Identitet

Ubrusila ja da odem u naš “Diskont”” (ne tako davno otvoren) u našoj Bosanskoj Gradišci. Kažem ubrusila, jer mi muslimani u tom vremenu “šuškanja o ratu” nismo smjeli da se krećemo. Kontam, moram ja, Ismet nikako ne smije. Uhvatiće ga pa, ili mobilisati (poziv da se javi u Vojni odsjek nisam htjela primiti, a on Ismet, muž mi rahmetli se krio, nije htio ići pucati na rođenu braću što su u centralnoj Bosni; i muž mi otud. Kasnije smo se krili obadvoje), ili prebiti, a djeci otac treba. Doduše, trebam i ja djeci, ali žensko sam, provući ću se nekako, inšaallah, razmišljala sam prije kretanja u tu avanturu da kupim malo: brašna, ulja, soli, šećera i kahve. Moj Ismet rahmetli je tad već bio izbačen s posla, otprilike mjesec dana (tad smo već i iz stana bili izbačeni; noću se krili s nekim komšijama po podrumima bezbjednijih kuća i do zore u parovima igrali table uz fitilj: na smjenu se stražarilo da nas štogod ne iznenadi, dok su djeca povaljana po podrumu k'o klade spavala. Danju su stražarila i djeca, da im ne bude dosadno. Da se sa strahom zabave. Ko djeca, treba im zabava.

Sjećam se jednom da su nam došli (mislim da su se zvali “Crni labudovi”, to su oni što su prebijali i gazili čizmama ljude, zabave radi) na vrata vikendice u koju smo naša tijela i prestravljena srca “pretulili” po izbačaju iz stana. Ubrzo su nas i odatle izbacili, te mi svoja tijela i prestravljena srca i odatle preturismo. Preko “grane”. Moj muž je bio u kući, a ja na kućnom pragu da vidim ko ide, te ga nisam stigla upozoriti na posjetioce – iznenadili me. Narediše da ga zovnem da izađe. Nisu ni pitali je li unutra. Nismo imali ni čestita noža u kući (rekla sam im to, kad su tražili oružje). A i da smo imali, šta bi mogli uraditi s tim jednim čestitim nožem!? Protiv toliko crnogoraca i srbijanaca što iz našeg grada na Savi brane naš grad (s cijevima postavljenim kod tvornice “Prehrana”) od granata iz Hrvatske što pogađaju samo objekte i kuće što su im vlasnici muslimani (tako ode frizerski salon “Almasa” u tiptike, pa Almasa i ne znam ko još sve od “almasa i njihovih muških srodnika”, njihovih i inih, pogidoše od granata, rahmet im duši), između ostalog.

JNA nije raspodijelila oružje prema onom kako smo ga svi građani SFRJ-a plaćali, tako da sam ja skontala da je ta JNA bila SNA, koju smo svi financirali pri kupovini oružja, da bi nas imala čime ubijati. Hele nejse. Izađe ti moj Ismet u šorcu (ljeto bilo, koje godine – ne znam, ali znam da smo “najureni” iz BiH 1992. Kažem u šorcu, htio obući hlače iz kurtoazije, a i da malo noge zaštiti kad ga budu tuhali, ali vremena ne bi za oblačenje). Izađe on:”Dobar dan”; i sjede u stolicu najbližu vratima (bio sto i stolice kod samog ulaza u kuću). Gledaju oni u čudu, ja u još većem: “Gdje će, bolan, sjesti, pa razgovarati treba u stavu “mirno!” Počeše oni ispitivati, a on samo; “Ne znam. Stvarno ne znam. Ne znam ni da sad živi ovdje. Ne pamtim kad sam ga zadnji put vidio”, sve on tako. A oni s vremena na vrijeme ubacuju: “Ma šta ne znaš, majku ti tursku, ma šta ne znaš, … ti materina, … ti majku, dijete, ž… Znaćeš ti, znati”. I odjednom k'o vihor “izletiše” iz naše avlije i nahrupiše na komšijina vrata. Ori se, i trešti.

“Pa čovječe, je si li ti pri sebi? Ti koraknu iz kuće, i sjede k'o po naredbi. Gdje ćeš sjesti?”, čudila se ja mom mužu. “Šuti ženo, od straha mi se noge odsjekle, pa sam se samo bacio u stolicu. Da su mi rekli da ustanem, nema šanse, nego ti moli Boga da Alija nije kod kuće, jer ako ga strpaju u onaj crveni kombi, gotov je. Il’ će ga tamo negdje ubiti, il’ će ga izgaziti i musaku od njega napraviti da mu ni janjeće kožice pomoći neće. Bježimo mi od kuće tetki u Žeravicu, pa ćemo se po voćnjaku kriti (plantaža voća), ili u majdanu (tetak i tetka vadili šodor godinama iz svog majdana i prodavali na veliko, pa ostala ogromna “pećina bez krova”, ali je bilo udubljenja za ugurati se u njih). Sutra, ili u roku od najmanje tri dana, eto njih po mene. Oni prvo dođu pitati za komšijinu kuću, a znaju gdje je (obavještajci rade svoj posao), – tako da bude da mu je komšija smjestio belaj. Bježimo sad u kuću, da ne gledamo kako Aliju pajsaju dok ga sprovode do kombijaa i da se ne predomisle, pa i mene zgrabe. Nisam ja mogao znati da nisu došli po mene, jer ne znam jesu li koga od komšija pitali za mene. Ko kad niko ne smije nosa promoliti napolje da izvidi šta se dešava,”
reče moj Ismet, pa me ugura u kuću, “čas prije”.

Kažem, gladno se, ubrusila izaći iz kuće. Pa do “Diskonta”. Dakle, izađem iz kuće kontajući: “Neće me, valjda, legitimisati baš danas, misliće da sam Srpkinja, jer koja bi sad budala od muslimanke po “Diskontu” šetala. Požurila ja, pokušavajući da budem nevidljiva; učim iz “Jasina” (kur'anska sura) ono što napamet znam. Naletih na patrolu: “Jesi li vidjela šta sumnjivo”, upita me jedan iz patrole. “Nisam”, ja njemu drhtavim glasom. Pa štas’ vid'la? Ja njemu na to: “Vojsku”. “Kakvu vojsku?” “Pa našu vojsku, brate” (a stvarno sam srela vojsku, i zamolila je, klanjajuići joj se do zemlje, da me ne šalje kući po ličnu kartu – koju sam “zaboravila” u tašnicu tutnuti. Pitali me da li sam srela takvog i takvog momka. Kasnije je nekako do mene stigla priča da je taj dan bila racija u kućama oko vodotornja. I u gradu. I u okolini grada. Jedan im njihov pobjegao, odozgo sa vodotornja, dole u muslimanske šume, u tzv. Kovanluke. Vodotoranj je bio osmatračnica. Ne znam kako im je vojnik uspio umaći, a da ne osmotre na njega. Šta je s momkom vojnikom bilo, i jel’ i njega metak “snašao”, dalje ne znam. Ne bih ni ovoliko znala da ne imadoh bližnjih svojih nastanjenih u blizini vodotornja), rekoh već sabranijim glasom.

Nakupila malo stvari, pa na kasu. “Samo da umaknemo odavde”, nelagoda moja i strah će ti meni.

Na kasi puno svijeta. Uvukla ja glavu u ramena i drhtim kao prut, čekajući u redu. Ne dao Bog nikom. Kontam, neće valjda niko od poznatih biti, neće znati da nisam Srpkinja, “Diskont je malo izvan, izvan žiže interesovanja. Jest’ vraga. Iz moje nelagode i straha me prenu glasan ženski, samosvjesni glas: “Ajša, što Čišija ne dođe u firmu da mu damo brašna (odnosi se na mog muža koji je u toj firmi “dobio nogu” prije mjesec dana). Sve se glave prema meni okrenuše. Zapalih se ja brate, ovaj put od stida zbog poniženja (u ovakvim situacijama moj strah se premeće u kuraž) što ona tako MENI ( za koju zna da je od nama – jer zarađuje sama).

Oglasih se i ja glasno: “Hvala, ne treba”, a u sebi dodah: ma gdje će doć’, neće preprhnuti do tamo, a i ko sve ima u krugu firme (znam, još od ranije, još koji mjesec prije muževljeva otkaza – što sve stvari prokaza, što stražu drži, i u njemu – što “strategiju vojnu prži”) – da bi smio i ući u taj “svoj bivši poslodavac” – taman i da preprhne od kuće do njega (“Plantaža” svojih: što im uprava u po” centra grada – gdje se izvodi “vojna parada”).
Hajd'ona, al’ gore mi što svi drugi zure u mene: (slijedi nastavak onog što sam rekla iza “Hvala, ne treba”) “Mi smo čitav život čuvali za ne daj Bože, a to ne daj Bože je došlo. Ne treba nama ništa”. Niko mi, doduše, ne naudi. Ali sam saznala, kasnije, preko jedne Srpkinje (odlične osobe, vjernice) koja nije imala veliko s u imenu, da se pričalo u tim “Plantažama”, da je žena o meni kazala: “Uh, jest’ zaje..na ona Čišijina žena”:

Vi sad sigurno mislite da sam stvarno nafurana i da odbijam da mi se pomogne. Al’ nije to. Poznavala sam ja ljude iz mog okruženja. Čast izuzecima, ali jedni od njih su vam tako dobri prema vama bili – da bi s vama zadnji zalogaj podijelili, ali pod uslovom (javno neizrečenim) da vas ponize. Ili iz razloga da u njima vidite “veće od sebe”. Da u njihovoj veličini vidite svoju “malehnost”. Ovo možda i nije nešto plaho vezano za tu bivšu radnu koleginicu moga rahmetli muža (što mu se “brašno iz usta” otkazom koji mu je firma dala uzelo, pa je sad trebalo da ode u firmu bivšu svoju da mu se to “brašno baci u lice”). To je ono što me boli. To je ona suza što je kapnula u tišini hladne noći. O njoj sam vam već pisala. To je ono što me boli, i neda mrziti ikad ikog. Neda mrziti, jer mržnja je laž, jer sve što se bazira na laži nestaje i nekad prestaje. Ako ne prije, a ono čovjek je ponese sa sobom, svoju laž u grob (ili mezar), te ti nas laž njegova zajedno s njim napušta. Istina o njegovoj laži kad tad izađe na vidjelo. Prostor i vrijeme objasne sve. S vremenom i logikom stvari koje slijede sve biva servirano kao na dlanu. Samo nam se kaže. Laž je kula od karata.

Ja se Bogom jedinim kunem, da nikad nikog mrzila nisam, niti će Bog to, inšaallah, ikad dozvoliti da činim. I ovaj moj govor istine je iz ljubavi prema čovjeku i humanosti, i želje da humanost i ljubav zavladaju svijetom. Da bi se to moglo desiti, moramo svi prvo pogledati istini u oči (jer samo na istinskim osnovama se može graditi nešto trajno), sagledati besmislenost mržnje, priznati to sebi (ne moramo jedni drugima), oprostiti jedni drugima i krenuti u svijet kojeg će označiti ljudi, a ne granice kontinenata, država, ili kao kod nas u BiH, avlija. Ljudi, ljubav nam nije podarena da je čuvamo za sebe, nego da je dijelimo drugima – da bi i mi mogli ušićariti. Da bi je i mi mogli dobiti. Samim tim i osjetiti joj slast. Ovo je poruka ovog mog pisanja.

Pouke radi želim vam još nešto reći. To da mi muslimani iz Bosanske Gradiške nismo pružali nikakav:
organizovani otpor,
niti smo imali sa Srbima spor,
nismo ni pravili koridor;
pitanje naše, ako bi ga bilo, bilo bi: Hoćete li dogovor?!
“Mrzimo vas”, na nepostavljeno pitanje, dobismo odgovor.

Ovim gore napisanim sam vam željela dvije mudrosti kazati.
Prva je:
“Čovjek bez identiteta ni zahrđalog groša jednog ne vrijedi”;
a druga:
“Čovjek koji mrzi nije zdrav (a bolest uništava onog koga je snašla), jer mržnja je otrov koji šejtan ubrizgava u čovjeka da bi uništio mir u njemu. Mir duše i smiraj srca se zasniva na radosti upoznavanja s drugim i drugačijim i beskrajnoj ljubavi prema Bogu kao Tvorcu i ljudima kao Njegovim namjesnicima na Zemlji, u čemu je, i srž života, i korijen zdravlja čovjeka”.