Uvod: Davno je to počelo. Od ključa. Od priče (koju sam nebrojeno puta čula sopstvenim ušima) da je ključ štetan po prosperitet BiH, jer muslimani nisu dorasli da “uskoče brojčano u “BiH pamet”. A dalje se nije moglo bez ključa, jer čak ni potčinjeni, i u tome poslušni musliman nije imao više snage da podnosi kompleks niže vrijednosti. On nije smio biti to što jeste (da ga se ne bi proglasilo antidržavnim elementom (kao mog profesora matematike Dževdeta Kozarčanina, koji je u mojoj gimnaziji “Enver Šiljak” bio omiljen među nama učenicima i poznat po tome kako se može, nesebično i bez dobijanja bilo kakve nadoknade, u svoje slobodno vrijeme pomagati učenicima. Nije nas dijelio, nego nas je sviju volio. Svako od mojih školskih drugova koji je iskren, reći će o njemu ljepše nego što ja sad govorim. Reći će i o nastavi, i o pripremanju učenika za popravne ispite i kod drugih profesora. Voljeli ga svi učenici: i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci. Ali vlast ga nije voljela, jer se zalagao za slobodu vjere, koja kao takva nikome ne šteti. Ležao i u zatvoru, pa se na posao opet vratio, pa im opet palo na pamet da ga muče, pa nisu znali kojim povodom, te ga na kraju kao posljednju hulju otjeraše u nekakvu prijevremenu penziju. Ali, duh mu nisu ubili – ostao je svoj. Umro u izbjeglištvu u Danskoj, ne dugo nakon progonstva. Grijeh mu je bio što je vjerovao u moguću jednakost svih naroda u BiH, pa čak i onih koji su vjernici. Neki drugi ljudi su, u isto vrijeme (dok je on bio proganjan zbog borbe za jednakost svih građana BiH), odriješenog jezika i sa zagarantovanim pravom da budu to što jesu, sigurnim korakom krčili sebi put. Prostor u kojem je jedan narod imao prevlast nad ostalim narodima SFRJ-a, je načeo tu državu. Prostor i vrijeme koji će biti svjedoci protiv nas: onih što su potčinjavali i onih što su sebi dozvolili da ih se potčinjava. To je bilo nepravedno, i zato je to moralo “otići”. Davno je to počelo i zaogrnulo se plaštom ključa, pokušavajući zaustaviti proces djelovanja progresivnih snaga. Davno je to počelo. Od onog po ključu, što je načelo Jugoslaviju. Taj proces: po ključu, se nekom nije sviđao, jer ima ljudi koji misle da je u životu važan interes jednih u relaciji među ljudima, dok su drugi narod koje je Bog stvorio da budu ili robovi, ili nazadni; u krajnjoj liniji – ti drugi ne smiju imati svoje mišljenje, nego su tu da budu podrška prvima u njihovom i mišljenju, i djelovanju, ali ne i u uživanju u dobrim rezultatima djelovanja: oni su tu da im se pripiše odgovornost za loše rezultate djelovanja. Ako ne biva tako red je da ih se pobije, protjera ili proglasi teroristima da bi se onemogućila mogućnost njihova reagovanja na nepravdu i ugušilo njihovo pravo na idejnu misao i slobode po svim pitanjima. Ekonomsko i vjersko su presudna pitanja, jer su od esencijalne važnosti.
Ja sam iz Bosanske Gradiške, pa znam. Znam da nisam mogla biti pismena. Pokušala sam, nije da nisam. Jednom sam čak čitala svoje pjesme na “Radio Gradišci”, već tad su bili izbacili prefiks iz imena grada. Bila gost na radiju. E, pa da podijelim svoje iskustvo sa vama: zbog tog gostovanja sam prestala pisati uopšte.
Fino me primio čovjek na radiju, ja svoje izrecitovala, te moj stvaralački rad bi nagrađen pjesmom na radiju. To je bila kruna mog gostovanja, završni čin radio-emisije: “Odakle si sejo, djevojano mlada, iz Srbije brale, iz Kruševca grada … ” A davno je to bilo. Godina i godina prije rata. Statistike radi, reći ću da su muslimani bili nadmoćno većinsko stanovništvo u čaršiji. Sa novoizgrađenim stanovima dobili smo nove Gradišćance (nove čaršijske ljude, što bi u principu trebalo da je pohvalno) koji su bili dijasporci isto kao i ja sad. Od petka popodne do nedjelje naveče, ti Gradišćanci su bili kod kuće, ne u dijaspori (što je, takođe, u principu pohvalno i rekreativno. Pričam o rekreaciji, ne o degradiranju kreativnosti, mada se ispostavilo da to kreativnost nije donijelo). Ali, ne bih o tome. Rekoh, shvatila sam da nisam iz Srbije (iz Kruševca), samim tim i da sam zalutala na taj “radio”, isto kao što mi je sin zalutao (godina kasnije, uoči raspada Jugoslavije, a i to mojom krivicom), dakle, nešto malo prije rata, osvojivši nagradu za najbolji hvalospjev JNA (kao učenik Osnovne škole – čak su i drugi učenici čitali neke od njegovih radova, da bude više pojedinačnih nastupa). Isti predsjednik opštine, Ivaštanin, što mi je sinu dodijelio nagradu (i mene pokušao šarmirati u svom kabinetu) je zajedno sa mojim komšijama iz zgrade (lamela B), dr Potkonjakom i dr Dunjićem (koji je živio grofovski od privatnih posjeta bošnjačkim nanama koje su se zaklinjale s njim) je moju porodicu istjerao puškom (čitaj: bio nalogodavac po idejnom planu)). Na koncu se protjeralo iz Bosanske Gradiške svakog Muslimana koji je imao mogućnost da nekako dođe do para i poplaća masu dadžbina oko odlaska. Onaj procenat muslimana koji je ostao (čitaj: preostao), indoktrinirao se na neki način (moj rođak je dobio ime Miroslav, bio u srpskoj vojsci) samim tim što su ti ljudi ostali u mjestu zbivanja radnje. Indoktrinacija kao odbrambeni mehanizam. Za preživljavanje. Da ne bi nastradali. Pričam o ljudima koji su navikli na strah. I o vremenu neposredno pred rat i samom početku rata u BiH. Slikovitosti radi, pročitaj ovo što ću sad napisati: radni kolega mog muža (mog Ismeta rahmetli – koji je već dobio otkaz sa posla) dođe sa vojnicima i nahrupi mi u stan u kojem sam sama sa djetetom. Ljudi koje poznaješ i smatrao si ljudima dođu da demonstriraju silu i moć, iživljavaju se drekom: “U roku od 15 minuta da ste napustili stan!”, dok curica od 10 godina zuri u tu cijev uperenu u njenu mamu. Nisam ja bila govno ni tad, kao što nisam ni sad, rekla sam mu: “Skloni tu svoju pušku ( mada nije samo njegova, svi smo se mi odricali pozamašno velike sume novca plaćajući iznos doprinosa za tu našu JNA), ne bojim se ja tvoje puške, čitav život sam živjela kao čovjek i kao čovjek ću izaći iz svog stana”.
I izašla sam. Ali ne uz njegovu, i pratnju vojske. Isposlovala sam rok od deset sati, zato što sam zbunila i šokirala agresora (stanova) neočekivanom hrabrošću. O pretresima koje je moja familija imala nemam snage pisati. Opet slikovitosti radi, reći ću samo: dva u dva dana. U Bosanskoj Gradišci je rat počeo onog dana kad se “dogodio narod” u Vukovaru.
Šta je bilo sa muslimanima u Bosanskoj Gradišci što su poklani na pijaci, i u svojim kućama (na Vidovdan), dosta je što Bog zna i za to i za one paravojne jedinice što su tukle do smrti. Da nije bilo Božije Volje i klanja jagnjadi, u tajnosti (da bi se pretučene ljude umotalo u tople jagnjeće kožice) i pod prijetnjom smrti idenja i traženja svojih, pod udarcima odvedenih članova porodice, ili komšija – onesviješćeni polumrtvi, izgaženi čizmama i izubijani ljudi, ne bi bili među živima. Nekima se nije moglo ni pomoći. Izdahnuli su. Zna to pogan što je poganluk činila. I ona pogan što je detaljisala, pa intelektualce iz prigradskih sela, sela Liskovca i drugih okolnih sela, odvela i pobila u kukuruzima na državnom poljoprivrednom dobru. Makar da su nam rekli gdje su nam rođaci i da su mrtvi, pa da grč u mozgu i srcu malo popusti. A i da se ne izlažemo još većoj opasnosti tražeći ih. Kasnije su oni negdje bačeni. Pa odatle, opet negdje drugdje, bačeni. Sava mnoge tajne zna. Plutalo je njome, a i izbacivala je po koje tijelo i na obalu. S ispaljivanjem prvog hica u Borovom selu, hoću reći od Vukovarske tragedije, mi muslimani smo krivi. Niko mi nije objasnio u čemu je krivica moja, ali muke nas muslimana Bosanske Krajine su počele 25.08.1991. Ja sam rekonstruisala događaje iz moje uže okoline vezane za radno mjesto moje (u “Potkozarju”) i moga muža (u “Plantažama”) i odgovorno tvrdim da sam ja par godina pred rat samo spavala: Ili to, ili nisam htjela da vidim što je trebalo da vidim. Mada sam se plaho čudila što se tih godina toliko puno čitao i preporučivao, kod mene na poslu, Draškovićev “Nož”. Da se sve vraća i plaća skontala sam, ne tako davno, i kad se Kosovo odvojilo od Srbije. Nije bila tajna ni za koga da se policija iz moje Bosanske Gradiške godinama prije rata slala na Kosovo da bije Albance. Ima i izreka iz tog vremena: “Gdje ti je muž (milicioner)? Na službenom putovanju. Otišao da bije Albance”. A kako bi Albanci i bili zadovoljni kad su im predodređena bila radna mjesta: slastičara i pekara, pa hajd’ trbuhom za kruhom. Koliko je to Albanaca bilo zaposleno u društvenom sektoru bivše SFRJ?! A znamo da se u ta vremena jedino društveni sektor (državni posao) smatrao ozbiljnim (čitaj: prezentativnim) poslom. Ostalo su bili sluganski poslovi. Ja se ovdje ne bavim zlatarama, jer zlatare su otvarali ljudi koji su se s početnim kapitalom rodili. Nemojte mi samo reći da su Albanci bili glup narod, pa s toga i neškolovan, te da im zato nema nego biti pekar ili slastičar. Zvuči paradoksalno, ali to je u svijetu uvriježeno mišljenje o svim narodima koji su na neki način porobljeni. Ja sad pitam šta je to što nas čini glupim?!
Ali ja pričam o zlotvorima u BiH. Za istinu o njihovom djelovanju suvišno je potkrjepljivanje papirnim dokumentima, u smislu citiranja dijelova iz neke knjige u službi argumenta.
Nju su potkrijepila mrtva (nažalost) i živa tijela (ljudi što su tijelom i dušom ranjeni, a ipak preživjeli, i što s već ispruženom rukom (pomirenja) godinama čekaju prave riječi koje bi vodile pomirenju, a bivaju uvijek i iznova izloženi poniženju). Oni što zlo prouzrokuju su pogan. I Gamad! Prokleo ih Allah! Oni koji su prokleteni, znaju da su prokleteni, jer da ne znaju – ostavili bi se prokletstva. A ja nikad nikog nisam mrzila, niti ću mrziti. Ali istina se mora progovoriti zbog pravde. Prvenstveno radi toga što pravda suzbija pogrešan put novih pokoljenja, da ne bi zločionac nasljeđivao zločinca (zbog laži o stanju stvari vezano za rat). Ljepše je da ti nasljednici budu ljudi. Ja kad spomenem riječ čovjek, nekako neposredno poslije toga često se sjetim Bogića Bogičevića koji je sigurno pred Bogom (koji je Pravedan i jednakim aršinom mjeri svim ljudima) jedan od najboljih Srba i nosioca srpstva. Čovjek koji je imao i ima uvijek isti stav dostojan čovjeka, i zato toliko propatio i on i njegova porodica. Zbog njegove pravednosti. Riječi pravednika su dova (molba Bogu) za spas svih ljudi. I ja tako dovim. Dabogda mi svi tako dovili. Dabogda mi shvatili da štiteći pravo drugog, štitimo i svoje pravo. Da čineći dobro drugom, činimo više dobra sebi. Dabogda mi shvatili ko smo mi – ljudi na ovoj Planeti Zemlji. Dabogda mi shvatili da je Mudrost Božija i u tome što ona – ta Planeta Zemlja, još uvijek nije: izvratila sebe, pa izbacila sadržaj iz sebe, kao i u tome što još nije zbacila sa sebe sve; a nije se ni uplašila, pa zabunila, pa zastala u kretanju svom. Dabogda nepravednici shvatili da su se u nemoguć projekat upustili: objavili su rat Bogu. A ko ratuje protiv Boga, vidjeće se uskoro (vrijeme je relativan pojam) šta će s njim biti. Onaj ko prvi ispali hitac, snosi odgovornost za rat. Onaj koji prvi posije mržnju, snosi odgovornost za tragedije koje neminovno slijede, onaj koji zaustavi zlo je spasitelj čovječanstva, jer zlo pretendira da se “u njega gleda”. A to je da zagospodari Zemljom. Razumom obdareni ljudi znaju da se to neće dogoditi, jer ljudi nisu stvarali svijet, nego su ga otkrivali. Tako ga ne mogu ni uništiti, time što će trovati ideologijama koje su u službi zla. Ima Onaj koji je ravnotežu na nebu i na zemlji uspostavio, On je i održava i istinom laž suzbija. Nije “džaba” ona narodna izreka: “Ko laže, taj krade. Ko krade, taj ubija”. Lagati se ne smije. Prikrivanje istine je gore od laganja. Svako to sebi slikovito može dočarati, ali, i u pojavnom svijetu dokazati. Ovo je bio samo uvod u priču o bivšoj Socijalističkoj Republici BiH i napravljenom joj sihru oko ključa njenog. A dva su joj sihra podbačena. Onaj prvi, davni, što datira od ustrojstva (aršina) pravde na našim prostorima, od Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu (pisala sam vam ranije o tome) je skinut sa nas ovim posljednjim ratom. Ko ga je na nas Bošnjake stavio, nesvjesno ga je pravljenjem novog sihra nama, sa nas vrlo poletno skinuo. Ovaj novi sihr, na nama što je, možemo sami skinuti, jer nas ovaj put nisu sproveli kroz mrak (nisu ugasili svjetlo), nego su nas čak i uputili u samu vrstu sihra.
Razrada: Dodik je iskren. On je meni bolji od Ivanića. I Kusturica je bolji od Ivanića. Ivanić je opasan. A ova dvojica su nemilosrdna i sirova. Ivanić i Aleksandar Vučić su meni isti. Ne vjerujem im ništa, jer su prgavi. Oprostite što ja stranog državnika lijepim ovdje, ali on meni godinama rane zadaje, isto kao oni prije njega što su obnašali tu funkciju u susjednoj nam zemlji. Prekrile su moje bošnjačko tijelo te rane od njih nanesene.
Ne vjerujem ja ni onom Ivanu Pernaru. Ima on osjećaj za pravdu (koliko izgrađen ne znam), i pametan je, i dovoljno lud da se uspjeti nametnuti zna, i brbljati on zna, ali ja njemu ne vjerujem. Zašto?! Zato što on ne zna tumačiti snove, a to je vrlo, vrlo opasno. Oprostite što i u drugu susjednu državu guram nos, ali šta ću kad su se nosevi tih država proširili u mojoj državi, pa ja nemam kud s cijelim mojim nosem, te mi nozdrve nemaju gdje da se naštimaju osim na graničnim prelazima sa susjednim državama. Izvinjavam se što posjedujem čulo mirisa.
Kako god, Dodikova mržnja zove na pokret. I to je dobro. Ne može se do vječnosti tapkati u mjestu. Jednom se insan mora i pokrenuti. Il’ nek’ taj insan crkne od jada. Svejedno nebi bila šteta ako takav ponižen crkne. Pošto sam ja stara i puna rana koje mi je srbovanje nanijelo, moram se vratiti ponovo na onaj ranije pomenuti ključ i ulogu tog “po ključu” u vlasti BiH. Ostale mi i od te priče rane, za koje sam mislila da su zarasle, al’ sad drugi dimnjak obezbjeđuje razgorijevanje vatre, iskrice njene su već povrijedile te moje stare rane. Ljudi, mi Bošnjaci uvijek bivamo optuženi za ono što drugi rade, da bi nam se nametnula ideja da ne smijemo imati svoj identitet. Jesam li ja luda, ili nas je neko uvijek gušio?! Pa dokle, ljudi?! Ovako ne može više. To manipulisanje s nama je iscrpilo ideju na kojoj se zasniva. Više ne može i neće biti moguće. Previše je jednostavno. Previše je jednostavno biti kriv samo zato što si musliman. Neki misle da mogu one koji praktikuju vjeru islam nazivati teroristima, pa tako i samu vjeru proglasiti terorističkom. Prostim jezikom rečeno, željeli bi da islama i muslimana nestane. Ta ideja predugo živi i toliko je ostarila da se sva potrošila, a svejedno je i dosad svojim zaživljavanjem na određenim prostorima postizala samo kontra efekat. Tu se krije velika pouka. Zar neki misle da će tako vjeru iz srca ljudskih istisnuti?! K'o biva natjeraće nas da je se odreknemo. K'o biva, da nebi anam’ neko pomislio da sam terorista zato što klanjam i idem u džamiju, moram ćutati i sve podnositi, pa čak ni braniti se ne smijem ako mi se terorizam pripiše. A oni koji su teroristi, nemaju nikakvu potporu u vjeri za svoje djelovanje. I ne samo to: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je poubijao čitavo čovječanstvo,” odgovor je onima koji bi da ubijaju. I onima koji bi da islam terorističkom vjerom proglase. U islamu nema ekstremizma, islam je jasan u svojoj poruci srednjeg puta. Zato je više dosta sranja. Terorista je bilo među “pripadnicima” svih religija i politika (kako idejnih, tako i vjersko- manipulatorskih, a najčešće u cilju zadovoljavanja interesa (posebno ekonomskih) koji sa vjerom imaju najmanje zajedničkog (upravo zato što ne počivaju na vjerskim osnovama). I da li je svaki čin proglašen terorističkim zaista i bio takve prirode?! Je li dokazano da možda neki od njih ne bi mogao da se klasifikuje kao čin odbrane, u smislu borbe za preživljavanje (opaska je uopštena, nisam mislila samo na islamske teroriste. Za mene su svi teroristi definisani istom temeljnom definicijom)?!
Dosta je više sranja. Niko nikom ne treba da zabranjuje da vjeruje u što hoće. Ne može se, ljudi, ničiji identitet ni mijenjati, ni uništiti djelovanjem izvana, osim što svako od nas može sam svoj identitet mijenjati ili uništiti djelovanjem iznutra. Spoljni uticaji samo mogu doprinijeti učvršćivanju tog našeg unutrašnjeg djelovanja na sebi.
Ne može se ničiji identitet poništiti. On je u insanu, sve dok on diše, pa makar on bio i onaj što je uništen djelovanjem nas samih na nas same. Kad insan prestane disati – taj identitet je ono što će čovjek naći na onom svijetu. Ako je bio “identitet dobra” zna mu se: Raj, edenski vrtovi, džennet, džennetske bašte, zovi kako hoćeš – užitci su tamo. A onaj drugi identitet – neka obrađuje onaj ko se njime bavi.
A pravda je konačni ishod. Razmišljajući o njoj, pa koja bi nam sad “startna” mogla biti za izlazak iz haosa i za početak na putu pravde? Vidite, mi muslimani nismo željeli raspad Jugoslavije. Prosto zato što bolje nismo slutili. Ostati nismo mogli, jer ono što nam se na kraju nudilo nije nam moglo osigurati ni minimum ljudskog dostojanstva.
Da je bio Stipe Mesić, Senad Hadžifejzović i Čedomir Čedo Jovanović “garnitura” koja nam nudi zajedničku “PRIMJER EVROPSKU DRŽAVICU” mi bi u nju “uletili”; hoću reći takva Srbija, BiH i Hrvatska bi mogle činiti Federativnu (ili konfederativnu) Jugoslaviju. Ali te Federativne Jugoslavije ne bi opet bilo, jer Srbi i Hrvati neće ni Mesića, ni Jovanovića, a kamo li Hadžifejzovića.
Ne treba se plaho sekirati. Biće onako kako Bog odredi. Naše je raditi. I zabraniti našim političarima da rade.
Zaključak: I ne mogu ja sad reći da naša trojka nije karizmatična trojka. I kao jedinica, i kao dvojka, i kao trojka je ta naša vlast karizmatična. I ne mogu ja ustvrditi da mi nećete skočiti na glavu zbog toga što ne napadam Izetbegovića. Bog mi je svjedok da je on jedini u “trojci” što gori za svaki pedalj ove zemlje, kao i svaki drugi Bošnjak, prosto zato što ni on, kao ni mi, nema rezervne domovine, iza plota svoje avlije, pa da belaj ne bude ako mu krava pređe iz svog u susjedni pašnjak. Nema ljepše domovine od domovine tvoje i tvojih pradjedova, ni ljepšeg busena od busena rodne grude. To će svi Bosanci i Hercegovci prije ili kasnije shvatiti: i Srbi, i Hrvati. Bošnjaci to već znaju, jer nisu imali nikog da im pozornost prilikom uviđanja te spoznaje odvlači.
Jest'da je teško priznati sebi da si u mnogim ljudima volio ono što nisu posjedovali: LJUDSTVO. Sidrane, trebamo se postidjeti svoje djece, i ja, i ti. Mi smo sijali ljubav, nesebično, a dobili smo (zauzvrat), znaš već šta. Ali, to nas neće spriječiti da je i dalje sijemo, zato što joj slast znamo. Šta koga briga što mi slast osjećamo?! Biće briga kad i sami tu slast osjete (neće moci svi ) i dobiju spoznaju o tome da ima ljudi koji su toliko nesebični da su postiđeni sami pred sobom ako taj doživljaj (slasti) ne mogu prenijeti na drugog. Oni vole druge više nego sebe. Njima je logično da to tako bude, jer znaju da je tih drugih nebrojeno puta više – u odnosu na njega jednog.
Ajša piše 