Dobro je to, to s kušnjom zla!

O dobru znamo zašto je došlo. Došlo je da ljudima olakša život i učini ga lijepim. O zlu su ljudi u kontinuiranom nesnalaženju oko pojašnjenja njegovog postojanja i uloge na zemlji (Otkud zlo, zašto zlo?) čak stizali i do misli koje bi da stave mrlju na Božiju Namjeru, u smislu: zašto je Bog, kad je Svemoćan “pristao” na to da đavolu (šejtanu) dozvoli da do Smaka svijeta presreće ljude i s pravog (ispravnog, dobrog) puta ih skreće.

Zaboravljamo jednu stvar, a to je da je Bog čovjeku dao volju (da odluči), razum (da razluči) i snagu (da izdrži, dokuči traženo dobro i priključi ga postojećem). Ti resursi su dovoljni da savladaju šejtana (đavola, onog koji sije smutnju zla među ljudima)) i izvojevaju pobjedu nad zlom. Ta borba podrazumijeva odolijevanje kušnji zla unutar sebe i oko sebe. Umanjivanje zla ima za rezultat širenje dobra. Posljedično tome – suzbijanje zla ima za rezultat vladavinu dobra. To je ta zadaća (odgovornost) za ovaj svijet koji nam je Bog dao na čuvanje i unapređivanje putem znanja. S obzirom da sve ima tendenciju širenja (uvećavanja), slijedi zaključak da se i kušnje (izazovi) uvećavaju srazmjerno našem znanju koje se preovladavanjem svake iskrsle prepreke (kušnje, izazova) uvećava i biva spremnije da dočeka i savlada novu, najčešće opasniju prepreku. Što je čovjek više obdaren razumom, to mu je i zadaća (obaveza da obezbjeđuje svrsishodne resurse) veća. Iz ovoga se može zaključiti da su prvaci jednog društva na najvećem ispitu, a i shvatiti zašto su ONI ODABRANI U SVOJOJ DRUŠTVENOJ ZAJEDNICI da budu na vrhu društvene ljestvice: zato što snose najveću odgovornost za stanje u kojem se zajednica nalazi i u kom pravcu ide zarad boljitka. Iz istog razloga su oni među njima koji obavezu ispune na najvećem stupnju i kod Boga. I iznad meleka (anđela) su (izdignuti) zbog usmjeravanja svoje volje prema dobru kod mogućnosti biranja između dobra i zla. Dakle, na vrhu ljestvice su učenjaci (naučnici), potom vladari (političari koji nas vode) i tako dalje, hijerarhijskim redoslijedom, shodno težini zadatka. To kakva je ulema (naučnici, vođe) govori nam o tome kakav je narod, i obratno. Do problema dolazi kad nosilac obaveze (primjerice ohol vladar) ne razmišlja o tome da će se za preuzetu obavezu odgovarati Bogu, a trebalo bi prije toga da se odgovara i narodu. To njegovo nerazmišljanje o obavezi odgovornosti dovodi do zla, ali i do našeg kristaliziranja znanja o različitim vrstama, kao i načinima manifestacije zla da bi smo pronalazili odgovore na njega. Tako čovjek biva sve spremniji znanjem. Na primjeru djeteta vidimo da znanje nadolazi postupno i da se mora istrajavati u učenju: od hodanja, pa pokretom u pokretu “pijenja” znanja. Iz ove perspektive možemo zaključiti da je zlo kao kušnja čovjeku ipak u službi dokazivanja neophodnosti dobra i pokretač iz tromosti u akciju na putu dobra (čitaj istinskog napredka). Ta akcija (izazvana suprotstavljenom silom, Prvi Njutnov zakon) proširuje vidike spoznaje štetnog i otvara perspektive suzbijanja istog korisnim (dobrim, istinskim) znanjem. To se zove odolijevanje kušnji. Kušnji zla. To objašnjava “svrsishodnost” zla na zemlji. A ljudima zlo u suštini ne može ništa, nego neznanje o načinima suzbijanja istog otvara prostor njegovom djelovanju. Jedan od načina suzbijanja zla je raditi na slozi među ljudima, jer masovnost ljudi objedinjenih u zajedničkoj ideji dobra ruši put zla. Zato je mnoštvo ljudi garant, a dobri međuljudski odnosi stub opstanka društvene zajednice. Kad bi pravi čovjek sjedio na pravom mjestu na svojoj hijerarhijskoj ljestvici problem zla bi bio riješen. Pošto stanje nije takvo, imamo zlo na djelu, te se dešava to što se dešava u svijetu: ubistva, genocidne radnje, diskriminacija, kriminal, progon … Jednom riječju oduzimaju se ljudima njihova prava. Dakle, nepravda caruje svijetom. Ovdje je važno objelodaniti ko je najveći krivac za sve: to je RAVNODUŠNOST. U moru ravnodušnih (uspavanih) i učenjaka, i političara, i općenito građana sposobnih da utiču na stanje, mijenjajući ga na putu dobra, imamo nizanje pobjeda zla nad dobrim. To zato što su dobri ljudi zaboravili da se bore protiv ravnodušnosti, jer ona je jedini razlog što zlo uzima maha i biva sve oholije u svom izrazu. Zbog svojstva u kojem nastupa – zlo ima razlog da laska sebi i likuje, jer čovjek koji ide putem dobra nije dao pravi odgovor na njega. Zato je to znanje (ravnodušnih ljudi koji znanje imaju, a ne služe se njime), to beskorisno znanje potpuno identično neznanju, i kao takvo mora se podvesti pod pojam neznanja. Kad se ovom faktoru spoznaje pridoda i to da ima ljudi koji sjede na funkcijama za koje nisu intelektualno (teoretski i praktično) osposobljeni, ili nemaju potreban kuraž za djelovanje, ili su iskompromitovani, onda je razumljivo da će vojske zla navaljivati žešće i žešće. U njima (vojskama zla) su ljudi koji su savjest prodali đavolu (šejtanu) za mrvice ovog prolaznog materijalističkog svijeta. Oni znaju da su u vrtlogu zla, ali slijedeći doktrinu zavođenja koju su usvojili od svog idejnog vođe Iblisa (Ime đavola, značenje mu je prevarant, lisac) i oni zavode. Pod parolom đavolskom: “Ako ja tonem u bezdan (tačnije: PAKAO, DŽEHENNEM), daj da povučem sa sobom što više mogu. Zato su oni brzi na potezu, a žurba je od šejtana.

Dakle, iz dosad navedenog se već vidi da je znanje oružje protiv zla. Definiciju znanja imamo, ali … često zaboravljamo da postoje dva puta: put dobra i put zla. S obzirom da su ti putevi suprotni, ni znanja pokupljena na tim putevima ne služe istoj svrsi: jedno biva u službi dobra, a drugo u službi zla. Ono što je u službi dobra je korisno znanje, a ono drugo je, logički posmatrano, štetno znanje. Pojam beskorisnog znanja sam već u dosadašnjem tekstu negirala kao pojam znanja uopšte. Taj pojam nema značenja, jer ne opravdava svoju svrhu. Kao takav potpada pod pojam: “neznanje”, sve dotle dok se ne pođe koristiti. A teško onom ko znanje ima, a ono ničemu ne služi. A tek teško li se onom ko znanje ima, pa ga zloupotrijebi. Ja opominjem STRAŠNIM SUDOM; ja govorim o KIJAMETSKOM DANU; JA zborim o SMAKU SVIJETA. Primičemo (približavamo) se SUDNJEM DANU, DANU ISTINE. DANU PRAVEDNE PRESUDE.

Ako povučemo paralelu između aktuelnih naučnih istrazivanja u Univerzumu i aktuelne situacije na Zemlji, vidjećemo da su potpuno isti “POKUSI” u opticaju. Počinjem stvarno sumnjati u to da su neki narodi od nas pokusni kunići – isto kao pozitivni ioni u Univerzumu što su. I na nas i na njih se udara ubrzanom jakom – negativnom energijom. Da to nije uzročno-posljedična veza?! Ili možda paralelni procesi?! Ili sam ja imala “DEJAVU”?! Ili sam prolupala?!

Bilo kako bilo ne valja sumnjati. Međutim, glupo je, opet, ne osjetiti da se nešto dešava, kad se baš ono burno dešava – pa stiša; dešava – pa stiša. I tako to. Ne sekirajte se, znam o čemu pričam. O česticama pričam: Higgsovoj i ljudskoj. Prvi Njutnov (Newton) zakon potkrepljuje moje sumnje (o pokusnim kunićima), Njutnov(Newton) zakon gravitacije ih umnožava, a ovaj nuklearno-naučni rat sa elementarnim česticama ih etablira.

Šta ja ovdje trabunjam?! Pokušavam razumjeti motiv ratovanja i otkriti koliko njih i koji su od tih učenjaka i vladara oni što određuju svrsishodnost tog ratovanja koje ima za cilj razgradnju primarne čestice kako Higgsovog bozona (u univerzumu), tako i muslimana (na zemlji). Ništa osim to kako masa postaje defektna i zašto se pozitivna sila premeće u negativnu, nisam razumjela. Znači, motiv sam razumjela (samim tim i cilj), ali svrsishodnost nisam dokučila. Ali, da su se lonci i poklopci pomiješali zasigurno znam. Čovjek opetovano okiva sebe grijehovima: nagazio da gazi univerzalne vrijednosti.

Prosudite sami: To sad, ono, naučnici vežu elementarne čestice da im smanje masu pretvarajući je u energiju vezanja (defekt mase). Na račun te vezanosti oslobađa se golema energija. Ja shvatila da se negativna energija oslobađa. Ako se stvarno na račun defekta mase pri nuklearnim reakcijama oslobađa golema energija i ako se modernim ubrzivačima sudarene elementarne čestice postižu visoke energije koje produkuju masu veću od mase primarnih čestica koje sudjeluju u sudarima … jel’ i vas ovo sve ne podsjeća na ljude: vezanje elementarne čestice (može značiti i društva, naroda… zar nas nije Dodik vezao, a Ivanić (i ostali) prevezao; zar nas nekoć njima slični nisu pobili i protjerali da nam masu smanje; zar nisu muslimani općenito u svijetu na udaru svih politika koje se obrušavaju na njih i djeluju između njih na njih. Fitneluk zavladao svijetom.

Kako dođe do toga (do smutnje) da musliman ubija nedužne ljude, a zna se da Allah u Kur'anu Časnom kaže da: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je poubijao sve ljude, a ko spasi jedan nedužan život kao da je spasio čitavo čovječanstvo”?! Zar ovo ne dobija prizvuk …? Znam. Znate i vi. Allah SVE LJUDE KUŠA. ALLAH KUŠA I U DOBRU I U ZLU. ALLAH KUŠA I NAŠE STRPLJENJE. Otud sigurno i ona naša izreka:”Strpljen – spašen”.

VOLJOM vođeni, RAZUM i STRPLJENJE sigurnim korakom pristižu čovjeku okovanom grijesima da zajedno s njim izvuku ispod njegovih nogu NAGAŽENE UNIVERZALNE VRIJEDNOSTI. Zajedno će ih i na mjesto koje im pripada POSTAVITI. To je taj OPTIMIZAM koji VJERNIK nosi u sebi … tračak svjetlosti univerzalne, koja je dovoljna da obasja sve dugačke i mračne tunele. I izvede ČOVJEKA na put okupan SVJETLOŠĆU. Put LJUBAVI, put DOBRA se to zove.

Dobro je to, to s kušnjom zla. Dobro po nas – kad je pobijedimo. Loše po one – koji pokleknu pred njenim izazovima. Ja ovdje ne pozivam i ne prozivam muslimane, nego UNIVERZALNU SAVJEST ČOVJEČANSTVA; A I MUSLIMANI SU UKLJUČENI U NJU!

JNA je izdala SFRJ

Svaki prosječno inteligentan insan iz bivšeg SFRJ-a zna da se DRŽAVA BRANI NA NJENIM GRANICAMA. A i insani mimo tog bivšeg SFRJ-a znaju to. Zar nisu Slovenija i Makedonija bile pogranične Republike zajedničke nam SFRJ?! “Od Vardara pa do Triglava …”, pjevali smo. Tu pjesmu nisu “utrnuli” ni Slovenci, ni Makedonci. Ni Hrvati, ni Bosanci i Hercegovci. Ni Crnogorci, ni Srbijanci. Tu pjesmu je “utrnuo” raspad totalitarnih sistema u svijetu. Najezdom demokratskih procesa. S toga ni totalitarni sistem koji je na vlasti u “Republici Srpskoj” neće opstati ni na tim prostorima, a kamoli zaustaviti zahuktali proces osvješćenja ljudi na čitavom području Bosne i Hercegovine. Koliko je totalitarni sistem sebičan i ohol vidimo i iz stava Mladena Ivanića. Prva žrtva te ohole sebičnosti je upravo Milorad Dodik o kojem sam u mom ranijem pisanju rekla da je bolji od Ivanića. Tako sad ispade da Bošnjaci više vole Dodika, nego njegov brat Ivanić. I ne samo da ispade tako, nego je doista tako: Ivanić naredi puku da Dodiku pokaže ko je VELIČANSTVENI u “Republici Srpskoj”. Iš Dodikovoj veličini bi upravo taj izmanipulisani puk OS BiH. To da Dodik ble(h)ne u Ivanićevu moć na djelu: “Gledaj Dodo dokle MOJA imperija seže!” I ovih dana Ivanić radi na tome: veličinom svog ramena za plakanje poručuje srpskom narodu da poslije Dodikove smrti zaista dolazi “jači od sudbine”. Njega kao Mitra Mirića i Dodika ne interesujemo “MI”, on je sam sebi dovoljan. On pjeva: “Jači sam od sudbine”. Umislio sebi: “Ubijedio sam ja BiH i svijet, ali Dodika još nisam sahranio zarad ovog posla oko njegovog sprovoda. Bojim se da smrt nije samo klinička, pa da opet vaskrsne narodu ovom zaljubljenom”.

A JNA je pokazala, a samim tim i dokazala, ko je bio njena vrhovna vlast i čija “idejna nit” ju je vodila. Dosadašnji tokovi istorije (ove nam novije, istorije informativnog društva, koja sama sebe piše) su samo potvrdili ono što smo znali i na koži osjećali. Konce JNA u svojim rukama je imala SRBIJA, jer da nije – rata zadnjeg nebi bilo. JNA je izšetala iz Slovenije, kao i iz Makedonije. Zašto?! Da ih se kutariše i krene u “lov na jelene”.

JNA smo financirali, debelo, svi sa područja bivše Jugoslavije, a ona se stavila u apsolutističku (idejnu i vojnu) službu samo jedne države i njenih imperijalističkih planova. Dakle, bila je u službi velikosrpskih interesa. Zašto ne bi rata u Sloveniji?! U Makedoniji?!

Da vojska SFRJ-a svjesno nije bila profilisana pogrešno (naklonjena politici velikosrpskih interesa) branila bi SFRJ na njenoj slovenskoj granici. Kad već nije, trebala je vratiti vojsku u Srbiju, kasnije bi se podijelilo zajedničko nasljeđe na šest dijelova, i … kapak. Ili ostaviti svakoj državi resurse (materijalne, a i ljudske – one koji žele ostati) koji su već bili na njenom terenu. Mir Božiji. Mirna Hrvatska. Mirna Bosna i Hercegovina. A šta bi?! Bi gladijatorska borba u Hrvatskoj i BiH, blago rečeno. Imamo i danas zaljubljenika u gladijatorske igre i u gladijatore kao junake. Onih što gladijatore svejedno svrstavaju tamo gdje su uvijek svrstavani: na dno društvene ljestvice, kao npr. u Rimu. Onih što od pogreba prave svečanost. Zašto?! Zarad “svi Srbi u jednoj državi”?! Može li to, realno?! Gdje je savjest? Jesu li Hrvati svi u jednoj državi?! Jesu li Bošnjaci svi u jednoj državi?” Kosovo i Vojvodina su bili autonomne pokrajine nekadašnje nam zajedničke države, ne zaboravimo ni to. Na koncu, uputno bi bilo pozabaviti se i Sandžačkom prošlošću. Ne želim prejudicirati, ali ako ja kao laik nešto usput znam, onda …?!

Zarad Miloševićevog: “Ako treba ješćemo korijenje …” Zarad onog “MI SRBI; SRBI, …” I tako sve prefiksirano srpstvom do u beskonačnost. Kakva je to otrovna iskompleksiranost što truje sve u sebi i oko sebe? Onaj ko nije iskompleksiran se ne šepuri, ne prsi, ne nameće. Njega određuje njegova stvarna vrijednost. Živa vrijednost.

A BiH je imala svoje zacrtane granice uvijek. Otkud odjednom pravo JNA i jednom od tri konstitutivna naroda BiH da započne rat za prisvajanje teritorija BiH radi otcjepljenja i namjere pripajanja okupiranog prostora (svima nam – građanima BiH jedne države, Bosne i Hercegovine) drugoj državi? Šta je loše u tome biti: Šveđanin, Amerikanac, Bosanac-Hercegovac – kao član društvene zajednice u kojoj živiš?! Meni je to posve prirodno. Doduše ja sam i mišljenja da je nacionalizam preteča zla.

Greške greškama vode. Ovo su grijesi ranijih nepravednika kad su manipulatorski odlučili: U Sloveniji žive Slovenci, U Hrvatskoj Hrvati, u Srbiji Srbi, u Makedoniji Makedonci, … itd. Pa trebalo je biti čovjek, pa dozvoliti i BiH građanimada da budu to što jesu: ili po nacionalnoj, ili po vjerskoj pripadnosti. Ispade da su Srbi i Hrvati dijasporci u svojoj vlastitoj domovini Bosni i Hercegovini. A uz to i nepismenim se pokaza brkanje ovih pojmova, te tako ne bi: Muslimani, Pravoslavci i Katolici (ako ćemo po vjeroispovijesti, kad već ne bi kao u drugih Republika, a i ostalih zemalja svijeta da se po zemlji svojoj zovemo). Kako nekog nije sramota Muslimanima BiH spominjati pravdu? Pa nad nama se nepravda u prošlosti konstantno vršila, i ona traje, i traje … Najbrojniji narod BiH uvijek na trećem mjestu bio i kod pomena samog, šta pričati dalje?! I sad mu se spočitava to što je vratio prirodno, izvorno zajedničko ime za sve BiH građane. I jezik. Ako nisam u pravu otkud prezime Bošnjak?! A šta je tek sa Romima i ostalim građanima BiH, gdje je njihovo pravo na pradjedovinu Bosnu i Hercegovinu? Koji, ili čiji bi oni trebali biti faktor?! A mi nepravde nismo drugom činili. Jesmo sebi. Doduše, sve što bilo ko radi sebi radi, shvatićemo svi već i na ovom prolaznom svijetu, kad nam, kako i kad kome, bumerang na sve pristigne.
Srbi se pozivaju na istoriju. Svako i doba i carstvo ima istoriju za svjedoka. Tako i Bizantijsko i Osmansko. I Njemačka se sa svojom i suočila. I sve druge, i kolonijalne i ine sile nekadašnje imaju istoriju. I današnje će imati. Realno je onda spomenuti i beogradski pašaluk, a usput i jadanje beogradskih gospođa gospođama pariškim, ako ćemo se istorijom i pravom na Veliku Srbiju baviti. A najrealnije, i za naše dobro je misliti o istoriji djela naših s kojima ćemo pred Boga.

I sad se slavi taj 9-i januar. Zar očekivati da Bošnjaci na to šute?! Pa to kida meso, utrobu – to kroz šta smo prošli zbog vas, a vi sretni, znači, što je to tako bilo! Ako 8-og odajete počast poginulim Srbima (pokoj duši svima koji nisu zlom uprljani), a sutradan 9-og slavite – kako ste tako brzo i lahko uspjeli sućut i bol potisnuti? Znači, koga nema on je kriv, je li?! Ne mogu i neću da vjerujem da SRBI KAO KOLEKTIV NACIONALNI žele da slave u Bosanskoj Krajini baš to što su oni što su iz reda njihovog naroda nas Muslimane (Bosanske krajine) nenaoružane i krotke kao jagnjad ubijali, prebijali, mučili i ponižavali, pljačkali, progonili U IME SRPSTVA; I SRPSTVA; I SRPSTVA; ja sam iz Bosanske Krajine zato pamtim preživljeno, pa sam mislila da je zlo na tim prostorima iživljeno, te kajanje za počinjeno pristiglo. Prevarila sam se. Niko normalan nema ništa protiv mrtvih, jer njih je za žaliti i oplakivati, ali biti sretan zbog tuđe nesreće, je li to moguće?! Biti sretan zbog i ponosan na Manjaču kao jedan iz niza primjera, može li čovjek? A nije kriva Manjača. Zar likovati zbog dobivene vlasti u Srebrenici, a ne priznati počinjeni genocid u tom gradu? Nazivati poslije svega Srebrenicu Srpskom, a ne crvenjeti se od stida pred samim sobom?! Je li moguće da se takav usuđuje nadati čemu dobrom?!

Ja opet kažem: Ne mogu vjerovati da je čitav kolektiv srpskog naroda objedinjen u ideji: “Milom ili silom zastava srpska preko bošnjačkih i mrtvih i živih glava sa područja sada te posrane i srpske, i bošnjačke, i hrvatske, i ostalih nacija i nacionalnih manjina pradjedovine. Nije čudo što me ne guši ni švedska zastava, ni američka, niti ijedne druge države, a srpska hoće da poguši sve nas BiH državljane. Ljudi, Srbi, uradite nešto da u tu zastavu možemo smireno gledati svi. Nađite mjeru. Volite druge, dajte sebi šansu da budete voljeni. Divan je osjećaj biti voljen od ljudi. A ljudi ima raznovrsnih. Bogatstvo je to čovječanstva. Svima nam je isti nazivnik: LJUDI. Pa nađimo najmanji, a bolje bi bilo najveći, sadržilac! Nemojte nas tjerati da se počnemo baviti i brojnikom. Dozvolimo ekonomiji BiH da se bavi njime. Infrastrukturalnim takvim.

Pečat ljudstva nije stav. Imati stav nije umijeće, ali imati ispravan stav prema svemu i svakom jeste. Lahko je razgraditi, ali je lijepo graditi – međuljudske odnose. Iz dosadašnje svjetske prakse vidimo da je to jedina osnova koja može osigurati i ekonomski i svaki drugi prosperitet. Globalizacija je neminovnost.

P.S. Dosadi i tepati. Pa čak i Bošnjaku merhametliji dosadi tepati. I onaj ko tepa bi da se i njemu nekad potepa. Kad nekome daš prst, a on hoće čitavu ruku – ti instiktivno vraćaš nazad ruku, a i prst je njen dio. Ovo govorim zato što su Bošnjaci tepali i Srbima i Hrvatima svih ovih poslijeratnih godina. Ruku na srce, nikog Bošnjaci nisu izazivali, a njima se pripisivalo ono što su drugi (mislim oni čija nedjela su evidentna i koje smo čuli ili pročitali njihove izjave) bili. Upravo ti drugi su projicirali na Bošnjake svoje neljudske osobine: da su mrzitelji, i koljači, i da hoće porobiti državu. Nazor (na silu) hoće da Bošnjak to hoće. Hoće da hoćemo. A mi nećemo. Mi hoćemo zajedno sa drugima na globalni i socijalni, i ekonomski, i kulturni, i naučni, i svaki drugi plan. To zato što ljudi ima vrsta različitih. A različiti smo zato da bi smo upoznavali jedni druge. U različitosti i jeste tajna, a i veća mogućnost ispravne procjene kod biranja i vrijednosti i ljepote ponuđenog na biranje: ponajviše znanja.

Ja sam ovim pisanjem htjela samo reći da vidim Bošnjake “k'o napete puške”. Ne vidjeh ih ovakve nikad dosad. Vele mnogi, kad ih o tom stanju revolta upitam : “Ako zatreba braniti Bosnu, branićemo je do posljednjeg daha ko kako može. Dosta je više. Svega. I bacanja nam islamskog terorizma u lice, zarad postavljanja nam stupica”. Jedan će ti meni ovako: “Ja nikad ni ne sretoh nekog nalik teroristi iz novina, sa televizora, kompjutera, mobitela, a kamo li da razmijenim koju s njim. Znaš li ti ikog takvog iz Bosne”, pita me. “Ne znam, vallahi, billahi”, kažem mu. Šta ću, ne mogu sad lagati. Ni dosad to nikad nisam radila. E neću, Allahami, ni za čiji ćejf. Nisam ja Emir Kusturica.

Mrvu sigurnosti “nesrbima” daje jedino ta pogranična kontrola (carina) i zajednička vojska. Pa znači, treba srušiti i tu jedinu branu koja sprječava nepravdu, hoću reći štiti državu BiH i njene građane. Molim Srbe komšije da se sjete ko je kome šta radio. Da se sjete da muslimani iz te novopečene, na tuđem jadu utemeljene, “Republike” nisu nikad nikog od njih ni krivo pogledali, a kamo li nepravdu Srbinu učinili. Apelujem na savjest ljudi. Molim Boga da pomogne ljudima da budu iskreni prema sebi. Ne moraju prema drugima, za početak. Zar zbog Ivanića, zbog toga da bi on doživio lažnu veličinu (jer Bogu pripada sva veličina) i osjetio slast komande vojnom puku. I pomislio da je premoćan, ako ne i svemoćan. Gordosti li mu, premilostivi Bože što sve vidiš, znaš i čuješ. I daješ Ivaniću da se probudi iz sna i gleda kako lažni sjaj nestaje, a stvarnost ostaje. Zar zbog Dodika što i on jedino sijanjem mržnje održava svoj san spavajući na lovorikama lažne slave. I pun trbuh. I džep. I imovinu uvećava. Zar zbog njih izdati ideale koji jedini život znače. Ideale pravednosti. A sreća se ne može graditi na tuđoj nesreći. To je Božiji zakon oduvijek i zauvijek.

Molim Srbe “Republike Srpske” da ne tjeraju nesrbe da brane svoj ponos, čast i državu svih građana BiH – neka im dozvole da to na šta pravo imaju – u miru imaju. Dodik i Ivanić su nas mnogo, mnogo povrijedili. Sada nam život ne predstavlja mnogo. Ni našoj djeci. Glupi nismo, a voljeti znamo. Pozivam na suživot i davanje svakom prava njegovog. Dok je u vremenu. Kukavičluk nije osobina Bošnjaka. Stege nametnute nisu kukavičluk. Ali, gotovo je s tim. Ni straha više nemamo, iscrpio sve svoje alternative. Svi smo slobodni, kao i drugi što su, hvala Bogu.

Proklet nek’ je i onaj ko želi drugom ljudsko dostojanstvo uzeti, a i onaj ko dozvoli da mu neko ljudsko dostojanstvo uzme!!! Nisu ljudi ni jedan.

Na koncu, je li pravda svoj vlastiti narod zatrovati, pa poslati u neizvjesnost; preseliti sa vjekovnih ognjišta na tuđa vjekovna ognjišta?! Je li to moral i garancija boljeg života?! Ja ovdje ne poričem moć koju je neko kroz istoriju imao. Ja pričam o pravdi i nepravdi. Zar je pravda ubiti one koji neće da budu robovi moje ideje, ili ih “prebiti” radi dokazivanja moći, ili ih protjerati da ih nestane iz moje imperije vlasti?! Pričam, jer imam pravo na to – napaćena sam, opljačkana i protjerana iz svog grada i svoje domovine.
Istina je takva da sama pravi prilike svoga dokazivanja. Protok vremena je svjedok o istini i laži. Moć uvijek “kruni pojedinca” u narodu. A jadna je ta moć kad taj “moćni pojedinac” ne može sa sigurnošću ustvrditi da će sutra živ osvanuti, ili da neće ubrzo oboljeti i dopasti sopstvenih muka. “Carstvo” tu slabo pomaže, ili nikako ne pomaže, ili, što je najgore, odmaže. Zamisli, poslije tolike “moći” biti u situaciji da te ljudi gledaju nemoćnog, jadnog – dok te tjelesni bolovi razdiru, a svi oni tjelesni i duhovni bolovi drugih, prouzrokovani tvojom ohološću dođu, ukažu se i traže zadovoljenje pravde. A JNA jeste izdala SFRJ. Govorim pravo. Narodna poslovica kaže: “Što je pravo i Bogu je drago”.