Empirijski dokaz istine je spoznaja

Istina se može uvijek materijalno dokazati. To zato što svaka istina (isto kao i čovjek) ima svoj i materijalni i duhovni aspekt. Riječ “aspekt” sama po sebi uključuje i materijalno (observirano – u stvarnosti dokazano) i duhovno (koje, po mom mišljenju, označava razlučivanje istine od neistine). To razlučivanje se formira pomoću “racia”, tj. pravilnog uređenja onog što smo percipirali (to pravilno uređenje je čisto od perceptivnih varki -iluzija). Dakle, mozak organizira podatke dospjele da bi ih interpretirao u jednu smislenu cjelinu. Taj proces se, naravno, sastoji od više dijelova, a jedan od njih je integracija – koja je u fokusu ovog moga pisanja, jer je ona u procesu o kojem govorim subjektivni odraz onog iz objektivne stvarnosti. Šta želim reči? Želim reći da to što se u mozgu dešava – to, uslovno rečeno, pravilno uređivanje onog što smo percipirali neizostavno uključuje duh koji ima svoju neuništivu prirodu (samim tim što smo svjesni da ga ne vidimo, a i zbog toga što smo svjesni da djeluje – potvrđujemo njegovo postojanje). Čak šta više, svjesni smo uništivosti materijalnog (koje se može razoriti različitim djelovanjima: što nasilnim, što spontanim (djelovanjem “zuba vremena”, kao i ostalim vidovima djelovanja). Šta to znači?! To znači potvrdu da je univerzana istina smislena, što nam automatski daje potvrdu postojanja smisla. Smisao ima za krajnji cilj postizanje samo jednog zadovoljenja: ZADOVOLJENJE DUHA.

U principu, postoji samo jedan način djelovanja čovjeka koji će osigurati istinu, a dva načina koja mogu osigurati zadovoljenje. Kako dva načina do zadovoljenja? Evo ih: jedan način koji će imati za cilj da razgradi (uništi smisao) i drugi način koji ima za cilj da gradi (osmisli). Trećeg nema, jedino između toga lebdi namjera. Ako je iskrena, drugi način je u pitanju – davanje smisla (uspjeh, napredak), a ako nije – nema smisla; hoću reći dolazi do razgradnje integriteta pojedinca koji ne teži osiguravanju istine, jer njegova egocentričnost ne ostavlja prostor za komuniciranje na realnoj (istinskoj) osnovi. Takvi ljudi se lažno predstavljaju u zajednici kojoj pripadaju (bračnoj, nacionalnoj, vjerskoj, itd). Dolazi do smutnje među ljudima, jer oni (ti što se lažno predstavljaju) zajednicu rabe (čitaj: ISKORIŠTAVAJU; MALTRETIRAJU; OMALOVAŽAVAJU; UNIŠTAVAJU) kao sredstvo postizanja zadovoljenja ISKLJUČIVO svoga ega. Posljedično tome nestaje harmonije u porodici, društvenoj zajednici, vjerskoj zajednici … i šta nam onda vrijedi materijalno dobro u kojem su ljudi zbog kojekakvih nagona razbili svoj integritet – te tako podcijenili univerzalnu vrijednost – da bi na kraju, srazmjerno stupnju insanovog (čovjekovog) razornog po taj integritet djelovanja, postupno spoznavali besmislenost besmislenosti: oni misle (kad ih bumerang “strefi” – kad im se “strelica” vrati, jer nije postigla cilj) da su prošli put do spoznaje besmislenosti života, a to je u stvari njihova spoznaja o besmislenosti njihovog lutanja kroz taj život – to zato što bježe od stvarnosti (čitaj: bježe od istine o sebi i svoje uloge u toj istini).

Uništenje kao pojam vrijednosti ne doprinosi napretku. Sama ta činjenica proizvodi činjenicu da je “uništenje” nazadak, jer kao pojam isključuje mogućnost statičnosti (dakle, jedino bi se stanje mirovanja moglo priječiti između ova dva pojma: “uništenje” i “napredak”). Ako smo došli do toga da je “uništenje” nazadak, priznaćete i sami da riječ “nazadak” jeste sinonim za zaostalost. A i empirijski da se dokaže: npr. kočiš auto – pa zaostaneš u saobraćaju, kočiš donošenje odluka o djelovanju – pa nema djelovanja. Kočiš pravdu – nepravda je pretekne, itd.

Kad sve ovo znamo, pitanje je koliko je ovo društvo u kojem živimo napredno, i je li uopšte napredno. Potkrijepiću ovu svoju sumnju činjenicom da ljudi, države i kontinenti “podmeću stupicu” jedni drugima kako bi jedni druge usporili (čitaj: zakočili) na njihovom putu napretka. Svi usput misle da to u čemu uspore (čitaj: spriječe ili ugroze bezbjednost) drugoga na putu napretka automatski ubrzava (čitaj: osigurava) uspjeh njima (onima što koče). Ima li logike u tome? Svjesni smo da nema. Nema logike, ali ima lažne nade (privida – a slike privida brzo pobjegnu).

Zašto vozilo, primjerice, može poslužiti kao predmet uporedbe prilikom empirijskog dokazivanja istine?! Pa prosto zato što smo mi, ljudi, putnici. Svi smo na jednom putu koji je kružni tok. Taj put se okreće oko svoje osi, tá zemlja je taj put: “Okreće se”, rekao je Galilej. Centar kruga, ta nula smo mi. Naše kretanje na našem putu je povezano s vremenom. Rene Descartes je nekad davno rekao da prevaljeni put nije isto što i udaljenost. Ja ne vidim da mi to svi ne znamo i bez njega. A znali smo, vallahi, svi i da je kretanje povezano s vremenom, i bez naučno- istraživačkih rezultata, jer “džaba” moja pita u rerni pihti u masnoći ako je u njoj tek kratko vrijeme: da bi pita porumenila (ispekla se) valja čekat’ i pratit’ to konstantno “pihkanje”, sve dok ne stopiramo “Vrijeme pečenja pite”; mislim, sve dok pitu ne izvadimo, traje kretanje u rerni, a i vrijeme pečenja pite teče. Temperaturom kao uzročnikom pihkanja se sad ne bih bavila, jer pričam o vezi koju kretanje ima (sa vremenom), a ne o uzrocima kretanja.

Ja volim fiziku, i to pod stare dane. Znate zašto? Zbog kinematike, kao grane mehanike koja je razbila sumnju oko prostora i vremena: dokazala da postoji veza između njih, te samim tim potvrdila da nisu jedno, a i sami ste skontali da smo mi to uvijek znali … i mi i naši drevni preci: preko gladnih usta kojima je potreban: i prostor, i vrijeme da se najedu, a, Bogami, i hrana zgotovljena.

Ali, da se ja vratim na naš životni, “kružni put”. Meni je interesantno posmatrati ljude kao vektorske veličine. Tako mi najlakše razlučiti iskrene od neiskrenih. Vektor kao veličina ima iznos, a i čovjek ima iznos kojim participira. Takođe, i čovjek kao i vektor ima SMJER U KOJEM IDE. Intenzitet je takođe moguće pratiti. To je ta klasična mehanika kojom se ja povodim: vektor ima intenzitet, vektor podliježe pravilima vektorskog računa … Vektor položaja (pozicija), rečeno je, ima početak u koordinantnom početku (ishodištu). Zar svu tu logiku ustanoviti, a ne otkriti sebe?! Evo nas i naših početaka… Pričam o nuli, tačci razvrstavanja, pričam o ishodištu. Pričam o polaznoj tačci smisla ili besmisla. Što se tiče smisla, on je stariji po svojoj prirodi od besmisla. Udahnjivanje života u matericu je smisleno … to bi bio dokaz mojoj tvrdnji o tome ko se prvi pozabavio s nama kao jedinkama: smisao ili besmisao.

Još jedna opaska vezano za životni krug čovjeka: Kad god stanemo krug se može geometrijski zatvoriti. Koja strana, pozitivna ili negativna ima veću brojčanu vrijednost irelevantno je za geometrijsku ispravnost kruga. Eventualne praznine na ravnoj liniji (opruženi ugao od 180%, sa dva kraka,tj. puta) u prečniku kruga, su samo pokazatelji nedovoljnog kvantiteta djelovanja (primjerice, čovjek umre (a ne dovrši svoje dobro – ili loše djelovanje). Smrt je granica između dva života, nije u stanju aktivnog djelovanja, te s toga ne snosi krivicu za izostanak (manjak, nepopunjenost) djelovanja koje se pokaže u trenutku zatvaranja kruga. Dakle, smrt nema udjela u kvantitetu, niti u kvalitetu koji je ostvaren u tom našem, dunjalučkom “točku”. Smrt?! Ona samo po nalogu izvršava, uzima nazad ono što je tijelu posuđeno: ŽIVOT, i vraća ga vlasniku, Onome Ko nam ga Je Dao u amanet. U prilog ovoj tvrdnji (da smrt ne utiče) ide i činjenica da priroda koordinantnog sustava kruga dokazuje istinitost ovoga o čemu pričam (Arhimedova konstanta, broj Pi). Zar nije i Euclid rekao da je krug linija, tj. dužina bez širine?! Vjerovatno je i on, kao i ja, imao problem sa formuliranjem svoje spoznaje o spoznaji. Zato je najbolje prepustiti ovaj slučaj integralnom računu. To zato da nas opet odvede do vektora i vektorske analize ispravnosti naših spoznaja. Šta se tu može, kad smo živi vektori.

Dakle, praznine su nepopunjene iz drugih razloga ( a ne zbog smrti), ali u svakom slučaju, tiču se isključivo onoga oko koga je smrt “obruč stegla”. Bitno je dodati: što se tiče kvaliteta, poznato nam je da se čovjek može vratiti ako zaluta, hoću reći može promijeniti pravac kretanja (“vratiti se po kvalitetu koju je usput negdje “izgubio”), sve dok učestvuje u dinamici života svojim pokretom, tj. dok ne umre. Naravno, za to treba volja, jer volja je ta koja proizvodi namjeru.

Naša slobodna volja koju nam je Bog podario?!

To je ono što pripada nama: volja. Sve ostalo nije naše. Prosto zato što je naša volja upućena samo na nas. I podložnost uticajima izvana ovisi isključivo od nas. Dakle, našu volju usmjeravamo isključivo mi. Naše pojedinačne volje stoje između nas sve dotle dok ih ne iskristaliziramo do te mjere da ih možemo udružiti u jednu, zajedničku volju, koja ima za cilj ići napretku, tj. ići ispravnim putem. Zašto je to potrebno?! Da bismo otkrili smisao, a za smislom bi trebalo da svi tragamo. Štetno djelovanje je besmisleni čin, bez obzira koga pogađa, te se tako onaj ko djeluje štetno udaljava od smisla bitisanja.

Istinsko zadovoljstvo ne ostavlja prostor nezadovoljstvu ni u jednom trenutku našeg života, ma koliko težak taj život bio. Problem je u tome što su ljudi koji to nisu spoznali “zaslužni” za to što je teško u našim životima. Pa ko je od nas otkrio smisao do kraja?! Niko. Ta spoznaja treba biti izazov, poticaj za djelovanje u tom smjeru. Bog nam je Dao čak i “četiri prava ugla” u krugu i dvije polovine kruga time što je “Ispružio taj ugao od 180%”, tu liniju života. Ta linija je put kojim čovječanstvo ide. Taj put je određen koordinatama. Mi smo tačke u sveobuhvatnom koordinativnom sustavu univerzuma. Zato nema iskrivljene simetrije u univerzumu. Eventualne praznine u tom sustavu univerzuma o kojma se priča su samo pokazatelj kvantiteta djelovanja, nikako kvaliteta. Uz to, sistem paralelnosti razotkriva osnov stvari i pojmova. Pričam o sistemu povezanosti općenito, koji proširuje perspektivu.

Važno je napomenuti da razlika između simetričnog i asimetričnog jeste posljedica, a ne uzrok. I to je, u beskonačnom broju dokaza o Božijem Postojanju, još jedan koji nam se sam otkriva. Znači, sve u univerzumu je posljedica, a logika nam nalaže da otkrivamo uzroke. Kad stignemo do toga da ima UZROK svih uzroka, JEDAN – Onaj Koji Je Dao prvu posljedicu bez da su se dvije strane “sudarile”. Treba stići do korijena bitisanja na svom putu spoznaje. Do toga da je sve izvedeno, osim tog korijena čija egzistencija ne može biti negirana od onog ko je iz tmine ( u utrobi majke) rođenjem izveden na “svjetlo dana. Njegovo (čovjekovo) mišljenje je irelevantno u odnosu na tu istinu o postanku čovjeka, jer čovjek nije bio svjedokom postanka ni univerzuma, a ni čovjeka, ali je, svakako, dobio informaciju o tome. Dakle, upitna je ispravnost ljudske procjene. Evidentno je odsustvo želje da se prizna da ima VEĆE i NEOVISNO. Čovjek želi biti neovisan, a to mu nije dozvoljeno, nego se on samo neovisnim osjeti.
Čovjekova sloboda (neovisnost) je uslovljena. To što svaki čovjek jede hranu, pije vodu i umire je neoboriv dokaz čovjekove ovisnosti. I kad samoubistvo izvrši nije neovisan. Dokaz za to je njegova opterećenost, jer da nije bio nečim opterećen sigurno ne bi “digao ruku na sebe”. Tačka.

Na ravnom uglu ciklusa života smjestila se granična tačka razdvajanja puteva (raskrsnica odakle čovjek kreće u život)): puta dobra i puta zla. Sve ostalo su sokačići preko kojih se ponovo izlazi na tu glavnu cestu. Sokačići su, u stvari, mogućnosti iznalaženja rješenja da bismo izvršili djelatnost: popunjavanje kruga naše djelatnosti “kusovima”(u krug integrisane cjeline dobrih ili loših djela kao proizvod dobre ili loše volje, ovisno na kojoj smo strani od raskrsnice – poluprečnika kruga). A smisao je duhovan pojam, jer ga ne možemo opipati. Do njega se stiže iskustvom, te on tako sadrži i elemente materijalnog. Dakle, možemo ga dokučiti, da bismo ga takvog, tada već materijaliziranog, kasnije mogli i opipati (kad blagostanje u čitavom svijetu zavlada).

Bog Podsjeća na Sebe. Sveprisutnost Njegova Prati sve prisutno. Odsutnost naše konstatacije ove istine ne ide nam u prilog. Ni naša indiferentnost prema prisutnosti odsustva duha, hoću reći: prema prisutnosti duhovnog kolapsa većine (materijaliziranih) mozgova, ne ide nam u prilog. Tu su crne rupe u univerzumu da nas na to podsjećaju.

O, iskrivljena simetrijo ljudska, ispravi se pa da vidiš da je sve u svemiru u najljepšem skladu. Pogledaj samo ko taj sklad pokušava da naruši!?

Premilostivi Bože, obriši gorčinu suza moje duše. Skrušeno Te molim, Bože, da niko zbog postupaka mojih ne zaplače tugom. Bože, pošalji nam kišu suza radosnica. Amin. Daj nam, Bože, da srećom plačemo radost. Daj nam radost čiste namjere prema drugom. Premilostivi Bože, spasi svijet od zla koje ga pritišće. Daj nam lahkoću dobrote. Ogrni nas veličinom ljudskosti. Popravi nam iskrivljenu percepciju, pa nas uvedi u dubinu ljubavi.
Daj nam definiciju duhovnog pojma kao empirije. Mi znamo da je empirijski dokaz istine spoznaja. To zato što nas istina zna “klepiti po glavi” svojom empirijom. O, Ti u Čijoj je “RUCI” vlast nad svim, učvrsti nas čvrstom i postojanom spoznajom. Amin. TI ZNAŠ da mi živimo u vremenu menticida (ispiranja mozgova), pa nam zato oprosti nenamjerne pogreške naše. Potom, opskrbi nas svime što nam je potrebno da budemo zadovoljni u svojoj iskrenoj namjeri. Daj nam intenzitet u ispravnom djelovanju. Jedino se Tebi molim Allahu, Gospodaru života i smrti. Amin!

Ljubav i mržnja

Voljeti znaju samo iskreni. Iskrenosti u prodaji duše, strahu od ljudi, kao i u sebičnosti – nema. Neiskreni (lažima svojim i tuđim zaslijepljeni “ljudi”) su uskogrudni, a uskogrudnosti je i razum (čitaj: mudrost), i sreća (čitaj: duševni mir) i osjećaj stvarnog samopouzdanja zaista, od iskona, nešto nedostupno. Kao argument ovoj tvrdnji dovoljan je samo jedan primjer: u potrazi za gore navedenim uvijek ih lažna sujeta (čitaj: vlastita sićušnost) pati osjećajem nedovoljnosti svega onoga što imaju na raspolaganju, te im izraz stanja (patnje) u kojem se nalaze ne mogu čak ni zamračena stakla skupih automobila sakriti. Moramo se samo naučiti posmatrati, da bismo osjetili bogatstvo iskrenosti. Naravno, ako smo od iskrenih.

Poznavati i spoznavati nije isto, to svi znamo. Čovjek može poznavati znanje (upoznati se s njim – njegovom “materijom”), ali SPOZNATI SUŠTINU stečenog znanja mogu samo iskreni (prema sebi i drugima, podrazumijeva se). Takvi (iskreni) se zakače za “crvenu nit” smisla svega onoga u njima i oko njih i krenu s upoznavanjem.

Upoznavajući sebe i sve što nas okružuje tek dobijamo osnov za razmišljanje. Razmišljanje ne vodi nikakvom rezultatu. Ni premišljanje. Pokretačku snagu za iskreno djelovanje crpimo tek u promišljanju, jer ono kao specijalizirani umni proces iznalazi pravi način za pokretanje akcije čiji cilj biva dobrobit i njemu (tj. nama, jer to je naše promišljanje) i onima oko njega (tj. nas). Zašto onima oko njega? Pa on je već imao objedinjen i mikro- i makroplan već kod razmišljanja, potom premišljanja – te s toga nema kontradiktornosti kod promišljanja, sve je tu u potpunoj harmoniji, jer se već od prve misli drži te svoje “crvene niti” koju prati i koja će ga kad-tad dovesti do suštine stečenog znanja i objasniti mu njegovu istinsku svrsishodnost. Samo takvim pristupom znanju čovjek ima šansu i pružiće mu se da dokuči univerzalnu istinu i zadovolji svoju duhovnu potrebu – koja ionako jeste pokretač svih radnji, pa i esencijalna potreba je definisana ovom istinom: želudac može da kvrči koliko hoće od gladi, ali mi te gladi bivamo svjesni tek kad je mozak registruje, pa nam tu informaciju proslijedi – tek tad mi glad osjetimo. To što neko krade da obezbijedi sebi svoje potrebe, vara, laže, ubija je dokaz da su ti ljudi neiskreni, jer ne prate pomenutu “crvenu nit”, nego svoje nagone. Priznaćete i sami, s psihološkog aspekta posmatrano, da su neiskreni ljudi, dakle, uprkos svom svom upoznavanju sa znanjem, ostali na stupnju nagona, kao životinje. Izvinjavam se životinjama, jer one svoju životnu ulogu ispunjavaju, one volje da je usmjere nemaju. Nego mi žao neiskrenih ljudi, jer oni ne ispunjavaju ono što im je zadano da ispune. O odgovornosti za to ja ne bih, ima ko je NADLEŽAN za to. Smrt je tu iza ćoška svima nama, samo je pitanje kad će iznenada “bahnuti” ispred nas. A svi znamo zbog čega ćemo je”ugledati”.

Neiskreni ljudi nikad ne proniknu u srž (istinu) o stvorenjima i stvorenom, jer za to treba iskrena namjera. To zato što namjera određuje u kom smjeru želi ići. Mi moramo znati odakle krećemo.

Iskrena namjera?! Sama ta riječ nam govori da sadrži iskru koja je potrebna za istinsko djelovanje. Allaha mi, to je istina. Sve ostalo je laž. A laž i ljubav su suprotni pojmovi. Uz laž ide mržnja. A uz ljubav istina… i priča o istinskoj ljubavi. Ljubav je riječ izvedena od riječi iskrenost. Nemojte mi sada reći da ove dvije riječi nemaju isti korijen, jer pogriješićete, isti im je kod: iskra (semantika jezika nema problema s ovom mojom tvrdnjom, a tako mi Gospodara moga Velikoga, ni ISKRENA LJUBAV). S iskrom nemaju problema iskreni ljudi, oni je traže. Ni svjetlost nema problema sa riječju iskra, jer i ona, svjetlost, zna zaiskriti iz mraka. Znači, mi je u mraku vidimo ili okom ili dušom; ona je tad (ta prva iskra) svjetlo koje nam osvjetljava put. Odatle, dakle, kreće naša observacija, a iskra se širi i postaje “dorečena” svjetlost. To naše oko najbolje zna, jer ono je naš prozor u materijalni svijet, a srce prozor u duhovni svijet. Pa šta je onda SVJETLOST?! Svjetlost je IZNAD TOGA (i ovog mog pitanja, i duhovnog i materijalnog svijeta, i svih ranijih odgovora koji su dati po ovom pitanju), jer osvjetljava put: da ne ostanemo ni u jednom mraku: ni u duhovnom, ni u materijalnom pogledu. Svjetlost je, dakle, “CRVENA NIT” – veza između vidljivog i nevidljivog svijeta.