Moderna vremena sve promijenila. Tako sad ono što je bilo dole bude gore, i obratno. A i ono što je bilo logično, postane suludo. Kao na primjer taxi, ali o tome ćemo kasnije. Ja na riječi mislim. Meni je od baratanja ČIME ostalo samo da probam baratati riječima. Postara sam ja već, a tek sad progovaram. Ide teže nego da sam TEK GODINU ŽIVA: kod djece od godinu dana je “nadolazeće pamćenje”, a kod mene “spuštajuće” (naravno, kad je spuštanje u pitanju, nema kud nego na dole).Prema dnu. Bliže zemlji. Da mi se u nju lakše bude spustiti. Znači: što više “prizemljenju” prije “uzemljenja”. Da se izgubim u majci supstanci. Dosta je i mene bilo. Dosta se i ona morala gibiti u meni (majka substanca, zemlja), miješajući se sa substancama otrovnim po nju. A sve mojom krivicom. Zaboravila od čega me Allah stvorio. Čovjek jedva uspije isčistiti hamelj kad ga se puno nataloži i prekrije pravu substancu nečega, npr. plodnu zemlju. To ti je, bolan, isto školjka. Nju ti iz mora baš ružnu izvadiš, pogotovu ako je u hamelju bila. Džaba što su u njoj biseri (doduše može biti i lažnjaka), a i prazna može biti. Kažem džaba, jer ne zna svako šta u školjci ima. Valja prvo biti kursadžija, pa sa znanjem “iz kursa” prilaziti školjkama. Polahko ih otvarati – da se biseri ne prospu. Hajd’ ako po travi čistoj – da ih se i napipati, pa “pobrati vrijednost njihovu”. Ali, ako nam opet u more upadnu, valja nam i mornar biti … Biseri u moru su teški za izvaditi. Tu treba čitava vojska ronilaca da se angažuje. Eh, zato oni i jesu tako skupi. Jedino što je sad malo bogataša (a i oni već pokupovali šta su mislili od bisera), a siromašni nemaju čime bisere platiti. Iz tog razloga su biseri prestali biti važni. Svakome, i onome ko ih radi kolekcijskog broja ima, a i onome kome su oni samo san. A mi odavno znamo da porediti snove i javu je isto kao, u današnje vrijeme, voziti se taksijem. Ko je to radio, nema ga da posvjedoči – umro je od gladi, a ko to radi – uskoro će. Ja, k'o hoću da budem pametna pa ne umrem, počeh voziti samu sebe. I ide. Ništa ne košta ova vožnja riječima. A taksiste, Allah im se smilovao, pogotovo ovdje u Švedskoj – riječ im dukat, a kilometraža mala. Svejedno, ovdje samo firme imaju dukata da do aerodroma plate taxi svojim uposlenicima, koji će negdje dalje, na seminar. Da ne mislite da mi senilnost moja nije pod kontrolom, obavijestiću vas o svrsi ovog riječima voženja moga. Da ne pomislite da vas želim “smuhati”. Nije to, Allaha mi, nego da vas upozorim – na skupoću bisera, a i na to da tu ima napora ( oko sabiranja njihova, i eventualno, padanja nazad u more) prilikom vađenja. Ali ne treba odustati od njih. Od bisera. Može ih se posmatrati na “daljinski”. Stati ispred izloga radnje što biseri su tamo, pa posmatrati. Lahko ih je prepoznati. Sjaje. Naočale stavite, za svaki slučaj. Nije biser sve što sjaji.
P.S. Što se taksista tiče, i njihove skupoće prevoza i govora, savjetujem – odustanite. Niti su oni toliko pametni da toliko za riječ naplaćuju, niti je kilometraža toliko velika u ovom nam gradu da je sami ne možemo vožnjom (čitaj:pokretom vlastitim) svojom preći, jer toliku taksu, mislim prevozničku, je ludorija platiti. Ako će nas vožnja glave koštati ( zbog skupoće), vozimo sami! Sporije ide (toliko sporo, jer zaobilaznica oko prepreka na putu ima: što ljudi, što zgrada, što naših bolova u nogama koji prekidaju vožnju, što zbog odmaranja istih ili zbog razbojnika na putu – i njih moramo zaobići), ali svejedno ćemo se dovesti do odredišta. A ima i ona pametna izreka: “Preko preče, a okolo bliže”. A kad smo već stigli (budemo stigli) možemo ustanoviti razliku između sad već dvije poslovice: “Nije zlato sve što sija” (znači, u mnoštvu: na kraju zasija) i moje (poslovice) “Nije biser sve što sjaji” (znači, u mnoštvu:na kraju zasjaji) ili sinonimno: “Nije biser sve što blista” (u mnoštvu zablista). Koji od ovih pojmova označava najljepši izgled?! Meni: “ZABLISTA”. Haj'mo mi njega usvojiti. Ja bih da mi njega usvojimo, pa do dženneta, inšaallah – vozeći se sami. Oprostite, ja sam samo mislila na dušu i njenu blistavu čistoću. Moguću. I na srce sam mislila. Srce svako zasijati može (mislim zasijati svoju baštu) voljom insana:
Srce svako zasijati može
voljom našom sve nam lože;
samo baštu treba znati
blistavošću okupati.
Kad zasija, uvijek blješti,
osjećaj (čulo) se zove šesti –
a zove se duša
što nam život kuša.
Srce sija, duša sjaji –
a sjaj su joj osjećaji.
Nek’ zasija u srcima,
nek’ zablista u grudima;
srce daje – uzme duša
duša koja sve to kuša.
Ajša piše 