Srce u mehr

Ispričaću vam jednu priču. Ovako je to bilo: Žena i muž su sretno živjeli. U radosti i ljubavi prolazili su dani. Žena je, doduše, s vremena na vrijeme, bila nezadovoljna. To kasnije, ne sprva braka. Žalila se mužu da malo pažnje i pomoći od njega dobija. Ma učestala, Bogami, postadoše to prava prigovaranja. Svakodnevna. Dozlogrdilo njemu, pa će jednom u po’ frke:
“Tako mi Allaha, ženo moja, ja ne znam šta da radim pa da ti ugodim?! Ja sam muško, ne mogu ja znati šta je u tvojoj, ženskoj, glavi. Ne mogu više, ili reci konkretno šta ti fali, ili da se mi razvedemo. Ma šta ja tu tebi tepam, više bi mi koristi bilo da repam, nego da tebi tepam. Razvodim se od tebe! Tačka! Umukni više (dere se on k'o mahnit)!

Jedni su, saznavši o toj priči, komentarisali ženino jadikovanje mužu, ovako: “razmažena, šta hoće, da je na glavi ili šta ja znam u džepu nosa?! Ma pusti žene”. Drugi su opet mislili: “on je nju, asli, prestao voljeti: osjeća žena. Jaštaradi. Žena je živo osjećanje”. Treći pak rekoše ovako: “E sad, ako ste jedni rekli da je ona razmažena, drugi da je on nju prestao voljeti i još i to da je žena “živo” osjećanje, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da zaključimo: žena mu je razmažena – dosadilo čovjeku, ohladio, njeno ga osjećanje baš ono uzbihuzurilo, a i, brate, zvocanje i izigravanje žrtve (ne može on njoj sad specijalni plan, za svaki dan, napraviti, pa da mu se žena nebi osjećala kao skuhana i sama u onom loncu što je u njemu ručak skuhala. Neka sebi sama plan kuje, a ako ne može stići obaviti sve što je planirala nek´ sebi, Bogami, prioritete odredi. Neka smisli kako će. Eh, pa ko će znati strategisati, ako ne ŽENA?!”) Čekajte! Nisam završila priču o zaključku onih trećih: rekoh da su zaključili da je dotična dama razmažena, da je frajera muža damino osjećanje ohladilo, (a sad nastavak onog što su dalje zaključili), te mu ostalo samo sjećanje na minule, sretne (čitaj: prve) dane njihovog braka. K'o izgleda mi ovo malo i poučno, ha, šta vi mislite? Ali priča se ovdje ne završava. Nastavljam je: Sjela žena, pa uzdiše. Ne bi dosta to, pođe ti ona i plakati. Razvi se to, Aman Ja Rabbi, plače žena, pa plače… On mrtav, hladan (misli): “Nek´plače, nije jednom plakala, ženske suze… ma razvešću se. Ne mogu se ja više natezati s njom.” Na kraju će ti on njoj: “Idi, i ponesi što ti je najdraže. Ma nosi što god hoćes!” Žena šuti. Dugo šuti. (On misli: “vidi, da sam ranije umro ne bih ni saznao da mi žena može biti ćutljiva”). Na kraju progovori ona: “Mogu li ići kasno večeras, stid me komšija iznositi stvari iz kuće, svi će odmah znati i početi muzeviriti. Da ja to ipak odradim u gluho doba?!” “Neka tako bude, onda”, reče on. Žena ti večeru spremi, te djeca večeraše, pa “mili moji kud koji”. Kad to što još imadoše za učiniti učiniše i više jednom zaspaše, priđe žena mužu svome, te ga tiho zovnu: “Robe Božiji, halali, ja tebe ne zovnu da jedeš zajedno s djecom. Mislila sam da je bolje, ovaj put, da jedeš sam – da djeca štogod ne primijete. Objasnićemo im kasnije”. Muž se omuradi. “Hvala Allahu, jednostavnije je puno nego što sam mislio da će ispasti”. Vidno raspoložen, odmah ustade i krenu da, u miru i raspoloženju, obavi večernji obrok. Žena trk u kuhinju i u tanjir 2 tablete za spavanje: buč! “Allahu moj, oprosti mi, zatim olakšaj, a ne otežaj, i završi s dobrim. Amin. Pa onaj plan što sam skovala nije, ne daj Gospodaru moj da je, od šejtana. Amin”.

Čovjek u miru pojede iz tog tanjira, te brzo zadrijema i zaspa. Kako se i dogovorila (iz spavaće, preko skajpa) sa svojom braćom, oni u pravo vrijeme dođoše. U gluho doba. Po nju. Naredi ona njima (ubijedi ih da je dobila dozvolu da nosi šta hoće) da iznesu krevet na kome joj je muž k'o zaklan spavao. To bi sve. Kad se on sutradan probudio i ugledao svoju ženu “kraj kreveta kako sjedi i u njega gledi”, prvo što iz njega ispade bi: “Ti još nisi otišla!?” Ona šuti. “Vidi je, šta joj je, opet šuti?! Pa neće se valjda sad predomisliti i zafrkat´ situaciju?!” Još trljajući oči, shvati da se nalazi u punčevoj kući, bilvaktile svoje žene kući. “Otkud ja ovdje?! Šta ja radim ovdje?” (suvišno pitanje, zna da ne radi ništa, zna da je u stanju, mislim… ležanja) “Šta se dešava?”
“Ništa”, žena će na to. “Kako ništa”, “pa ti si trebala sama da dođeš ovdje, i… ostaneš. Gdje su djeca, šta je s njima?” “Sve dobro” (opet ona škrtari s riječima). “Otkud ja ovdje, pitao sam te, nisi mi odgovorila”, ljutito će čovjek iz kreveta svoga u tuđoj kući, sve prašti oko njega (smiješno. He … he …, oprostite – baš mu situacija nezavidna, a on i dalje huju prosipa. Muška tvrdoglavost, šta ćes?!

“E, pa, da ti sad odgovorim: dogovorili smo se, ma nismo se dogovorili, sam si rekao da ponesem što mi je najdraže. Vidiš, ja sam to uradila”. Gleda muž svoju ženu, gleda, pa gleda, nagledat´ je se ne može!!! A oko srca mu toplo. Pravo toplo. Kao nekad, od sjećanja na to, uzdrhta sav. Krenu toplina, krenu od srca venama. Razli se. Razli se onaj divni osjećaj radosti življenja. On svoju ženu, znate već, pa pravac s njom kući. Tako bi. Žena dobi, jednim metkom, dva zeca. Kud sačuva brak, kud dobi obećani mehr – srce muževo. A nije da joj ga već nije bio dao, nego ga ona bila zaturila negdje. A on, k'o muško, zaboravio da joj kaže gdje se ono, srce njegovo, zaturilo i šta radi ono, a znao je. Znao je da spava u njemu. Doduše ni ona nije pitala. Da je pitala, možda nebi ni zaboravio, nebi imao vremena da zaboravi. A i srce nebi dugo spavalo i u snu snove prizivalo. Zanijeli se… Oboje. Hele nejse. Srce čuda stvara – kad se u mehr dobije. I odanost čuda stvara – kad je imaš u ženi.

Oni dokoni što su recenziju ove priče smišljali, nastaviše gdje su stali. Oni prvi rekoše: “Lukavo je žensko”; drugi rekoše: “Slabić, nije ti taj ni za šta”. Treći šute. K'o zaliveni. “Šta je pametnjakovići, hajd`sad, šta ćete sad reći?!” Muk… Istom će ti jedan iz te treće grupe (k'o biva one stručne komisije), on ti uzdahnu, … pa reče: “Ona je njemu odana. Jest´ on sretnik. Eh, da mi je… da me ona moja makar malo v… (zamucao kod slova v), barem vidi (nekako uspi dovršiti misao. Gadna mu izgleda misao bila, prezahtjevna u svom začetku, ali eto, ipak je njegova skromnost uspjela da je na realu spusti. Ovo se tiče samo njegovog slučaja. S vama on nema ništa).

Priči ovoj sad je kraj,
letjela je kao zmaj.
Nek´se smjesti u grudima
svim ženama i ljudima.
Nek´je žena privržena,
takva nije poražena.
Ako ima koga htjeti
nesm´je ljepše poželjeti.
Ako misli većem blude,
desiće se da polude.
A muž neka dobro pazi
ženi dušu da ne gazi;
Nek´joj lijepu pjesmu sroči,
koja sreći pute kroči.
A i ona nek´se pazi
da na minu ne nagazi.
Snovi nisu uvijek isti,
ni poslovi uvijek čisti,
treba znati svoje mjesto,
obezbijedit´ sebi prijesto:
u grudima svoga muža –
da mu miri kao ruža.

Porodični budžet pobijedio izbornu listu delegata porodičnih troškova

U naselju Hoćemo Dembeliju, opština Čandrmika, nakon žučnih rasprava, koje su poprilično kako uzdrmale – tako i uzbudile građane, usvojen je novi STATUT o dinamici porodičnih troškova na nivou cijelog naselja. Građani su, uvidjevši već nakon sedmicu dana ravnanja po njemu čudotvornost novog statuta, odlučili da usvajanje istog predlože parlamentarcima na nivou cijele države. Za čitaoce iz inostranstva napomenuću da se radi o državi Zapalo mu i Napretku, mada mislim da je to apsolutno suvišno. Cijeli svijet odavno prati zbivanja u Zapalo mu i Napretku – čudeći se nemoći te države. Kako stvari stoje, dolazi vrijeme da joj se i dalje čudi. Ovaj put zasigurno ne njenoj nemoći, nego njenim klikerima u glavi.

A sve je krenulo iz jedne devetočlane porodice poznate pod grupnim nadimkom ”Nasmijana lica”. Porodični budžet te porodice nalazeći se u stanju bezizlaza, zakazao je” hitnu”, vanrednu sjednicu. S obzirom da je praksa porodice bila da su svi članovi porodične zajednice istovremeno i delegati iste, tako su svi i glasali o prijedlogu koji je, na kućnoj sjednici, iznio Porodični budžet. Djece je bilo petoro, a odraslih četvoro, te djeca preglasaše odrasle. Nebi to bio nikakav problem da stanje bezizlaza Prodičnog budžeta nisu prouzrokovali upravo rashodi vezani za dječije igračke. A djeca od igranja ni ovaj put ne odustadoše. Porodičnom budžetu sinu ideja da je obespravljen, te ti on odlučno poništi glasanje i s osmijehom na licu zatraži da i on glasa. I to da mu se glasovna vrijednost udupla. Vjerujte, s razlogom. ”Počujte”, oglasi se Porodični budžet. ”S obzirom da vas ja vodim kroz troškove, vi me pravo iscrpljujete, dajem sebi za pravo da vam nametnem među vaše i moj glas. S obzirom da mi budžeti nismo imali pravo glasa dosad, ja kao Porodični budžet, dakle, faktor koordinacije na porodičnom (vanjskopolitičkom) nivou, u koordinirani rad ove naše velike zajednice uključujem i kućni (unutrašnje – politički) budžet. Jeste da vas ja oblačim, ali… Njega skroz izmuzli, a do njegovog glasa ne držite. Nema toga. Od sad ga smatrajte prisutnim u kući, jer bez njega ni dokle nećete stići. Pomusti ćete šišku. E, dragi moji, on je meni ustupio svoj glas. Imam li pravo da mi se glas udupla?! Odgovor odmah, USVAJANJE STATUTA ODMAH!!! Ko je za?” To izdeklamova, pa se grohotom nasmija. ”Šta sam čekao dosad?! Da neko drugi kaže da i ja imam pravo glasa, a sam znam da samo novorođenče ima pravo glasa više od mene. Niko drugi, osim njega, ni približno kao ja”, kao za sebe će Porodični budžet.

Statut se usvoji. I ne da se samo usvoji. Pokloniše mu se svi delegati. Tako kratkovidi Porodični budžet od radosti postade dalekovidan u trenutku jednom.

Zahvaljulući dalekovidosti Porodičnog budžeta, država Zapalo mu i Napretku će izgleda zaplivati vodama spasa.

Ono što uliva nadu i nudi garanciju uspjeha na globalnom planu jeste to da je Porodični budžet u svoj statut umetnuo klauzulu: ”Trošimo parlamentarno. Svako od članova ima pravo da troši više. Koliko više sam odlučuje. Koliko više priliva sredstava ostvari, nešto manje od toga može i potrošiti. Onaj neznatni dio što će mu se umanjiti ide u zajednička ulaganja. Glad držati pod kontrolom sve dok hrana ne bude na stolu. Poslije svakog jela, na kupanje hladnom vodom. Hrana oznoji i ugrije insana. Pogotovo ako je vruća. Statut stupa na snagu odmah! Ko ne potpiše da je glasao za usvajanje istog, neka odmah napusti kuću. Ako je maloljetan, ja, Porodični budžet , ću ga lično sprovesti do socijalne ustanove. Njegovim sprovodom ćemo osigurati moj i vaš nesmetan rad i ostvariti uslove da možemo trošiti više. U kući, i na globalnom planu.

Dodikov koncept

Taktika zastrašivanja svog biračkog tijela (morate sa mnom, inače ste gotovi, kao da ni jedan Srbin na području BiH osim Milorada Dodika ne zna misliti svojom glavom – ta on ponižava svoj vlastiti narod – samim time što ga takav kakav je predstavlja. Srbi su intelektualno prednjačili nekad, šta se sad dešava – ostaje da se vidi) je vizit karta Dodikovog uspjeha. Ali, iskustvo nam govori da sve što se ne temelji na realnim osnovama prije ili kasnije doživi svoj krah. Sad je pitanje da li “Dodik ume da voli” ili je na tom putu učenja o ljubavi stigao samo do “dopadanja”, i to preskočivši svoj narod, (nemajući vremena da ga i zavoli) pravo do samodopadanja. Narcisoidnost je opasna stvar: uništava sve oko sebe da sama ne bi bila uništena. Kad sve što se da uništiti uništi, sama sebi presudi, jer nema više ko da joj se divi.

E moj Dodik, ti BiH nazivaš “neuspjeli koncept”. Istorija ti, očito, nije jača strana. Ali tvoj problem nisu ni muslimani, ni srbi, ni hrvati, ni Bosna i Hercegovina. Tvoj problem je tvoja usamljenost. Što više ljudi vodiš za sobom u provaliju koja je neminovan ishod nehumane politike koju vodiš, sve si više sam. I uplašen. I bolestan od želje da budeš predsjednik bilo koje, pa makar i “fildžan države”, a što se tiče mijenjanja kursa politike – već smo se osvjedočili da ti tu nema premca. Začas ti to. Ja bih ti samo poručila: Istina svjedoči o svemu što se zbilo na području BiH. Teško onom koji misli da će, u konačnici, išta osim patnje, straha, stradanja i poniženja i na ovom i na onom svijetu požnjeti a da pri tom patnju, strah, stradanje i poniženje želi ili prouzrokuje drugom. Taj zakon (uzročno-posljedične veze) je oduvijek i zauvijek.

Prividna slava i uspjesi koji nemaju ispravne temelje su samo sredstva za dokazivanje ove gore navedene teze. To što smo mi Muslimani pretrpjeli devedesetih je naša kušnja od Boga za naše greške. Mnogi smo ih, hvala Bogu, uvidjeli. Oni koji su skloni činjenju nepravde bivaju kušani na drugi način. To zato da izađe na vidjelo ono što je u dušama njihovim. Da se zna u čijim srcima poniču zle misli. To se odnosi samo na one koji i sami znaju da im je ružno u vlastitoj koži. A vi, kako hoćete?! Svejedno, i Dodik, i ja, i svi ostali će, pojedinačno, zaviriti milom ili silom u svoju dušu i vidjeti šta tamo ima. Samo da ne bude prekasno. Sami biramo. Smrt nam je svima ishodište ovog svjetovnog života. Valja stati pred Boga i odgovarati za ono što smo radili. Niko osim naših dobrih i loših djela uz nas neće biti.  A sad…

Osvrt na (Nezavisne… (Dodik)): “Za budućnost BiH postoje dva scenarija”.

Sam naslov nam govori sve: Dodikov tok razmišljanja pravi scenarija za film (izmišljenu priču pojedinca, Dodika režisera). Koji paradoks. Čovjek je važna čivija nečeg što ne podržava: “neuspjeli koncept, nazvan Bosna i Hercegovina”. Ali slabo on govori, jer:

1. Bosna i Hercegovina nije koncept nego tvorevina, a, tek da se podsjetimo, i starija je od zaživljavanja pojma “koncept” na njenim (bosansko-hercegovačkim) prostorima. Kako god – mama mu je (konceptu Dodikovom). Laž je takva, po prirodi, da je u službi istine, zaradi dokazivanja iste. Zato Dodik odmah, neposredno, kaže: “da je ipak spreman da radi kako bi se osigurala održivost BiH koja je predvidjena ustavom”. Obratite pažnju na riječ “Održivost”. (Šta je koncept, a šta je održivost i u kom kontekstu se ta dva pojma koriste?!) Kad se priča o održavanju nečeg, poruka da to nešto postoji (da nije puka IDEJA, KONCEPT) izvjestan, najčešće dug period, je neupitna. Kad nije dugo, traje kratko ili na trenutak. O održivosti se ne priča. Prije te priče imamo priču o kontinuitetu. A šta je koncept?! Ideja. Izrađuje se da bi ta ideja bila nosiva i mogla da se pokrene. Dodik nešto istovremeno i tvrdi i pobija to što tvrdi. U intervjuu za AFP kazao je: “Bosna i Hercegovina je danas republika koju niko ne želi”. Ovdje je i obrazloženje nepotrebno. Ali reći ću: naravno da republiku niko ne želi (samo je Dodik priziva. Da li je želi?! Odlučite sami). A državu Bosnu i Hercegovinu je cijeli svijet priznao, a osim toga, žele je inteligentni ljudi. A puno ih je.

2. Kako će Dodik poraditi na održivosti BiH (gore sam navela njegov citat) kad istovremeno kaže: “…čije nadležnosti smatra nelegalnim”. Dalje dodaje da razmišlja o referendumu o nezavisnosti “republike srpske”. Šta će mu referendum o tome ako tvrdi da su nadležnosti BiH nelegalne i da je BiH republika. Zar “RS” isto nije republika?! Republika od krvi i obespravljenosti drugih sazidana. Uslovljena progonstvima. Jedna brojka iz mase prognanih ovo sada sumira. RS je uslovna tvorevina. Uprkos tome on (Dodik) bez stida kaže: “Ili ćemo izgraditi Bosnu poštujući volju svih građana ili više neće postojati”. Ovu rečenicu on nema pravo izgovarati. To je rečenica na koju imaju pravo oni koji priznaju da su autohtoni narod (narodi) BiH. A usput, ko su građani Bosne (zaboravio je pomenuti Hercegovinu) za njega?! I “RS” se nalazi u BiH. Šta je s nama što smo platili cijenu (ne dao Bog nikome) i  naposljetku bili primorani ispuniti uslove za stvaranje te “RS”. Da li smo mi građani za Dodika, ili samo brojke koje opterećuju?! Ali mi ćemo kući. Svojoj kući. Prije ili kasnije, čovjek mora ići kući. Uslov za opstojanje “RS” je volja svih autohtonih naroda (uključujem i manjinske grupe). Ako smo popustili, to je samo zato što smo dobri. Ako smo popustili, ne znači da smo slabi i glupi. Jedino smo htjeli suživot i zajednički trud da se naša djeca ne bi stidjela svojih predaka. Naša miroljubivost sigurno neće prerasti u ljigavost.

Dobar i ljigav su dva suprotna pojma. Mislim da je krajnje vrijeme da svako počisti u svojoj duši i srcu. Ne radi nekog drugog i drugačijeg. Radi sebe. Radi sebe neka poradi na sebi. Jer pričati o poštovanju volje svih građana, a djelovati suprotno tome je pravo šarlatanski (ili šejtanski) govor.

P.S. Politički egzibicionisti, samovoljni vladari, agresivni samozadovoljnici ne vole riječ: autohtonost. Znate zašto!? Zato što tu nema pojedinačnih djela, pojedinac ne može biti autohtoni vođa, jer je tradicija vođa. Sa naučnog stajališta (jeste da sam ja tu totalno neafirmisana) starija su po tradiciji međusobna uvažavanja. Dakle, tradicija u socijalnim odnosima na teritoriji BiH jeste međusobno uvažavanje. Sve drugo je novotarija koja će proći i mnogi će crna obraza pred Boga izaći. A moraće izaći. Autohtono je nešto što se samo po sebi podrazumijeva: izvorno, autentično, originalno. Međusobno uvažavanje je naša tradicija. To je original, sve ostalo je krivotvorenje originala. Žalosno je to da je postavljeno pravilo da samo muslimani kao jedan od autohtonih trebaju braniti i svoju, a i onih drugih autohtonih autohtonost. Čast onima koji su iskočili iz tog klišea. Bog nam ih je, kao milost svoju nama, pokazao da bi nam ukazao na, i potvrdio, gore navedeno pravilo.

Da poentiram moju priču kazaću: original je neovisan sam po sebi. Originalna BiH je ZEMLJA otvorena za sve ljude dobre volje. Oni sa zlom voljom, ili ne daj Bože mržnjom težinu toga sami kušaju, jer to je u njima, njih razara. A lakše je voljeti. Čini čovjeka sretnim. Zato ja ni po koju cijenu ne bih poželjela da imam negativne osjećaje. Sve će jednom lijepo “sjesti na svoje mjesto”, a moći svijetla obraza gledati ljudima u oči jeste najveći uspjeh koji pojedinac može postići.

A mi u čudnom vremenu živimo. I o demokratiji pričamo. Većinom o tvojoj što ne ostavlja prostor mojoj. To diktatura želi promijeniti ime. Ali nema toga bez prijave promjene… da bi u registru ostalo…  Biti NEKO znači uraditi (ili barem, u nemogućnosti većeg kazati) dobro. A dobro je samo ono što nikom ne pričinjava zlo. A činjenje zla najviše šteti počiniocu istog – put čovjeka je dug. Na njega se ide i dušom i tijelom. Duša hoće mir. Mirna može biti samo čista, takva je ona – duša insana.