Svi smo mi u “pet banki”

… I rasisti haman, a to je grijeh. Bićemo pitani, između ostalog, i o svom stavu. Prema ljudima. A nešto kažemo za Hitlera, i druge “Hitlere”. Prvo ću reći da je Hitler bio strašno nečovječan, pa tek onda nastavljam: Hitler je imao prostor, vrijeme i podanike svoje, te je uradio nedjela koja je uradio nad Jevrejima i Ciganima. Potom su cijenu neljudstva platili Srbi. A jedino su Cigani ostali čisti. Šta Jevreji rade u Palestini vidimo, čudi me da nisu iz svog jada izvukli ljepšu pouku. Srbi su dokazali i pokazali u prošlom nam ratu kakvu su oni pouku izvukli iz svojih stradanja. Da napomenem, nekada su Muslimani iz Španije, pa i bivše Jugoslavije (naročito BiH) prednjačili u svojoj pomoći i pružanju utočišta Jevrejima.

Muslimani BiH su se rame uz rame borili protiv svakog neprijatelja zajedničke nam tada države, a dobili su za uzvrat mnogo mrtvih poslije završetka Drugog svjetskog rata. Znate kako?! Greškom. Tako su ubijena, između ostalih, dva posve mlada momčuljka, od mog oca rahmetli amidžići. Otac njihov poginuo na pravoj strani nešto prije njih. Kažem greškom, nekome palo na pamet da su dječaci možda ustaše zato što nose muslimanska imena. Mislim kad su ti neki u selo muslimansko utrkali, a kad te neko za tvoje ime pita – ti mu odgovoriš. Znate one četnike što su se bili s partizanima pomiješali – nakon onih njihovih međusobnih sukoba. Moj babo, rahmetli, je imao po završetku tog Drugog svjetskog rata 13 godina: čuvao je krave u svojoj njivi i da nije bio brz kao čigra platio bi “nešto, znaj ga sad šta” životom od žena iz susjednog sela, koje su ga vilama, motikama i razjarenim svojim utrobama, uz povike:”Ustaša, ubij ustašu” ganjale po babinoj mu njivi i izvan nje. Šta ćeš, greška, nisu prepoznale ni dijete, ni njivu. Dešavaju se greške. Mi smo uvijek “razumijevali” i halaljivali. Mi smo i sad halalili, ali halal nam je odbijen. Neće ljudi s nama ako mi ostanemo mi. Mi moramo biti oni – da bismo mogli s njima (ja mislim na ključna imena među onima koji nisu “mi”. A ona imena među njima koja žele i svoje i naše “ja” su za njih gori od nas među onima koje oni nazivaju “Oni”. Nevjerovatno, ali istinito. Da nam Bog pomogne. Da nam pomogne da podnesemo mržnju, a da pri tom ne mrzimo i ne zamrzimo. Molim Svevišnjeg Boga sviju nas – ljudi SVIJETA (iz koje god države i naroda, sa svojim ljudskim ubjeđenjima i idealima bili – bio to muškarac ili žena), da nas spasi neljudstva. I da nas razumnosti pouči. Da nas bezumlja spasi! A oni što ih se Ciganima “vabi” (naziva) su ostali čisti. Čisti od činjenja nepravde drugom.

Cigani su narod koji svoju pravdu još nije potjerao. Ali, ubrzo će, jer ima pravo na to. U nekim zemljama, poput Švedske su, hvala Bogu jednaki sa ostalima. Doduše, moraju i oni poraditi još na sebi, a vidi se da i rade. Teško je potlačenom shvatiti da više nije potlačen, onda kad to prestane biti. Ovo vam iz iskustva govorim. Doduše, moja potlačenost je bila (više je nema, a i da ima- ne prihvatam je) druge prirode, ali ne bih tu temu načinjala, ionako ih se podosta već uplelo jedna u drugu. Dakle, ciganima je teško. Bilo i još je. Ako im šta znači, ja znam kako su prošli. Uvijek su se morali nekome priklanjati, a za uzvrat … čitav život ih se gleda kao narod niže vrijednosti, a to im nije stimulans da vjeruju u to da su sposobni. Šteta. Ali, kad ti svi ljudi oko tebe uzmu pravo tvoje, počinješ i sam vjerovati u to da ga i ne zaslužuješ. Dakle, Hitler je imao uslove da zlodjela radi – i uradio ih. Šta mi drugi radimo?! Napadamo. Sudimo. Od drugih očekujemo da nas ljudima naprave hvaleći nam “nam” (čast i ponos), a ljudstvo, hoću reći, osjećaj za pravdu, trebamo sami u sebi izgrađivati.

Arapi su najomraženiji narod na svijetu. Zašto? Neka svako odgovor u sebi potraži. Moj komentar je suvišan. U toj mržnji se krije tajna. O kojoj svi trebamo razmišljati. Moram priznati da su i oni, Arapi, dobrim dijelom krivi za takvo stanje u svijetu, mislim mišljenje o njima. I oni su podosta nafurani, a uz to i polijeni – kao i neki drugi narodi (da ih ne imenujem sad). K'o biva “odabrani”. Tako misle i oni drugi “odabrani”, što ih ja u zagradi spomenuh. A odabran može biti samo onaj koji se svojim karakterom i znanjem, dakle: DJELOM POSTAVI NA TO MJESTO: u stilu “samo će ti se kasti”. Odabrani ljudi su većinom opozicija, nažalost.

Motivacija za ovo pisanje su mi bili svi ovi napadi u svim bosansko-hercegovačkim i “komšijskim” medijima na “Kuvajtske porodice”. Imali ljudi pare, poželjeli da i oni sa svojim ženama i djecom uživaju u zelenilu i ljepoti BiH prirode, te kupili sebi imanja na Ilidži kod Sarajeva. K'o kupili oni “izvor” (vrelo) Bosne. Šta je taj izvor Bosne radio do sad?! I šta bi radio da se nisu Kuvajćani umetnuli među naše Bosance i Hercegovce?! Kakav projekat iz arhive bosansko-hercegovačke stoji kao protuargument ovome što govorim?! I ko to može sad ustvrditi da taj Arap što ga se mrzi nebi, zbog Božijeg zadovoljstva njime, pristao na to da se tog svog, dobro plaćenog iz vlastitog džepa, imanja odrekne – ako bi mu došao neko sa projektom koji obećava opšte dobro BiH.

Došli Arapi, pa nam eto, prljaju Bosnu. Neuredni, znaš (ne kažem da nisu preopušteni), a kakvi smo mi?! Sjećam se, prije rata, bila sam “na Vrelu Bosne”, sjede naši ljudi kraj vode i pataka, i za leđa svoja bacaju koščuvare od mesa. Malo ko je “svoje prkno” iza sebe počistio kad je u akšam kući krenuo. Nema veze, to smo mi, mi smo čisti. Arapi su prljavi zato što se na “prljavoj” travi klanjaju Bogu. A dosad to niko nije radio. Zamisli, klanja da svi vide. Provocira. Pa gdje će klanjati, a vakat namaza nastupio? Nema džamije u blizini, da skokne – klanja, i vrati se … A i one njihove žene, brate, u onoj crnini, a crna boja sama po sebi crna (mislim prljava, naravno – ako to nisu najlonke, po mogućnosti mrežaste, ili sa crtom, u kombinaciji sa dubokim dekolteom i golim dupetom). Dakle, od te Arapke u crnini čovjeku odmah zacrni ispred očiju. A ja znam zašto je to tako. A znate i vi. Zbog pitanja, i straha od odgovora. Prije nego što o tom pitanju promuhabetim s vama, evo odgovora na njega: ne trebate se plašiti odgovora (pogotovo vi žene). Nisu, i ne dolaze Arapi zbog toga, ovdje, da bi nekoga u vjeru natjerali. Bar ne oni koji Kur'an čitaju i o njemu razmišljaju, jer u Kur'anu stoji da u vjeru nema prisile. Ono što u Kur'anu stoji o ženama da spuste odjeću svoju “nizase” je poziv i savjet od Boga, a i obrazloženje je uslijedilo. Pa ko hoće odazove se pozivu. Znači, odgovor na to pitanje nam nije problem.

Dakle, problem nam je pitanje, jer pitanje je podsjećanje na razmišljanje. A mi bi da ne mislimo. Mi bi da se zaboravu prepustimo. I u svijetu materijalnom opustimo. Pa dobro, bujrum nam je svima taj materijalni svijet. Kako ovo znam, to da nam je problem pitanje?! Odgovor se sam nameće, jer “pokrivanje žene nije privilegija samo Islama, nego svih vjera (otuda i časne sestre – kaluđerice – smjerne žene). Ta tradicija nije čak ni Švedskoj ženi daleka, koliko sam ja pročitala i čula ovdje u Švedskoj.

Allah navodi primjere, pa tako i ona skrušena žena Arapka, iritira. Kao jedan od primjera. Mi ne želimo da vidimo ni primjere od Boga nam poslane, a ni ono što nas podsjeća na dušu i hranu joj vitalnu. Mi hoćemo svoju dušu opijenu Dunjalukom. Problem nam je jedino što i ona, ta duša naša, ponekad podsjeća na sebe. Pa nam bude bolno. Da poentiram, ta “zamotana” žena, Arapka (ili BiH državljanka “zamotana”, svejedno), ta moralnim kodeksom oblačenja označena žena, iritira pojavom svojom poneke ljude (i žene). A ona, Arapka, definitivno nije došla da pokrije nečiju guzicu, sise, pupak, i ostalo. Svako svojim tijelom raspolaže na način koji voli. Pa šta je onda problem?!

Šejtan zna da je proklet (zbog neposlušnosti Gospodaru svom), i želi istu sudbinu i ljudima. Ja ne pričam ništa ni novo, ni čudno. Ja podsjećam isto kao što je to učinio i Dante Alighieri iz Italije, još s početka 14-og stoljeća. Čitali smo njegov “Inferno”. Znamo da je glavni lik Danteovog djela ČOVJEČANSTVO. Znamo i to da je Dante jedan iz mase što se osjeća usamljeno u toj svojoj “šumi” u kojoj se našao. Lucifer (šejtan) se također spominje. Spominju se i “slojevi pakla”. Pa “Inferno” je pravo omiljen na “pozorišnim daskama”. Što bi onda zasmetalo da i ja ostvarim svoje pravo?! Da podsjećam. Jest’ da ja ne znam to baš fino u riječi umotati kao pravi književnik, ali zar se sve ipak ne svodi na isto: šta je ko rekao i uradio?!

Bili smo kod problema: Arapke (ili Arapkinje i Arapi). Ona (Arapka “ušuškana”) iritira “nosača” lažnog svjetla Lucifera (đavola, šejtana), jer bi on najradije (on i njegovi sljedbenici) gledao žene kako potpuno gole hodaju: sjetite se Eve (Have), i Adama (Adema, a.s.), i pokrivanja njihovih tijela rajskim (džennetskim) lišćem, kada ih ono šejtan (đavo) naveo, hoću reći zaveo. E, danas on zavodi više nego ikad poslije Nuha a.s. (Noa), a znate da je potop uslijedio. O istini o potopu imamo naučne dokaze. Vrijeme je da i mi očekujemo svoj “potop”, i to ubrzo. Kroz istoriju se potvrdila istina Kur'anske Riječi od Boga, prije faraona, preko faraona i od njega na dalje, o tome da je Allah (Bog) uvijek ljude uništavao kad bi u zlu svaku mjeru prevršili. Mi ljudi svijeta smo uspjeli zajedničkim doprinosima (svi mi učestvujemo u procesima života nam na globalnom planu) napuniti mjeru. Napuniti zlim djelima. Dobra djela kaskaju dobrano za ovima prije njih spomenutim.

Ali da se ja vratim na glavnu temu ovog pisanja. Na arapski soj. I ženu od tog soja. Tu zaostalu u “napretku” ženu. Sram je bilo što nas podsjeća da je civilizacija došla s odjećom. Svejedno ta “zamotana žena” iritira. Kako? Tako što daje nelagodu onoj “goloj ženi”. Samo što ona, ta “gola” krije svoju nelagodu koju u njoj ona “neotkrivena” pobuđuje. Ali, negdje duboko u svojoj duši “ta gola žena” osjeća i u svom razumu sumira znanje o tome da je ona što čuva “svoje blago” bogatija. A većina od ljudi voli bogatstvo. Pa ljudi moji, ona “bogata” nije ni luk jela, ni lukom smrdila, pa da je okrivimo za to što je ona što je nekad bila bogata osiromašila. Pa “dabude” se rasipala. Izvinite, ja samo razmišljam “naglas”, znači: ona “gola” zna gdje griješi, ali hoće da se “zaboravi” i rahat živi. Pa, hajde neka bude tako. Nek’ živi rahat, i nek’ “zažmiri” kad kraj “pokrivene” žene prođe. Neka svako za svojom srećom ide, ali kad ga nesreća zbog vlastitih djela snađe, neka ne krivi nikog osim sebe, jer svako ima pravo da djeluje na svoju sudbinu. I obavezu da snosi posljedice vlastitog izbora djelovanja. Mislim na obadva svijeta: mislim na ovaj sad, a i na onaj što nas čeka poslije smrti, kao nagrada ili kazna za ono što smo radili.

Ja sam ono, jelde, bila kod Kuvajćana što se ugnijezdiše u zelenilu BiH. Odoh ja sad malo do Kaknja i Kakanjske, pardon Njemačke, Cementare. Nijemac je odavno, bez frke bosanskohercegovačkih medija oko toga, raširenih ruku i željno dočekan. Nemam, Allaha mi, ništa protiv toga – kad mi ne znamo praviti za sebe i za svoje radnike pare, a i radnike naučiti kako se ostvaruju prava na dobru platu (da se ne zavaravamo – nema ništa bez truda i odricanja ni na zapadu), ima ko zna. Mislim praviti pare za sebe i za trud svojih radnika obezbijediti nadoknadu, tj. isplatiti (bar djelimično) lični dohodak svojim uposlenicima. Dakle, Švabo je glavni u Kaknju. “Naši” kod njega rade. Imao čovjek pare, pa eto … došao da unaprijedi i sebe (ekonomski) i Cementaru (tehnički, a i platni sistem da joj osposobi. Svaka čast. Ali, da podsjetim, Kakanj je u vrhu bosanskohercegovačkom – s platama radničkim.

Da su Nijemci, ili Englezi, ili Amerikanci, ili Šveđani (na primjer) kupili naš “bosanskohercegovački izvor” mi bi zadovoljno trljali ruke, jer, znaš oni vole BiH i nas, pa će oni sad tamo (samo da se smjeste sa svojim porodicama koju godinu) čuda od fabrika “stvoriti”, pozapošljavati sve nezaposlene, dati “zapadnjačku platu za rad, a mi ćemo onda imati dovoljno para da sa ljubavnicama idemo na pauze za ručak, i na kafice u toku radnog vremena (ovo se odnosi samo na one koji takvo što priželjkuju, a možda su i navikli tako). Ovo je bila samo jedna oštrija asocijacija na moguće stanje mozgova.

Šta ja želim poručiti ovim pisanjem?! Evo ovo: Ljudi, svi ljudi svijeta trebaju izgraditi osjećaj za mjeru. Napadati razumno, hvaliti razumno, voljeti razumno, smanjivati vrijednost ljudskog bića razumno, uzdizati nekog – razumno. Dakle, sve s mjerom. Sve preko mjere je neukus (pa tako i ova hajka na arape). Bog je sve s mjerom stvorio, te nas tako o pojmu mjere poučio.

Ne možemo, ljudi, mrziti sve vrijednosti koje mi nemamo. Ta mi od drugih očekujemo da nam priznaju one vrijednosti koje mi imamo. Ne možemo ni voljeti uništavanje izvjesnih vrijednosti, samo zbog toga što smo ih mi u nekom segmentu svog života uništavali. Šta znamo, možda se umorimo od lažnog sjaja ovog života, pa im se (tim vrijednostima) vratimo. Ta mi smo samo ljudi. Ostavimo otškrinuta vrata samokritici. Idemo naprijed. Mijenjamo se. Cilj je – na bolje. S obzirom da sami sebe biramo, valjda bi trebalo da od okruženja usvojimo ono znanje koje sami nemamo, ako je to znanje. Znači znanje moramo međusobno dijeliti. Nadopunjavati znanje novim znanjem i saznanjem. To je civilizacijski čin. A znanje nije ono što nije valjano znanje. Niko nije perfektan, a u tome i jeste tajna znanja. Da učimo jedni od drugih. Djelujmo pozitivno jedni na druge. Hajdemo nenapadati prije nego što shvatimo zbog čega bi da napadamo. Ja mislim na posljedicu, a ne na pretpostavku. Pretpostavke istini plaho ne koriste.

Što se mene tiče neće me zaboljeti ako me ljudi osude zbog mojih komentara, ako će to i jednoj osobi pomoći da prestane misliti ili raditi zlo. A da sam ugledala i jedan razlog da i jedan čovjek oštećen bude ovim pisanjem, ja ovo nikad ne bih napisala. I ne samo to, vrlo bih tužna i nesrećna bila kad bih bila sevep (uzrok) nečijem nemiru koji nema osnove pred sudom istine i pravde.

Obrazloženje mog ovakvog stava naspram vijesti o Arapima u BiH:

Počeću sa osvrtom. Na Nijemce. Nijemci kupuju imanja u Švedskim selima: kad odu u penziju da pobjegnu, od izduvnih gasova, u zelenilo švedske prirode. Šveđani pak mahom kupuju imanja u drugim zemljama, npr. u Tajlandu (Thailand). Vole Tajland, a vole i mlade tajlanđanke. Neki od “novijih Šveđana” vole da se odmaraju u Turskoj, pa tamo kupuju kuće – da se u njima i za stalno nastane kad se penzionišu. Tursko more vole, npr i neki ljudi iz Srbije, pa zato ima i nekih koji poneku nekretninicu u toj zemlji imaju. Šta ima veze, ljudi?! Svejedno će nam Kinezi svima dohakati. Mislim naučiti nas raditi, i to bez većih pauza. Ni Srbi nek’ ne misle da će ih Kinezi poštedjeti, ako nisu planirali da dobro zasuču rukave, pa za poslom. Ne kažem ja da sam ja bolja.

I još nešto: nisu teroristi oni Arapi – oni ljudi sa ženama i djecom što sam ih vidjela kako s ushićenjem u duši uživaju u ljepotama Bijambara (Bijambare, izletište sa pećinama na Nikšićkoj visoravni, sjeverno od Sarajeva – između Semizovca i Olova, na putu za Tuzlu. Razlog mog podrobnog objašnjavanja je upravo taj što znam da nas vrlo malo zna za tu ljepotu u svojoj zemlji). Šta ćeš kad samo bježimo u susjedne države na more. Nema da fali. Smak je svijeta ako se ove godine ne ode – o čemu onda pred ljeto, na ljeto i poslije ljeta pričati sa prijateljicama?! Mi svoju besplatnu bosansku ljepotu ne vidimo, ona nas guši. Eno, ona nana u Jajcu kupi smeće i flaše od pića, da ne guše prirodu. Voli žena da trava raste, a vidi se da uživa u svojoj pomoći prirodi. Pomažući njoj, pomaže i sebi tako što biva zadovoljna i sa sobom kao “umetkom” u prirodu. Ali znate šta, svi je osim cuka (pasa lutalica) drže za budalu. Evo vam njene rečenice i odgovora na to: “Šta bi pametni, da nije nas budala?” Prosudite sami dokle bi stigli oni koji sklad prirode narušavaju, da nije onih koji narušeno oporavljaju, iliti “krpe”. Vi prosudite da li nani iz Jajca fali “letva” u glavi. Ili prosudite šta nam svima fali, ako ćete brže do rezultata!?

A osim onih Arapa što stajaše “na bijambarskoj” recepciji da plate ulaz, ne vidjeh ja nikog. Ne rekoh li ja vama ranije da ni ja nisam ništa bolja od vas. I ja sam tih par sati uživala u Bijambarama (“preiznenađena” ljepotom prizora nedirnute prirode; ali neko mora platiti ulaznicu da bi ta priroda mogla pružiti čašu vode, ili hranu – putniku namjerniku) slučajno, bez namjere da uživam. Kažem slučajno sam zalutala tamo samo zato što sam putovala za Tuzlu (da na avion sjednem), a zeznula se – pa mnogo ranije iz Zenice krenula. Rekoh – da se na kakvom parkingu “ubije” vrijeme. Te ti se ja nagledah i pećina, i provoza se u voziću sa tim “strašnim” arapima, a u povratku, prolazeći pokraj pećina “tabanovića fijakerom”, baš se nauživa u prekrasnom pejzažu i čistom zraku.
Već sam vam rekla da nikog osim par Arapa sa ženama i djecom ne vidjeh tamo da plaća ulaznicu onom narogušenom čiki na recepciji (valjda i on jadnik osip dobije čim Arape ugleda. Bog mu platio, ako nema mušterija, nema ni njemu posla). Ja se baš nairitirala zbog njega. Htjedoh pobjeći u Tuzlu, ali mi unuka ne dade. Nešto je valjda povuklo. Znate već taj osjećaj, a nana mora svojoj unuci ugoditi, pa sam progutala svoje nezadovoljstvo, ali nisam se pokajala. Valja nekad i nezadovoljstvo progutati radi tuđeg dobra, a ja iz iskustva znam da je to uvijek na hajr (na dobro), ako su želje i onog drugog, a i tebe samog DOBRE ŽELJE.

Tako ti ja sjedoh zajedno sa Arapima u onaj “vozičak”, i ne pojedoše me. Ni mene, ni moju gologlavu i “kusavo” obučenu unučicu. Natuknuh s njima koju riječ na engleskom, jedva. Ljudi znaju engleski, ali šta vrijedi kad je moj nazovi engleski baš ono “jadan”.

Ja nisam zaljubljena ni u sebe (toliko dobra nisam da to zavrjeđujem), ni u Arape, ni u Bosance i Hercegovce, ni u Sveđane, ni u bilo koje druge iz nacionalnih grupa. Ja sam zaljubljena u isti aršin prema svakom. Prije nego što nešto i nekog osudimo, trebalo bi da “pregledamo” više predstava o ljudima u svojoj glavi: da je moj babo u pitanju kako bih reagovala, da je Švabo -kako bih, da je Amerikanac – kako bih, da je Ivan Pernar – kako bih, itd. Kod Boga je isti aršin (mjera). Samo djela ljudska nisu ista. A prema njima će nam se suditi. Htjeli mi to ili ne htjeli, odlaganja – a ni bjekstva u inostranstvo neće biti.

Nema tu mnogo filozofiranja. Pravi put se jasno razlikuje od puta zablude. Trebamo razmišljati o sebi, a mi bi da se zaboravimo. I da nikako ne susrećemo ono što nam se na putu zaborava priječi. Lakše je pomnožiti svakog drugog i drugačijeg sa nulom i nastaviti se uljuljkivati u svojoj lažnoj civilizovanosti. A kad smo već kod toga, Arapi su “necivilizovani”, nazadni, ta oni se još mole Bogu! A vidi im žena, k'o nindže (a zaboravljamo na to da su nindže baš ono nešto plaho popularno, u trendu – na ekranima svakojakim. Doduše najviše ih gledaju djeca, ali su nam djeca po pitanju “novog”, savremenog u tehnici, oho-ho ispred nas). A od koga je nadahnuće o civilizaciji ljudskog društva došlo? I koje je pravo značenje pojma “civilizacija: da li novo – a glupost kao novitet koji nazatku vodi, ili možda NAPREDNO – u smislu same riječi?! Napredno bi valjda trebalo označavati dobro, a nazadno loše, ako je naš odabir puta civilizacijom trasiran. To ne bi smio biti drugi put nego put dobra za sve ljude, jer svi smo mi stvorenja iste, ljudske vrste.

A kad je stvar o samom ukusu: napredno – nazadno, i tu je stvar jasna. Jasno je razgraničeno napredno od nazadnog kad u kontekstu stoji ono što treba da stoji: ideja – put – rezultat. Rezultat dobrog djelovanja ne može biti loš ni po koga, dok rezultat lošeg djelovanja uvijek ide na štetu nekom.

Civilizacijski napredak ne bi trebao da donosi zarazne bolesti. Ima li toga? Ima. Pa kako to, kad smo civilizacijski tako napredni?! Napomenuću ovdje da je civilizacija došla sa odjećom – ljudima, da goli k'o majmuni ne hodaju. A kad je zaraza u pitanju, definitivno ćemo se lakše zaraziti “preko” golih u blizini nam, nego “pokrivenih” udaljenih nam, tijela.

Žena. Pričam o virusima, npr. prehlade, a i o boleščugama (AIDS-u, i sličnim) svakojakim što preko žena pristižu u tu našu bajnu “civilizaciju”.

P.S. A šta ako su i ti Arapi što su došli u Bosnu, šta ako oni nisu došli zbog nekog bonusa, nego su pobjegli od nečeg što im ne prija. Isto kao što smo mi, BiH izbjeglice pobjegli glavom bez obzira u neizvjesnost, pa nas evo, ljudi, ima razasutih širom svijeta. Prema mom shvatanju su svi polazni statusi vezani za ljude isti. Razlike u statusima sami određujemo svojim pojedinačnim djelovanjima. Za mene je status Arapa koji su pošteno platili svoje posjede na razini polaznog statusa o kojem pričam.

Ako se već priča o šteti koja je pruzrokovana državi BiH tom prodajom, onda su Arapi trebali biti ispušteni iz konteksta te priče. Mogli su biti spomenuti kao anonimni građani x, y, z, ili već šta “izloženo na milost i nemilost”. U tom slučaju ova priča kojom vas “davim” ne bi imala osnove. Doduše ne bi je ni bilo. Svoje mišljenje smatram posve ispravnim (inače bih ćutala, kao što sam i do sad. Sve do polovine oktobra ove 2016-e, nigdje se nisam oglašavala javno. Ne mislim da je snažno probuđena potreba da se oglasim prvi put u starosti od 60 punih uskoro, hir. Da sam htjela “hirovati”, ili vršiti egzibiciju jezičku, učinila bih to u godinama silnijim od ovih. Ovo je potreba da stanem u odbranu pravde. Pravde za sve ljude, ma ko oni bili, i odakle god oni poticali. Pa šta, bolan, smetaju arapski natpisi?! Pa mi u Švedskoj dobijemo natpise (i dugačke obavijesti na svim mogućim jezicima na adresu poslane, u slučaju da ima onih koji švedski ne znaju. A toliko godina se živi ovdje. Pa gdje će ono dijete, čovjek, ili žena odmah znati šta znači “mesnica”, “prodavnica”, i sve ono što im odmah prvi sahat boravka u Bosni treba? Otkud tolika mržnja prema ljudima koji Boga vole? I prema arapskom jeziku – na kojem je i Božija objava poslaniku Islama, Muhammedu, s.a.v.s. (mir Božiji na njega) došla, a nad fonetikom arapskog jezika nema fonetike. Po ovom pitanju zasigurno nisam laik. Onaj ko je “pismen na arapskom jeziku” se nikad jezgrovitosti njegove gramatike nije prestao diviti. Znaju to zapadni orjentalisti. Allahu smiluj se ljudima! A da su na engleskom natpisi, a preplavili su (ne dao Bog da imam šta protiv, dapače, drago mi pravo), aman fine (prevod na bosanski: fajn), bi bilo. Dika (ponos) bi nam bila: taj natpis na engleskom, k'o i do sad što je (mnogo godina unazad).

Pa mi bosanci na “veća usta” napadamo, nego što nas u svijetu napadoše, također nepozvane – a pristigle im (još smo sprva i podugo na grbaču tuđinu došli – da nas hrani i kurseve jezika silne poplaća (valja tolike prosvjetne radnike – na nas ovoliko stranaca – “poplaćati” i knjige džabne fukari što je praznog đžepa došla, protjerana iz svoje zemlje (“Nadriljekari carinici” su se dobro pozabavili da osiguraju praznoću tih džepova), podijeliti. Bogami su “manja usta” onih koji su NAS PRIMILI. A “nindža žena kamara” u Švedskoj, i ja sam jedna od njih što je u Švedskoj “ponindžila” čim je u nju, tuđu zemlju, u slobodu duha svoga došla. Doduše lice sam ostavila, tako mi taman po mjeri.

Sramota da bude i vas i mene zajedno s vama. Ispred šveđanske širokogrudnosti. Da se Allah smiluje svakom srcu kojem u grudima vlastitim nije tijesno. U ovom slučaju je to šveđansko srce. Ja se samo nadam da valjda nismo mi što smo protiv svoje volje iz BiH otišli svojoj BiH u globalu na štetu, kao što smo “bili” onima koji su nas protjerali iz BiH. Sad su sretni bez nas. Zbog te štete.

Ja sam vama sve što ćete o meni reći poslije čitanja ovog teksta već halalila (oprostila), a od vas oprosta tražim za ono što ste istrpili čitajući ga. Onog Čije je Znanje Sveobuhvatno molim da vas za to istrpljeno obilno nagradi. Molim Ga da nas sviju Uputi na činjenje dobra i Podari nam strpljenje na tom putu dobra. Svi smo jednaki pred Njim. I aršinom istim će nam se djela naša pojedinačna vagati. A Cigani su ostali čisti od rasizma. I narcisoidnosti. I oholosti. I mržnje. I još svašta po nešto. Pitom je to narod, bolan. Kao jagnje – treba mu samo ciljana podrška. Vuka su se oni svojom pitomošću nekim čudom riješili. Mi sa svojim vukom još nismo ni upriličili susret.

Integrium

Integrium nije mržnja. Integrium nije udruženje mrzitelja. Integrium je ideja. Ideja o postavljanju stvari na njihovo mjesto, kao preduslov za napredak. Napredak u svakom pogledu. Zajedno smo jači u dokazivanju istine. Dokazivanju pravde. Ideja INTEGRIUMA je, dakle, uspostavljanje pravde: istinom do napredka, napretkom do ljubavi.

Bez pravilnog razumijevanja pojma “ljubav” ne možemo istinski voljeti. Ljubav bez pravde kao osnovice je lažna ljubav, a lažna ljubav ima tendenciju da se u njoj sagori. Isto kao meso u loncu kad je prejaka temperatura. Može i pregorjeti pa da zaboli, ako nam poređenje bude sunčanje na plaži. A sagorjeti i čovjek i meso mogu, pa da zasmrdi. Zato i postoji pojam “mjera”.

Umjerena temperatura “šporetska”, da meso bude fino. Umjereno izlaganje suncu, i “neprenagljeno” da bi rezultat sunčanja bio lijepo osunčano tijelo, a ne “ispržena riba”, a uz to, i ona pregorjela. Kakav okus u ustima ostavlja?!

Ova priča je imala pravo (vratiti istom mjerom, pa …) biti priča o nacionalizmu. O nacionalizmu kao ideji serviranja otrovnog ručka komšiji, koju smo imali kao primjer nam u ratu posljednjem koji je izrodio GENOCID nad jednim narodom. Broj civilnih žrtava i načina genocidnosti počinioca genocida je neoboriv dokaz da je genocid počinjen. Od strane jednog od tri autohtona naroda Bosne i Hercegovine. Ovo neće biti priča o nacionalizmu. Svrha ovog pisanja nije žigosanje jednog od ta tri naroda, nego podsjećanje na to da ima put koji vodi lažnoj ljubavi. Ovo je priča o putu koji izvodi iz nje. O putu koji vodi iz lažne u istinsku ljubav prema: sebi, naciji, čovjeku i na kraju – čovječanstvu. Dakle, priča o ljubavi koja ne ugrožava. Ljubav koja ugrožava nije ljubav. Ljubav je lijepa. Pojam “ugrožava” ni u kom pogledu nema mjesta u ljubavi. Zato što je narušava. Sve što narušava je prvi korak do uništenja. A pojam “uništenje” u sebi nosi UPOZORENJE da niko, “ama” baš niko (i ništa), pošteđen ostati neće. Živi primjer: iz rata u BiH svi smo izašli oštećeni, jer je ljubav “UGROŽENA”. Da nebi došlo do uništenja, bitno je shvatiti “njegovo” upozorenje i djelovati protiv uništenja. Uništenja ljubavi. Svrha života je ljubav prema: Tvorcu svih nas (i svega ostalog u pojavnom svijetu), sebi, drugima, prirodi, istini, pravdi i putu koji nas do nje treba dovesti.

Kako?! Otprilike ovako (u mom slučaju, pa to želim podijeliti s vama): Priča je iz baze. Baza je moja kuhinja. Ovo dolazi iz nje: Bila sam gladna. Gladna dobre hrane. Da je sama u miru pojedem (tako su sigurno mislili i oni što su genocidu kumovali). Kupim izvanrednog mesa, te ga u kockice lijepo (da se ne udavim), pa malo ulja, “mrvu” maslaca – temperaturu “opasnu” za prženje i meso “ruknem” unutra (da “ratuje” sa malo ulja i mrvom maslaca) u lonac. Zbog namještanja stolica (mogu to biti i druge stolice, npr. državne) u kuhinji na trenutak se odmaknem od šporeta i lonca. Senilna kakva jesam, odmah sam lonac i s uma smetnula. Srećom krpa kuhinjska mi bila u ruci, te ti ja da je na mjesto njeno vratim. Uh, ugledah lonac i ono unutra. Slučajno. Kad ja da provjerim, a ono – ono meso podgorilo dobro, samo što nije prešlo u početnu fazu sagorijevanja. Ulje zbog maslaca već dobilo gadnu boju koja “miriše” na bacanje onog iz lonca u bure za kompost (grijeh je, a i jad nepresušni, ovo porediti sa ljudima u ratu BiH). Smaknem lonac (“rekoh” da probam spasiti) sa vatre, pa šta ću – šta bih – skupo je da se baci, a i gladna ću ostati. Ja ti, Bogami, odlučih da ne bacim. Dodam luk, zatim rendanu mrkvu, nešto kasnije – brašno, potom malo crvene mljevene paprike, malo paradajzsosa (malo i kečapa kradom). Na kraju vrućom, vrelom vodom zalijem. Kad je proključalo, dodam puno graška (koji sam ranije odledila i dok sam ga odleđavala podsjetio me na ljude svojom brojnošću zrna, a sama brzina odleđavanja me u jednom trenutku podsjeti na Bošnjake: “nabrzinu”, “nabrzinu” iz krutog u mlitavo stanje; to ono kad se uzjogunimo, pa začas popustimo). Kad je malo kuhao (taj grašak) u loncu, dodam malo vegete, buljončića od tri vrste (podsjeti me na tri autohtona naroda BiH): i kokošijeg, i onog od povrća, a malo stavim i onog što sam sama, svojim rukama napravila – DA IMAM. Kuhala i na kraju “zaperšunim” i “zabiberim” iz navike. Napomenuću samo da je bilo pokušaja “onog iz lonca” da opet podgori, ali ja sam BRZO REAGOVALA I SPRIJEČILA LONAC DA SE ZAKAČI NA UDICU ONOG IZ LONCA. Tako spasih i ručak i pare (koštalo meso) i još kao posljedicu dobih veću količinu hrane.

Ukus može biti nešto lošiji kad čovjek spašava ručak, a čak i ne mora biti – ako je kuhar vješt i s ljubavlju dovršava kuhanje, dodajući “šporetne” dodatke jelu. ALi, u svakom slučaju, rezultat kuhanja, i dobrog i manje dobrog kuhara, je ukusna hrana za jedenje. Kao dokaz tome navodim svoj drugi primjer koji potvrđuje moj prvi (PREMISU OVOG DRUGOG)
primjer: moj ručak koji je podgorio, ali nije izgorio. Pošto je kuhanje uzelo više vremena nego što bi prženje (da je išlo kako treba), pristigoše u moju kuhinju prvo jedno, pa onda dvoje, pa jedno, zatim još jedno, pa dvoje i na kraju još jedno. A ja sam već bila tu. Tako mi, devetoro nas pojedosmo ukusan ručak. A ja planirala ono meso sama pojesti. Vidite da ni Bog nije dao, zato što sam bila sebična. Samim tim i pohlepna, a to asocira na ugrožavanje prava drugih. Sve ima svoju mjeru, da nikom na globalnom planu nebi zafalilo, ili ne daj Bože bilo viška. Pojavio se bio sindrom zagaranja (mesa u loncu), ali ja sam taj sindrom uklonila kuhačom (miješajući i meso, i grašak, i mirođije).

Dakle, “domaća kuhinja” je bazna jedinica integracije (INTEGRIUMA ili INTEGRALNOG RAČUNA) Bosne i Hercegovine. Ostavimo se svi mi kuhača na daljinski (tuđinski), jer ona starinska, drvena (domaće proizvodnje) kuhača je najstabilnija u ruci. Prirodan je osjećaj, ne vibrila.

Za mene je INTEGRIUM više od UDRUŽENJA: On je za mene POKRET ZDRAVE MISLI. A pokret kao pojam je priča o cilju – a taj je sloboda misli, riječi i djela na putu dobra. Sve ostalo ne smatram integracijom, jer je u službi razjedinjenja, dezintegracije (svega: od ljudskih mozgova do ratova, a pojam “GLOBALIZACIJA” je integralnim zakonom naslućen kao neophodnost djelovanja usmjerenog na opšte dobro – da bi svima moglo biti dobro. Podloga za ovo što kažem mi je: matematički dokazan kao ispravan – pojam “INTEGRAL”. A ja sam samo vođena matematičkim pojmom INTEGRALNE VRIJEDNOSTI.

Zabranjeno je, Bog zabranio, narušavanje harmonije prirode.

Evo me vani. Gledam ovo lišće. Puno ga. Žuti se k'o dukat. Na um mi pade ona priča iz čitanke (mislim da je od 2-og razreda Osnovne škole. U mojoj Osnovnoj “Bratstvo-jedinstvo” morala sam napamet naučiti priču “Suvo lišće”, a dio njen i sad još pamtim od riječi do riječi: “Pjer, Babeta i Žan namjeravaju da skupe suvo lišće, lišće koje je do skora dok je bilo živo bilo puno lova i ptičije pjesme, a sada pokriva zemlju hiljadama svojih malih mrtvih tijela” (podsjeti me na djecu u ratu poubijanu). “Ono će poslužiti kao prostirka za kozu Bjelku i kravu riđušu”. A ja ne znam kud sa ovim lišćem: ni koze, ni krave, a u šumu iza kuće, što ide niz strminu, ne smijem da ga iz tačaka istresem. Znate zašto? U Švedskoj sam. Oni koji su ovdje znaju da nema narušavanja izgleda prirode, mislim sklada. Država Švedska nema problema. Problem narušavanja “hamonije šamca” se riješi kaznom od 1000 maraka, pa izvoli – narušavaj koliko ti džep može podnijeti. “Tamam”. To je dio integracije, i to jedan od ljepših dijelova. Ali, da se razumijemo, ni jedan dio nije loš, jer su ljudi u ovoj državi savjesni, ili bivaju prisiljeni da budu savjesni. Uglavnom nema upotrebe sile. To bih ja čak i ljubavlju nazvala. Ljubav je ljepota, a ljepota je u oku posmatrača. Što bi neko kad šeta gledao u “nakulano” lišće, ili ne dao Bog “nakulano” smrdljivo smeće i flaše. Opet se ja sjetih moje Bosne i Hercegovine. Pitam se jesam li ja to ironična, ili tužna, ili ne dao Bog da ispadne još i da koga mrzim!?

Ja ne mrzim nikoga. Ja sam samo tužna što su se desile stvari koje nikako nisu smjele da se dese. I ljuta sam. Ljuta sam zato što se krivci za to ne kaju. Ali, kajaće se. U to sam 100% sigurna. Samo da im ne bude kasno. Ima BOG i PRAVDA BOŽIJA. Doduše, ja se više čudim nego što sam ljuta. Čudim se tome što ratni zločinci nisu tužni zbog toga što su zlo prouzrokovali i činili. Gledam i slušam Momčila Krajišnika. Da sam ja on ( ne dao Bog), nikad ni iz sobe u sobu u svojoj kući od stida ne bih prešla. Kad se samo sjetim Bijeljine i onog momka što mu gaće skidoše da vide da li je osunećen ( a rat nije bio počeo) i kakvu mu smrt vojna parada kroz Bijeljinu priredi (a da se nama direktan snimak pusti – da vidimo šta čeka i nas), i Biljane Plavšić, i drugih … i onog zadovoljnog izraza lica i iskrivljenih usana što govore da se muslimanima tresu gaće od straha. I onog da će nas muslimana nestati, a svjedoci smo da onog ko to reče odavno nema. A nas, mašaallah, ima. Zbog tuge, koju spoznaja o sebi samom ljudima daje, i dolazi do toga da se ljudi i pokaju za ono loše što su činili. Pa što ne požure da se pokaju?! Pa postanu tužni. Doduše, treba im vrijeme da shvate da je tuga bolja od rastrojenosti: i života, i mozga. Oni ne znaju da u tuzi ima mir. Tuga bi im odnijela nemir i ono još – oni ga znali. A poslije tuge nema drugo nego sreća.

Ja imam istinsku ljubav “prema čovjeku uopšte”. Dakle, ja i dalje volim. Koga?! One koji vole ljubav. Kakvu ljubav?! Jedinu koja postoji – ISTINSKU. Ali ja i prezirem. Koga?! Protivnike ljubavi. Neka im Bog plati za sve pokušaje ugrožavanja ljubavi. Uništiti je ne mogu, iako prema sadašnjem poretku stvari i pojmova izgleda tako. Kako znam da je uništiti ne mogu?! Jednostavno. Jednostavno tako što znam da je ljubav iskonski osjećaj. A taj osjećaj je jedini osjećaj za koji vrijedi živjeti. Vrijeme “leti”, svi treba da se na to podsjetimo.

Istinom do napretka u odnosima među narodima u BiH stići ćemo do ljubavi. Iskonske ljubavi – priznavanja ljudskih vrijednosti, tako što će oni koji su ih gazili snositi posljedice svojih djela. Opametiti se mogu. A i trebali bi. Oni koji pameti imaju znaju šta im je raditi. Integrium nudi ideju vodilju. Bujrum ko hoće.