Ono što Boga opisati može jeste ISTINA O NJEMU. Ali, čovjek je ograničenog znanja, jer je postao. Sve što je postalo (nastalo, stvoreno, proizvedeno) na ovom prolaznom svijetu ima svoj određeni rok (upotrebnu vrijednost – bilo da se radi o univerzumu ili bićima i stvarima u njemu), te s toga i ne može dokučiti sveobuhvatni pojam istine, što ne isključuje teznju istini. Dapače, to pobuđuje čežnju za istinom. Dakle, niko od nas ljudi ne može opisati Boga, jer su nam i intelekt i vijek trajanja ograničeni. To saznanje je ujedno i saznanje da je SVEOBUHVATNA ISTINA O BOGU čovjeku nedokučiva. To svakako ne može biti razlogom negiranja postojanja ni VJEČNOSTI, ni VJEČNOG TVORCA, kao ni postojanja NJEGOVOG “PLANA” predviđenog za čovjeka u toj vječnosti. Zar ne bi ovaj prolazni život na zemlji mogao biti put koji vodi u vječnost?! Ako nije tako, postavlja se pitanje: “Gdje taj put vodi?! Više nego nelogično zvuči odgovor da smo rođeni da bi smo putovali do smrti, i poslije toga ŠTA?! Ako je smrt cilj putovanja, i ako čovjek u času svoje smrti stigne na taj cilj, pa valjda on mora na tom cilju “ugledati” sebe, jer u protivnom …nema logike čitavo putovanje. Ako je cilj bio samo život na ovom svijetu, a mi ni o tom cilju nismo odlučivali (jer nas nije ni bilo), onda bi taj cilj vodio u besmisao, jer u tom slučaju smrt ne bi imala svoj smisao. Smrt bi bila jedno veliko ništa. Čovjek bi tada, u svojoj smrti, bio negacija samog sebe, dakle, bio bi ništa u odnosu na ono što ga određuje. Zar bi BOG stvorio ništa? Ili, zar bi BOG postavio Sebi NIŠTA za cilj?! Zar ON nije TAJ KOJI OD NIŠTA STVARA?!
Ključ života je izraz, a ključ smrti je odraz istine. Ključ kao pojam je nešto što je nastalo (proizvedeno), te nam sama spoznaja o tome govori da je Bog Vlasnik tog ključa. Ključa života i smrti. On je i Dokaz i Svjedok Izvorne Istine i o Sebi i o onom što je ON STVORIO: dakle, ON je Gospodar i IZVORNOG IZRAZA I IZVORNOG ODRAZA, hoću reći: On je Gospodar i duha (izraz, uzrok) i materije (odraz, posljedica). Šta nam to govori?! Da, to nam govori da je ON Gospodar svega što ima početak i kraj, a sve ima, ili će imati početak (nastanak), što nas neupitno vodi do zaključka da će to sve imati i kraj (nestanak, zalazak, čitaj kako hoćeš, ali ja pričam o ovom prolaznom svijetu). Ova spoznaja nas vodi do druge spoznaje, a ta je: Neko je bio prije i početaka i krajeva, i uzroka i posljedica. Bio Je Neko. Neko Ko Je Dao život i smrt: iz neživog Izveo živo, a živo u mrtvo Pretvorio. Ja pričam o prirodnom, ne o nasilnom poretku stvari. Istina je da ljudi mogu nekome nasilno oduzeti život, ali nasilnici će svakako biti obaviješteni o svom stanju od Onog Koji nam Je nasilje Zabranio. Sumirajući ovo sve možemo zaključiti da izraz (u prirodi, društvu, pojedincu) otključava život, a da je odraz (na prirodu, društvo, pojedinca) prirodni slijed dešavanja na putu (proputovanju) do kraja ((čitaj: zaključavanja tog istog života – prije ili kasnije čovjek umire. Dakle, dolazi kraj). Pitaćete se možda zašto?! Odgovoriću vam protupitanjem: Da li bi život imao smisla bez ispitivanja savjesti, preuzimanja odgovornosti, i, na koncu, nagrade za ispravno (ljudsko) ponašanje, ili kazne za neljudska djela u životu? Ne bi tada život na zemlji imao smisla, jer je čovjek na Zemlju došao radi smisla. Radi istine. Istina je smisao, a laž besmisao. Zato istina vodi pravdi, a laž nepravdi. Dakle, smisao života je život u harmoniji s istinom koju smo dokučili i s kojom idemo u otkrivanje novih istina o nama i onom što nas okružuje. To iziskuje trud. Trud na putu dobra je vizit karta za džennet (raj). O džehennemu (paklu) nek’ pišu oni koji se trude na putu zla. To su oni koji su sebe dobrovoljno ograničili na isključivo ovaj prolazni svijet, a za onaj vječni ne mare. To je njihovo pravo. Čovjekovo jedino zagarantovano, nepromjenljivo pravo je pravo na slobodan izbor – njegova volja zaista pripada njemu: neko bira radije smrt, nego poniženje; gorku istinu radije nego slatku laž; život u neimaštini i poštenju, radije nego u izobilju na grijehu (tuđem znoju, nepravdi) stečenom, itd. Željela sam reći da čovjek treba da uživa samo u onom što je sebi s pravom pribavio.
Ključ života je izraz istine. Mi taj izraz nosimo srcem, dušom, okom, imetkom, porodom našim. Ključ smrti je odraz istine. Mi koji ispraćamo mrtve na vječni počinak to pratimo srcem, dušom, okom, imetkom koji je ostao iza mrtvog (sve ostaje). Dakle, svi smo došli i svi ćemo zato i otići. Jednom smo oživjeli. U utrobi majke. Bićemo proživljeni iz utrobe zemlje. Normalan slijed. Elementarne čestice čovjeka i zemlje svakako su, sustavno, sa biološkog i hemijskog aspekta posmatrano, tajanstveni poziv na otkrivanje kakvoće. Tema koja je neiscrpna. A i nebesa. I kakvoća iona, i pozitivnih i negativnih. I struja … jakih. A i svjetlosti. Da, da, tema neiscrpna: KAKVOĆA! I ljudskih namjera, pa potom … i djela. KAKVOĆA JE PRIČA KOJA IMA SMISLA.
Odazivamo Ti se, Gospodaru, odazivamo! Mi koji to dobrovoljno činimo. Odazvaće Ti se, znam, i oni koji to ne žele, istog trenutka kad ih Pozoveš Sebi. U času smrti shvatiće da se odazvati moraju. Shvatiće, ako nisu prije, da sva moć pripada Tebi. Shvatiti tada, nije isto što i sada. To zato što tada mogućnosti povratka da se ide pravim putem neće biti… a sve do tada je ima. Ima je dovoljno. Dovoljno da se i shvati i prihvati put istine i pravde, a odbaci put laži i nepravde. Istina je po svojoj prirodi odredila pravedan odnos prema svemu i svakome, a laž nema drugu alternativu osim da opstoji na nepravdi počinjenoj nad prirodom i nad čovjekom u toj prirodi: njegovoj i onoj koja ga okružuje.
Ajša piše 