U dilemi ja bila. Velikoj. Ona izrodi i problem: ”Šta je bolje?!” U nedostatku pameti moje da skonta šta izabrati, riješih ti ja to po naški – jednostavno. Izabra sve, mislim obadvoje: i Google (prevod na bosanski: ”kuglanje”) i WordPress (prevod na švedski: ”Livets ord”). Ali, nemojte vi meni plaho vjerovati oko ovih mojih prevoda s jezika na jezik. A još udrobila trojicu, mislim tri jezika što ih Bog dao. Provjerite vi mene, za svaki slučaj. Nisam ja od kreme što je osjetljiva na prelijevanje fila preko nje. A uz to, puno volim kolače, pogotovo kremaste. Od viška fila, nikad me glava ne zaboli. Odoh do jedenja kolača, a krenula kuglati kad već niko ne želi čitati Livets ord (riječi života). Za svaki slučaj, još ću malo pisati, jer … možda ipak neko i pročita:
Tako ti ja krenuh i sa guglanjem, oprostite lapsus: kuglanjem, i sa presom: (riječima života, tj. pritiskom iz utiska mog). Da ne dužim, dva su bloga sa dvije strane svijeta sjela sa mnom u jednu stolicu. Ispred kompjutera. Po mjeri baš. Jest’ da oni mene sad ne počeše razvlačiti. Ovaj švedski hoće nove teme, a bosanski pun straha od nepravde maha, pa mlataraj sa mnom, obojica. Bojim se da me ne zaboli, ili ne daj Bože, ne navikne na bol. Rekoh da me razvlače, na dva različita jezika. Neka. Dobro je to za vijuge (ako ne za moždane, a ono bar za vijuge vijuganja mojih prstiju s jednog bloga na drugi. Sve u cilju da me prestane boljeti, u slučaju da me od gore navedenog razvlačenja zaboli. Gimnastika prstiju je dobra. Pogotovo za starije osobe što im se oni – prsti koče. Pa rekoh, vijugaću s bloga na blog ne bi li se otkočili moji prsti – kad već ne može moja nemoć da čime pomognem da se nepravda tamo kod nas, u BiH, više jednom zaustavi. Najezdila na nas davnih godina. Nikako da se zaustavi u svojoj najezdi na insane. Ali, ima Ko će je sigurno zaustaviti, ako ti i ja – mi, ne mognemo. Može ON, i hoće inšaallah, kad On htjedne.
Ako neko ipak, ovo što sam napisala i pročita, red je da zna koji mi je moto pisanja. On je: IMA ILI NEMA! Ukratko ću o njemu: Mnoge ljude sam mnogo puta čula da kažu da u životu nemaju problema. Prirodno je da sam znala da zaobilaze istinu. Ćutala sam. Uvijek. Plašila sam se da će me žigosati kao zavidnicu. Ćutala sam, kažem, i ćutala. Što sam ja više ćutala, sve me više dunjaluk bolio, i sve sam više i više pratila dešavanja u svijetu – kako na domaćem, tako i na zabranjenom mi, globalnom planu. Ko sam ja da globaliziram? Imamo previše i onih što nas muslimane minimaliziraju, a i Bogami, onih koji rat u BiH (prošli) globaliziraju: zaraćene strane nisu bitne, bitno je da krivica za rat postoji, te ti tako zločinac i žrtva postadoše krivica (čitaj: sinonimi jedno drugom). Nema veze. Teza onih koji rat u BiH globaliziraju je, svejedno, istinita: ”Krivica za rat postoji” Sve dok ima onih koji kažu da nemaju problema i ne rade na rješavanju istih, teza nema dopune koja bi joj izgled mijenjala. Ja sad mislim na: nas, njih i one. Ko smo mi, za mene?! Moj odgovor: Mi smo žrtve. Ko su njih, za mene?! Moj odgovor: Njima se dozvoljava da nastavljaju. Ko su oni, za mene.?! Moj odgovor: Oni su zločinci. Prema mišljenju malo nas. Ko je nas, za mene?! Moj odgovor: Briga nas što ni u Bosni i Hercegovini, ni u svijetu (tom globalnom planu) mira nema. O kome ja to?! Moj odgovor: O čitavom svijetu, o tom našem globalnom planu. Onima što kažu da nemaju problema. I onima koji kažu da su “islamisti” jedini problem, kako na domaćem tako i na globalnom planu. Živi bili pa vidjeli. A što se mene tiče, svi nepravednici – ma ko oni bili, su nepravednici. Zbog nepravde prema bilo kome na dunjaluku ja imam more nerješivih problema. Uludo ja FACIT U GLAVI IMAM: GLOBALIZACIJA UMOVA KOJI PRAVDU VOLE IMA SNAGU KOJA MOŽE RIJEŠITI MORE MOJIH NERJEŠIVIH PROBLEMA. Malo ih je koji kažu da imaju problema. Ko će se zafrkavat’ oko MOBILIZACIJE UMOVA KOJI PRAVDU VOLE, zbog šačice problematičnih, pardon, problemima opterećenih ljudi. Aja imam more nerješivih problema. Ali oni ostali iz te šačice u koju sam i sebe umetnula su brojčano jači od mene, te bi me trebalo biti stid što kukumačem. Svejedno ću ja kukumakati.
Ali pomaka ima. Mi ljudi, namjesnici na Zemlji smo, Voljom Božijom, počeli pričati o globalizaciji. Tu ja vidim iskru nade. Hvala Bogu. Početak je tu: razmišljamo o pojmu: globalno. Samo da ga ispravno shvatimo. Mislim ciljeve globalizacije. A jedan smo već odredili: tržište rada i roba, EKONOMIJU želimo globalizirati zarad materijalne dobiti. Zar i materijalno nebi trebalo imati svoj faktor balansa (protutežu), da ne bi bilo izrabljivanja na tom globalno-ekonomskom planu. O čemu ja to pričam?! O duhovnom, nevidljivom planu, čija posljedica su upravo ovo moje more nerješivih problema. Moje more, i one “šačice u koju sam se i ja umetnula”. O čemu ja to pričam?! O duhovnom, nevidljivom planu. O faktoru balansa, da ne bi došlo do zloupotrebe (čitaj: da izbjegnemo nepravdu bilo u smislu izrabljivanja ili rasne diskriminacije, a i da se izbjegne vjersko-političko ugnjetavanje). Svi smo mi ljudi. Proklet bio onaj ko marginalizira osjećaje insana. Pogotovo onih koji pravdu vole. Oni koji pravdu vole, vole čovjeka kao biće i nikad ne mrze. Oni samo dižu glas protiv neprijatelja ljudskosti: nepravde. A vole da svako krene putem pravde, da bi imali opravdanje zašto žele da se nepravde oproste, jer imaju viška ljubavi za onaj dio što je preostao da se da tim ugursuzima, kad se poprave. A resursa, u smislu materijalnih dobara, ima dovoljno za sviju, samo kad neki svoj višak ne bi bacali. Ne bacajte ga, podajte ga onom ko ima manjka! Duša želi da oprosti, ali kako, kad čak ni moje opraštanje onom ko nepravdu čini, ne znači ništa. A meni znači da oprostim. Znaš li ti zašto ja toliko želim da oprostim?! Zato što se nadam da će taj što nepravdu čini prestati s nepravdama. Meni je to dosta. Dosta mi je da svako uvidi svoje greške i krene naprijed s tim saznanjem. To je jedini ispravan temelj za gradnju globalizacije na ekonomskom planu. Tada bi savjest kreirala interese na globalnom planu, i svima bi nam bilo dobro. A nagrada neka je prema doprinosu na globalnom planu. Bilo intelektualnim, bilo fizičkim naprezanjem. A pravda je da intelektualno bude više nagrađeno, jer ono ulaže više samim tim što osmišljava rad i daje smjernice za ubiranje plodova rada. A kome nije pravo nek se napregne intelektualno i postane jedan od onih koji doprinose intelektualno. Ako ne uspijeva u tome, neka šuti. A ako se napregnuti intelektualno umori od doprinošenja intelektualno nek’ se “fati” lopate. Nema spavanja. Dosta je bilo spavanja. Proći će nas život ili u spavanju, ili u nemoći da utičemo (a to je posve opasna stvar. Nema goreg po društvo od onog ko je ravnodušan. Njega je lahko u sve, ako ga ne pustiš da truhne. Zato nam se nepravde i dešavaju. Zbog njih, a i onih samodopadljivih, a malo manje zbog onih “zloćestih.” A ravnodušni (oni što ih spomenuh prve) su, svejedno, najgori. Prosto zato što im je brojka opasno visoka. A šta to meni smeta?! Smeta mi. Dakako da smeta. Vidi koliko ih je! Kad bi samo prestali biti ravnodušni, samodopadljivi bi odmah, od straha, prestali biti “ruža narcis”. Možda se neko pita zašto su “zločesti (kriminalci, ratni zločinci, pedofili i ostali nikogovići) najmalje krivi za sve!? Evo odgovora: Koliko ravnodušnih šeta svijetom (rekoh: “brojka opasno visoka”, kad nebi bili ravnodušni, čitaj: pasivni posmatrači, zar bi “zločesti” imali prostora za haranje svijetom. Kad pameti “nejmaju” neka ih. A mi, ravnodušnošću svojom, nikad ih opametiti nećemo (kažem mi, jer oni (ravnodušni) su većina. A većina je mi, kako god okreneš). Da pojasnim: Djelovanje većine najvišim procentom djeluje na nas. Na većini je odgovornost kud to mi, ljudi svijeta, idemo, jer je ona jedina koja može povesti u svjetlija sutra, ili nam ostaviti osim noći, mračne i dane i jutra. Njoj je Bog dao moć. Brojem određenu. A ja sam samo o nepravdi napomenu dala. I o moći “budne visoke brojčanosti.” Nemoć “ravnodušne nje” (zbog uspavanosti) je, “šačici koja ima problema u koju sam se umetnula i ja,” kriva. Kriva je što je ravnodušna, jer da nije ravnodušna bilo bi nas, cijenim preko 70% u svijetu, u kojem trebamo htjeti da ljubav i pravda zavladaju istinski. Dobili bi šansu da programom svojim privučemo i ostatak procentualni. Ima ona stara izreka: “S kim si, onakav si”. Mi dosad nismo bili s njima (”zločestima”), nego smo ih pustili da vršljaju kako hoće. Sigurno ni nisu znali bolje. A nas tu za njih nije bilo, da ih znanjem o savjesti obogatimo. Ili braneći joj ime zaustavimo, pa ako ni to ne ide – kaznimo. Da bi se popravili. Ako ne može iz ljubavi (popraviti se), provjerena metoda je strah od kazne. Ja i o pravdi razmišljala. Odnekud odjednom, i Dostojevskog se sjetila. Školska lektira :”Zločin i kazna” Odkud to sad odjednom?!
A skroz različito mislimo: on vođen revoltom dozvoljava da mu glavni likovi grozne stvari rade a krivnju na situaciju i ideologije svaljuje. Na onog ko ne može zakonski odgovarati. Kod mene nema toga. Stvari i pojmovi se (tu uvrštavam i ideologije) nazivaju zajedničkim imenima (prosto zato što nemaju volju da bi smo je mogli osuditi za rezultat iste) – za razliku od ljudi koji imaju vlastita imena (prosto zato što raspolažu voljom da bi mogli djelovati po vlastitom izboru i da bi nagradu, ili eventualno kaznu za to, mogli svako svoju “pokusati”).
A ja pričala o problemima (nepravdu sam samo spomenula, jer ona je uzrok, a problem njena posljedica). “Ima ili nema” Ja imam. Neki nemaju. Svi zajedno imamo problema, jer evidentno je da ih mnogo ima na planeti Zemlji. More. K'o kod mene, a sve zbog onih ravnodušnih (čitaj: depresivnih) što nisu svjesni svoje moći. Samo da pamet na globalnom planu mobilišu. Eh, da je sreće … Biće, biće jednom …sreće svima dobrim ljudima. Dao Bog pa da nam se i oni loši trznu pa postanu dobri. Gdje bi nam bio kraj. Nama, ljudskoj vrsti, izdignutoj nad ostalim vrstama. Neka svako od nas razmisli, zbog spomenutih gore vlastith imena, da li je opravdao povjerenje ukazano mu (kao pojedincu u ljudskoj vrsti, uzdignutoj iznad ostalih vrsta – naravno, zbog posjedovanja volje (čitaj: mogućnosti da bira), zbog raskrsnice odakle se na blizinu vide putokazi za dva puta: put zla i put dobra. Zbog tog bonusa (mogućnosti izbora) valja i odgovarati, jer kod Boga nema posudi (pamet), a ne vrati (upotrebom iste). A o ukradi (prisvoji ono što nije tvoje), bolje da ne pričam. Ali, milostiv je On, oprašta onom ko se iskreno pokaje. Tvrdim da je ishod stvari DETERMINISAN. Nije determinisano (Čitaj: nije relativno deterninisano) ono što čovjek može i treba odraditi. Dakle, proporcionalno tome koliko slobodne volje imamo, mi i odgovornosti za to kud smo je usmjerili snosimo. Eter u djelovanju je floskula obična. Djelovanje na tom putu je naše i bez prekida traje (svako, pa i ono najmanje u samom djelovanju pojedinca, daje izraz kompletnom djelovanju ljudskog roda i, konsekventno tome, taj naš put ka naprijed odražava: padanje – ustajanje; učenje – intelektualnu lijenost; rad (umni ili fizički) – nerad (umni ili fizički); marljivost – ljenčarenje; spavanje – buđenje; tegobe – pogodnosti; prepreke – slobodne prolaze; uživanja– patnje; sreće – nesreće, itd. ) Za sve što pogrešno ide ljudi su krivi, a sve što nam dobro ide – zaslugom je ljudi, a Bog svakako djeluje. Pa i vaspitno, opomenom (to za one koji pameti imaju), a i kušnjom (ispit, k'o na fakultetu, znači valja nam tu kušnju prebrodit’; poplave, ratovi, prirodne katastrofe – to da se ljudi i oni što ne zaslužuju da se tako zovu rastave (k'o istina i laž što se jasno rastave kod razračunavanja). A i njihova (onih što nisu zaslužili da se ljudima zovu) sudbina da nam bude pouka o tome kako završe oni koji od zla ne odustanu. Ništa manje važna nam od te pouke nije ni poruka (stradanja ljudi i onih koji im ruku pruže) da i mi, pošto ih je i Bog zavolio, zavolimo one dobrićke što svakom, isto kao i sebi, samo dobro žele. To su oni koje tuđe rane bole isto kao i njihove vlastite. A ima i onih koji tuđe rane teže podnose nego svoje. Kunem se Bogom Jednim Jedinim, da ih ima. Oni su “svjetlo” što će nam budućnost prosvijetliti. Onaj ko Zna, Vidi, Čuje i Održava sve, Neda da se bilo koja ravnoteža koju je On uspostavio i na Nebu i na Zemlji poremeti, jer ON je sve s mjerom Uredio. I rok mu Odredio. Ko smo mi da nasilni budemo?! Oprostite, ova nana senilna, opet s teme skrenula.
Zbunilo me ono moje pitanje u naslovu ovog teksta: “Ili …” Zato sam ja i pomislila da ne skrećem s teme dok sam skretala, jer kontam: “ILI” je i direktno i konkretno povezano sa voljom. Ja ovdje, u ovoj priči, nikad o volji i nisam prestala pričati. Cijelo vrijeme pričam o odlukama, izborima i o ostalom što je rezultat volje. A i dilemu volja rješava. Tako je moja volja riješila moju dilemu oko obloga, uh šta ja rekoh, ali neda mi se sad brisati, mislila sam reći blogova. Dvije su sad – ako su obloge; kad već nisu (a žao mi što nisu), onda su blogovi. Trajaće dok imaju smisla. Nema kod mene etera u djelovanju. Ako niko ne bude čitao, zna im se. Zatvaram ih. Da mi ne budu kušnja bačenog vremena, pa da na njoj padam. A ja još uvijek mislim da imaju smisla, jer promovišu ljubav: onu razumnu što ostavlja prostora izmjenama i dopunama, izradama i preradama, sve zarad dobra svih nas. A svi ogledala svojih duša imamo: naša srca.
Ajša piše 