Ključni pojmovi na mom putu spoznavanja ISTINE o postojanju APSOLUTNOG – kao takvog neminovno NEDJELJIVOG; VRHUNSKOG i (u djelovanju) JEDINOG, djelovanju na sve prolazno – čije postojanje zahtijeva uticaj: bilo hrane (na rast i održivost), bilo učenja (na znanje), na karakter (okoline i stava prema njoj – tu slobodna volja stupa na scenu), bilo čišćenja (mislim na opšte stanje: tjelesno i duhovno), i da ne nabrajam dalje. Iz ovoga gore navedenog proizilazi da On niti jede, niti hoda – na način koji je svojstven ovisnicima o takvim vrstama pokreta, jer je On taj koji POKREĆE u segmentu Apsolutnog, Vrhunskog Pokreta. Neko će reći: “On hoda”. A šta mi znamo o pojmu hoda?! Rekli smo da za hodanje treba pokret: nogu, kandži, šapa, kopita, itd. Odakle pokret?! Opet dolazimo na isto: od VRHUNSKE VOLJE koja pokreće. A šta bi to moglo biti, ako ispred toga nema pokreta, ako je to stanica. Vrhunska stanica – za sve stanice za pokret: bilo talasa, bilo ljudi, bilo dešavanja, bilo nestajanja, bilo nastajanja, itd.
U ovom našem životu imamo stanice kretanja: ciljane, slučajne i krajnje. Imamo i neku vrstu stanice predaha. ALi sve te stanice su potekle od neke stanice ( odakle u našim mozgovima zamisli, njihov plan i razrada?!):
VRHUNSKE stanice (mjesta pokreta: njegovog početka, puta i kraja). Stanica je pojam za ljude, jer asocira i na pokretanje iz mjesta, i na predah (stajalište), dakle može biti i odmorišna tačka. Već kao pojam “stanica” ne sadrži u sebi garanciju zakona kontinuiteta kojem se ne može naslutiti ni početak ni kraj. Znači, mora biti NEKO KO POKREĆE SVE TE STANICE; NEKO KO GARANTUJE POKRET, hoću reći Pokretač Vječni, onaj koji se ne umara; pokretači se ne smjenjuju, inače bi se poremetio balans i na nebu i na zemlji prilikom preuzimanja dužnosti. Proizilazi da je ON kao takav onda i Poznavaoc svih logika, kako pojmova tako i pokreta vezanih za te pojmove. A znanje, isto kao dijete: raste, razvija se, sazrijeva, grabi za sebe, …i na koncu, kad smrt dođe čovjeku umiru zajedno i on i njegovo znanje (osim onog koje je taj čovjek ostavio iza sebe na upotrebu živima). Privremeno umiru. Tačnije, preseljavaju iz jednog stanja u drugo. Privremeno. Logika “pojma privremenosti” je smisao – UČENJA: sigurno nije smisao da naučiš, ubereš plodove tog učenja, pa onda umreš. I sve zauvijek nestane. Zvuči besmisleno. Kakva misao nam se nudi ?! DIJELJENJE. Dijeljenje znanja. Matematički pojam dijeljenje nije nikakvo specijalno otkriće. Baš kao ni množenje, sabiranje ili oduzimanje. To je jednostavno praćenje jednostavnih zakona i pojava u prirodi koje nam se samo servira ispred nosa. Da bi smo shvatili i razumjeli poruku tih zakonitosti u prirodi. PRIČA O PARU KAO JEDNOJ OD TIH ZAKONITOSTI, danoj nam na razmišljanje, jednostavno se ni ovaj put ne može zaobići. Ovaj put ću navesti vjeru (duhovni element, kao jedno u paru) i nauku ( kao dokazni faktor, empirijski dokaz da je vjera živa kroz Božiju Riječ koja nikad ne utihne, uprkos tome što ima toliko onih koji bi da utrnu Božije svjetlo u riječi od Njega. Ako zamislimo jedan životni krug, te mu odredimo jednu tačku kretanja ( do koje ćemo ponovo, obilaženjem cijelog kruga, stići) možemo ga opisati ovako: duša (bit, koja je davno stvorena, pa kasnije ušla “NEČIJOM VOLJOM U LJUDSKO TIJELO, potom dolazi akcija koja krči put znanju o oboma: i o tijelu, i o duši u njemu; s tim znanjem se dolazi do reakcije ( pojavni oblik biti “materija”). Potom idemo cilju – nauci (koja se približava niti graničnoj između razotkrivenog nam od Boga i onog za nas tajnog, nedokučivog: tu su vibracije drugačije, tu materija i duh iščekuju zajedno, u jednoj iskonskoj čežnji za tajnom bitisanja. To je čežnja za Onim što tajne poznaje. Čežnja za susretom s Njim. Poslije toga nema dalje, stižemo do tačke našeg kretanja. Dušu posudili zbog misije koju smo dobili (odredba je to Silnog i Mudrog), a ona se zatvaranjem kruga vraća Onom koji ju je stvorio. A naše tijelo koje je od zemlje stvoreno, vraća se ponovo u nju. Znači vrhunska tačka životnog kruga čovjeka je nauka koja je ujedno i cilj životnog kruga (proizilazi, jer graniči sa dušom kao bitkom koji se udahnuo u čovjeka još u majčinoj utrobi): To znanje, kao vrhunska tačka našeg životnog kruga, ima svoj izvor (dakle postoji izvor znanja). Taj izvor znanja je ograničen, a još više je ograničen sakupljač tog znanja, jer mu sposobnosti ne mogu obuhvatiti sve ponuđeno. To upućuje na razmišljanje o VRHUNSKOM, SVEOBUHVATNOM ZNANJU. Kad čovjek to shvati, rezultat tog shvatanja je odraz njegova stanja; bio to ženski putnik kroz život na zemlji uopšte (nama ljudima povjeren na čuvanje), bilo da tim putem hodi muškarac ( i prati oznake na putu rame uz rame sa ženom). Obadvoje su dužni ispuniti svoju obavezu. A za preuzetu obavezu će se odgovarati.
Ajša piše 