Naše dijete, od dunjalučkog koje nam je Allah dao na muku (trud) i uživanje, je ono što se mora voljeti bezuslovno. To nam je dug pred Bogom. Na istinitost ove tvrdnje nimalo ne može uticati ni dječja neposlušnost roditelju, ni dječji otpor prema roditeljima i njihovim stavovima, ni maloljetnička delikvencija ( jer njen korijen izrasta iz mješavine tri, presudna za djelovanje djeteta, iskustva: iz porodice, škole i društva). Kad ovo znamo postavljaju nam se pitanja koja krče put ka otkrivanju univerzalnih vrijednosti: “Šta sam uradio (JA KAO RODITELJ), a šta sam trebao uraditi?! Šta nisam uradio, a trebao sam uraditi?! Šta sam uradio, a nisam trebao uraditi. Kad sebi odgovorimo na ova pitanja, ostaje nam samo jedno pitanje za koje trebamo pronaći odgovor, a to je: Zašto nisam uradio ovo umjesto ovoga? Kad ovaj odgovor sebi damo, pa potom razmotrimo trenutnu situaciju, iz tog odgovora crpimo informaciju o daljnjem ponašanju nas kao roditelja. Kad iznađemo pravi način “susreta” s djetetom, naravno prilagođen našim i djetetovim mogućnostima, bivamo spremni da pozitivno utičemo na dijete kroz susret s nama, a samim tim mijenjamo i dječje ponašanje pri “susretu sa školom i društvom uopše”. Ovakav pravilan pristup spornom pitanju nam rješava i dilemu oko toga ko je kriv što je dijete takvo kako jeste, a ne bi trebalo biti. Kao podloga takvom razmišljanju, a ujedno i kao verifikovanje takvog razmišljanja poslužiće nam upravo pitanje vezano za djecu koja su hvale vrijedna: Ko je zaslužan za to što je dijete takvo kakvo jeste, a moglo je biti i drugačije? Dakle, ovo pitanje nam jasno ukazuje na to da da nema djeteta nebi bilo ni priče o djetetu. S toga mora biti svjestan i roditelj, i škola, i društvo da se moraju prilagoditi djetetu i njegovim trenutnim mogućnostima i iz takve perspektive posmatrati, te iznalaziti rješenja za nastalu situaciju. Dakle, dijete se pita. Dijete je učesnik, a roditelj, škola i društvo su saučesnici u svemu što dijete uradi, te tako dolazimo do dvije riječi koje nam se serviraju same, ispred nas: posredno i neposredno. Roditelj posreduje, prvi u nizu posredovanja, da bi dijete uradilo nešto neposredno poslije tog posredovanja. Ovo nas dovodi ponovo do istog, odlučujećeg faktora za način djelovanja djeteta.
Ovo znanje do kojeg smo došli neće nikad opravdati svrhu svoga postojanja ako ne shvatimo da je LJUBAV PREMA DJETETU pokretačka snaga koja nam je potrebna da uputimo dijete na PPRAVU STRATEGIJU KOJOM ĆE SE KORISTITI U RJEŠAVANJU PROBLEMA na koje nailazi. Strategija pristupa ljudima i stvarima je ono št nas kroz život vodi. Svi mi, i odrasli i djeca imamo strategije svoga ponašanja. Dijete nije dovoljno zrelo, te s toga ima LEŽERAN pristup svemu, pristup koji može dovesti do toga da dijete počne “kliziti” kako bi izbjeglo PROGONE (u smislu pritiska na njega da: jede, piše zadaću, uči, ponaša se onako kako se od njega očekuje, a ono (dijete) zbog svog ležernog “klizećeg” stava nesvjesno ili svjesno poradilo na tome da i roditeljski stav prema njemu bude KLIZEĆI (U smislu popuštanja prema njemu (djetetu), u zahtjevima o obavezi koju djete nosi)), kao i OBAVEZE. Ovo saznanje nas vodi do toga da zaključimo da OBAVEZA MORA PROGONITI DIJETE DO ISPUNJENJA TE OBAVEZE. Šta to znači?! To znači da se djetetu obaveza mora nametnuti, ali ne zaboravimo, to mora biti s TAČNOM “DOZOM”. Ako tačnu “dozu” (koju je dijete sposobno nositi) ne odredimo, čak i kod djeteta koje želi da nosi, ili već uspješno nosi svoje obaveze, da i ne govorim o djetetu koje “MIGOLJI, ili se “IZMIGOLJILO” od obaveze odgovornosti, konačan rezultat će biti loš. Dakle, stupanj odgovornosti i mogućnosti moraju biti srazmjerni. Ukoliko se mogućnosti povećavaju, stupanj odgovornosti se treba povećavati. To je put do proširenja perspektive dječjeg razmišjjanja, samim tim i snažnijeg djelovanja. Ne smijemo zaboraviti ni na jedan vrlo vazan podatak (koji može i te kako uticati na sudbinu djeteta) da NEKA DJECA SAZRIJEVAJU BRŽE, NEKA SPORIJE; KOD NEKE DJECE JE INTELEKTUALNI NAPREDAK KONTINUIRAN, KOD NEKE DOLAZI I DO ZASTOJA U TOM NAPRETKU ( što ne znači da je trajno zaustavljen), ali mi moramo predvidjeti i gornju granicu stupnja razvoja djeteta, jer ćemo ga u protivnom učiniti nesigurnim, jer će se osjećati glupim zato što intelektualno ne može dostići ono što se od njega očekuje i podrazumijeva (po mišljenju roditelja).
Pomenula sam ljubav prema djetetu kao pokretačku snagu odraslih u ispravnom pristupu djetetu. Ovdje nam se umeće pitanje ljubavi: kako i kroz šta je pokazati djetetu. Ljubav prema djetetu nije ispuniti mu želje i učiniti ga srećnim u datom trenutku. Djetetu treba pružiti takvu ljubav koja će ga odvesti do trajne sreće. To znači da ćemo ponekad i mi i djeca biti tužni zbog naših odluka (jer ćemo rastužiti dijete), ali to ce svoju satisfakciju ubrzo naći u radosti zbog uspjeha koji će i dijete i odrasli ugledati u rezultatu koji dijete postigne.
Dakle, da bi dijete kontrolisalo svoje ponašanje mi moramo kontrolisati naše iskazivanje ljubavi djetetu. Mi moramo dati stimulativnu dozu ljubavi u svakom trenutku. Tamo gdje ljubavi u izrazu nedostaje mora se jasno ukazati PODRŠKA; a i ona je rezultat ljubavi. Djeca će to sve što im pružamo znati primiti, ukoliko mi budemo znali dati. LJUBAV JE DAVANJE I PRIMANJE, a za nju su osposobljeni svi. Ona je dovoljna da nas sviju uvjeri u potrebu koju za njom imamo. A mržnja, ona je dovoljna da sve nas uvjeri u svoju pogubnost.
Dakle, ljubav je ljudska potreba. Pa držimo se POTREBE u relaciji s djecom.
Ajša piše 