Istinom se pozabavimo!!!

Ona je spas. Istina. Nek’ nam bude ideologija. Zatim – okret. Potom – preokret (ako smo je u kojem segmentu zanemarili). Na kraju – put (za one koji misle da su sigurni da su je slijedili – mogu je proslijrditi dalje onima koji ih na tom putu sretnu i za nju pitaju: npr. za razdaljinu do prvog putokaza, grada, države, kontinenta). Doduše, svi sad imaju “vodiče puta” u svom telefonu, ili ugrađene u autu, ili napamet znaju. Ali, svejedno, ponekad nije loše i uptati, ako nam je već mrsko “raskriliti” kartu na svom volanu, provjere robotiziranih nam telefona i auta radi. Sad iskustvo moje govori, jer jednom je taj robot mene vozao i vozao, masu goriva skupo plaćenog (znao ga moj džep) potrošio i do cilja me nije dovezao, jer je htio da ja autom preskočmm zgradu, a parking bio s druge strane iste. Zgrada povisoka, te ti ja odoh na posve drugu stranu u potrazi svojoj za njim – mislim parkingom. Sad se ja karte držim. Mi stari tehnikom slabo baratamo, mi samo pratimo kako ona funkcioniše i kako te funkcije baratanja s njom marginaliziraju ljudsku iskonsku potrebu za socijalnim životom. Tako čovjek “skajpajući” misli da sjedi u društvu sa onim s kim priča. Zato ima i nekulture. Onaj tamo ne kaže ni Allahimanet , počesto, samo ode. Iz vidokruga. Koja nekultura prouzrokovana tehnikom, mislim – tehničkim smetnjama. Hoću reći da nam “zrakaste mreže” uništiše radost blizine susreta, razgovora i tugu ili sreću rastanka. Mislim onog istinskog. Ne preko “zrakaste mreže”. To je popriličan falsifikat (možeš okrenuti pa naštimati ljepšu stranu lica, a ima, kažu, i ono “tuširanje” i šta ja znam posudba dijelova tijela zarad ljepšeg efekta (čitaj: zavaravanja) one druge strane “skajpa” (mislim anam njegovog kompjuterskog ekrana ili “unutar” televizora), a uz to daje maha lijenosti koja više nema volje ni kahvu nekom “ispeći”. O postavljenom ručku neću ni govoriti. Suvišno je, jer … kako stvari stoje, zbog “zrakastih mreža” i sami ćemo ostati bez ručka. Svako za se. Nećemo imati vremena da ga sebi skuhamo. Zrakaste mreže kad ozrače, parališu čovjeka na mjestu, ne daju odmaknut’ od sebe. Ali nije do njih. I one bi da se odmore od nas. Zato je do nas, a zrakaste su dobre. Neka nam ih. U službi istine. Samo im ne dozvolite da preskaču zgradu, kao što sam ja dozvolila, pa se sad moram požuriti da uđem u nju (građevinu) prije nego mi ovaj ispred mene ispred nosa zatvori vrata, a ja one kartice da nadnesem “nemam”. Još nisam ni ključeve, od svog stana u njoj, preuzela, a sad hoću da vidim makar vrata od mog stana (doduše još zaključana za mene) i unutrašnjost zgrade i raspored zaključanih vrata od komšija što će i oni useliti. Znate, nova zgrada. E, djeco moja, ova nana je plaho radoznala – odavno se pita: šta li je unutra? S druge strane zaključanih mi vrata. Elhadulillahi, neka su. Kad dobijem ključ, a i drugi će ga dobiti, pa ću ja i komšije moje svako svoje imati. Oprostite, stari ljudi se rasplinu u svojim mnogo godina proživljavanim iskustvima, te tako često s teme na temu skaču. A i zgrade preskaču. Ni ja ne mogu biti izuzetak, a pravo da vam kažem nisam nikad ni bila izuzetak koji bi potvrdio pravilo. Ni u čemu, pa tako neću biti ni sad: kao debitantski pisar.

Rekoh, nek’ nam istina bude ideologija. Zatim – okret. Potom – preokret. Na kraju – put. Tako što ćemo je proučavati i dokazivati sebi. Ono što od nje dokučimo, nek’ nam bude okret za zaokret od unaprijed formiranog mišljenja nečijeg (mislim onog što je moj jaro nesposoban da sam misli uzeo od svog jare, čije mišljelje nije dobro provjereno, a zatim potvrđeno kao tačno). Ko je to bolji i pametniji od tebe da njegovu pamet ne smiješ stavljati pod “znak pitanja” sve dotle dok ne ustanoviš da je pametniji od tebe. Ako jeste, nakon toga: KAPU DOLE!!!

Put ne gradi samo jedan čovjek. A i da gradi, po njemu hodi onaj ko se njime uputi. Ni jedan čovjek ne može definisati osjećaje koje čovjek ima, dok tim putem putuje, a da su obuhvaćeni osjećaji svih putnika koji tim putem proputuju. Zato svi putnici imaju (samo sebi trebaju “utuviti u glavu” da imaju pravo na to da imaju) pravo da ga dožive, djelovanjem odrede, a potom sudbinski prožive: SRETNO ILI NESRETNO.

A ja pričam o životnom putu. Putu istine. Istinom se pozabavimo, jer … kad se ona pozabavi s nama … Istinom se pozabavimo! Teško onom ko je zaobilazi. Teško i onom koji se njome ne bavi. Nju zanemariti pogubno je po čovjeka. Lažem li ja ovo?!

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s