Mreža (nastavak)

Ne rekoh li ja vama ranije da sam i ja nadrljala. Zbog mreža. Ostala na suhom – sasušeno praznog mozga i džepa. Zato sam se ja sjetila one dobre mreže – ribarske, te uzela ribarski konac, pa heklaj. K'o nekad. Stolnjak. Sve u cilju da sasušeno ispražnjeni mozak odmorim i tako ga pripremim za nove aktivnosti njegove. Ali, da počnem od početka. Zaboravila ja da čak i ribe bježe od mreže. Sreća što uzeh heklati s ribarskim koncem, inače se nikad sjetila ne bih. Kažem sad sama sebi: “Ti u mrežu sama plaćajući (internet) skačeš, a poslije – na besplatnom blogu plačeš”.
A evo i tog plakanja, glavnog razloga ovog pisanja ( a u vezi s temom, ranije načetom); čitaj dole:

Farbanja je više dosta. Skupo nas košta. Kad nas Dodik farba, košta toliko da podsjeća na rat – na onu ratnu nestašicu. A kad nas opet frizerka farba, košta nas praznog novčanika. Mene ne farbaju, a opet kriza. Riješila sam da je se riješim (krize). Prvo sam ukinula kablovsku – skupa mi, a imala sam ja i HAYAT- mrežu. I nju ukinula. Nemam je više. Gotovo.

Sjedila sam poslije za kompjuterom i pratila vijesti preko interneta; i to prekinula zbog saznanja o sasušeno ispražnjenom mi mozgu. Za novčanik sam i prije toga znala da je prazan. Dakle, kad sam prestala s tim što me koštalo sasušeno praznog mozga i džepa, pođoh ti ja kontati kud sa viškom vremena koje bih provela sjedeći u stolici: ili ispred kompjutera – prateći “internetvijesti”, ili u frizerskoj. I skontah: da provodim to vrijeme probavajući i ja da farbam. Blogovima. Dok me i to ne pođe koštati. Pošto sad mozak odmaram heklajući, nije loše da ga pođem oporavljati razmišljajući o mrežama, da ne promašim temu. Da ne bude u naslovu mreže a u biti heklanje. Doduše i ono na mrežu liči … Neće mi biti na odmet da biflam ponovo o mrežama, senilnost “fata” koga može. Sad navalila kao luda na mene. E, ne dam joj! “Ponavljanje je majka znanja”:

Kakvih sve ono mreža ima?! Kablovska, internetska, računarska, društvena, cestovna, željeznička, naftovodna, vodovodna, plinovodna, virtuelna, a čula sam i za onu kapilarnu (ne treba mi); ima, kažu, i ona nekakva neurološka (kako stvari stoje, znanje o njoj već sad mi nebi bilo od viška – zbog sasušenog mi, praznog mozga).

Odjednom mi sad i politika na um pade ponovo. Rekla sam da je zastranila. Pa u pravu sam. Nekad su se golovi u fudbalu brojali, a sad se priča o političkim golovima. Ako mi ne vjerujete, navešću vam imenom ljude koji su zastranili. Evo odmah dva imena: jedan se zove Vladar. Ne znam koliko ih je ispod njega (nad kojima vlast prosipa), te vam proizilazi da ne mogu znati ni je li on donji u toj svojoj vlasti. On vam živi u Drvengradu. Za moje znanje, to nije grad, al’ gradovi niču k'o pečurke; ne mogu ništa sa sigurnošću ustvrditi oko tog Drvengrada. Nebitno, ali to vam je Drvengrad, meni se čini blizu Srebrne planine je, ako ste za nju čuli.

Drugi moj političar-primjer živi u Laktašima (da li su Laktaši postali grad – ne znam. Puno je vremena prošlo od kad tamo nisam bila, u svojim Laktašima. Ovaj političar neće iz Laktaša, jer im je ime zvučno (Laktašima). Nije ni čudo, jer liči njegovom. On se zove Milozvučni. Baš je laktaš. Ali briga me za Milozvučnog, ja se sjetila nečeg drugog, interesantnijeg od njega. Onog na što smo zaboravili zbog mreža. Ovaj moj ribarski konac, što sa njim heklam ovaj stolnjak, me podsjeti na vrijeme kad sam bila mlada. Kad se heklalo i fudbal igralo. Sjećam se k'o sad kad sam isto ovako sa “ribarskim” heklala, sjedeći u onoj finoj sećiji što mi moj babo rahmetli napravio. U vremenu “rahatlukmreže”, kad smo mi žene ćaskale, smijale se i brojale “očice”, a iz druge sobe se čulo radosno urlikanje zaljubljenika TV-mreže, kad je Musemić dao go na prvenstvu prvoligaša. Šareno je bilo navijanje tad. Jedni za “Dinamo”, jedni za “Sarajevo”, jedni za “Crvenu Zvijezdu” (tako smo mi u Bosni zvali “Crvenu Zvezdu”).
Bilo ih je koji su gorili za “Želju”, a podosta ih izgorilo za “Partizan”. Banja Luka je imala “Borca”. Pa “Trepča”, pa dva “Čelika”, ali Banovići su legenda: oni imaju “Budućnost”. Ne mogu se ja više tih imena klubova sjećati. Ali znam šta hoću da kažem: Svaki klub je imao igrače što daju golove. Golova je bilo. A sad politički igrači daju golove. Iz dva kluba pucaju: iz Mostara, i iz Banja Luke (čitaj: Laktaša). Iz trećeg nema golova – za sad vodi laktaški klub, mostarski je sa poenom manje. Red je da i treći puca prema golu. Valjda će im obojici zakucati. U dvije utakmice. Nek’ bude demokratsko pucanje prema protivničkim golovima, pa će se i više “centarfora” isprobati oko golova.

Od ovih golova u mrežu, što mi se u sliku pretvaraju, ne mogu više ni heklati. A isheklala tek prvu mrežu (onu internetsku). Ostalo je još osam. To smo se u prošlom pisanju bili dogovorili da svako uzme mrežu blisku svojoj branši, te je obradi. Niko izgleda ne “uša”. Nema veze, kasnije ćemo ih obraditi zajedno, ako nas lopte sa suterena ne budu pogađale. Ali svejedno ćemo nastaviti kad ih se “kutarišemo”. Tamo gdje smo stali.
P.S.Kablovska (prevaziđena), kapilarna i neuronska mreža ne upadaju u onih devet što nam belaj prave. Ako smo zdravi, naravno. Pošto sam jednu (internetsku) trunčicu obradila, ostalo nam je, ponavljam, još osam da zajedno obradimo: računarsku ( o vezi između računara i načinu na koji oni dijele svoje resurse); društvenu (socijalnu, ono druženje na daljinski, bez da iza gostiju ostanu prljavi fildžani, čaše, ili suđe i pokoja mrvica na stolu); cestovnu ( o onim lijepim tunelima Sarajevo- Zenica, što su ih Austrijanci projektovali bolje nego svoje. Baš evropski. Ja ušla u jedan od dva i zablokirala na mjestu od ljepote njihove. Stvarno mi je bio toliki ugođaj unutra da su me jedva odande izvukli. Na sunce. Ljetos. Nebi ni uspjeli da me nisu zaplašili nedostatkom sunca u tom tunelu i da ću ostati bez D-vitamina tamo unutra. Izvinite me, ponavljam se od prošlog pisanja. Ja k'o papagaj. “Tepem” istu stvar cijelo vrijeme. Ma otkud mi pravo da vas tušim, nisam ja od onih koje morate slušati?!); željezničku (nju ćete obraditi bez mene, mene će tad boljeti glava); naftovodnu (pitaćemo Dodika da nam pomogne oko obrade ove mreže); vodovodnu ( o brananama što su čuvale od proboja u poplavljena mjesta, i prije i poslije poplava); plinovodnu (otići ćemo zajedno u zeničko naselje Klopče, da vidimo dokle se stiglo sa “koridorom 5 C”) i virtuelnu ( elektronski ćemo se povezati u mrežu, čak i sa državom ako hoće; pa da vidimo kako ćemo rizicima i resursima do profita).

Ja bih sad da odmorim malo. Zamisliću “mahalu i rahatlukmrežu” uz ćaskanje žensko – ženama, a muškarcima TV-mreža i prepucavanje oko toga čiji je tim bolji. Fudbalski. Banovići su legenda: oni imaju “Budućnost”.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s