Fata i Završni račun Svjetske politike za godinu 2017-u

Ne zna se ko pije, a svi osim onih što ne plaćaju plaćaju. Ne zna se ni ko zna, ni ko ne zna, a svi pametuju, osim onih što ne pametuju. Tako ti nastade svjetska politika i poče se baviti sa sobom. Kako se ona tako bavila, i bavila, stiže ti ona jednog dana do Fate. Bilo je to nekako s jeseni kad lišće opada, ništa ne niče, a pohladno je. Ustvari, friško je to: jesen je. Nema Fata drva, a da joj je da se malo ugrije. “Ma imam onu staru grijalicu u špajzu, gdje sam nekad zalihe hrane držala), ali … struju mi isključili lopovi”, … i dosjeti se Fata, “hah, politika. Ona će me ugrijati. Čačnuću (od glagola čačkati) ja u nju, šta mi ko može, ni para ni mrtvog kapitala (rodbine koja je moj kapital ima mrtve) nemam, a da me i zatvore ni tamo neću biti ni gladnija, ni smrznutija, nego kod kuće. Danas vele, ne tuku tamo u hapsani”, misli se Fata i krenu, ni manje ni više nego u ekonomiju Svjetske politike. Ma nije da krenu, nego ti ona sklepa, onako ofrlje, Završni račun svjetske politike za godinu 2017-u:

Dobar. Ove godine. Kao nikad. Završni račun. Nekom magijom prvi put, čak čitavo jedno tromjesečje prije isteka roka za dostavljanje obrazaca Svjetskoj SDK (Služba Društvenog Knjigovodsta, ja stara- pa i naziv koji koristim stari), imamo zvanične podatke o poslovanju Svjetske politike za ovu godinu. Prihodi i raashodi ustanovljeni, sravnjeni kupci i dobavljači, sve pod kontrolom. AMERIČKOM. Nabas. Po meni. Ja sam iz Bosne i Hercegovine.

Bilans stanja i uspjeha sa 31.12.2016: Izjalovili se neki pregovori oko zajedničkog jezika naroda iz većinskog dijela balkanskih zemalja: Svako hoće jedan, zajednički jezik. Pa, naravno, svi i imamo po jedan jezik u ustima. Svako hoće zajednički srpski ili srpskohrvatski, a mi Bošnjaci, kao i uvijek, bezobrazni, pa ne nudimo bosanski da se nekako umetne (ljudi apeluju na nas) u naziv za taj naš trodimenzionalni jezik. Ja bruke i sramote naše. Trebali smo makar onako, iz kurtoazije, spomenuti da bismo i mi nešto uložili. Ispadosmo pravo sebični. I papci ispadosmo. Doduše, malo manji papci nego sve ove godine do zadnjeg rata kod nas, poslije Bosančice pisma. Razočarasmo ove svoje iz daljeg i bližeg nam našeg okruženja što se svesrdno zalagaše da učestvujemo u toj humanoj “jezičko-semantičkoj” akciji. Šta nam bi? Ili njima bi Mujo i Haso iz viceva: Glupi Mujo i još gluplji Haso. Šta ćeš, k'o mi.

“Sviraj nešto narodno, ponašaj se prirodno”, obrati se Mujo Hasi, a ovaj ” naki smotan kakav je”, zbunjenoiskren odvrati: “Iz naroda sam ja, iza kuće mi pritke asaleten za mohune da im se loza ima oko čega motati, da mi se bolje rascvjetaju. Prirodan sam ja Mujo, samo što mi dosad nisu dali mira u mojoj prirodi – da se zraka nauživam”.

Ovo oko “mohuna” je, da podvučem, prošlogodišnji saldo, prijenos za ovu godinu bilansa uspjeha proizašlog iz bilansa stanja. A sad tekuća godina:
Bilans uspjeha: PRIHODI i RASHODI – POTAMAN

Bilans prometa: neujednačen. Ostatak dohotka ostvarila: Engleska ( manje tačno, a možda i ne, VELIKA BRITANIJA): 40%, Turska: 20%, SAD: 10%, Sjeverna KOreja: 25% i Njemačka; 5%. Ostali, već rekoh: egal. Svima potaman, isto k'o i prošle godine.

Arapski svijet poslovao s gubitkom od 55%, Europska Unija u gubitak ulazi sa 37%, a Afrički kontinent gubi 8% od osnovnih sredstava, ali to je, njima tamo, faktički plus – oni su plaho siromašni, 8% ni gor’, ni dol’. Bosna i Hercegovina?! Njoj je najbolje, ona ne učestvuje u Završnom računu. Čuvaju je i iz vana, i iznutra. Ma ne čuvaju oni nju zbog nje, već zbog sebe, svaki čuvar čuva za se, il'ga neko plaća da mu čuva. A mi?! Šta radimo mi? Ko je mi? Mi je ONA, Bosna i Hercegovina. Mi smo mazan narod. Mi ti fino sjedimo na svom kućnom pragu i uživamo tako u sredini slobodni između spoljnjih i vanjskih saradnika. Sve u parovima se ispreplele saradnje: Amerika (bez Trumpa) i Engleska, Turska i Rusija; EU ne čuva nikog, ona se preračunava, dok vozovi “šinjaju”. Kina se zabavila s poslom.

Evropu interesuje BiH, ali talasaju politički interesi i iznutra, i izvana: američki i ruski, te se i Turska oglasila – ovaj put ima podršku i od Amerike i od Rusije, razlog: EU. Englezi (izlaze iz saveza) bi u savez. Ma ne, nije to, ne sa BiH. Hele nejse. Što se tiče regiona Balkan, nije Evropa u brizi, ima Erdogan, Putin ga posl'o. Da tu nema kakvog dogovora sa Merkelovom? Europskoj zajednici se ne žuri sa balkanskim državama, ali Bosna … šta je čitav region u odnosu na BiH?! Treba ta “malipacna” ZEMLJA SVIMA, trebala je i u 1.Svjetskom ratu – kao neutralan teren, za odašiljanje strijela, u tišini. Bosna ti je zemlja gdje se civilizacije i društveni poretci sučeljavaju, a počesto i razračunavaju. Ne s nama, nego između sebe.

Bosna ti je, jaro moj, ničija zemlja, ali ne kao granični prelaz. Ma, jok. zaboravi. Ona ti je, bolan, zemlja po mjeri svakom: ko god hoće može je svojom zvati, pogotovo ako je voli ili želi, a onaj ko je mrzi ne može joj ništa (te će uvijek imati šta mrziti), ali, svejedno, kurva nije. Zbog čuvara i kućnog praga.

Vidi sad ovo: Ostalo nam jedno konto (0104) neuvedeno u bilans poslovanja. Jedno analitičko konto neproknjiženo (dokumentacija fali), pa zafrklo sintetiku. Doduše, nisu ni ona proknjižena, iz ove klase, sravnjena:

01041 – Rusija i Turska nisu u ljubavi, ali su zajedno zbog straha od Amerike, a tu je i Europa sa Njemačkom. o1042 – Amerika, Engleska i Švedska se vole.
01043 Evropska zajednica u dilemi: Nit’ bi Tursku, nit’ Rusiju, a jedna joj treba. I još one postale saveznici. Nismo bili oprezni, mi svjetski globalisti, pa sad vid’ belaja. Pomrsiše račun (i sebi, i nama) i oni, a i Englezi. Mogli smo mi skontati da će tako biti, ali današnji stres … šta ćeš!? Švedska neće s Rusijom. Tačka.
010431 – Arapski svijet uporno tvrdi da se sunce rađa na istoku, ima naftu, a počeo se joguniti. Tako ti je to – svađamo ih lahko. Nije im dosta što im uzimamo naftu, nego hoće još i da se okoriste o nju. A imaju i teroriste, k'o biva drugi nemaju. Uspjeli smo posvađati Evropu sa arapskim svijetom. Zasad je dobro, dok Evropa ne skonta.

o10432 Izrael, on prati i gleda šta će s Amerikom kad Trump ode, ni Amerika nije što je nekad bila – ne sluša. Neda Izraelu više da o tuđim parama uredno evidenciju vodi, a zlato u svom sefu drži.

P.s. One druge zemlje, neobuhvaćene bilansom stanja Svjetske politike, su pod redovnom kontrolom Svjetske Službe Društvenog Knjigovodstva, te ti ona i kontira, i sravnjava konta za njih. Sjeverna Koreja nije prijetnja svijetu. Malo prgava. To je to. Neda “naaama”: “Šta si ti pouzdaniji od mene – kad možeš ti, i ti … i ti, i ti, mogu i ja”.

Početkom nove 2018-e godine, kad proknjižimo ovo stanje kao početno, doći će do sklapanja sporazuma između ovih analitičih konta, o udruživanju. Ostaće samo dva različita – u klasi. Naglašavam ponovo: Konto 0104 će imati samo dva analitička konta, doći će do udruživanja, radi balansa, da budu dva, ovaj put – jedno protiv drugog. Ja znam kako će to udruživanje izgledati, a znate i vi sigurno, ali nešto će pomiješati izlazne i ulazne fakture i stanje neće biti dobro između kupaca i dobavljača. Izvodi banke dobri, blagajna još uvijek kod Izraela, a ostala dokumentacija kod Kine, to bi bilo sve.

A da, da ne zaboravim: Ako Kina ostavi pos'o i udruži se sa svima nebitnima za učešće u ovom balansu stanja, odosmo mi svi u… helać.

Rat između duhova privodi se kraju, nazire se rasplet

Pometnja na terenu. Nema vođa. Obmanuli javnost, i … politika u kolapsu. Nije da nema izvrsnih političara, ima ih. Problem je u tome što su se oni sakrili iza: dječje literature, dječjih filmova, dječjih igrica, dječjih nada … i od pogleda odraslih, jer su se u odrasle razočarali. Ne žele više ni s kim, osim s djecom da se druže, jer … djeca su LJUDI. ONI znaju da im treba ljubav. Odrasli su ljubav prodali za interes.

Rat između duhova odavno traje, ali njegov početak je istorija zapisala perom umočenim u gusto mastilo: GODINA 1990-a. To se nekako poklopilo baš sa godinom zaživljavanja demokratije i uvođenja demokratije kao modela upravljanja državom – u većini država. Da je slučajno, nije. Razloga za rat duhova je bilo i ranije, ali ova demokratija, Bože sačuvaj, je baš dolila ulja na vatru. Zašto?! Zato što je proces materijalizacije čovjeka tada bio završen. Materijalna strana insana nadvladala. Doduše rat je dobijen predajom ili iz neznanja. Isto mu ga dođe. Desilo se to, kao što je logično naslutiti, upravo onda kad se duhovnost uspavala. Pa spavala … i spavala. I mrsko joj bilo da se probudi, nekakva je lijenost obuzela. Sve bi, možda, tako kako ide išlo i dalje (zaobilazim istinu, jer sve baš ide onako kako mora ići), da se duh nije probudio. Puno je duhova spavalo. I puno ih se iznenada probudilo, i pobunilo, i skočilo, i uskomešalo se u silnoj gužvi. Pokrenuše se čete, pukovi, divizije, vodovi. Ratuje: olovka protiv kompjutera, radio-mangala protiv radio-talasa, ideologija protiv ideologije, nacionalizam protiv vjere. Tutnji na sve strane. Svo “Trišće” svjetsko za potpale vatre čuvano, odjednom bi potrošeno. Što od silne vrućine, što od naboja “svakojačega” podgoriše šerpe, popucaše flaše, ili čepovi poiskakaše sami od sebe, ekspreslonci eksplodiraše.

Čudna jada
od ljudskosti pada.
Sad duhovi vrište pjesmu nade,
da se spasi što se spasti dade;
vanzemaljci u pohode kreću
da duhove u borbi presreću;
da im šapnu jednu javnu tajnu,
javnu tajnu- tajnu zavičajnu.
Pitali se duhovi iz čete
dal’ to njima vanzemaljci prijete.
Odgovor im pristiže iz puka:
“Vanzemaljska nama je poruka”.

Nesta “trišća”;
za potpale mnogo ima lišća,
svaki listak jedna ljudska glava,
divizije nas duhova slava.
Divizija na to proglas šalje
da se hrabro ide naprijed dalje.
Tad se javi divizija nova
da izvadi narod iz okova
interesa što bez smisla jede
ideale koji nešto vrijede.
Progovara divizija nova:
“Poruka nam evo stigla ova”:
“Udružite kompjuter i pero,
sva zračenja i mangala-prelo.
Priču s pričom udružite,
bez okova produžite,
ud'jelite od nacije vjeri,
pa živite posvećeni mjeri
za insana određenoj, eto.
Ne gazite ono što je sveto!”

Došlo vrijeme prostitucije na sceni, dobrih pjevača gotovo da i nema!

Nudim toplinu koju čuvam u srcu zbog svih dobrih Bošnjana, zbog onih koji su živjeli, žive ili će živjeti u Bosni i Hercegovini, a osjećali su je, osjećaju ili će je osjećati kao svoju domovinu. To znači: osjećaju je kao zemlju svojih pradjedova; oni su ti koji su, bezuslovno rečeno doživljavali, doživljavaju i doživljavaće svaku patnju “bića” te svoje domovine na prirodan, iskren način, način koji je u skladu sa istinom. Kako se jedna država naziva je nebitno za utvrđivanje istine o njenim stanovnicima. Da li se ona zove Švicarska, Kanada, Španija, Turska, ili možda Bosna i Hercegovina nebitno je za istinu o ljudima. Stanovnici Švicarske su Švicarci, Kanade Kanađani, Španije Španci, Turske Turci, a Bosne i Hercegovine su Bosanci i Hercegovci – koji su već od 12-og stoljeća spominjani kao DOBRI BOŠNJANI, ne kao pripadnici nekog entiteta, jer ni tada u Bosni i Hercegovini nisu živjeli pripadnici samo jedne vjere, nego pripadnici različitih vjera, isto kao i danas, isti narodi. Istorija je jasno kazala da se radi o teritorijalnom nazivu. Dakle, Bošnjani su bili stanovnici određenog teritorijalnog područja, isto kao što su to i danas. Zato nije trebalo da se izvjesne grupe stanovnika Bosne i Hercegovine odriču svog kulturno-istorijskog nasljeđa u korist jedne grupe stanovnika. Ta grupa koja je naslijedila zajedničko ime za stanovnike BiH (koja je inače većinska) je sebe osigurala time što je obratila pažnju na vlastito ime (to je posljedica nehaja onih koji su više voljeli da ostanu bez vlastitog imena, samo da bi učestvovali u zajedničkom, uopštenom nazivu za identitet, koji isključuje lični identitet, samim tim priznaje vlasništvo nad sobom, te posljedično tome nema vlasništva ni nad čim, a uslovljen je vlasništvom nad sobom. Vlasništvo kao pojam tada sužava prostor onom što ga definiše). Ova spoznaja otkriva još jednu izvornu istinu o uzročno-posljedičnoj vezi, a ta je: “Onaj koji otima nešto, ne želi suvlasnika u vlasti nad onim što sebi bespravno pribavlja”; ili: “Onaj ko bi oteo biva ljuti neprijatelj svom slugi, ako sluga ne opravda svoju ulogu služenja ka tom cilju”. Ni jedna od ove dvije teorije ne osigurava vazalu (slugi) izvršnu vlast, niti mu osigurava vlasništvo. Ništa osim da dobije zaštitu vazal ne može očekivati kao posljedicu svog služenja, ali… problem je u nedostatku prijetnje, ili istinskog znanja o prijetnji, te dolazi do sukoba teorije i prakse po pitanju: “Od čega i od koga pružiti zaštitu?” Zato u državama u kojima neki dio populacije služi interesima druge države dolazi do anarhije u vlasti. Ti ljudi, te sluge, nemaju jasnu političku opredjeljenost, oni su “udrobili” u svoju političku “čorbu” i nacionalkomunizam i anarhizam; nacionalkomunizam države kojoj služe ih truje, a anarhizam koji svojim otrovnim djelovanjem proizvedu u vlastitoj državi im agoniju produžava. Ova čorba bi možda bila pikantna kao krem čorba od koprive da u njoj nema nepomirljivosti ukusa nekih “KONTRADIKTORNIH” začina: komunističkog centralizma u vlasti i anarhističkog bezvlašća, kao i nepomirljivosti isticanja nacije u nacionalkomunizmu sa anacionalnošću anarhizma. Ove kontradiktornosti, a one dolaze od (da se kulturno izrazim) kontradiktornih ličnosti, su garancija neuspjeha ovakve političke opredjeljenosti.

I, na koncu, šta će biti kad potrebe za vazalstvom nestane?! Kad se shvati da vazal uzalud služi svome vladaru – kad se shvati da je krajnje nemoguća pretpostavka da će se BiH razgrabiti između susjednih država i da pretpostavka o mogućnosti stvaranja Velike Srbije ili Hrvatske proizilazi iz projekcije. PRETPOSTAVKA NIMALO ISTINI NE KORISTI, a upućenost u istinu koristi svakoj preetpostavci. Dokaz da je to tačno je mnoštvo propalih projekata, jer samo oni projekti koji su zasnovani na istinskim pretpostavkama “prežive”.

Garancije nikakve od svog vladara vazali nisu dobili, po pitanju zaštite. Šta će biti kad zavedeni ljudi shvate da rade za tuđi, a ne za svoj interes; kad shvate da je feudalno društvo ostalo u dalekoj prošlosti, pa samim tim nema ni feudalnih vladara, te s toga nema ni te garancije sigurnosti koju bi taj feudalac mogao nekakvim dekretom osigurati! Dekret Srbije i Srpske o djelovanju za opstanak Srba mene ne potsjeća ni na što drugo nego na to da je Srbija sa svojim Miloševićem na čelu vodila jednostranu diktatorsku politiku balkanskog krojača sudbina, pa vidimo šta se desilo dosad. Srbi su počinili velika zlodjela i bili uzrokom i pomjeranja, i premještanja, i ubijanja i svog i drugih naroda u ime osiguravanja “opstanka” Srba. Da li su sigurniji danas, nego jučer? Nisu, a prijetnje Srbima nije ni bilo, niti im je neko prijetio prijetnjom opstanka (oni su prijetili nestankom javno, preko svojih vladara moći – oni su preko medija iznosili te prijetnje) – kome, svakom je znano. Pa šta oni onda osiguravaju sebi mimo opstanka koji nikad upitan bio nije, ako prijete?! Pa naravno, prijetnju i sebi i drugima. I dobijaju odgovore na tu prijetnju. Ovo sumiranje podataka dovodi do tačnog tumačenja tog dekreta, dovodi nas do biti dekreta – do postulata, onog što se logički ne može dokazati: ne može se logički dokazati da su Srbi pod prijetnjom opstanka. Kako onda tumačiti dekret?! Tako što ćemo isčitati logiku ove nelogičnosti, za šta i ne treba biti pametan. Isčitavajući je dolazimo do naslova: “Dekret Srbije i Srpske o djelovanju za uspostavljanje institucije Srpstva koja će osigurati Srbiji ulogu Balkanskog žandara, koji će palicom nastaviti tamo odakle se dalje metkom nije moglo, sve u cilju nastavka sna iz 90-ih.

Nema šanse ni da se nakon buđenja i ponovnog uspavljivanja nastavi sanjati isti (nedosanjani) san, a kamoli da se ostvari taj san. E, zar se dosad to nije shvatilo, zar je premalo žrtava palo da bi smo mogli očekivati da se shvatilo. Zar nije ljepše u čovjeku vidjeti čovjeka i zalagati se za prava svih ljudi. Valjda sam i ja čovjek i imam pravo na opstanak, pa i u tom dijelu Bosne i Hercegovine gdje mi je i pradjed, i djed, i otac živio, a i ja – sve dok me Srbi iz moje kuće ne istjeraše i u bijeg glavom bez obzira ne natjeraše. Šta taj dekret o meni kaže?! Ne znam šta kaže, ali ja kažem da je ljepota u oku posmatrača. S toga je dobro biti dalekovidan i vidjeti svu ljepotu šarolikosti cvjetova i ljudi.

Ovo je oda posvećena ljudima koji su nosioci identiteta i čuvari sopstvenog integriteta. Čovjek kao integralna jedinica ionako crpi prve informacije iz svog okruženja. Nadam se da svi znamo da je od esencijalne važnosti da dijete raste s osjećajem uklapanja, hoću reći da se osjeća prirodno: svoj na svome. Neki su sebi dali za pravo da oduzmu svojoj djeci to pravo. Pravo da svoju domovinu Bosnu i Hercegovinu osjećaju svojom.

Integralni račun će neke skupo koštati. Integralni račun služi za rješavanje diferencijalnih jednačina. Ne pričam gluposti, jer svijet ima temeljni princip na kojem djeluje. O njemu sam ranije pisala. A bitno je da državljani Bosne i Hercegovine razmisle o definiciji diferencijalnog i integralnog kao pojmu, pa obrnu značenje odgovora koji će dobiti, … ako nisu matematičari po struci.

Htjeli mi to ili ne htjeli, mi podliježemo jednom jedinom univrzalnom zakonu koji je ONAJ KOJI SVE ZNA i OBAVIJEŠTEN JE O SVEMU USPOSTAVIO. Taj zakon nije teško razumjeti i tumačiti sebi; on počiva na dva principa: jedan za djelovanje, jedan za rezultat djelovanja. Za djelovanje: zakon o uzročno-posljedičnoj vezi, a rezultat djelovanja se bazira na principu paralelnosti. Kad ovo znamo, znamo i da što god čovjek radi – sebi radi, a drugima može samo nanijeti bol (pričiniti materijalnu štetu, ili nanijeti duševnu bol, a obadvoje boli čovjeka), ali nikako ugroziti ili oduzeti im integritet ličnosti. Lični integritet nije uslovljen ničim osim nosiocem istog. Dakle, niko nikom ne može oduzeti integritet, ali nosioc integriteta svoje ličnosti može “zalutati od njega”, dakle, udaljiti se od svog integriteta (što znači da će mu se, najvjerovatnije, ponovo vratiti), ili ga se može svjesno, svojom voljom, odreći. Kao tipičan dokaz ove istine koju iznosim može poslužiti moj primjer: moj boravak u Švedskoj je rezultat etničkog čišćenja u Bosni i Hercegovini. Onaj ko me je izbacio iz moje domovine je mislio da može uništiti moj identitet, a samim time razobličiti mi integritet: mislio je da će tako ostvariti svoj identitet (o njemu je imao samo viziju do tad) i osigurati suverenitet (integritet)svoje ličnosti. Fatalna greška u procjeni, te s toga i u postavci, i… Naravno – nije uspio, jer šta god ko radi, sebi radi. Ako radi dobro, dobro je rezultat njegova djelovanja. Ja sam imala, a i dalje imam svoj lični integritet bez obzira na činjenicu da samo “mjesec- dva” u Bosni i Hercegovini godišnje provedem. Taj moj lični integritet se samo učvrstio nakon mog protjerivanja iz BiH. To je ta uzročno-posljedična veza djelovanja (nečijeg) na mene: uzrok, u mom slučaju, prema univerzalnom zakonu o djelovanju, je negiranje istine o mom pravu na postojanje; posljedica, prema istom zakonu, je da je meni ojačana svijest o tom pravu, svijest koja je potrebna na putu istine. Dakle, moj napadnuti integritet je crpio energiju iz napada na njega, te tako ojačao. Imala sam svoje mišljenje i prije progona iz BiH, imam ga još izgrađenijim kao prognanik. Ja sam slobodna u formiranju moga mišljenja, hoću reći moj integritet je očuvan. Šta se desilo s napadačem na moj integritet?! On je prodao drugom svoj integritet, a treba mu taj integritet, te je s toga ovisan o drugom u formiranju svoga mišljenja. Rečenice poput: “Mi ćemo slijediti odluke Hrvatske”, ili “Mi ćemo uraditi ono što i Srbija, a sve ostalo odbacujemo”, odašiljaju signale o ograničenoj slobodi mišljenja govornika. Zvuče nedoraslo, te tako i neartikulisano u promociji misli. Po mom mišljenju su takve izjave pogubne za lični integritet osobe i ponižavaju ga time što označavaju nemogućnost uticaja na svoju vlastitu sudbinu, jer su Hrvatska i Srbija druge države. Ljudi o kojima pričam su zavedeni. Šta hoću reći?! Hoću reći da ljudi koji ne posjeduju integritet svoje ličnosti nemaju ni jednu drugu mogućnost osim da prihvate tuđe mišljenje, oni bivaju oružjem tog mišljenja. Oni su, dakle, sredstvo kojim se neko koristi. To je meni isto k'o ono kad učenik ima školsku lektiru, ima zadatak da pročita i obradi neko literalno djelo, a on dođe toliko spreman u školu, na taj dan propitivanja o tome, da ne zna ni šta je trebao pročitati, a kamoli da zna šta je pisac s “otijem hotio rijet”. Tako ti taj učenik na upit učiteljice: “Šta si ti “Bezimeni” pročitao?”, blehne u učiteljicu sav zbunjen, a laktom frenetično udara takt po drugu do sebe u školskoj klupi, dok u panici šapuće: “Šta sam pročit'o, šta sam pročit'o??? Zar tom učeniku nije bilo bolje da bude dio integralnog računa znanja u svom razredu?! Čak bi i učiteljica shvatila da je i ona dio integralnog računa znanja. SAMO DIO! A liči i na ono kad jaro izvraćenih džepova nazove (telefonom) svoga pouzdanog, imućnoga jaru, pa u žurbi izrecituje: ” Treba mi lova, treba hitno, možeš li mi posuditi lovu da pokrenem biznis?”, a imućni jaro svoj odgovor preduhitri pitanjem: “Šta si planirao pokrenuti?”. “E, to ti ne mogu reći, to je moja lična stvar”, užurbano će ti onaj “otamo”.

Zacrveni se imućni jaro, isto k'o Dodik, pa kaže: “Sačekaj minut”, zvaću te. Trkom u kuhinju da se ženi izjada kako mu je jaro bezobrazan: “Ima povjerenja u moje pare, a meni ne vjeruje”, te onako ljut, ne pronašavši ženu u kuhinji i nemajući vremena da ode do wc-a da je tamo potraži, požuri da na vrijeme nazove jaru da dogovore mjesto preuzimanja love: O D M A H – da jari izvraćenih džepova biznis ne umakne.

Nađoše se na pola puta između svojih prebivališta, u kafani. Kad se primopredaja para obavi, ne imade jaro izvraćenih džepova vremena ni da popije kahvu sa jarom što mu džepove napuni. Šta ćeš, vrijeme je novac. Tako ti pouzdani jaro popi kahvu sam sa svojih osjećajem praznine u duši, a potom praznih džepova ode kući da naruči duplu kahvu kod svoje žene i u društvu s njom je popije.

Kad on, onako usput, napomenu ženi ko ga je zvao i gdje je bio, ona će ti njemu: “Gdje sam ja bila kad je zvao?” “Sigurno u zahodu vanjskom”, on će ti svojoj ženi. “Da sam ja bila u kući, ti ne bi iz nje ni izašao, jer niti bi meni trebao zahod, niti njemu pare. Pa nisi valjda opet dao pare nekom ko te množi s nulom?! Budalo, sa sobom te množi, znam, jer od kad se s njim družiš na nuli smo i ja i ti, zato što i ti mene s nulom množiš. Ostali smo švorc. Pa sad ti nemoj slušati SVOJU ženu!?”, kuražno mu ONA strese pravo u facu. I neka je, ja je podržavam.

Meni je najprirodnije da svako ide ljepšim putem, putem dobra, gradeći na tom putu života prijateljske relacije s drugima, koje su uslov, a samim tim i garancija napretka čovječanstva. I tako s čovjekom i biva sve dotle dok ne skrene s puta istine.

Zbog svega ovog što je snašlo Bosnu i Hercegovinu, vrijedno bi bilo u fokus staviti “dobrog Bošnjana”, te ga izanalizirati – da dođemo do odgovora na pitanje: Šta je to što tog Bošnjana ODREĐUJE? Doduše, ja sam to već uradila. S toga vam nudim odgovor koji sam dobila da ga umetnete u vaše odgovore (znam da su ga mnogi od vas isto tako dobili). Kasnije možemo svi zajedno razmotriti rezultate odgovora koje ćemo imati, te na osnovu njih utvrditi činjenice koje će nas odvesti do tačne definicije onog što nas, sve građane Bosne i Hercegovine, toliko dijeli. Da podsjetim, naši pretci nisu imali problem oko djelidbe, oni su bili kompaktni u svom integritetu. Mislim da već slutite do kojeg odgovora sam došla, ali reći ću vam ga: BOŠNJAKA ODREĐUJE DEMOKRATSKI PRISTUP SEBI SAMOM. ON BEZ TOLERANCIJE NIJE MOGUĆ. Priznaćete da u životu, inače, moramo naučiti da imamo tolerantan odnos i prema pravima (i svojim i tuđim) i prema vrijednostima uopšte, ali ja ne bih gurala nos u pravni sistem, jer nemam kompetencije za to. Svejedno nam je dovoljno to što znamo da se svačije pravo mora poštovati, i da je pravo (kao institucija) “stvoreno” od ljudi – da bi služilo za reguliranje odnosa između osoba ili ljudi. Dakle, budimo pravni subjekt, svako ponaosob, oživimo to svoje pravo. Preuzimajući to svoje pravo, znaćemo preuzeti i svoju obavezu poštovanja istine da svako od nas mora sebi priznati: “Moje pravo se proteže do prava osoba oko mene”. Ne smije se nagaziti tuđe pravo. Znanje o tome je, izgleda mi tako, definisalo običnog, iz starih vremena, dobrog BOŠNJANA. Ljudi moji da li je moguće, a moguće je – jer se već ispostavilo tačnim, da su ti naši preci bili civilizovani ljudi!? A mi? O svom civilizacijskom stupnju razvoja smo svakako dužni da porazmislimo svako ponaosob, kao pravni subjekti, i na ličnom i na globalnom planu.

Hvala što me otrpiste, vi koji ste bili uporni u vašem istrajavanju čitanja ovog teksta. Znam i ja, isto kao i vi, da je lakše poslušati kakvu pjesmu na youtube (čemu većina nas pribjegava), nego pročitati kakav poduži tekst. Evo vam i dokaza da sam u pravu: ne pišem čak ni ja lošije nego š to neki pjevaju “na youtube”, a pogledaj im samo broja pregleda, a “đe” su moji?! Svjesna sam ja da nam pjevanje neće riješiti probleme, zato i brinem i svoju brigu zapisujem na ovom blogu.

Život može biti pjesma, a nije. Mi imamo problem, mi više volimo slušati, nego živjeti. Dok mi slušamo, neki nam pjevaju po nas pogubne politike. Došlo vrijeme prostitucije na sceni, dobrih pjevača gotovo da i nema!

Dijete se treba voljeti bezuslovno

Naše dijete, od dunjalučkog koje nam je Allah dao na muku (trud) i uživanje, je ono što se mora voljeti bezuslovno. To nam je dug pred Bogom. Na istinitost ove tvrdnje nimalo ne može uticati ni dječja neposlušnost roditelju, ni dječji otpor prema roditeljima i njihovim stavovima, ni maloljetnička delikvencija ( jer njen korijen izrasta iz mješavine tri, presudna za djelovanje djeteta, iskustva: iz porodice, škole i društva). Kad ovo znamo postavljaju nam se pitanja koja krče put ka otkrivanju univerzalnih vrijednosti: “Šta sam uradio (JA KAO RODITELJ), a šta sam trebao uraditi?! Šta nisam uradio, a trebao sam uraditi?! Šta sam uradio, a nisam trebao uraditi. Kad sebi odgovorimo na ova pitanja, ostaje nam samo jedno pitanje za koje trebamo pronaći odgovor, a to je: Zašto nisam uradio ovo umjesto ovoga? Kad ovaj odgovor sebi damo, pa potom razmotrimo trenutnu situaciju, iz tog odgovora crpimo informaciju o daljnjem ponašanju nas kao roditelja. Kad iznađemo pravi način “susreta” s djetetom, naravno prilagođen našim i djetetovim mogućnostima, bivamo spremni da pozitivno utičemo na dijete kroz susret s nama, a samim tim mijenjamo i dječje ponašanje pri “susretu sa školom i društvom uopše”. Ovakav pravilan pristup spornom pitanju nam rješava i dilemu oko toga ko je kriv što je dijete takvo kako jeste, a ne bi trebalo biti. Kao podloga takvom razmišljanju, a ujedno i kao verifikovanje takvog razmišljanja poslužiće nam upravo pitanje vezano za djecu koja su hvale vrijedna: Ko je zaslužan za to što je dijete takvo kakvo jeste, a moglo je biti i drugačije? Dakle, ovo pitanje nam jasno ukazuje na to da da nema djeteta nebi bilo ni priče o djetetu. S toga mora biti svjestan i roditelj, i škola, i društvo da se moraju prilagoditi djetetu i njegovim trenutnim mogućnostima i iz takve perspektive posmatrati, te iznalaziti rješenja za nastalu situaciju. Dakle, dijete se pita. Dijete je učesnik, a roditelj, škola i društvo su saučesnici u svemu što dijete uradi, te tako dolazimo do dvije riječi koje nam se serviraju same, ispred nas: posredno i neposredno. Roditelj posreduje, prvi u nizu posredovanja, da bi dijete uradilo nešto neposredno poslije tog posredovanja. Ovo nas dovodi ponovo do istog, odlučujećeg faktora za način djelovanja djeteta.

Ovo znanje do kojeg smo došli neće nikad opravdati svrhu svoga postojanja ako ne shvatimo da je LJUBAV PREMA DJETETU pokretačka snaga koja nam je potrebna da uputimo dijete na PPRAVU STRATEGIJU KOJOM ĆE SE KORISTITI U RJEŠAVANJU PROBLEMA na koje nailazi. Strategija pristupa ljudima i stvarima je ono št nas kroz život vodi. Svi mi, i odrasli i djeca imamo strategije svoga ponašanja. Dijete nije dovoljno zrelo, te s toga ima LEŽERAN pristup svemu, pristup koji može dovesti do toga da dijete počne “kliziti” kako bi izbjeglo PROGONE (u smislu pritiska na njega da: jede, piše zadaću, uči, ponaša se onako kako se od njega očekuje, a ono (dijete) zbog svog ležernog “klizećeg” stava nesvjesno ili svjesno poradilo na tome da i roditeljski stav prema njemu bude KLIZEĆI (U smislu popuštanja prema njemu (djetetu), u zahtjevima o obavezi koju djete nosi)), kao i OBAVEZE. Ovo saznanje nas vodi do toga da zaključimo da OBAVEZA MORA PROGONITI DIJETE DO ISPUNJENJA TE OBAVEZE. Šta to znači?! To znači da se djetetu obaveza mora nametnuti, ali ne zaboravimo, to mora biti s TAČNOM “DOZOM”. Ako tačnu “dozu” (koju je dijete sposobno nositi) ne odredimo, čak i kod djeteta koje želi da nosi, ili već uspješno nosi svoje obaveze, da i ne govorim o djetetu koje “MIGOLJI, ili se “IZMIGOLJILO” od obaveze odgovornosti, konačan rezultat će biti loš. Dakle, stupanj odgovornosti i mogućnosti moraju biti srazmjerni. Ukoliko se mogućnosti povećavaju, stupanj odgovornosti se treba povećavati. To je put do proširenja perspektive dječjeg razmišjjanja, samim tim i snažnijeg djelovanja. Ne smijemo zaboraviti ni na jedan vrlo vazan podatak (koji može i te kako uticati na sudbinu djeteta) da NEKA DJECA SAZRIJEVAJU BRŽE, NEKA SPORIJE; KOD NEKE DJECE JE INTELEKTUALNI NAPREDAK KONTINUIRAN, KOD NEKE DOLAZI I DO ZASTOJA U TOM NAPRETKU ( što ne znači da je trajno zaustavljen), ali mi moramo predvidjeti i gornju granicu stupnja razvoja djeteta, jer ćemo ga u protivnom učiniti nesigurnim, jer će se osjećati glupim zato što intelektualno ne može dostići ono što se od njega očekuje i podrazumijeva (po mišljenju roditelja).

Pomenula sam ljubav prema djetetu kao pokretačku snagu odraslih u ispravnom pristupu djetetu. Ovdje nam se umeće pitanje ljubavi: kako i kroz šta je pokazati djetetu. Ljubav prema djetetu nije ispuniti mu želje i učiniti ga srećnim u datom trenutku. Djetetu treba pružiti takvu ljubav koja će ga odvesti do trajne sreće. To znači da ćemo ponekad i mi i djeca biti tužni zbog naših odluka (jer ćemo rastužiti dijete), ali to ce svoju satisfakciju ubrzo naći u radosti zbog uspjeha koji će i dijete i odrasli ugledati u rezultatu koji dijete postigne.

Dakle, da bi dijete kontrolisalo svoje ponašanje mi moramo kontrolisati naše iskazivanje ljubavi djetetu. Mi moramo dati stimulativnu dozu ljubavi u svakom trenutku. Tamo gdje ljubavi u izrazu nedostaje mora se jasno ukazati PODRŠKA; a i ona je rezultat ljubavi. Djeca će to sve što im pružamo znati primiti, ukoliko mi budemo znali dati. LJUBAV JE DAVANJE I PRIMANJE, a za nju su osposobljeni svi. Ona je dovoljna da nas sviju uvjeri u potrebu koju za njom imamo. A mržnja, ona je dovoljna da sve nas uvjeri u svoju pogubnost.

Dakle, ljubav je ljudska potreba. Pa držimo se POTREBE u relaciji s djecom.

Europa je kontinent koji će iznijeti teret i prošlosti, i budućnosti, i sadašnjosti

Ja sam EUROPLJANKA: iz Bosne i Hercegovine sam. To nije moj izbor, to je Božija odredba, jer Bosna i Hercegovina je geografski smještena u srce Europe, a srce, svakako gledano, osjeća bolove svoga tijela. Ljudi koji žive u toj našoj Europi su njeno tijelo. Tkivo tog tijela je oboljelo i nikad nije izliječilo bolesti svoga miješanog vezivnog tkiva; a trebalo je, treba i trebaće biti zdravo. Moraće biti zdravo: kad, pitanje je sad!? Uzeće vremena, jasno je – isto kao što je jasno da će morati ozdraviti to naše europsko tijelo – ako ne želi propasti. Pametni ljudi to znaju, znali su i već rade na tome da ga ozdrave, ali pošto je svemir uređen po principu paralelnosti, logično je da postoje i “blentavi” ljudi. Oni postoje upravo radi toga da preko njih stječemo nova saznanja o tome u šta se čovjek pretvara i kojim se sve prljavim trikovima može služiti – kad napusti put istine. Ta saznanja će nas dovesti do novih strategija kojima ćemo suzbijati i ubrzo potom i pobijediti zlo tih ljudi, pa možda i oni ozdrave, ako BOG da. Bog je Milostiv i Prašta onima koji od Njega oprosta traže. Ti ljidi koji se služe prljavim trikovima da bi štogod ušićalili, oni su ti koji, da je ozdravljenje europskog tijela neminovnost zarad opstanka, ne znaju i nisu znali, jer misle da je moguće nametnuti neki drugi sistem ljudskih vrijednosti (od onog koji je Svemoćni Bog Uspostavio) – sve zarad njihovih bijednih neljudsko-materijalnih interesa i njihovog ostvarenja. Zaboravljaju da je Onaj koji je ovaj svijet Stvorio iz SVOG ZNANJA, i Obdržava ga na način koji je On Odredio, SAM SEBI PROPISAO DA BUDE PRAVEDAN, te će na nepravdu PRAVDOM UZVRATITI. Pošto je On Jedan, Neponovljiv, JEDNOĆA Njegova je ONO što drži ovaj svijet da se ne sruši. JEDNOĆA NJEGOVA neće dozvoliti da JOJ NEKO USPOSTAVLJENI ZAKON I UREĐENI HIJERARHIJSKI POREDAK MIJENJA, a NEPONOVLJIVOST NJEGOVA neće dozvoliti da se neupotpunjeno znanje čovjeka SVEOBUHVATNOM ZNANJU BOŽIJEM SUPROTSTAVLJA. TO bi bilo UNIŠTAVANJE SVIJETA OD NEKOG (čitaj: čovjeka) KOME JE SVIJET POVJEREN NA ČUVANJE. LOGIČNO JE DA ĆE TAJ NEKO BITI ZAUSTAVLJEN OD ONOG KOJI POZNAJE I VIDLJIVI I NEVIDLJIVI SVIJET, dakle – SVE ZNA, VIDI I ČUJE, TE TAKO ZNA I SVAČIJE NAMJERE. Reći ćete možda: “IZ prakse vidimo da uvijek ima mnoštvo načina (alternativa za stvari u životu, ali ljudi zaboravljaju da Božija svojstva nisu manjkava u svojoj vrijednosti, nisu isto što ljudska. Kao dokaz za ljudsku manjkavost u znanju navešću upravo postojanje mnoštva ljudi na zemlji (da bi se uzajamno pomagali, jer su pojedinačno slabi da odgovore izazovima vremena), koji će kroz komunikacijski sistem razmjenjivati mišljenja i iskustva, te tako udruženih mozgova (u svrhu bržeg stjecanja znanja) i udruženih snaga (zarad gradnje ljepšeg života) brže stizati do trajnih rješenja za svaku novu priliku. Bog je ZNAO ŠTA I S KOJIM CILJEM STVARA, te tako nije ostavio i napustio Adama (Adema, a.s.), jer čovjek nije sam sebi dovoljan, A BOG JESTE. Zato je BOG dao da se ljudi između sebe pomažu, nadopunjuju jedni druge u znanju, ispravljaju jedni drugima pogreške. Bog ljude suzbija jedne drugima (sve što nije dobro je loše, zlo: manje ili veće, svejedno, jer ono jedno drugo prizivaju isto kao što i dobro jedno drugo priziva. Dakle, Bog dobrim suzbija zlo, jer je dobro jače. Tako dobrim ljudima suzbija loše, suzbija ih u činjenju zla. Zlo ne može Boga pobijediti, a, s druge strane, Bog je dao čovjeku slobodnu volju da je usmjeri kud hoće: ka dobru ili zlu. I šta se dešavalo sa ljudima i čitavim narodima koji su u zlu svaku mjeru prevršili?! Bog ih je uništavao, o tome istorijske dokaze imamo. Tragovi njihovi postoje, ali ja se njima ovdje baviti neću.

Kontinuitet je garancija pokreta (čitaj: djelovanja), dakle: kontinuitet osigurava trajanje. Samim stvaranjem mnoštva ljudi, Bog nam je dao ZNAK o mnoštvu djelovanja i mogućnosti usvajanja najljepšeg iz mnoštva. Pričam o alternativama djelovanja. Mnoštvo različitosti, kako ljudi i životinja tako i biljaka, upućuje na mnoštvo različitosti odnosa žive prirode prema mrtvoj, a i prema samoj sebi – jer šarolikost ponuda osigurava put razmišnjanja, promišljanja i odabira, put koji vodi do najboljih relacijskih modela: pričam o načinima nastupa ljudi prema prirodi, kao i o tome kako pristupamo jedni drugima, dakle: ovo izlaganje me neminovno dovodi do riječi STAV. Kako izabrati najbolji ZAJEDNIČKI STAV s kojim ćemo pristupiti problemu?! Odgovor je jednostavan: posljedica našeg pristupa problemu u smislu PRAVEDNOSTI mora biti ista za sve, iako uslovi nisu bili isti za sve. Pojam pravedno uključuje vrijednosti i pravilno vrednovanje (prema zaslugama – što automatski isključuje zloupotrebu položaja). S toga je NAŠ STAV ključ rješenja svih problema. Stav je djelo pameti i truda, a pamet i trud definišu karakter čovjeka. Dakle, stav je odrednica karaktera čovjeka. Na osnovu njega se mogu predvidjeti sve i akcije i reakcije pojedinca čiji stav tumačimo. Ne treba ostavljati prostora smutnji među ljudima, jer loš je izgovor pravdati se strategijom. A zašto je takav izgovor falsifikat?! Zato što je strategija koju je neko osmislio OGLEDALO njegovog karaktera, jer stav je valjda način pristupa. Ja ovdje pričam o temelju kuće, karakteru, pričam o osnovici – polaznoj tačci. O TEMELJNOM STAVU ČOVJEKA PREMA ŽIVOTU UOPŠTE. Ova diskusija sama sebe vodi do razgraničenja koje objašnjava smisao našeg bitisanja. Na šta asocira skup ove dvije riječi: temeljni stav?! Pa naravno, na: ispravan ili neispravan. Dakle, stav mora biti ispravan u svakoj prilici. Bez istine ga nema. Istina je sinonim vječnosti i simbol života. Istina je pojam svjetlosti, jasnoće (a laž je providna, kroz nju se uvijek može jasno vidjeti istina koju laž želi zakloniti “svojim tijelom”), te tako i istina o strategijama jeste da one moraju počivati na istinskim principima; sve ostalo je zamajavanje, a po definiciji istine, zamajavanje (obmanjivanje, zataškavanje istine) je suprotna riječ za istinu. Dakle, to je laž.
Mi živimo smisao ili besmisao našeg života. Cilj nam je punoća, ostvarenje. Dakle, mi moramo biti svjesni odgovornosti koju preuzimamo prilikom odabira. Naši stavovi nas vode kroz taj naš zivot. Onaj koji će doživjeti smisao života, hoću reći ostvariti sebe, svoju sreću, je onaj koji će uspjeti izgraditi principijelan stav. To je stav koji je neoboriv. Ti srećni mogu biti samo oni koji biraju istinu, jer samo oni koji se povode za istinom mogu doći do potpune principijelnosti svojih stavova, samim tim i do otkrivanja novih istina ( do kojih ranije nismo došli).

Laž ne može ostvariti principijelan stav. Ona je sama po sebi prevrtljiva. Na svom putu preživljavanja mijenja svoje iskaze (koji su uslovljeni stupnjem razotkrivanja istine u “postupku koji traje”, ona priznaje samu sebe onim što jeste u onolikoj mjeri koliko je istina natjera. Van svake pameti, tu nema ni trunke samopoštovanja. Dakle, laž nam šalje poruku o besmislu svog postojanja. Pa ko hoće smislenu Europu sigurno zna šta mu je činiti. Zlostavljanje, mučenje, otimanje, protjerivanje … je materijalni dokaz o onima koji to rade da oni žive besmisao svog života. Ona (laž) sebe ne može ostvariti. Da je to tako evo dokaza: Laž samu sebe nikad ne može dokazati, zato što je lažljiva (neće o sebi reći istinu, neće reći: “ja sam laž”), a istina samu sebe potvrđuje uvijek i iznova sa novim dokazima.

Uzroci su uvijek posljedica ranijih dešavanja, a posljedice su uvijek “ogledalo” ispravnosti ili neispravnosti djelovanja čovjeka koji je zatekao posljedicu. Ako je ispravno tretirao posljedicu (zatečeno stanje) nova posljedica mora biti dobra, jer se pozabavila uzrocima koji su kamen spoticanja na putu uspjeha. Bog sigurno neće dozvoliti da čovjek izađe iz domena svojih ovlasti (Bog zna koliko je i zašto kome prostora u djelovanju ostavio) – PRISILIĆE ČOVJEKA DA ISPUNI ONO ŠTO MU JE NAREĐENO. Ne treba se zavaravati, mi misiju insana (čovjeka) u potpunosti ne razumijemo – mi znanja imamo onoliko koliko Bog hoće (a On hoće da ga imamo, ali mi moramo težiti istini i istinskom znanju da bismo uvijek i iznova pravovremeno imali odgovor na sve životne izazove. Mi ih nemamo, jer ima ljudi koji prave odgovore kriju – ne smatrajući da je to neki veliki grijeh, ili ih negiraju – misleći da će manipulišući tuđim životima (ili ucjenom, ili etničkim čišćenjem, ili porobljavanjem i u duhovnom i u materijalnom pogledu, ili istrebljenjem) stići do sreće, blagostanja, a ponajviše zbog toga što misle da će tako biti od najuglednijih stanovnika zemlje. Varaju se. ISTINSKI DOŽIVLJAJ ZADOVOLJENJA SVOJE POTREBE ZA UGLEDOM KOD LJUDI i ISTINSKO UŽIVANJE U SREĆI i blagostanju mogu ostvariti samo pravedni ljudi.

Da je ovo što govorim tačno govori činjenica da ljudi koji nisu pravedni ne mogu svoju glad nikad zadovoljiti, i “crknuće” ti samodopadnici što bi u božanstvo sebe da pretvore ( u očima drugih – iako sami znaju koliko su u svojim očima slabi i bijedni; tišti ih i razara mržnja prema svakom ko ispravi svoju kičmu pred njima i potjera ih da pogledaju sami sebi u oči, mislim: ne dozvoli im da projiciraju na druge svoje fatalne (pogubne) greške da bi mogli nesmetano dalje. To postaje način preživljavanja, do tolike mjere čovjek može uništiti vlastitu psihu). Bijednici, to ih zov lažne sreće u ponor pakla tjera.

Ovo do sad što spomenuh ima veze sa stanjem u Europi, te s toga nije odstupilo od teme. To ne znači da je ovdje kraj priče o Europi i čovjeku u njoj. Europa ima potencijal da riješi svoje probleme. I više od toga, ako moćnici u njoj smognu snage da pobijede sebičnost i predrasude. Samim time će se riješti kratkovidnosti u pogledima na život i svijet. Pomagala za to su im tu, ispred nosa: u širini spektra raznolikosti. Nek’ se pozabave kvalitetom ljudi, a ne podobnošću proizvoljno definisanom.

Zbog narušenog balansa u čovjeku, došlo je do toga da je nauka pobrkala pojmove. Naime, nauka misli da postoji paralelni univerzum, a on ne postoji. Došlo je do zamjene teza: postoji princip paralelnosti, što nikom nije novina. Zakon univerzuma se zasniva na njemu. To ljudi znaju još iz starog zavjeta – TORE (TEVRAT), kada je Bog naredio Nuhu, a.s. da gradi lađu i sa sobom povede od svačega po par. Taj par nije jedno i nema potpuno ista biološka svojstva, a ni namjenska. On (par, postojanje tog para) ima veze sa opstojnošću koji taj zakon paralelnosti svojim principom osigurava. To što u trodimenzionalnom prostoru ima mimoilaženja, ne utiče ničim na postulat paralelnosti. Ne bih dalje u nauku, a mogla bih. Neka to rade oni koji znaju. Ja sam od onih koji od nauke ne žive, nego je vole, pa joj ponekad na koncert što priredi za javnost dođem. Ovo su moji utisci s koncerta. I ovo ima veze sa Europom: LHC tuneli. NASA i njen CERN su smješteni ispod zemlje u centralnoj Europi(Francusko-švicarska granica, ako nisam zaboravila).

Zašto mislim da će Europa iznijeti teret i prošlosti, i sadašnjosti, i budućnosti?! Zato što je Europa činila krupne greške još u srednjem vijeku (kad je stado imalo pastire, a pastiri imali pravo da odlutaju, isto kao što je to slučaj i danas sa vođama europskih naroda), pričam o 1. polovini 3. stoljeća – o dobu vladavine rimskog cara Dioklecijana; a ni prije njega nije bilo dobro, jer da jeste nebi Europa uronila u mrak u tom srednjem vijeku, nego bi izašla na svjetlo. Bilo je dobro do pada Zapadnog Rimskog Carstva. Zašto Rimsko carstvo stavljam u fokus? Zato što je njegovim raspadom došlo do pljačkaških pohoda (Zapadnih Gota). U biti, ja pričam o vojnom udaru na prostoru Italije i području Alpa. S toga nije čudno to što je 1. revolucija počela u Palermu, italijanskom gradu na Siciliji. Uzrok i posljedica se smjenjuju u kontinuitetu procesa (“na halci lanca”) kretanja. Sama činjenica da je Europa morala preuzeti (i preuzela je) odgovornost za početak demokratskih procesa u svijetu je podrška mojoj teoriji o ulozi Europe po pitanju preuzimanja najvećeg tereta čovječanstva, do blagostanja za sve ljude ove planete Zemlje. Dakle, da ne pobrkamo pojmove – ja pričam o Europi kao pokretaču, o Europi koja se neće vraćati svojim stopama u mrak, nego koristeći iskustva stečena kroz svju istoriju može prepoznati put koji vodi u svjetliju budućnost. Koja su to iskustva?! EVo ih: U Europi su započela oba svjetska rata, nemojmo prizivati treći. INDUSTRIJSKA REVOLUCIJA u 18-om vijeku je ekonomiju U EUROPI OJAČALA do te mjere da joj ni Prvi svjetski rat nije mogao poljuljati dominaciju svjetskom trgovinom, ali joj ju je zato drugi svjetski rat oduzeo, da bi moć i uticaj prešli u ruke Sjeverne Amerike; Azija u ovom kontekstu nije bitna, s toga njen uticaj i moć neću miješati u ovu priču. Koju pouku treba izvući iz svjetskih ratova, i na šta obratiti pažnju? Kao prvo: Ko je i zašto započinjao ratove?! Gdje su ratovi započinjali i ko je čijim rukama vatru hvatao ili da pojednostavim: ko je kome sluga bio? Ova dva pitanja imaju sve odgovore koji su nam potrebni da bismo znali kako riješiti probleme i povratiti dominaciju svjetskom trgovinom. Pričam o moći i uticaju na globalnom ekonomskom planu. Ne mogu a da se ne osvrnem na svjetske ratove, jer ključ uspjeha je pravilno shvatanje veze između uzroka i posljedice. Dakle, govori li nam štogod to da je 1. svjetski rat pokrenut u Sarajevu 28. jula 1914, Bosna i Hercegovina? Da li smo zaboravili da je 2. svjetski rat bio najsmrtonosniji sukob u ljudskoj istoriji, ako nismo – šta nam govori cifra od 50.000.000 – 85.000.000 smrtnih slučajeva? Meni govori da, ako do 3. svjetskog rata, idemo ka uništenju čovječanstva sigurno: živimo u vremenu informacijske i komunikacijske tehnologije.

To što nam natalitet raste, to što nas je sada blizu 7,5 milijardi stanovnika u svijetu je povećanje najvećeg kapitala (ljudski potencijal), koji može svojim intelektualnim sposobnostima i kreativnošću svojih poduhvata umnožiti dobit. A kapitalna dobit je uslovljena upravo brojem ljudi na zemlji. Iz dosadašnje prakse to vidimo: što nas je više (iz godine u godinu) to brže idemo naprijed na svakom planu. Logičan slijed, te je s toga nelogično pitati se koliko nas (ljudi) planeta zemlja može primiti. Šta zemlja držati u sebi i na sebi može već iz dosadašnje prakse znamo da nema granice koju ljudski um može dokučiti, ali dovoljno je što je Bog broj svega unaprijed odredio.

I na kraju, Europa ne može bez istoka: na to upućuje i sama činjenica da je Turska smještena na jugoistoku Europe i u jugozapadnom dijelu Azije. To ko je na istočnoj, a ko na zapadnoj strani ovdje ima i neku svoju simboliku : istok (jugo) u Europi, a zapad (jugo) u Aziji. Zato, nek’ se Europa sabere, pa preuzme više jednom taj teret sadašnjosti tako što će poraditi oko te simbolike, mislim simboličke poruke gore napomenutog jugoistoka i jugozapada: nek’ pozove svijet da se ujedini zarad … lakše orijentacije u prirodi. Da Bog dadne… da europsko bure nije napunjeno barutom koji bi da joj (Europi) dohaka. Da Bog dadne da nas (stanovnike zemlje) trgovina izmota u jedno globalno klupko, ta svejedno smo umetnuti u okruglu zemlju. Hajd'što prije, kasnije će biti još više uzlova u tom klupku. Hajd’ što prije i zbog kompasa: zarad pojednostavljenja upotrebe njegove. A i globus čeka da uočimo da nam treba čitav, a ne razbijen – da bi služio svrsi svojoj. Šta reći za zemlju?! E, ona čeka da izbaci terete svoje iz sebe. Dok to čekanje traje ima i lijekova i ljekara na ovom našem kontinentu. Ali, u Europi, kažu, nema konkretnog lijeka koji može izliječiti bolesti miješanog vezivna tkiva Europe. Vele: “Imaju samo lijekovi koji mogu pomoći u kontroli znakova i simptoma ove bolesti. Ja kažem jok, ima jedan lijek. Ima JEDAN LIJEK I JEDAN LJEKAR za vezivno tkivo čovječanstva, a Europsko tkivo čovječanstvu pripada.

Europa će biti najveći gubitnik ako ne preuzme odgovornost za svoju maloljetnu djecu, ili još gore – ako bude pobačaja. Europa treba čitav Balkan, ne samo Sloveniju. Hrvatsku još isčitava u svojoj kući, a nas ostale ostavila da se “izmeđuse” gložemo, pa da nas poslije poreda u red: najizujedaniji na začelje, na začelje ispred njih najgladniji, a iza njih najbeskrupulozniji. Tek kad Europa vidi kako kosti najizujedanijih krskaju u ustima najgladnijih, ščepaće najbeskrupuloznije, šiju im uvrnuti i sve ih zajedno u svoju kuću ugurati. E, poslije toga valja biti diplomata. Šta veliš na to?! Kad se balkanska diplomatija u suru utjera, tek dolaze izazovi Europi, a Americi i Rusiji još veći sukobi interesa, nego dosad. Znaš zašto još veći?! Zato što su dotad bili u Europi, a od tad će biti oko Europe: ko će je pridobiti na svoju stranu. Mi Evropljani ćemo biti pravi domaćini, zaustavićemo taj njihov sukob oko našeg naginjanja u stranu, pa ih lijepo pozvati u svoju kuću na razgovor o ukidanju svih povučenih crta na zemljanoj karti. Ako neće to ima se uvijek o čemu pričati, ako ništa – o globalnom zagrijavanju; njega najbolje kontamo, jer je ono prouzrokovano zagrijavanjem odnosa među ljudima, državama, pa i kontinentima. Sad je vruće i u nama i oko nas: ZAKON PARALELNOSTI.

Europa će se snaći i teret vrućine i sadašnje i buduće ponijeti. Terete iz prošlosti može i ispustiti: može Merkelova i Erdogan na jednom kontinentu. Obadvoje su pametni i jaki. Držim i da su pravedni. Jedino što ona hoće da se on više savjetuje s njom, a on opet jogunast pa baš zakusturio, muški. Njih dvoje ne žele jedno drugom nauditi, a ni jedno od njih onom drugom ne vjeruje da mu neće nauditi. Ni jedno ni drugo nema KORPUS DELIKTI, a neće ga, inšaAllah, ni imati. Oni sad odmjeravaju snage da vide koliko će respektovati jedno drugo. A da respektuju jedno drugo zna se, samo … potraga je za dozom. Njih dvoje, čitava Europa i države u njoj mogu urazumiti i Rusiju i Ameriku (ako se one ne ujedine, a nikad neće), staviti im do znanja da je dosta njihovog prepucavanja preko Europe, a i preko država drugih kontinenata; nek’ pomognu nama u Europi ako hoće, ali nek’ nam ne odmažu.

Brine mene Putin, on je skoncentrisaniji od Trumpa. Ali kad će Europa moći toliki teret i prošlosti, i sadašnjosti i budućnosti iznijeti na svojim leđima, šta je meni malo brige oko Putina da uprtim na se?!

Globalno hlađenje je na pomolu: na pragu smo Europske zime. Valja nama prespavati hladnu zimu, tako ćemo lakše dočekati novo europsko proljeće. Evo ja već zaspala. Sanjam i Europu i Evropu, vidite da postoji paralelni kontinent – isto kao što postoji paralelni universum. Isak Njutn ispade da nije znao ništa, jer ni paralelni kontinent, ni paralelni univerzum nije vidio. Jadnik, on je znao da vidi oranje na zemlji. Da, da, on je od malih stvari krenuo, a ovi današnji naučnici od velikih prema malim stvarima. A ja tek, ja vam i imam i znam: imam paralelne domovine Švedsku i BiH, a jedna od tih mojih domovina (Bosna i Heercegovina) je Palestina 3. To je potvrda da je moja BiH trodimenzionalna, i bez Čovićeve Herceg Bosne. Što je dosta, dosta je.

P.S: Miris poljskog cvijeća. Rumene obraze djevojčice miluje blagi povjetarac, dok ona .. ona bezbrižno trči kroz livadu rosnu, zastajkuje da ubere cvjetić, omiriše ga i stisne u ručici jako. Trči dalje, pa zastane da mu pridoda drugi, i tako još i još – sve dok rućica ne zagrli buket … Proljećno sunce mami leptiriće. Gledaj šarenila njihova! Oslušni cvrkut ptica iz obližnjeg šumarka! Pogledaj kako se trava blago njiše dok vjetrić nekakav fin pirka. Vidi kako kosa leprša, haljinica lahori na tom finom vjetriću, dok nožice sitno pletu. Zemljo, koliko čiste ljepote nudiš na uživanje. Kud jure one noge male, u susret čemu? Europa ne zna, ali može i trebala bi znati!!! Svejedno je ona ta koja će iznijeti teret i prošlosti, i sadašnjosti, i budućnosti.

Ja sam vas nabavio, ja vas mogu i rashodovati

E, grdna moja rano, na um mi “padne” moj otac – kad god me koja od rana zaboli. A voljela sam svog oca. Jako. Ne kažem da nije bilo trenutaka u mom životu kad sam mislila da ga mrzim i poželjela da ga nestane. Naravno, pod uslovom da se vrati kad shvatim zašto je takav kakav je. Da se vrati – da bih ga još više voljela… Njegova česta izreka, namjerno i precizno usmjerena, je bila: “Ja sam vas nabavio, ja vas mogu i rashodovati”.

Moj otac je bio vojnik bez uniforme. Čitav svoj život bio je vojnik. I umro je kao vojnik. I vidjela sam ga mrtvog, ogasuljenog (okupanog) kako leži na onom tabutu, umotan u one bijele ćefine, sa vijencem bijelim (od vate), lijepo ispletenim, oko glave (preko kose), odlučnog izraza lica (valjda odlučio da smrti “pogleda u oči”, pa ih potom u miru sklopio).

Mirno, dostojanstveno, sitno, malo tijelo moga oca na teneširu leži, a ja gledam. Moj otac! Babo moj. Vječiti mislilac. Vrijedan radnik. Mučenik. Razočaran čovjek, koji je nekad dok je bio mlad znao i “pobjeći” od problema, pa im se vratiti još ljući, odlučniji i žešći u napadu na njih.

Babo, babo, moja potreba za tvojim savjetom još je u meni, a ne znam više ni za šta će mi taj savjet poslužiti kad ni ovo saznanja što imam ne znam kud usmjeriti. Po prirodi rasuta. I u mislima, i u djelima, ali, po babinom savjetu, uvijek sam bila koncentrisana, čak isključena iz života oko mene, onda kad je trebalo donositi sud o nečemu. Možda sam zbog toga rijetko kad griješila u procjeni situacije, kao i u procjeni karaktera ljudi. Poduzimanje preventivnih mjera, priču s kojom me je “davio” moj babo, zbog svoje prirodne rasutosti sam znala počesto zaboraviti, pa bi me svašta znalo lupiti po glavi: od otvorenog plakara u kuhinji (koji sam u brzini zaboravila zatvoriti, ili trebala iz njega još nešto izvaditi, pa htjela uštediti sebi vrijeme) do drugih udaraca koji nisu ostavljali “šljive” na čelu, nego na duši. Neke sam mogla izbjeći (poput onih od “otvorenog ormara”), a neke i nisam. Život je to – zadaje udarce, ostavlja modrice. Ljudi moji, puna sam ja modrica od ljudi! A vi?

Što to bolan radimo jedni drugima kad znamo da boli?! Eh, što ti je insan, rekla bi moja rahmetli mama, pa pristavila kahvu, uzela kahveni mlin pa nam, dok kahvu melje, s osmijehom na svom blagozarumenjenom licu, blagog pogleda što stidljivo šeta i miluje jedno po jedno iz svog malog svijeta ljubavi okupljenog oko njenog strpljenja, ispričala neku svoju zgodu ili nezgodu iz aktuelnih zbivanja u tom malom svijetu: svijetu porodice, rodbine i komšiluka. Što nemam makar majčin blagi izraz lica, kad već nisam uspješna na društvenom planu, mislim: kad već nisam vojnik pravde (bez uniforme) – kako me je moj babo učio da trebam da budem. Ali, jok.

Istina, jesam ja naučila da zauzmem vojnički stav, a i izraz lica mi je po prirodi vojnički, ali ne znam da se borim. Babo, ja ne znam da se borim, te bih savjet od tebe htjela, ali tebe nema. A ni u meni nema materijala za borca, izgorio u ratu devedesetih, ostala hrpa pepela u meni, te ovo malo vremena od života što mi je ostalo (ako je ostalo išta, Bog Zna, ja ne znam) trebam za dovršavanje procesa čišćenja (odstranjivanje pepela), koji traje u meni od tih 90-ih. Ali, osjećam da sam dužna životu nešto, a ne znam šta. Dođi mi u san babo – da mi kažeš šta sam dužna i kome sam dužna. Ili … znam, reći ćeš: “Znaš ti dobro, znaš”, “ali nisam te ja tako učio”: “Nisam te učio da kloneš duhom”.

Majko, dođi i ti u moj san, dođi sa smiješkom da obrišeš moje suze. Suze starice sa dušom djeteta. Dođi da mi kažeš kad se prestaje biti dijete. Ali, znam, reći ćeš: “Ti si meni uvijek dijete”. “Čuvaj se dijete moje”. Od čega majko?! “Od naleta, kćeri”, odzvanja mi, evo, u ušima.

Probudih se iz svojih misli, pipnuh lice – osušilo se od suza, ustadoh i krenuh vojničkim korakom da dohvatim usisivač, pa krenem od čišćenja svoje kuće. Šta mi mogu “šljive” zadobivene od prepreka na mom životnom putu? Veća sam ja od njih, a i jača: imam snagu, one nemaju. JA ŽIVIM!

Zato, klonulosti moja i sve brige moje: Ja sam vas nabavila, ja vas mogu i rashodovati!

Zašto to djeca nikad nisu kriva?!

Zašto djeca nikad nisu kriva za posljedice svoga djelovanja?! Zašto odrasli snose punu odgovornost prvenstveno za svoje, a potom i za postupke djece?! Ova pitanja su u kontekstu ovog pisanja u službi odgovora, čija se tačnost ni pod kojim uslovima ne može dovesti u pitanje. Naime, iz dosadašnje prakse čovjeka kao namjesnika na zemlji nam je poznato da su u ispravno postavljenim pitanjima odgovori već sadržani. Iz ove istine proizilazi da djeca nikad nisu kriva i da odrasli snose odgovornost i za svoje i za postupke djece. Naravno, oni koji mogu uticati na ponašanje djece pojedinačno: uloga pojedinca je presudna, jer zajednički stavovi se inače formiraju na osnovu pojedinačnih mišljenja. Dakle, sve se u ovom našem životu vrti oko osjećaja za nešto, da bi se kasnije moglo formirati mišljenje. To naše mišljenje možda i smije biti pogrešno, ali nikako ne smije nagaziti na pravo drugog na formiranje ispravnog mišljenja. Tu je kritična tačka koja osigurava mentalno zdravlje. Ovakav pristup stvarima ostavlja prostor izgradnji osnovanog povjerenja, a suzbija trendove predavanja i odavanja bezumlju koje je bilo, jeste i biće uzrok svih zala. U prilog ovoj istini ide i činjenica da “ne nagaziti na pravo drugoga na formiranje ispravnog mišljenja, djeluje stimulativno na putu dobra: ostavlja prostor svima nama da korigujemo svoje mišljenje, koje određuje tokove našeg djelovanja: dakle, dolazi do suprotstavljanja mišljenja, koja crpeći dokaze u primjerima iz stvarnosti jedno drugo ili potvrđuju, ili demantuju. To je komunikacija, pokret, zovi to kako hoćeš, ali to je taj put do kreativnosti.

Odrasli su uzori djeci, ali i kreatori dječijeg ponašanja. Logički se postavlja pitanje gdje je gornja, a gdje donja granica odgovornosti odraslih!? Odgovor mora doći poslije sagledavanja uzroka – jer posljedica je činnjenično stanje. To činjenično stanje, taj učinak je posljedica našeg pristupa uzroku. S toga taj pristup treba i mora biti ispravan da bismo imali normalnu porodicu, a potom užu i širu društvenu zajednicu.

DIJETE NIKAD NIJE KRIVO, jer odrasli usmjeravaju djecu, ona mentalno nisu spremna da prihvate odgovornost za biranje puta svog djelovanja. Djeca su uvijek iskrena, i u sreći i u nesreći. Počne li se dijete ponašati drugačije (suprotno ovoj kosmičkoj istini o mentalnom sklopu djeteta), ono je ili zbunjeno ili uplašeno. Ovo stanje djeteta (čitaj: dječije psihe) je prostom oku vidljivo i alarmira negativnu posljedicu ako se pravovremeno ne reaguje. Šta hoću reći?! Hoću reći da odnos i stav prema djeci mora biti jasan. Sa djecom se lako manipuliše, te zli ljudi mogu iskoristiti dječije povjerenje, zato je prvo što djecu moramo naučiti to da roditelja pitaju o svim nejasnoćama u relaciji s drugim ljudima, i objasniti im da je to nužno za njihov srećan i bezbrižan život. Dijete se mora od malih nogu učiti da ništa novo u svom životu ne prihvata dok se ne posavjetuje s roditeljem oko toga, prosto zato što dijete ne može donijeti sud o ispravnosti onog što mu se nudi. Dakle, razumna doza nepovjerenja ne može biti kočnica u građenju relacije s drugim ljudima. Dapače, ona podstiče dijete da trenira promišljanje koje će ga kasnije usmjeravati ka zauzimanju ispravnih stavova.

U kakvoj god situaciji se dijete našlo ono je uvijek čisto, jer tek u odrasloj dobi (mentalnoj zrelosti) ono može shvatiti uzrok i predvidjeti posljedicu. A dotle, ko će drugi nego roditelj strepiti nad svojim djetetom i štititi ga od onih koji bi ih mogli navesti da urade nešto loše.
Navođenje djeteta na dobro je uvijek svjesno i rezultat je iskrene ljubavi prema djeci, a navođenje na zlo je mržnja prema čistoći i neiskvarenosti djece.

Ovo izlaganje ću zaokružiti porukom Kur'ana Časnog prema kojoj će na DAN KADA BUDEMO TVORCU SVEGA RAČUN POLAGALI, NA DAN SUĐENJA PRAVEDNOG, vrijeme svjedočiti protiv nas ljudi. Ova poruka nam jasno stavlja do znanja da nam je Bog dodijelio ulogu u životu koji vremenski teče. Taj dunjalučki život se ne zaustavlja, ne ponavlja se, nego teče prema smrti. Prostor je zasigurno u vremenu, dok vrijeme “diše” svoje trenutke neovisno od prostora. Dokaz istinosti ovih navoda je postojanje vremena kao dimenzije, kao i postojanje prostora kao dimenzije u kojem se DJELOVANJE dešava. Vrijeme nam dođe, sustavno gledano, kao “poznavaoc integralnog računa univerzuma”, a laički rečeno kao aktivni posmatrač, jer je svjedokom dešavanja. Ali, da se ja vratim protoku vremena. Poruka je, dakle, da se ni jedan trenutak našeg života ne ponavlja i da svoju ulogu koju smo imali u tom prohujalom trenutku ne možemo ponovo odigrati. Puno je trenutaka u našem životu koji su sudbonosni, a najosjetljiviji su oni koji se tiču našeg odnosa prema onima koji su nedorasli životu, a od nas uče o njemu. Zato povedimo bolje računa o tome kako utičemo na njihovu sudbinu, jer za to će se najteže položiti račun pred Bogom, prosto zato što na mlađima svijet ostaje, a psiha dječija je preosjetljiva i svaki nasrtaj na nju je razbija. Pričam o identitetu, jer želim reći: obezbijedimo djeci mogućnost da misle svojom glavom, jer u protivnom im ne preostaje ništa osim da se užasavaju pred nerazumljivim (čitaj: bezumnim). I ne samo to, čuvajmo ih od zla doživljavanja užasa u ovom svijetu u kojem razuzdanost zlog duha sve više hara.

Ni jedno zlo nije samo. Ono je kao nabujala rijeka: ako nema brane bujica uništava sve pred sobom. Zato se Islam (čitaj: vjera; ja kao muslimanka vjeru tumačim kroz islam) bavi uzrokom, a posljedica mu služi kao barometar ispravnosti ponašanja. To je ujedno i odgovor na pitanje zašto je Islam tako strog u svojim moralnim i etičkim odredbama. Dakle, odgovor je: Islam nije strog, nego je izričit (jasan) u svom izlaganju o situacijama koje mogu navesti čovjeka da počini zlo djelo, tj. Islam naređuje uništavanje sjemena zla. A to može biti samo za dobrobit čovjeka.

Pojam “povjerenje” je kompleksan pojam, jer se povjerenje ne nasljeđuje – ono se gradi na istom prncipu na kojem svako drugo dobro djelo počiva: na principu opravdanosti. Znači, trebaju nam dokazi, a za njih je potrebno vrijeme. Šta je to što ja hoću reči ovim?! Hoću reći da niko od nas, ljudi, nema pravo da očekuje povjerenje drugog dok ne pruži dokaze o tome da zaslužuje povjerenje. I uz to, to povjerenje je uvijek na ispitu autentičnosti. Da nije tako, ne bismo poznavali osjećaj gubljenja povjerenja u nekog, ili uopšteno rečeno: u ljude. Ne mislite da sam skrenula sa teme: ja sam željela da kažem koliko su djeca čista, i koliko vjeruju odraslima. To povjerenje trebamo upotrijebiti da im pomognemo da uspostave red u svojim dječijim mozgovima i životima da bi ta naša djeca stekla uslove za ostvarivanje sretne budućnosti. Zloupotrijebiti ga je ZLOČIN.