E, grdna moja rano, na um mi “padne” moj otac – kad god me koja od rana zaboli. A voljela sam svog oca. Jako. Ne kažem da nije bilo trenutaka u mom životu kad sam mislila da ga mrzim i poželjela da ga nestane. Naravno, pod uslovom da se vrati kad shvatim zašto je takav kakav je. Da se vrati – da bih ga još više voljela… Njegova česta izreka, namjerno i precizno usmjerena, je bila: “Ja sam vas nabavio, ja vas mogu i rashodovati”.
Moj otac je bio vojnik bez uniforme. Čitav svoj život bio je vojnik. I umro je kao vojnik. I vidjela sam ga mrtvog, ogasuljenog (okupanog) kako leži na onom tabutu, umotan u one bijele ćefine, sa vijencem bijelim (od vate), lijepo ispletenim, oko glave (preko kose), odlučnog izraza lica (valjda odlučio da smrti “pogleda u oči”, pa ih potom u miru sklopio).
Mirno, dostojanstveno, sitno, malo tijelo moga oca na teneširu leži, a ja gledam. Moj otac! Babo moj. Vječiti mislilac. Vrijedan radnik. Mučenik. Razočaran čovjek, koji je nekad dok je bio mlad znao i “pobjeći” od problema, pa im se vratiti još ljući, odlučniji i žešći u napadu na njih.
Babo, babo, moja potreba za tvojim savjetom još je u meni, a ne znam više ni za šta će mi taj savjet poslužiti kad ni ovo saznanja što imam ne znam kud usmjeriti. Po prirodi rasuta. I u mislima, i u djelima, ali, po babinom savjetu, uvijek sam bila koncentrisana, čak isključena iz života oko mene, onda kad je trebalo donositi sud o nečemu. Možda sam zbog toga rijetko kad griješila u procjeni situacije, kao i u procjeni karaktera ljudi. Poduzimanje preventivnih mjera, priču s kojom me je “davio” moj babo, zbog svoje prirodne rasutosti sam znala počesto zaboraviti, pa bi me svašta znalo lupiti po glavi: od otvorenog plakara u kuhinji (koji sam u brzini zaboravila zatvoriti, ili trebala iz njega još nešto izvaditi, pa htjela uštediti sebi vrijeme) do drugih udaraca koji nisu ostavljali “šljive” na čelu, nego na duši. Neke sam mogla izbjeći (poput onih od “otvorenog ormara”), a neke i nisam. Život je to – zadaje udarce, ostavlja modrice. Ljudi moji, puna sam ja modrica od ljudi! A vi?
Što to bolan radimo jedni drugima kad znamo da boli?! Eh, što ti je insan, rekla bi moja rahmetli mama, pa pristavila kahvu, uzela kahveni mlin pa nam, dok kahvu melje, s osmijehom na svom blagozarumenjenom licu, blagog pogleda što stidljivo šeta i miluje jedno po jedno iz svog malog svijeta ljubavi okupljenog oko njenog strpljenja, ispričala neku svoju zgodu ili nezgodu iz aktuelnih zbivanja u tom malom svijetu: svijetu porodice, rodbine i komšiluka. Što nemam makar majčin blagi izraz lica, kad već nisam uspješna na društvenom planu, mislim: kad već nisam vojnik pravde (bez uniforme) – kako me je moj babo učio da trebam da budem. Ali, jok.
Istina, jesam ja naučila da zauzmem vojnički stav, a i izraz lica mi je po prirodi vojnički, ali ne znam da se borim. Babo, ja ne znam da se borim, te bih savjet od tebe htjela, ali tebe nema. A ni u meni nema materijala za borca, izgorio u ratu devedesetih, ostala hrpa pepela u meni, te ovo malo vremena od života što mi je ostalo (ako je ostalo išta, Bog Zna, ja ne znam) trebam za dovršavanje procesa čišćenja (odstranjivanje pepela), koji traje u meni od tih 90-ih. Ali, osjećam da sam dužna životu nešto, a ne znam šta. Dođi mi u san babo – da mi kažeš šta sam dužna i kome sam dužna. Ili … znam, reći ćeš: “Znaš ti dobro, znaš”, “ali nisam te ja tako učio”: “Nisam te učio da kloneš duhom”.
Majko, dođi i ti u moj san, dođi sa smiješkom da obrišeš moje suze. Suze starice sa dušom djeteta. Dođi da mi kažeš kad se prestaje biti dijete. Ali, znam, reći ćeš: “Ti si meni uvijek dijete”. “Čuvaj se dijete moje”. Od čega majko?! “Od naleta, kćeri”, odzvanja mi, evo, u ušima.
Probudih se iz svojih misli, pipnuh lice – osušilo se od suza, ustadoh i krenuh vojničkim korakom da dohvatim usisivač, pa krenem od čišćenja svoje kuće. Šta mi mogu “šljive” zadobivene od prepreka na mom životnom putu? Veća sam ja od njih, a i jača: imam snagu, one nemaju. JA ŽIVIM!
Zato, klonulosti moja i sve brige moje: Ja sam vas nabavila, ja vas mogu i rashodovati!
Ajša piše 