… zbog ukidanja naziva. Žalim za “Bratstvo-jedinstvo”, jednim od njih. Žaleći tako dođe i do bola; pa i u bol bosanskohercegovačku “uletih”. Iz nje ispade i ovo saznanje: “Niko osim Muslimana (čast izuzecima koji potvrđuju pravilo) nije volio SFRJ. Svima osim njima (nama) ona je bila odmaralište za ideje, koje su i od ranije motivisale ljude za akcijske pripreme. Udba zna da ja govorim istinu. Tito je bio kočnica. Svima, osim nama. Nas je izbrisao još na Drugom zasjedanju AVNOJA U JAJCU, kad smo jaje od Jajca i dobili. Nojevo. Sve nas nahranilo nepravdom. Taj 29-i i 30-i studeni 1943-e je nama studen donio već tad. I onemogućio zagrijavanje. Poslije “Titine” smrti, uspjeli smo se i zalediti. To je onemogućilo zagrijavanje. Mi smo još sleđeni bili kad se ovaj poslednji, rat 90-ih krojio; svu vrelinu što je “nadolazila” nam suze za Titom odnije sa sobom. Ovo je riječ autora.
Sad smo u uvodu: I Srbi u BiH su željeli raspuštanje SFRJ-a. Riječi podrške za ovaj tekst su: SVeti Savo, Bratstvo-jedinstvo, ukidanje Bratstva-jedinstva, djelimično istrjebljivanje (ono što se mora), protjerivanje, Velika Srbija, NDH. Neke od ovih riječi djeluju iz sjenke, u službi istine. O ratu u BiH.
Razrada: Šta god probam naći na zvaničnim portalima RS-a moga, nema. Imena sela, gradova, rijeka. Čula sam da su i kravi Jagodi promijenili ime. U muslimansko: Sanda. Ljudi, ničeg osim S u dovikivanju nema. Zato ni kravu niko ne može dovikati ( i krava pamti svoje ime, osim ako i ona, kao i ja ima sindrom “Alzhajmer”) Nisam ni znala da imam sindrom, dok nisam pošla tražiti, pa ne moći naći. Taj mi sindrom neda ni imena pradjedovskog grada mog da se sjetim. Doduše, sjećam se, kao kroz maglu skroz, kad su mu treći put ime mijenjali. Ovaj četvrti put su bili zaboravni kao i ja, pa im ne zamjeram. Sindrom nije šala. Pola imena zaboravili. Prvog imena grada se sjećam: Servitium, drugo i vi svi sigurno znate, a i ostala što su slijedila. Ako ovo što pričam nije tačno, sindrom ja “nosam” u glavi.
Rezultat 1: Nazivi ulica su me skroz ubijedili da ja nikako nisam živjela u vremenu, ja sam u njemu samo preživjela. Pa ja se ne sjećam ni ulice u kojoj pola života provedoh. Ja mislila Maršala Tita, a ono Vidovdanska. Kućni toprak da i ne spominjem: kad sam nakon godina, prvi put otišla da posjetim “stare svoje” koji su se iz izbjeglištva “Isusovskim mukama” uspjeli vratiti na svoje ognjište, dočeka me u avliji čovjek (ne znam otkud on tamo) i udarivši više puta nogom (bosa nije bila, vidjela sam je, urezala mi se duboko u pamćenje) po onoj zelenoj travi što mi babo podšišao “nabas” i friško, pa miriše. Trava miriše, a on meni: “Ovo je SRPSKA ZEMLJA. Ne rekoh ništa. Ne smjedoh. Ne zbog straha, nego zbog želje da vidim roditelje (rahmet im duši), nakon godina. Prepreka nisam željela nikako ispunjenju moje želje: da ih makar vidim! A na vrh jezika mi je bilo: “Polahko delijo, nije bitno čija je, neće sama u sebe propasti zbog promjene vlasništva. Vlasništvo je zajednička imenica (srpska), važno je da je posjednik jedan.”
Rezultat 2: Htjedoh i datum promjene imena moje O.Š.”Bratstvo – jedinstvo” da nađem. Da vidim jel’ Alzhajmer ili nije. Nema ni njega. Datuma. Ima samo kad je škola osnovana. Iha! Ima ihaha! Doduše piše tamo “danas nosi ime Sveti Sava”. Ali, da je samo moja “osnovna”. Sve. Svo “Bratsto-jedinstvo” ukinuto, ukinulo ŠKOLSTVO, zbog PROGRESA ŠKOLSKOG PLANA I PROGRAMA: da je trunku sporiji taj progres bio, pa nam makar jedinstvo ostavio. Bratstvo je, doduše ostavio sebi, a meni i viziju jedinstva izbrisao. Neka. Klin se klinom izbija: JA OZDRAVIH!
Zaključak: Tako je PROSVJETITELJ PROSVIJETLIO ŠKOLSTVO. Prosvjetiteljskim bljeskom. Munjevitim. Grom će uskoro “klepiti”, kroz meteorološku prizmu gledano.
Vi analizu ovoga uradite, a ja ću još samo dodati:
Komentar (referatski, trenutak mog ličnog razmišljanja – kad sloboda misli diše):
Kad školstvo uzme pušku, razbole se djeca. Od straha. Oni od njih što su joj umakli (“puški”), izbjegli puščanu cijev – nikad je se više “prepasti” neće. Iz razloga: Dobili na vremenu. Školstvo RS-a je izgubilo na vremenu – može se cijev lahko okrenuti prema njemu, da ga zastraši, nebi li se požurilo u njemu.
P.S. Dokaz: Mislim da je jedan dovoljan za “dvicu” da u stvarnosti dokaže da ovo “drži”. Što se tiče plus jedan (trojica se empirijom bave) taj je ovo o čem’ ja (on je “nojevac” kao i ja, već je od jajeta pojeo),taj ovo u stvarnosti dokazao na sebi, a i prevario ovaj moj “jajčani” dokaz što slijedi. On zna da ja nemam Alzhajmer. Ja sad moram dokazati onoj “dvici” (dvojica su) imam li ALzhajmer, ili ga nemam. Ustvari je to dokazivanje da nema čovjeka koji ne zna kad ga neko s nulom množi. Zaboravili su da je nula granica. Dalje ne može. Još smo živi, nije vrijeme otpisa. Izbistri meni ovo, razmišljanje o onom ispod granice (smrti), pamet. Uh, dobro je. Nemam ja Alzhajmer. Sjetih se svega, k'o da me grom pogodi: Cijenim da je moje “osnovnoškolsko bratstvojedinstvo”, “Školstvo RS-a” ukinulo početkom školske 1991/1992, mnogo, mnogo ranije nego je i samo zaživjelo,(fiktivna RS, “dejavu” iz budućnosti). Vidite li vi kako jedno pitanje daje dva odgovora koji bazu podataka uduplavaju, kako god okreneš, pratite me: Ja htjela provjeriti svoje pamćenje o datumu osnivanja O.Š. “Sveti Sava”, pa usput riješih i svoju dilemu oko Alzhajmera. Pitanjem o “osnivačkoj” školske ustanove dobih i taj, a i odgovor o mom zdravlju:
NEMAM JA ALZHAJMER; JA IMAM BOL. BOLI nas sviju – i ljevake, i dešnjake i graničare (čuvare našeg djetinjstva) glava od bola mog. Ako taj bol označava jedinstvo u nečemu, neka bude početak. Zakorak na put sreće. SVima nama. Ja sam već od pomisli na to srećna. I vama želim sreću. U borbi protiv ALZHAJMERA.
Ajša piše 