U tišini hladne noći …

…krenula je suza. I muslimanska. I pravoslavna. i katolička. Krenula je suza BiH. Krenule su suze svakog dobrog čovjeka. Ali, suze ne znaju da govore. Ili ne smiju. Ili su sleđene na licima. Ili su nemoćne, jer su oči obnevidjele boreći se sa tom dugačkom suzom koja se sama na sebe niže. Ja sam svoju vratila nazad u oko, a ona našla put do srca i tamo se ulila. Onakva dugačka, u sebe mi srce pretvorila. Pa nek’ priča. Svaki govor iz srca dolazi. Neka kaže zašto je došla i gdje su joj sestre i braća – oni što su u nekim drugim očima.

I ona sad priča, po nalogu mom: “Nepravda mi je učinjena. Teška. Htjeli su da te ubiju: tebe, duh tvoj – ono jedino od tebe što je vječno. Ko plakao ne bi, a ti meni ne daš više da me imaš. Mene. Suzu na svom licu. A i one tamo oči što mi sestre i braća u njihovim srcima žive, ne daju mi braći i sestrama na svoja lica. Da liju”.

I tako krenu priča moje dugačke suze, duge od kad znam za se. Od kad imam sjećanje. Od onog trena kad mi učiteljica Rada (iako je moja učiteljica bila Emina) gurnula bombonu (i svoj muslimanskoj djeci za svaki slučaj taman kad smo u redu ulazili u učionicu) u usta uz lijepi Ramazan. Ja doduše tad nisam znala da i na djetetu piše da posti – kad posti.

Ta ista Rada mi je bila komšinica u zgradi, godinama kasnije, čak smo i dobre bile. Samo nas je moj bol dijelio, a nikad joj ga nisam spomenula. Ali, bombona je čekala u ustima mojim da bude ispljunuta na velikom odmoru (kad se izlazi napolje). I ispljunuta je na odmoru između časova, tako da sam ja ipak pobijedila. To je ona moja Osnovna škola “Bratstvo-jedinstvo, što se kasnije prosvijetila (nešto prije početka zadnjeg rata) u “Svetog Savu”.

Sjećam se školske drugarice Tehvide, koja je dobro “učila školu”, tadašnje “Bratstvo.jedinstvo”. Voljela je ići u školu, ali joj je otac, svejedno, morao plaćati novčane kazne zbog toga što je prekinula školovanje u 6-om razredu. Zbog nastavnika iz Srbije (koji je tu radio) Petra. Da pojasnim. Pitao je na času biologije: “Ko vjeruje u Boga?” Djevojčica je sva sretna podigla ruku. Iskreno, djetinjski. Uslijedio je takav šamar. Takav da ju je onesvijestio. “Umrli” smo svi od straha. U mom razredu su sva djeca bila iz muslimanskih porodica. Puno nas je vjerovalo u Boga i krilo da ide u mekteb, jer je mekteb često spominjan u negativnom kontekstu u školi, glede odgoja. Zato smo mi drugi ćutali, bili mudriji od Tehvide. Osjetili opasnost. Bili manje iskreni od te djevojčice, da ne kažem neiskreni. Hele nejse. Ona nikad više nije došla u školu, ali su zato njenom ocu kazne što je ispisao dijete iz Osnovne škole, redovno pristizale. Moj babo se ibretio. I Bog zna da ni Tehvidin babo nikad nije saznao što mu glupača kćerka kao mazga tvrdoglavo odbija da ide u školu, jer ni ja to nikad nisam nikom ispričala do sad. O kojem se tu fenomenu radilo, ni dan danas ne znam. Isto kao ni ono sa učiteljicom Radom i bombonama uz ramazan (inače nas nikad niko nije počastio čime u toj našoj školi), kojom smo se više zaklinjali nego majkom svojom. Bar u segmentu života koji se tiče odgojno-vaspitnog dijela. Znaju roditelji koliko smo im usta začepljali: “Ne, ona učiteljica kaže da je to ovako, jedna druga kazala … , pa nastavnici, pa sekretarica, te direktor rekao …” , što nikad nikom nisam ispričala. Poenta priče nije, ipak, to, nego ono da Tehvida nikad nije završila Osnovnu školu. To je bilo prije 48 godina.

Godine 1991-e me jedan događaj podsjetio na djevojčicu Tehvidu. Slučaj moje kćerke u četvrtom razredu Osnovne škole (nemalo zatim nije više ni išla u školu nikako do izlaska iz Bosne, te zadržavanja U Hrvatskoj dok smo tražili način kako dalje – podugo vremena. Dovoljno dugo tamo i ovamo da mi kćerka preskoči pola četvrtog i cijeli peti razred, da bi se u Švedskoj upisala (poslije testiranja znanja) u šesti, sukladno starosnoj dobi. Dolazi mi kćerka kući iz škole “Danilo Borković” i plače, zato što ih direktor tjera da dižu tri prsta. Ćutala sam. I ne samo to – davala sam taj novac što se kupio u školi za Srbe, izbjeglice iz “Preka” ( preko Save, iz Hrvatske) koji su se tu našli prije nego što ih je ko kud potjerao iz “Preka”. Od srca sam ga davala. Brzo uslijedi saziv na opšti roditeljski sastanak. Ramazan je bio, a sastanak zakazan sat- dva pred iftar. Postila ja.

Direktor škole nas dočeka kraj školske kapije. Kad je došao svako ko je mislio doći, on s nama pa u školsku salu za sjednice i SDS (tadašnji, prijeratni) sastanak otpoče. Hoću reći direktorov monolog u službi apelovanja na nas. To je trajalo, i trajalo dok smo mi svi stajali i “tiskali se”. I tri prsta tako, i obaveza dizanja ih u razredu i hodnicima, dođoše na red. I ja sam tada podigla DVA PRSTA i zamolila za riječ. I dobila sam je. I rekla sam: “Ja sam s kompleksom rasla, moje dijete neće. Dizaće tri prsta ako to želi. Ako ne želi – neće”. (Bogami ne znam otkud taj dječiji otpor. Djeca su moja bila zaštićena od svih priča, osim dječijih. Jeste da me je jednom pitala šta je ustaša, kad je dotrčala u stan sva uzrujana i uplakana i plačući ispričala da je Nebojša, oniliki kao i ona, i manji, zove “ustašo”, te “ti ne trebaš da budeš ovdje”, i svašta joj ružno govori. To je bilo i do dvije-tri godine prije rata. Ja uzela svoje dijete za ruku pa iz “Lamele B; u “Lamelu A”. Pozvonim na vrata Nebojšinoj materi, izvinem se što smetam i tako to kroz stid jedva da sam joj štogod i rekla pravdajući joj ipak sina, plašeći se da će ga možda i pucnuti zbog toga. Ja nisam željela to, nego da mi dijete ne bude tužno, a i da mati malo poprati Nebojšino ponašanje napolju, pa da se to više ne ponavlja. To sa “ustašom” i suzama dječijim, suzama moje kćerkice. Žena mi doduše reče da će ona to srediti kad mali Nebojša, kojeg smo obišle ispred mog ulaza u zgradu, uđe u kuću.

“Ti meni miniraš sjednicu”, dreknu direktor škole, brzinom pantera se pokrenu, lati za džep i jurnu prema meni. Uskomeša se svijet i ja čuh povike: “Gospođo, bježite, on kroz hodnike i u zbornici pištolj nosa, bježite. Ja sam shvatila da on s pištoljem samo što nije ispred mene, ali ukopala se u mjestu, nikud ne mrdam. Taman kad je bio na domak mene, moja radna kolegica Vera Mirjanić hitro iskoči i zakloni me od njega, rekavši: “Nije ti ovo ćaćevina”. Narod krenu na svoju ruku prema stepeništu za sprat gdje su učionice u kojima su razredne starješine trebale imati sastanak svako u svom razredu, sa roditeljima. I ja krenu, iako su me ljudi molioli da bježim kući. Valjda Ramazan i želja da pokušam ne biti strašljivko, pa ja sam tu da djeci svojoj hrabrosti pridodam, kad im usfali, a ne da im plačem kako ni za sebe ništa učiniti ne mogu. Zahvalih se ja mojoj Veri i svima što brigu oko mene pokazaše, i u razred kod razredne učiteljice Esme, na roditeljski sastanak. Pa zbog toga sam i došla. Samo što smo sjeli svi, eto ti njega opet. Kako me samo nanjušio u onolikoj rulji. Mora da je brzinski, od vrata do vrata, pa do mene. Još ja se krila, i glavu navijala u pravcu od njega. Džaba sve, stade on tačno ispred mog nosa i poče sa svojom demagogijom opet. Niko da me u zaštitu uzme, moja Vera otišla za svoje dijete u neku od susjednih učionica, a one iz “preka”, još i one navalile da me kude i mom bezobrazluku da se čude. Okrenuh se da ih pogledam, kad … shvatih da su im frizure od frizerkine haube jedva uspjele da se rashlade, i huja me spopade. Usitni mi se duša, jer krenu misao o kupljenju novca za njihovu djecu. Postidjeh se svojih misli. Još u mubarek mjesecu, te se ja brzo pokaja Gospodaru zbog tih misli (On zna bolje od mene sve stvari, moje nije da sudim njima). Znam da ni njihovo nije da sude meni, ali neka one o tome misle. S tim mislima u mozgu, a u ušima odzvanja paljba što one osipaju i dalje po meni. Tad taj direktor škole, ispred mog nosa što stoji, ublaži ton (baš ono ko da empatija provri u njemu, ko da osjeti i da sam postila i da još uvijek dva sahata iza iftarskog vremena postim, i da ne mogu više ni straha u srcu od pištolja, ni maltretiranja duše od njega i od ovih iz “preka” žena podnositi, te pođe lijepo sa mnom pokušavajući da mi pogled uhvati, ono da me polahko ubijedi, finim – manipulatorskim tonom, u to da sad trebamo kupiti pare za stranku, udarajući se ljepotom ove nove škole, isto kao da je njegova stranka – što je od juče, ovu školu napravila. Tad sam pukla i dreknula: “Ne obraćajte se meni”. Tad je i on napustio razred. I one žene odmah “splahnule”. Esma začas riješila sa roditeljskim sastankom, i mi smo otišli svako svojoj kući. A ja sve dok me iz stana ne izbaciše, nikad mirna više nisam bila od straha. Stan mi tačno nasuprot škole, samo školsko igralište me dijelilo od direktora vajnog. Da je dobar nišandžija otud bi me na balkonu mom, na četvrtom spratu, mogao trefiti metkom. Za curicu sam se najviše plašila. Ona je išla u školu svaki dan. Sreća ne dugo iza ovog događaja. To je bilo u vrijeme kad će se uskoro održati referendum za samostalnost BiH. Moje glasačko mjesto je trebalo biti u toj školi, ali nedadoše nam tu, te smo se nekako u nekim starim učionicama zgrade ŠUP-a snašli i uglavili sa onima što glasaju tamo. Sve je to oko referenduma išlo krišom, da nas ni komšije ne vide da kud odlazimo. A sjećate li se plebiscita? Ja se sjećam. Sjećam se i komšije Ahme, vojnog oficira, kad je ono išao na vojni sastanak da se dogovore za koju stranku će svi glasati, pa dogovorili SDP, pa se Ahmo sa snahom posvađao zato što se uzjogunila i za SDA hoće da glasa. A sjećam se i kad je sav skrhan došao i rekao mom babi: Više glasova za SDS nego Srba, valja sad smanjivati broj glasova. Al’ me oni moji nasadiše, a ja “poderao” svoju i kućnu i socijalnu mrežu vjerujući svojima i u dobru i u zlu najiskrenijim, a uz to, i vojnim prijateljima. Džaba što nosa u džamiju ne promolih nikad, i džaba mi što kraj svoje ograde do puta stojim i pogledom ispraćam svoje komšije što idu na džumu.

Ovo ja pišem zbog Vere što pred pištolj poturi svoje lijepo lice da bi zaštitila mene. I zbog moje Gordane koja je otvoreno govorila da je trudom stekla, i da joj ne treba tuđih kuća i imanja, nego da joj sin jedinac živ i zdrav treba.

Pitate se, možda: “Otkud to pa ona zna da oni (Vera, i Gordana, i oni drugi iz te šačice u kojoj su i one) imaju bol?? Pa znam. Zar je teško znati?! Gordana je vozala auto iz tvornice doveženo (novo, i to ne jedno). I mene vozala, prije nego što sam i sama provozala. Radila žena i u drzavnom poslu zajedno sa mnom, a Bogami i na imanju. Pomagalo se jedni drugima. Kako kome bude frka u poslu. I pilići se tovili, i timski perutali, a opet se dama bilo. I to prava, iz trenda koji je bio njen, i kojeg je pratila. Radila i imala žena. Imala i dijelila. Voljela. I od svoga Milenka odjeću novu mome Dženi donosila. I osjećala kad, šta i kako treba biti pri ruci. I nikog se nije plašila kad je gusto bilo. Biciklom mi plin po mraku dovozila, vodila me svojoj kući, pa čak i u inat nekima u komšiluku svom. U onim kokuznim vremenima. Sprovodila me kući i na rampama se s vojnicima svađala kad bi mi tražili propusnicu da pokažem, a ona “lične” iz ruke svoje nije pružala, ali davala do znanja ko je. Mahala s njom, iskorištavala je. Poslala je ona, kasnije, svog sina daleko – pa ga sad željna.

Ovo ja pišem i zbog Rade Mandić. I svih Mandića za koje mi je moj babo rekao da su ljudi – ljudine. Njemu rekao njegov babo isto to. Rada je radila sa mnom. Bila čovjek i radiša i udala se i priključila ljudima ( duša među dušama se našla) i radišama – porodici Mandića. Bilo ih je. U Brestovčini. Tik uz čaršiju. Njihove suze su bile jednako dugačke kao u mog djeda, oca, majke, brata, sestre, Vere i Gordane. I Gordana je porijeklom iz Brestovčine, tik uz moj Liskovac. Mati joj pokojna s našim bulama Pembom i ostalima kahve ispijala i ćaskala. Drage joj bile, a i ona njima. I suze im bile jednako dugačke. Tako je to. Plače onaj ko osjeća. Bol tuđu, i bol svoju. Volim ja ljude što osjećaju bol.

Gordana je u penziji. Otkad je u penziji prodaje taburetiće (koje njen muž pravi) na ulazu u pijacu, ali … od svog truda i čistog srca živi. Nek’ je i suze dugačke. To je Gordana, žena koja mi nije dozvolila da izgubim vjeru u ljude. To je ona ista Gordana koja prkosi zlu. Ona Gordana što me nakon mnogo godina slučajno vidi “pokrivenu”, stegne me jako i odnese moju putnu torbu u prtljažnik autobusa, a ja idem “mašuć’ šaka” za njom. Ispraća me na put za ŠVedsku, tužnu zbog rastanka s roditeljima što su se jedva “skrasili” nazad na svoje, a sad stari obadvoje. Majka teško bolesna. Zbog nje najviše i dolazila. Gledam Gordanino lice kroz staklo, dok autobus lagahno klizi sa staničnog perona. Maše mi. Bez šminke, u trenerci, ni ostarjela mi nije. Lijepa. Ljepša.

Borojevići su gospoda gradska. Jedni gradska, a drugi prigradska. Kažem gospoda. Ljudi. Jedna Borojevićka baš iz grada, iz korijena iz grada, radila je sa mnom. I otac njen radio u istoj nam firmi. Plaho fin i milostiv čovjek. I žena mu duša od žene. Poznajem je, sjedila ženi u kući. Ali i njima se jedan belaj umetnuo među njih. Oženio im kćerku, što je malo prije spomenuh. O njemu, tom doktoru iz Fočanske gudure, sam vam u ranijem pisanju nešto natuknula. Eh, ako nikad nisam bila tračara, sad jesam. Ali, ovo je govor istine, podignuti glas moje suze dugačke.

A moj komšija jedan (iz našeg ulaza B), ispraćao konvoje što su Muslimane u neizvjesnost odnosili, i plakao govoreći: “Odoše nam svi ljudi”. Policija i vojska ga odgonila i šta ja znam. Valjda i oni nisu voljeli rastanke, pa da ih ne gledaju. Doduše ovaj čovjek je posmatrao izdaljeg, nije se htio ili nije smio da se miješa s nama, ali i pogled začuđeno-tužni i govor mu nužni, svi konvojci su registrovali. Žena mu frizerka. Naočita, prefinjena žena, a na sina im i manir mu, divna meni uspomena. Da uljudnost njega prati, naučila njega mati. I u njih suza dugačka.

A moj komšija sa šestog sprata stigao sa tablicom ODŽAK i derao se toliko da se i do susjedne Hrvatske čulo. Možda sam ja tad tamo već bila, ali ovaj vam je citat 100% tačan: “Stara, dođi da vidiš kakvu sam ti ogrlicu donio, ovakvu ni jedna druga pronosati neće”. Ovdje ja citirah onog što nema dugačku suzu. Ovaj ne plače. Ovaj rasplakuje. Ucvjeljuje. Ubija duše.

Dolepršali su neki novi ljudi. Slušala sam i vidjela ženu sa kusavim ušima. Zbog naušnica. I zbog žurbe. Ko će se peglati s vađenjem. Ili čekati da vlasnik izvadi. Iz ušiju svojih. Naušnice zlatne. Pitate se sigurno zašto ja sve ovo pišem. Evo zašto: Srbi koji nemaju veze sa zločinima, nisu zločinci. Ovo što ću sad reći namijenjeno je zočincima da čuju: “Vi se iza dobrih ne možete sakriti, niti podijeliti svoju krivicu s njima. Kao što je niste mogli podijeliti ni s Bošnjacima. Preuzimanja grijeha na sebe nema, a pogotovo nema projiciranja njihovog na druge. Kapak. Dobar je dobar, i uvijek takav. Zato se dobra Srpkinja ne boji sjesti u kafić sa “pobuljenom” muslimankom u po Gradiške i gledati ravno u oči četniku koji se nakokotio i samo što još nije skočio i na nju, i na onu drugu, da im glavu o glavu jednim udarcem smrska – mislim dvije glave: I srpsku, i “balijsku”
Ali neka se i on pripazi zajedničke suze dugačke. U tišini hladne noći … krenula je suza. I muslimanska. I pravoslavna. I katolička. Krenula je suza BiH.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s