I čovjek k'o biljka stabljika života,
i njegov je izraz propast il’ ljepota.
I voda, i sunce, njegova potreba;
i čovjek k'o biljka živi ispod neba.
Istini za volju, bitno mnogo nije
to što biljka vodu iz čaše ne pije.
Biljka svaka kao i mi živi u vremenu:
ispisuje “svoju knjigu” u svome domenu.
Sjeme biljci k'o i nama života je klica,
znanje o tom’ čovjeku je otkrića iskrica.
Od sjemena priča kreće, vrijeme o tom nisku niže
svakom niskom – svakim danom, svako od nas cilju bliže,
osluškujuć’ zov vječnosti, sa trulenjem cilju stiže.
Il’ iz zemlje, il’ od zemlje – sjeme korijen njima
u zemlji im tijelo truhne, tajna u tom ima.
Prolaznosti ona uči, to je tema ove pjesme:
popićemo ono što će zavrnuti sve nam česme.
Ova tema kraj već sluti, al’ spoznaju drugu daje –
da je vlasnik naših klica Onaj koji vječno traje.
Prolaznost je očit dokaz, jer kroz vrijeme ona diše
i ne vidje ona nikad svoje vrijeme da izdiše.
Prolaznosti prostor kuća, a vremenu vječnost vrelo
al’ i ono prolazaći žuri da bi VJEČNOG srelo.
I prostor i vrijeme ima izvor – ima izvor, eto:
da postoji Izvor svemu, saznanje je sveto.
Prostor – vrijeme, sad su nama k'o dvoje iz para
granicu im odredio Onaj što sve stvara.
Bog – Znanje – Stvaranje, to pouku luči:
A da znanje izvor ima, to nas život uči –
dokle njegov korijen seže, nek’ samo odluči.
To što znanje u paru je – suprotnost neznanju,
od Onog je što poznaje uzrok svakom stanju.
Pa sad reci, ako smiješ, da On sve ne prati –
i kad Htjedne da to neće Njemu da se vrati.
Sve tenziju jednu ima – da sebe uveća,
od začetka svog istinskog taj cilj mu je sreća.
Allah zemlju sa krajeva njenih bitnih umanjuje,
zbog čovjeka koji želi ljudski zakon da caruje.
Ljudskoj volji, i djelu joj – granica je konačna.
Konačnosti Vladar ima i vlast mu je beskonačna.
Neka čovjek sad razmisli šta se želi time reći,
ako neće i ne mora: zakon Božiji ne može se izbjeći.
Onaj koji znanje voli o duši će razmisliti,
jer sa voljom te će misli stanje duši odrediti.
Duša isto druga parnog u životu svome nađe –
to je tijelo što je nosi, sve dok iz njeg’ ne izađe.
Ko je bitak koji živi: duša ili naše tijelo,
koje od njih stvoreno je za smrtničko odijelo?!
Još o misli i brzini prozboriću ja par riječi:
Brzina nam u shvatanju želi mis'o da “prignječi”.
Svjetlost mis'o stić’ ne može, svjetlost ima Ko da “veže”
a misli je dopustio da se do Njeg’ sve proteže.
A i tu joj kraj ne veže, ostavlja joj pute sebi.
jer ona je za Istinom uvijek bila u potrebi.
Čudna jada kada čovjek dušu stavlja pod upitnik –
mada misli tijelu zbore da je duši zastupnik;
U govoru i u djelu mašina je tijelo duši,
kad mašina kraj dočeka, duša tad se ne obruši.
Materija dal’ je bitak – ti objasni svojoj duši
Kad ti kaže platićeš mi – za sve rane nanesene,
a ti budeš na umoru, tad ćeš shvatit’ riječi njene.
Empirijski čovjek može provjerit’ sve ovo:
ti tok rijeke dirnut’ ne znaš, a dodirneš vrelo;
dal’ tok rijeke dušu ima – pitanje je pravo
neme, nema … ti ćeš reći – mišljenje je zdravo
dodirni ga onda rukom i dokaži da ne pričam pravo.
Ja sam htjela samo reći da fizika novi zakon treba
o granici što se pruža od Zemlje do neba.
Izazov joj evo nudim: suzu oka svakog:
dal’ korjen joj oni vide kod dodira jakog.
Dal’ joj tijelo skanat mogu materijom “skana”
“Higgsov bozon”, prevara je i stvar je ekrana.
Ekran neće Boga sresti, ali hoće duša,
fizičar će uspjet’ onaj koji nju posluša.
Ajša piše 