Božiji zakon balansa je lako razumljiv, prilagođen ljudskoj prirodi da bi ga svako razumno biće lakše shvatilo. Šemu tog zakona smo dobili od Uspostavljača Njegovog – Svevišnjeg Tvorca, već od postanka svijeta. Bog je stvorio od svačega po par. To je nepobitna činjenica. To znanje mora biti i polazna tačka za određivanje (biranje – volja stupa na scenu neposredno i samostalno) našeg djelovanja. Ako je Bog Svojim stvorenjima ukazao na par (kao smisao) i na rezultat (djelovanjem tog para) kao svrhu, tu se više nema šta “mozgati”. Treba samo posmatrati svoj svijet i onaj oko sebe. Vrhunski zakon je zakon balansa, i jedini koji smisao svemu (uopšteno) daje: par su muško i žensko kao primjer koji vodi rezultatu: produžavanje vrste (isti zakon važi,naravno, i za životinje). Par su davanje i uzimanje. Par su plus i minus: na televizoru (pojačavanje – smanjivanje tona; na bateriji koja se stavlja u običnu dječiju igračkicu da bi: svirala, hodala, pjevala, itd). Sve nam u životu našem asocira na par, pa čak i saznanje da možeemo biti i kratkovidi i dalekovidi (optička sočiva su ili sabirna (konveksna, ispupčena) ili rasipna (konkavna,udubljena), dakle sabirno i rasipno kao primjer para. Nevjerovatno je da ljudi koriste znanje o “paru”, razumiju sve oko toga, znači imaju znanje i dobili su saznanje u koju svrhu ga uotrijebiti, pa opet neće da razmišljaju o poruci toga znanja i saznanja. Ovo je priča o paru kao teži i protuteži, sve balansa radi. Priču o paru nikad nismo ni prestali pričati u svakodnevnom životu, a o tome vrlo rijetko razmišljamo. Ja pričam o paru u službi saznanja o potrebi balansa (i njegovog održavanja) kao uslova života na zemlji. Svaki put kad se balans naruši rezultat nije ono što bi trebalo da bude. Znači, mi moramo imati znanje o tome kako održati bar minimum balansa (na koji mi utičemo pozitivno ili negativno, svjesno ili nesvjesno, a rezultat je posljedica toga,i biva shodno tome: dobar ili loš).Priča o “paru” je prspektivna priča. Puna je alternativa za rješenje problema. Tim više što joj je logika jednostavna. Ljudi se bave glupim stvarima kao: proricanjem sudbine, predviđanjem događaja, vjeruju u “misteriozna” saznanja bez truda (oko čega nisu glavu ni “razbijali”, dakle – vjeruju da mogu znati nešto o “nečemu” a da ne djeluju na putu do tog saznanja: nema toga, pretpostavka istini malo koristi. Do otkrića se dolazi zalaganjem, učenjem, razumijevanjem, dijeljenjem znanja (da bi svoju svrhu opravdalo). To je put pravi, put istine. Razumjeti poredak, hijerarhiju stvari, vrlo je jednostavno. Čovjek uvijek precijeni težinu zadatka. Samim tim potcijeni svoje mogućnosti. Znači, čovjek komplikuje misleći da je komplikovano, te se tako “zdrobi” oko smišljanja što težih, primjera radi, matematičkih rješenja za razumijevanje kako nauke, tako i vjere. A matematika čiji izraz u prirodi nalazimo je vrlo, vrlo jednostavna i prilagođena običnim, prosječnim intelektualnim mogućnostima.Tako čovjek, koji se naukom nikad bavio nije može izvuči logične zaključke oko stvari, pojmova i dešavanja. Uslov je da prati (posmatra), reflektira na to i provjerava svoja saznanja tako što ih pokušava potvrditi crpeći odgovor sa više razlićitih izvora. Stečeno, iskustveno znanje, je moć logičkog rasuđivanja, ne memorisanja bilo koje vrste – koje nam kasnije bude u službi. Ja ovdje tvrdim da prosta matematika “plusa i minusa”, bez ikakvih zavrzlama, sa brojevima od jedan do deset, može odgovoriti zadacima koji nas čekaju u ovo malo vremena do Kijametskog dana. Ja ne proričem. Ja pratim, sabiram i oduzimam. Tako sam došla do toga da je Ajnštajn gotovo sve dokučio. Čak i moguće vrijeme Smaka Svijeta. “Fulao” je 16 godina, ili ja. Ili smo i on i ja skroz “fulali”. On je logikom “otkrio” 2060-u kao godinu granice između dva života: dunjalučkog i ahiretskog. Mojom logikom razumijevanja stvari i korišćenjem prirodnih brojeva od jedan do devet došla sam do nekog rezultata. On se ne poklapa sa Ajnštajnovim, ali razlika je u nekih 0,4 mjereno u postotku. Što se tiče odrađenog po pitanju nauke, došla sam do zaključka da je 88,8 posto odrađeno, dakle ostalo nam je 11,2 posto za odraditi i to će morati ići brzo, jer je ranije balans bio poremećen. Posljedično tome bilo je zastoja, a i pogrešnih smjerova. Do ovog saznanja sam došla tretirajući krug, krug života i rezultate do kojih se došlo u nauci. Prateći mustru (kodove) po kojoj se to dosad odvijalo. Nauka će potvrditi da se istinita, od Boga riječ, ne može protiviti nauci, jer nauka je, Božijom Voljom, tu da bi je i dokazala kao Neprikosnovenu Riječ. Ja sam u svom proračunu dobila 2044-u godinu kao taj “prelaz” iz stanja u stanje, iz dunjalučkog u ahiretsko. A ja ne želim “fulati” ni u čemu, a nikako ne želim “fulati” (čitaj: lagati) o istini. Zato ja neću lagati ako kažem da će se to dogoditi ili prije, ili poslije 2044-e, ili 2044-e godine. Allah najbolje zna. Mi o vremenu malo znamo. Ako i pojam vremena i ono što smo do sad vidjeli od znakova Kijametskog Dana ide ovom prostom logikom (a sve upućuje na to), onda nam i nije mnogo ostalo. A samo Allah zna kad će to tačno biti. On je svemu rok odredio, pa i ovom svijetu koji je On, u šest vremenskih perioda, stvorio. Tema ovog pisanja nije proricanje Sudnjeg dana. Ja bih tada bila, ne dao Allah, nevjernik, jer Istinu Zna On, i samo je On Gospodar Istine. Ovo sam usput navela s ciljem podstreka na želju čitanja i razmišljanja o Božijim znakovima u prirodi. I njihovoj konkretnosti obilježenoj kroz pojam “par”: djelovanje i učinak djelovanja. Par asocira na sabiranje. A može, kasnije, i na oduzimanje. Par ne isključuje “jedan” kao presudan faktor za ishod stvari. Ja pričam o temi. Ona upućuje na sadržaj. Tako mi je “par” tema kao uputa za djelovanje, sadržaj prispijeva shodno znanju koje je ta tema iznjedrila. Ja sam samo razmišljala glasno o poretku na Zemlji. Da neko ne bi pomislio da ja ovdje “guram” neosnovanu priču po pitanju mojih gore navedenih teza, prostom matematikom sabiranja izvedenih, moram dodati da mi je geometrija bila vodilja. Pokret moj za “kopanje” o tome je bilo znanje o pokretu (čitaj kruženju): oblaka, ptica, znanja, okretanje zemlje oko svoje osi, svega u prirodi, pa i sami vrtlog vjetra (neki kažu:”šejtansko kolo”) koje se ponekad pojavi na zemlji (prašnjavom zemljanom putu, ne sjećam se da sam ga drugdje vidjela). Sve su to Božiji znakovi ljudima. Tako sam kružnicu i njenih 360 stepeni posmatrala, njenu središnju tačku i nepogrešivost zatvaranja kruga kad imamo ugao ravni (čitaj crtu za početak koja ne ostavlja mogućnost grešci, ukoliko nismo nemarni kod držanja šestara). Ja sam šestar shvatila kao primjer sebe same. Ravni ugao, ispruženi (ja ga u stvari uglom ne bih zvala) je nešto očigledno i kao takvo, on je ravna crta (meni on označava liniju života). Četiri prava ugla što se ukažu povlačenjem horizontalne i vertkalne linije mogu biti i asocijacije na etape razvoja u svijetu, obilježene u postotcima (meni je najjednostavnije bilo baratati prostim brojevima od 1 do 9, te su kod mene one klasične četvrtine (pravi uglovi oko ispruženog ugla – a ja ga uglom zvala ne bih; ljepše mi zvuči: ispružena linija (ravna crta) koja potpomaže određivanje uglova uopšte) od cijelog kruga, koje omogućuju jednostavno preračunavanje udjela u krugu onoga što mjerimo: cijelo, polovina, trećina, četvrtina, petina, šestina, sedmina, osmina, devetina, ostatak je poznat (taj deseti dio nam se sam ukaže). Tom logikom vođena, reći ću da neće biti teško onu preostalu desetinu zadatka nam odraditi. O ono malo što je preko deset već sam rekla: za postrojavanje, prestrojavanje i prihvatanje puta istine veći dio od toga, a onaj manji (najmanji) za odmaranje. Broj deset mi u principu zaista u mojoj matematici ne treba. Ni nula mi ne treba, jer mi je zamjenjuje središnja tačka kruga, koja je u stvari nula. Ja hoću samo reći da se nepotrebnim ne treba opterećavati, to su samo ukrasi i pomagala). Pričam o crti, ravnom uglu (ispruženom uglu od 180 stepeni), pričam o ispruženoj liniji. Pričam o polaznoj tačci i njenoj ulozi kao Božijeg znaka nama, za naše djelovanje. Kao primjer blizak nama je i dijagram. I njemu je ta “ravna crta” osnovica, kod grafičkih prikaza (za ose grafikona) nam je ona (ta “prava crta”) horizontalna ( x-oznaka, nazivam je ukrasom) osnovica, baza, kako god to zvali, to je put kojim idemo da bi smo svoje mjerenje tačno sproveli. Naravno da ja ne diskriminišem vertikalnu (uspravnu) liniju, osu Y na grafikonu; ona je meni prikaz, a x osnova na kojoj se niže prikaz. Čini nam se bitnijom (osa y) kao faktor u postupku i za rezultat procesa rada, ali bez osnove za rad (ose x) nema posla; u krajnjoj liniji nema tačnog, ispravnog rezultata. Zar ovo nije Božiji znak koji trebamo na putu našeg djelovanja – ispravnu polaznu tačku na ispravnom putu?! S pogrešnom polaznom tačkom svakako nećemo dobiti ono što treba da dobijemo. Zar nam i strane svijeta nisu znak “parova”, a i potvrda da jedno znanje uvijek koristi, ako je ispravno, u proširivanju perspektive znanja, kao i za povećanje istog. Samim tim što nam je to znanje (nevezano iz koje oblasti dolazi) potrebno kao “treće oko”. To znanje nam i kodno pomaže, ako smo početnici u izučavanju nečeg posve novog za nas. Kodovi sabiranja znanja su konstanti i nepromjenljivi. Dva su, balansa radi. Jedan za znanje, drugi za djelovanje. To su oni isti kodovi koji važe i za sve ostalo. Lako je dograditi, treba otkriti novo. Priča o danu, mjesecu i godini kad će se Smak svijeta dogoditi je banalna priča, osim ako je u službi podsjećanja na odgovornost pred Onim ko je Odredio kad će taj: sekund, minut, sat, dan i u kojoj godini će se Smak svijeta desiti, prema našem računanju vremena. Hvala Allahu, niko o sekundama, minutama i satima ne priča. Negdje sam pročitala da bi to mogao biti jedan petak, u zoru. To sve uopšte nije bitno, jer će nas Smak svijeta svejedno sviju iznenaditi, pa i kad bi nam Bog dao saznanje čak i o danu, i o satu i o minuti; tačnu sekundu svejedno nebi mogli upratiti. Zar bi mi mogli znati kad će se to tačno desiti kad znanje o tome Njemu pripada; a ne postoji niko drugi ko ga ima. Znate li vi da mi nebi znali ni koji je dan, ni koji je sat od straha – isčekujući ga, taman da vijest o tom događaju u sekundu imamo pred sobom zapisanu. Iz svoje milosti, Gospodar svih svjetova nam ga zato nije ni otkrio, a i da se zabavljaju oni koji o njemu ne razmišljaju. Nek’ se zabavljaju, biće to samo do roka određenog. A Allah je milostiv i On mnogo prašta. I za svakog čovjeka ( bilo to muško ili žensko) koji TVorca svoga ne negira i ne pridružuje mu druga u vlasti, za njega iskra svjetlosti svijetli. Iskra spasa. Iskra uspjeha. Iskra upute, srećnog kraja iskra. To je Svjetiljka što put istine osvjetljava. Allahovo svjetlo. To za one koji se pozivu na put istine odazovu.
P.S. A do naše granice koja ahiretu vodi ostalo je puno toga da se odradi. To je najbliže jednoj devetini, prema proračunu prostim brojevima od jedan do devet. A Allah najbolje zna; molim Ga da mi oprosti ako me je moja logika u nekom segmentu moje koncentrisanosti krivo uputila. Nije puno ostalo. Nauka ima još malo da uradi do potvrde kur'ana kao istinite knjige od Boga poslane Čitavom Čovječanstvu, a ne samo Arapima. 1% preostalog vremena nam je za prihvatanje istine, ispravljanje grešaka, prestrojavanje i postrojavanje na putu prema cilju, i naravno, ispravno djelovanje na tom putu. 0,2% od preostalog nam vremena je za odmaranje (U zaostatku smo velikom); ko je više propustio neka manje odmara. Fizika, kao jedna od najvažnijih naučnih disciplina kasni. Ona spava. (Istini za volju, informatika poene kupi). Fizika spava, a dinamika joj grana na kojoj počiva. Fizika mora dalje. Njena stara slava njoj ne pomaže na tom polju, ona pomaže informatici i drugim modernim naučnim disciplinama, koje svoj posao, mašaallah, dobro odrađuju. Pričam o dinamici, i o nečem još. Velika imena prije i poslije Isaka Njutna (Njegova je kruna) su svoju zadaću odradila, ali davno smo imali velika imena. Koliko takvih imena u kvantnoj mehanici je dalo savremeno (to naše moderno) doba?! Pojam konveksan, konkavan i simbolika toga u “ogledalu”, da li je tu sve dorečeno?! Pitam fizičare: “Jesmo li zakon o tvrdoći rastabirili u tančine?!! Jesmo li iscrpili sva alternativna znanja o Prvom Njutnovom zakonu, o zakonu inercije?! Kako to da je jedan naučnik mogao odraditi posao koji nisu uspjeli svi zajedno od takvih, u jednom drugom vremenskom, mnogo dužem i sa mnogo više mogućnosti u smislu resursa potrebnih za djelotvornost?! Neko je morao lagati: ili da poznaje tu nauku (prirodnu, koja je laka za razumjeti jer je iz “baze” života), ili je krivotvorio (zašto?), ili je prikrio (zašto?), ili su se ljudi čitave te epohe odali porocima, pa im Bog uskratio znanje, srazmjerno grijesima. A naučnik koji radi za otkriće i sam mora biti otkriće svoje struke. Takvog mi izgleda moramo pod hitno prepoznati i zamoliti ga da čovječanstvu pomogne. U moru materijaliziranih mozgova će to biti jako teško za tog (te naučnike) naučnika, ali Bog pomaže. Božiji zakon čovjek mora (voljom svojom ili Božijom; ostavljeno mu je još uvijek da bira) potvrditi kao istinit, a za to je potrebno da ga u stvarnosti i dokaže. Zakon vjerovatnoće ne može sam odbraniti sebe. Ja o mehanici pojma nemam sa naučne tačke gledišta, ali znam da je gibanje – promjena položaja, znam da je prostor ovisan o vremenu (to mi je bila koordinata u mom krugu analize čovjekovog odrađenog dijela zadaće). Ja ne mogu proučavati silu, ali ja je osjećam, znam da postoji. Iz ovog do sad što je znanje stručnjaka iz oblasti mehanike dokučilo (naravno onoliko koliko ja kao laik mogu shvatiti) ne vidim da je fizika utvrdila tačnu ravnotežu sila. Da je to od presudnog značaja u ovom tranutku ispita nauke uopšte, nepobitno je. Došlo mi je, vjerujte, da se sa mojih 60 godina što “nosam na leđima” “fatim” zakona mehanike i upitam stručnjake u okviru iste: “Dokle ste stigli sa ravnotežom sila? Jeste li utvrdili tačnu ravnotežu njihovu? Ako jeste, iznesite svoj dokaz o tome što tvrdite! Pa ako činjeničnim stanjem na ovom našem prolaznom svijetu (koji je “hodajuća prirodna nauka”) dokažu istinitost onog što su ustvrdili, pa makar nam usput pričali i o negativnim silama i njihovom uticaju na njih dok su tragali za istinom o ravnoteži sile, onda su opravdali to što ih je Bog počastio da budu od prvaka među ljudima. I trenja i međusobna trvenja bih im oprostila, i “šiju” svoju spustila. Ali, ja sam na njihovoj strani, oni su svejedno najbolji od ljudi, oni koji rade za dobrobit čovječanstva. Naučnici – trudbenici, odriču se provoda, sna, pa i hrane i pića većim dijelom, (jer sit čovjek ne može dokučiti puno više od želje za ljenčarenjem, spavanjem ili odmaranjem. Samo ono što mora, on odrađuje).
I par rečenica još, o fizici: Da sam fizičar, izazov bi mi bio razvijati znanje o dinamici fluida (tečnosti i gasova). Zar tečnost i gasovi ne pričaju priču pokreta (koji je sinonim života)?! Zar fluid ne pretstavlja nešto što se lako i kontinuirano deformiše pod uticajem “nekih” (ne znam kako se zovu) napona?? Kakva je nama pouka iz ovoga?! Imamo li mi štogod od tih osobina: pokret, kontinuitet propadanja?! Pa, ima li i jednog naučnika-fizičara koji je ovu pouku primio, i još je među nama?! Pazi, sile trenja i sile otpora sredine imaju slobodu kretanja, razlikuju se, deformišu. Kakva ascijacija!? Bez presedana. Asocira na ljude: i kreću se slobodno, i razlikuju međusobno, i deformišu pod određenim uticajima. Koja je razlika (a mustra koda je ista)?! Čovjek ima slobodnu volju kojom bira i posljedično tome, kod čovjeka se tijelo može i uljepšati i unakaziti (ja bih to nazvala deformacijom stanja od ranije; ZA ONOG KO IMA VOLJU (ČITAJ: ŽIV JE I OBDAREN RAZUMOM), POSTOJI MOGUĆNOST IZBORA PUTA DO POSLJEDICE, SPECIJALNO NA DUHOVNOM PLANU – NA KOJE VANJSKI UTICAJI DEFORMATIVNO DJELUJU (ovdje moral i etika odgovaraju na metafizička pitanja. I onog živog (duše) što utiče u ulozi signala (pošiljke) kao i onog živog na kom se to reflektira (duše). DEFORMACIJU MOŽEMO USMJERITI NA DRUGU STRANU, ONU PLUS (POZITIVNU) STRANU. Signal možemo i odbiti – pismo, poziv vratiti, možemo ne htjeti voljom svojom. A zbog tog što možemo voljom svojom htjeti, “sile mraka” (negativne sile svijeta) ne mogu nam mrakom svojim utrnuti svjetlo koje nam put obasjava. Ni tajnu koju krije relativistička dinamika trajnom tajnom učiniti … Ima Onaj koji je Gospodar tajni. On će nas o onom što smo radili obavijestiti. Hvaljen da je On.
U cilju dokazivanja istinitosti Kur'ana kao Božije Knjige, u kojoj nema nikakvih proturječnosti, i koja bi trebala biti nadahnuće za otkrivanje tajni, kao i vodič lakšem razumijevanju istih, nauka bi trebala djelovati brže, ili djelovati samo. Ako nauka kao “sila” ne prihvata takvu mogućnost (da radi u službi istine koja se bazira na kur'anskim znakovima), onda je dužna da objelodani da ne privhata istinu koja se ne kosi sa istinom kur'ana. Ili neka nađe grešku u kur'anu ako može (a neće je naći). Ako ustvrdi da kur'an ima tačaka koje nisu u skladu sa naukom, dužna je i da obrazloži svoj put do rezultata koje je dobila. A ja pričam o kvantnoj fizici (kvantnoj mehanici). O kvantnoj mehanici i o zakonu vjerovatnoće. O dinamici razmišljam.
Ovo je moj život ispričao svoju priču … Ako je ovo znanje, reći ću da ono nije moje znanje. Ono je nadogradnja nečijeg znanja. A nadograditi, ranije u ovom iskazu sam već rekla, nije teško. Teško je – imati ga. Da bi ste ovo što govorim mogli razumjeti, potrebno vam je znanje o središnjoj tačci na ispruženoj liniji (onoj što joj je “ugao” 180 stepeni, a ja to ne bih uglom zvala), onoj mojoj – odakle sam ja krenula. Vi to znanje ne možete imati, ali zato možete imati znanje o svojoj središnjoj tačci, o svojoj polaznoj tačci. A ja sam sad dužna da vas o svojoj obavijestim, zarad razumijevanja onog što sam željela podijeliti s vama: odgoj moje rahmetli majke i znanje moga rahmetli oca, kao i znanje moga rahmetli muža, a uz to i moje učenje na sopstvenim greškama (to nije znanje – to je put koji njemu vodi) su bili centralna tačka na mojoj ispruženoj liniji. Startnoj liniji. Odatle sam krenula sa nadogradnjom moga preuzetog znanja. Dok su bili živi “pokupila” sam ono što sam svojim ograničenim mogućnostima mogla. – A put koji znanju vodi je moj. Njega sam pronašla sama učeći na greškama na koje mi je moja SAVJEST ukazala.
Ako sam uspjela u onome što sam htjela prenijeti na putu dobra, zahvaljujem Allahu na pomoći Njegovoj. A ako nisam uspjela, hvala Mu što mi je omogućio da imam dobar nijet. Hvala Mu i na tome što djela insana prema nijetu “računa”. Hvala mu na svemu: na onom što mi je dao (na čuvanje, upotrebu ili kušnju)i na onom što mi je uskratio (zbog opomene, kušanja ili razrješavanja). Hvala Allahu, Gospodaru svih svjetova! Amin. Gledala sam drvo i pticu na njemu. Usamljenu. Tihu. Tihu glasom. Sigurnu pokretom. Malena je bila, a rep joj dug. Drvo sam gledala, pticu osluškivala. Odgovor sam tražila na pitanje koje nisam postavila. Zar pravilno postavljeno pitanje ne sadrži odgovor u sebi?! Ja sam samo posmatrala. I osluškivala. I bila gladna, i umorna bila. I željna blizine Vječnog Posmatrača i Osluškivača. Bila sam samo kap u moru kapi. Jedna od njih je i ova suza što iz oka krenu. Gospodaru naš znanje nam povećaj. Amin.
Ajša piše 