Plač

Dvadesetprvi vijek. Informativno društvo. Plaćanje karticom. Svima nam prazni i džepovi i novčanici, uprkos činjenici da su u nekih od nas “puni” bankovni računi.

Dvadesetprvi vijek. Bezdušno društvo. Plaćanje gorčinom. Oko nas svuda, a i u nama depresija, uprkos činjenici da u nekima od nas ima “puno” duše.

Gdje smo to mi?!

U dvadesetprvom vijeku smo, u kojem niko ne vidi činjenično stanje: ljudi su nesrećni, a ne vide da im je sreća ispružila ruku da je prihvate. Dok ruka sreće ćeka našu ruku i već polahko klonjava “stojeći” u zraku, mi plačemo gorčinu svoje malodušnosti.

Dvadesetprvi vijek … i mi u njemu. Informativno društvo, bogatstvo podataka što otvara nove sokačiće spoznavanja stvarnosti, put ka – i … nasilno prekinuta globalizacija, odgurnuta ispružena ruka sreće. Informativno društvo … u kojem informaciju primamo, nijemo posmatramo i ne dotiče nas se plač gladne i prestrašene djece Rohingya muslimana, i svih ostalih nesretnih “Rohingya” u ovom našem modernom vremenu. Živimo u vremenu etničkih čišćenja u čitavom svijetu. I u vremenu sporadičnih terorističkih napada. Da, da, mi živimo u modernom vremenu!? Mi živimo u 2017-oj godini… i ponosimo se svojom kvazi-brzinom snalaženja u “brzoživućem” vremenu. U novom, dinamičnom vremenu mi plutamo. A reakcije nam na pogrešan tok stvari?! One su spore, ili nikakve, ili vode katastrofalnim posljedicama.

Čime se to mi, iko od nas, imamo ponositi? Napretkom?! Pa, jesmo, zaista smo napredni u samodopadnosti. Zato nije čudno što mlada žena plače u svojoj kući, a stara žena taj plač, skamenjena od bola svekolikog – kroz život sabiranog, čuje u tuđoj kući.

Rečeno je davno sve o starima. Vrijeme je da zatvore oči na sve oko sebe, i iznad sebe, i ispod sebe. Vrijeme je da otvore oči u sebi, i nek’ plaču. S plačem su došli na ovaj svijet (nemoćni i gotovo neartikulisanih glasova), tako će se i vratiti Onome Ko ih Je Poslao na ovaj svijet. Razlika je samo u godinama. (Pri dolasku 0 godina, a u povratku onoliko godina “na leđima” koliko smo dobili vremena na korištenje). Šta mislite: zašto smo tu, i za šta nam je to vrijeme dano nam na korištenje trebalo poslužiti? Valjda je jasno: ZA STJECANJE I KORIŠTENJE ZNANJA DA BISMO MOGLI RIJEŠITI ZADATAK KOJI SMO ROĐENJEM DOBILI ( od prve naučene riječi, pa do smrti! Zar to nije očigledno?). Ono što na prvi mah nije očigledno je to da nam niko govor nije razumijevao dok smo “gukali k'o golubići” (kao bebe), a ni onda kad ostarismo. Valjda tako mora. Onaj ko se ne miri s tim “Valjda tako mora” (a nebi trebalo da se mirimo) ima problema. Ja svejedno mislim da su i problemi bolji od depresivnog: “Valjda tako mora”.

Problemi razbude čovjeka. Pa kad ćemo više jednom biti budni tako da nam oči budu otvorene za ono oko sebe, i iznad sebe, i ispod sebe, pa da ne plaču one oči otvorene u nama?! Eh, da je volje da se bude budno, pa makar to bili samo mladi koji imaju pravo na oči za sve.

Ali, dugo još nećemo biti budni, jer nismo svjesni prirode svojih problema koje mi, kao određena vrsta živih bića (ljudska), imamo. Evo zašto je to tako:
1. Život se ne mijenja, nego ljudi u njemu ili prate, ili smjenjuju, ili mijenjaju jedni druge.
2. Život ne pravi razliku između ljudi, nego je ljudi proizvode – da bi imali šta produbljivati, jer ne žele produbljivati znanje o sebi.
3. Kad čovjek odgurne pravi život od sebe, on živi od lažnih snova. Toga, te optičke varke je čovjek svjestan, ali gura od sebe spoznaju da će se za svjesno biranje pogrešnog puta itekako kad tad odgovorati ( i pojedinačno, a i kolektivno. To zato što svaki naš izbor vodi nekom rezultatu, te stoga povlači i odgovornost za loše rezultate (ili nagradu za postignute dobre rezultate). Čovjek gura od sebe spoznaju o tom da i on sam, kao i sve ostalo oko njega, podliježe zakonu uzročno – posljedične veze. Želi da bezbrižno živi, a nemaran je prema drugom. Rezultat tog nemara su ogromne brige svima nama, jer bezbrižan život nije uslovljen jedinkom, nego čitavom društvenom zajednicom. Mi smo upućeni jedni na druge, htjeli mi to ili ne htjeli, jer smo uključeni u jedan sustav.
4. Ljudi ne vole život, jer da ga vole “osluškivali” bi vrijeme koje ga definiše i ispravljali pogrešne definicije.
5. Ljudi neće da prihvate neoborive, istinske dokaze da prava ljubav uvijek ide u istom smjeru: prema zadovoljenju duha.

I šta na kraju konstatovati?! Ništa osim: FATAMORGANA! Fen Morgan i mitologija su još uvijek tu. Zašto su tu? Zato što ljudi više vole zračne (imaginarne) dvorce, u kojima se niko smjestiti ne može, od onih stvarnih u kojima se u zadovoljstvu i sreći može mirno živjeti. Zašto je to tako? Zato što za gradnju stvarnih dvoraca treba zajednički napor mnoštva ljudi, a imaginarni se mogu i graditi, i oteti daljinskim upravljačem. Čovjek je lud za daljinom sreće, zato je gura od sebe. To je za plakati. Istinu sam rekla i o daljinskom i o plaču, ali problem je što plač, kad nam dođe, ne možemo udaljiti. A nikom nije zagarantovano da nikad gorko zaplakati neće. I ne samo da nema garanciju da neće, nego mu je zagarantovano da HOĆE GORKO ZAPLAKATI. To plakanje će biti posljedica vlastitog izbora djelovanja.

Bog ne daje ljudima iskušenja da bi neke od njih kažnjavao na ovom svijetu. Iskušenja nam dolaze, nebi li se osvijestili i pouku iz nedaće primili, a i da oni bezumnici što su pokretači zla uvide pogubnost postupaka svojih. Ali, malo je onih koji pouku primaju. Pa ima li ikog ko bi pouku primio iz ovog današnjeg stradanja ljudi širom svijeta što zbog etničkog čišćenja, što zbog pokušaja osvete onima koji to etničko čišćenje naručuju? Kažem pokušaja, jer cilj ne opravdava sredstvo, pogotovo onda kad znamo da su žrtve uvijek nedužni ljudi, jer oni koji su “dužni da umru zbog odmazde” ne izlaze iz neprobojnih pancirnih odijela. To pancirno odijelo čine uvijek tijela nedužnih ljudi iz vlastitog naroda. Koji paradoks: ti u pancirnom odijelu se upljuvaše pričajući o ljubavi prema vlastitom narodu. I još veći paradoks: Taj isti narod ima koprenu na očima, pa ništa ne vidi. Zato je plač otkrovenje.

Plač nas obavještava o stvarnosti u koju je svaki stanovnik planete Zemlje uključen – zbog sustavne određenosti. Plač je spona između određenog uzroka, našeg – ili od nekog drugog i posljedice po nas – ili nekog drugog. Plač je stanje duha. Od tuge plače onaj ko je pogođen svojim, ili tuđim bolom. Taj plač je priča o pogrešnim stimulansima i bolnim responsima. Kad bljesak sreće pogodi čovjeka može on (öovjek) i tad zaplakati. Taj plač je priča o lijepom stimulansu, i još ljepšem responsu. Eh, da je nama … ići u smjeru istine: prihvatiti ruku sreće i doživjeti pravu ljubav. Ona nikog iz sebe ne isključuje, jer je vođena ljudskošću.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s