jako boli
uspomenu što sad voli.
Nema dične Banja Luke
dopala i ona muke,
pa se sa zlom udružila
sve mostove porušila
što ljubavi ljude vode,
da ponosno zemljom hode.
Malo ljudi, puno straha,
nestalo je i sevdaha,
kol'ko mržnje, kol'ko laži,
jel’ to Dodik rata traži?!
Od straha mu i on draži.
Božiji emer rat njedrio
jer je insan ohol bio –
s šejtanom se udružio.
Nama srbi nisu krivi,
već mi njima što smo živi
pa skontaše haos živi
da se “hajvan” bijedi divi.
Mi smo sami sebi krivi
prekrio nas oblak sivi
što smo Kur'an ostavili
na polici da se praši –
to nas stigli grijesi naši.
I njih čeka bijeda teška
jer skupo se plaća greška,
samo neki od njih znaju
čega cijenu već plaćaju.
Nafaka je njima kratka,
bošnjačka je para slatka.
Otjeraše svog bošnjaka
pa sad slute istočnjaka.
Svima nam je Bosna majka
podignuta na nju hajka,
a ona je rodila nas sviju
za majkom mi sada suze liju.
Majčina nam ljubav govorila,
uspavanke tiho pjevušila,
učila nas istini i radu
a djeca joj sad lažu i kradu.
Rastrgasmo svojoj majci tijelo,
zaslužili smrtničko odijelo:
oni što su ponajviše tukli
već su njega na sebe navukli.
Hvala majko za minule dane,
zaboravi na sve svoje rane,
unuci ti u zagrljaj hrle
za te spremni jedni druge grle.
Svi će oni u redove stati,
da te biju više neće dati.
Preživjećeš mila moja mati
sada ima ko za tebe ustati –
ima ko će pušku ti dodati.
Ajša piše 