Bosančica pismo i “Tarik”

Moj babo je čitao “Tarik” (na bosančici, starobosanskom pismu), a ja “Stazu rječitosti” (jer bosančicu ne znam čitati). Ali, moj sin bosančicu čita. Naučio ga moj rahmetli babo, dok je bio živ.

Moj babo se uvijek zavraćao na čitanje jednog “Tarika” (dobro ulijepljenih korica – sa dobrim selotejp-trakama). On je njemu blaga vrijedan bio. Taj “Tarik” je bio ukoričeni svezak nekakvih isječaka iz novina, nekakva zbirka objavljenih novinskih članaka, ili šta već. Oko toga plaho ne znam, ali znam da je babo mi rahmetli taj “Tarik” naslijedio od svog babe, a ovaj, opet, od svog babe. Tako trojica baba, preko jednog “Tarika”, naučiše mog sina da čita bosančicu. A kurseva bosančice pisma nema, te vrijednost ovog “Tarika” ko ga zna čitati stvarno postade ogromna. To ja onako, suma sumarum, logički zaključih, te o tom zaključku obavijestih svoju djecu. Obadvoje mi se uglas nasmijaše i u horu izdeklamovaše: “Draga majko, ti kasno pališ. Zar ti je trebalo 60 godina da dođeš do tog zaključka?!”

Ja se nimalo ne uvrijedih zbog njihove opaske. Dapače, srce mi se odjednom smiri. Ugledah spoznaju o tome da su oni došli do ove spoznaje prije mene. U ovim mojim godinama svaka nova spoznaja olakšava teret života. Svaka nova spoznaja mi krči put spoznaji da koračam prema smrti, i smiruje me. Smiruje me, jer mi daje spoznaju o tome da sam nešto i odradila kao majka – pružila svojoj djeci uslove za slobodu misli. Bez slobode misli nema spoznaje. A ja vidim da su moja djeca hitrija od mene na putu do spoznaje. Elhamdulillahi. Kako mene može smiriti spoznaja o tome da koračam prema smrti, pitate se možda!? Odgovor je jednostavan: djeca su dovoljno odrasla da mogu pojmiti spoznaju, a ja sam dovoljno stara da mogu otići, ako je vrijeme da odem (preselim na ahiret). Odsustvo straha za djecu (poslije mog odlaska) smiruje i daje nadu da će i njihova djeca imati uslove za slobodu misli.
Pa smiruje me ta spoznaja da koračam prema smrti, kao i spoznaja da starim. Da vrijeme stoji, možda se starilo ne bi. Pa, postoji li neko ko bi volio da vrijeme stoji?! Ne postoji. Odmah ću reći da laže onaj ko kaže da postoji. I obrazložiću svoju tvrdnju: pokret je u vremenu, a vrijeme nije u pokretu, nego samo postoji vrijeme pokreta ( vrijeme dešavanja). Obadvoje kruže u prostoru. A i prostor kruži, jer je njegovo kretanje uslovljeno kretanjem zemlje (kruženjem oko svoje osi). Pošto prostor ne može zaustaviti kruženje zemlje oko njene osi, pošto vrijeme nije statično, nego ono dolazi, prolazi, ističe (izdiše), onda je logično zaključiti da, kad bi vrijeme stalo, tog trenutka u kojem bi mi željeli ostati ne bi ni bilo. Ni nas ne bi bilo. Pa tako ni naših želja. A sadašnje stanje željenja da vrijeme stane je stanje fiktivne (nestvarne) želje. Fiktivno i stvarno nisu jedna istina. A istina je jedna istina. Stvarnost je jasna istina. Fikcija je samo blijedi nagovještaj istine ili zabluda laži. Ona ne može biti više od slutnje. A slutnja nije želja. I ova konstatacija dokazuje da ne postoji niko ko bi volio da vrijeme stane. Hvala Allahu što je tako mudro uredio svijet. Zato je moj babo čitao “Tarik”. Da se čemu pouči. “Tarik” je ostao iza njega u nasljeđe, nebi li se još kogod čemu poučio, čitajući ga. Ali, malo je onih Bosanaca i Hercegovaca koji pouku primaju.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s