Kupuj kruh!

“Ku-kuu-ku”, oglasi se ptica negdje u blizini, i ja osjetih prepoznavanje. Ono fino prepoznavanje. Ono traženje sličnosti između ovog što sad živim i onog nekoć življenog, i nasilno prekinutog. Pet godina sam imala, kad sam s roditeljima i bratom svojim iz Slovenije (otišli babo i mati mi za poslom u dijasporu, u slovenske Jesenice, tamo sam se i rodila) nazad kući u svoju Bosnu dolazila. To sam zapamtila, a mnogih stvari što su se desile kasnije, ne sjećam se. Zapamtila sam da smo izašli iz autobusa na “Štetiću” (kod Bos. Gradiške: ni srpske, ni muslimanske, ni hrvatske – nego svih Bosanaca grada i drugih koji u njega dođu), da nas je sparina ljetna, omamljujuća – dočekala, i da je ptica “vikala” “KUPUJ KRUH!” Sjećam se da sam sva znojava, zajapurenog lica i kovrdžave kose, svoje debeljuškasto tijelo djeteta, usnulog leptira, u visine vinula. Iščekivala sam nešto lijepo. Od tada, kroz sve ove moje proživljene godine, živi to podsjećanje na ljeto; na sva moja ljeta: sva moja iščekivanja lijepog, i na rane doživljenog ružnog, kad god čujem “ku-kuu-ku”.

Sjećam se da smo, nekad kasnije, mi djeca u Bosni, ponavljali za pticom: “Kupuj kruh!” Ne sjećam se da sam u ovoj gostoprimljivoj zemlji skandinavskoj ikad do sad čula ovo: ku-kuu-ku! Ali, i sad, kao što sam uvijek, osjetim nostalgiju u glasu ptice. I u sebi je osjetim. Nostalgiju i tupu bol. Oči mi se, evo, umiriše. Obrazi uvehli vrelim suzama zališe. Duboka je bol, a daleka nada iščekivanja lijepog za nekog – sada već drugog, i dalje iskri u meni. Iskriće sve dok dišem. Ja san stranac u gradu. Sjedim u ovoj, Ismeta mog rahmetli jakni, i plačem. Plačem Tvorcu Jedinom. Iznosim Mu tugu i jad svoj.

Svi ćemo smrt iskusiti. I laž će umrijeti. Jedino istina živi vječno. Odnese smrt i moju majku, i oca mog, i muža mi – Ismeta. I mene će, čekam. I one začetnike zla u Bosni smrt će stići. Stid ih bilo suza ove starice. I onih starica što su već pomrle. I djece. I ljudi što ih neljudsko ponašanje unesreći. Božija pravda nas iščekuje sviju.

Februar je 3-i 2017-e godine. Šezdeset mi je za tačno 42 dana. Jutro je. Osam sati. Sjedim ispred kuće, u jakni mog rahmetli Ismeta, i pijem kahvu … Za divno čudo, nije hladno. Švedska je to. Kao i uvijek, osluškujem. Osluškujem, nebi li štogod prepoznala, osjetila. Blizinu. Tražim. Iščekujem. Ne znam više ni šta. Od kad me dušman iz kolijevke mog sna izbaci, ne sanjam ja više. Ja samo iščekujem zov, podsjećanje. Nade tonu. Nade da će dušman shvatiti besmisao svog dušmanluka. Boli. Sve neljudske riječi, svi neljudski pokušaji da se istinu u korijenu zatre – boli to svjedoka istine. A kad to zatiranje istine nikako ne ide, onda ti neljudski pokušaji, što bi istinu da uguše, nasrću hujom na istinu – k'o biva nadmoć pojedinaca, progovori. Hajd’ što progovori, ali opet kaže baš ono što ne treba, i … na ranu bolnu, do kosti, i u kostima bolnu ranu, kad progovori – nagazi. Zašto, zar je tako teško uvidjeti besmisao svojih neljudskih djela i još uvijek pogrešnih nakana, odustati- i kazati: “OPROSTITE, NEPRAVDU SMO VAM UČINILI?”. Zar je toliko nebitno biti čovjek od istine?! Ili postati čovjek?! Da, da bi ostao čovjek od istine. A sve je počelo od bezobzirnosti dva-tri Srbina iz Srbije (pogrešno zadojenih), da bi se huškačkom politikom i politikom zastrašivanja zaplašilo srpski (svoj) narod, zarad ostvarivanja bezobzirnosti napada te bolesne, imperijalistički označene želje, zasnovane na mržnji tih par pojedinaca. Kažem bezobzirnosti, jer bezobzirno je napasti nekog oružjem i očekivati da se ne brani kako zna, pa i otimajući to isto oružje. Bezobzirno je okriviti drugog za ratna stradanja svog naroda, a znati da si ga (taj svoj narod) ti poveo u to stradanje. Pa nisi valjda mislio krv puštati, po njoj gazati, a cipele ne isprljati?! A srpski narod jeste stradao u zadnjem nam ratu u BiH. I hrvatski. I neka se ne zaboravi: u ono vrijeme, vrijeme rata, hrvatski narod je branio svoju Bosnu i Hercegovinu. Jedino srpski narod (čast izuzecima – pojedincima, a bilo ih je, smatram dosta) nije branio BiH. Onemogućen je bio, zbog propagande o poganosti muslimana “kasapina”, i Hrvata. A da vam kažem: kasapin se ne postaje preko noći. A i Srbi i Hrvati Bosne i Hercegovine su dobro poznavali muslimane i znali su, kao što i sad znaju, da je Bošnjo musliman mekahan k'o pamuk. Za samo jednu lijepu riječ, daje Bošnjo, previše Bošnjo daje. Topi se. I sama sam od tog soja. Pa zašto onda?! Zar nismo mogli već 20 godina biti u evropskoj zajednici (koja ionako briše državne granice ekonomijom i pokretljivošću kapitala i ljudi), i živjeti u blagostanju, kao Švedska na primjer?! I nemojte sad reći: “Zašto Bugarska nije zemlja blagostanja?”, jer nećete biti u pravu. Polazna osnova BiH u to vrijeme ( a i svo vrijeme prije tih 90-ih) bila je nadmoćno bolja, u odnosu na Bugarsku i druge slične joj zemlje, u ekonomskom i općenito razvojnom pogledu. I sad drvlje i kamenje na BiH što će možda podnijeti tužbu protiv Srbije za rat. Zašto drvlje i kamenje?! I Ivanić kaže da to jedino Bošnjaci žele (a trebalo bi da to najviše Srbija i Srbi žele – da već jednom svoju ljagu priznanjem istine operu), i da oni (Bošnjaci nemaju pravo na zadovoljenje pravde, zato što Srbi i Hrvati ne drže do prava Bošnjaka, tj.Bosanaca) ne predstavljaju BiH: Pa ko predstavlja BiH? Da li treba da je predstavljaju oni koji hoće da je ubiju?! Čovječe, Ivaniću, o kojim vrijednostima ti pričaš?! Zar tebi zadovoljenje pravde ne znači ništa? Znaš li ti da ni srpski, ni hrvatski, ni nikakav ljudski narod ne može doživjeti ništa dobro i pametno prije nego se uspostavi pravda – a pravda mora počivati na istinskim osnovama?! Ako Srbija nije kriva za rat, otkud tolika djeca iz Srbije izgidoše ni za šta, među prvima. Prije nego i jedan Srbin iz BiH pogide, izgidoše oni od šešeljevaca i arkanovaca. Je li ih Srbija sebi nazad zvala, il’ još više oružja, ljudi i mržnje u Bosnu slala?! A o ulozi JNA sam već ranije pisala. A mi u BiH i dalje ugošćavamo sa osmijehom one koji su osmislili i promovisali ideju genocida nad Bošnjacima, one što se pravdaju ničim drugim nego baš pravom na genocidne radnje. I počinioce genocida su znate već koliko dugo krili u srcu Srbije. Istinoljubce poput Čedomira Jovanovića proglasiše izdajnicima; pomenutog proglasiše predstavnikom kojekakvih mračnih … pročitajte sami. A srpska djeca iz Srbije, kao ni ona iz Bosne i Hercegovine, nisu kriva: bila su zavedena, a poslije se nije imalo kud: ili ubijati muslimane i hrvate – pa tako i svoj život ubistvu izložiti, ili biti ubijen od svojih. Ja halalim onima koji su sa muslimanima i hrvatima u kipući lonac kao meso ubačeni, ali nikad onima što ratovali direktno nisu, a asaleten (s posebnom brižljivošću i poganom namjerom) iz mržnje lonac kupili i sa mržnjom vatru ispod njega potpalili. Svoju djecu nisu u taj lonac kipuće krvi ubacili. Znaju ti nazovi akademici šta su uradili i šta i sad rade. Pa sad prosudite koliko im život jednog djeteta iz njihovog naroda znači. I koliko im znači poštenje. I koliko im znači civilizacijski napredak Srbije. Oni ne daju svom narodu da slobodno misli. Srpski narod će postati zamorče njihovih laži, ako pod hitno i sam ne bude za to da se istina o ratu u BiH više jednom prihvati. Da je Srbija htjela da ove bošnjačke tužbe protiv Srbije ne bude, drugu bi politiku vodila. Nama Bošnjacima je trebalo samo priznanje onog ko je kriv da je kriv, i izvinjenje, a ne ćorluk 9-im januarom koji je kolijevka genocida (Holidein – u pola Sarajeva – plan: ili poniženja, ili uništenja Sarajeva); a i onaj ubijeni svat je bio provokacija “srpske zastave” da se dokaže i pokaže ko je strah i trepet u srcu BiH. I taj pokojni Srbin, što ga cijelo vrijeme povlačite, vi oholi, kao povod vaše agresije na BiH, je isto žrtva te vaše ciljane nepravde. Nepravda zaživi prvo kod onog ko nepravdu čini, te prvo njemu nepravdu nanese. Zato čovjek u principu, najviše sebi donosi ili dobra, ili zla. Zato ja osluškujem. Osluškujem život. Osluškivala sam ga i onda pred rat kad je Bosanska Gradiška sva bila u znaku srpskih zastava, kafana, pića i prijetnji – zna se već kome. Nije njima niko uz nos išao kojekakvim svojim obilježjima. Ma kakvi, ni u ludilu, jer ni ludi nismo smjeli biti. Jedino nijemi i preplašeni smo trebali biti. I jesmo bili. I trebali smo biti, jer smo ubrzo iskusili da su i nijemost i strah bili samo priprema za gore od toga.

Istinu se može ućutkati tako što je se prizna. Ja sam od 1991-e na to čekala i ni “A” nisam o tome nigdje ništa pribilježila. I … evo, od unazad tri i po mjeseca i ja progovorih. Ćutnja preduga me natjerala. Godine mnoge, razvojem događaja u BiH u pogrešnom, OPET, smjeru, u besmisao ćutnju pretvorile. A insan voli smisao.

Ivanić očekuje da se na poniženje nepravde ne podigne glas. Očekuje da se on kako hoće može šepuriti bosanskom vojskom, promovišući pravo jednog naroda nad svojim, ali što je greška, i nad pravom drugih građana BiH. Pravom na svoju državu. Država nam je zajednička, i ničiji ona patent nije – pa da se može i prodati. I sramote li – izmišljati ugroženost svog naroda od drugih naroda, a sam biti taj koji ugrožava prosperitet izmišljajući mržnju svih građana BiH! I još taj Ivanić drži mirovne govore napadajući Bošnjake, i to da bivši general vojske BiH huška na rat. Nije tačno, to je samo odgovor na ono “da će Republika srpska da se odcijepi od BiH bez rata.” Dakle, dobrovoljno moraš neratovati, ne braniti državu svoju. Gdje su oni koji sad govore da će braniti Bosnu bili do sad? Zašto te priče nije bilo ranije, i zašto je sad ima?! Šta se htjelo prije toga u Banja Luci? Zar Ivanić i oni njemu slični nije namjerno provocirao. Pa provokacija i jeste u funkciji traženja odgovora, da bi znala kako dalje – nebi li isprovocila ostvarenje svog cilja. Šta je trebalo?! Reći: “Izvoli, uzmi, ti si jak i hrabar u laži, a mi smo kukavice u istini”. Odgovor na provokaciju je bio blag, ali eto, rekao je: “Ako ti, Ivaniću, misliš da tvoj cilj opravdava sredstvo, onda ćemo i mi sredstvom onemogućiti ostvarenje tog cilja”. Zato što taj cilj ugrožava sve građane BiH: prosto zato što će se nepravda sa pravdom stalno sukobljavati, i gdje je tu mir napaćenom narodu jedne napaćene zemlje?! Zar nije bolje zamijeniti nemir mirom i blagostanjem svih građana BiH?! I dati svakom pravo da bude šta hoće, i upražnjava vjeru svoju kako hoće?! U čovjeku vidjeti čovjeka, prijatelja?! Zar je drugi i drugačiji neizostavno neprijatelj?! Mene nisu tako učili. Za mene je zlo- zlo, a dobro – dobro, bez obzira od koga dolazi. Na svu sreću, ne predstavljaju ni Ivanić, ni Dodik ideju budućnosti mladog Srbina i Srpkinje – nego samo onih mladih koji su se dali potkupiti mrvicama sa tacne dotičnih, pretpostavljenih im. Poznajem jednog izuzetnog, karakterno i intelektualno nadarenog momka, vidjela sam ga na ekranu – taj dušu ne prodaje nikom. On je ime izgradio časno: ogrnuvši se okvirom PLEMENITOSTI. Nebrušeni dijamant: NIKOLA KURIDŽA, iz PRIJEDORA: Molim Boga dragog da mu milost svoju pokloni. I kaznu na Safeta i Dragana spusti. Na Safeta iz prijedorskog mupa što u nafaku prljavu i jadnu vjeruje, a u onu čistu, od Boga, ne vjeruje. A Bog je taj što opskrbu daje. Na Dragana isto da kaznu dragi Bog spusti, zato što ne podrži ono najljepše od svog naroda: plemenitost utjelovljenu u Nikoli Kuridži. Sram pred Bogom i narodom bilo i Safeta i Dragana! Zar oni da onakvog momka mlate?! Uskogrudni idioti – za njih zbilja nije demokratija, nego bič vlastodržca. Zar oni misao u toru da vežu?! Nikad!

“Ku-kuu-ku”, oglasi se ptica negdje u blizini. Osjetih prepoznavanje. Iščekivanje. Iščekivanje lijepog. Istinskog. Iščekivanje istinskog susreta ljudi prepoznajem. U sjetnom: “Kukavica kuka, bez kruha je muka; Ni Srpstvo do neba – ne servira hljeba!

Ni oni što tuđu djecu na bojno polje isturiše, a svoju sakriše – ne serviraju hljeb, nego mržnju. Glad za tuđim je majka mržnje. Ko je u BiH nezasitno gladan?! Evo vam fakta, pa prosudite sami: Troje je u BiH. Dvoje hoće od BiH da naprave tri tanjura. To dvoje hoće da svako iz svog tanjura pojede, a da s trećim ravnopravno podijele ono što je u trećem tanjuru.

A ja se sjetih narodne izreke: “Ko traži veće, izgubi i ono iz vreće”.

“Ku-kuu-ku”, oglasi se ptica negdje u blizini, i ja osjetih prepoznavanje.