Život daje, čovjek uzima i vraća

Život nudi. Čovjek bira, pa uzme. Život nudi uzroke (razloge), a čovjek na njih djeluje. Dakle, život je tu s razlozima djelovanja, da bi došlo do posljedice koja je životu prihvatljiva. Iz ovoga jasno proizilazi da je cilj života uopšte da iznudi ljudsko djelovanje – POKRET. Pokret isključuje pojam statičnosti, ali tu nije kraj priče. Kraj rečenice podrazumijeva tačku i sluti novi početak. Ponavljanje potpuno iste rečenice je samo “stavljanje akcenta” na temu, isticanje značaja onog o čemu govorimo. Svaki novi početak podrazumijeva “drugačije”, nikako isto, a to ujedno daje odgovor na pitanje: “Šta je svrha problema kao pojma i izraza u našim životima?” Odgovor biva jasan, ako razmotrimo prirodu svakog problema na koji u životu naiđemo. Kad ovo znamo, nema nam druge nego prihvatiti istinu da se isti problem ne rješava dva puta, što ujedno kazuje da svako “ponavljanje” problema kojeg smo ranije u životu imali upućuje na to da smo pali na kušnji tog problema, jer smo njegovo rješenje odložili, ili smo ponudili pogrešno rješenje. Život je ustrojen tako da se u njemu pravilno djeluje, jer u protivnom trpimo svi, prije ili kasnije. Kad čovjek zna ovo, bilo bi prirodno da shvati da samo ono rješenje koje nije ni na čiju štetu jeste pravi odgovor na uzrok (razlog), u ulozi posljedice koja životu vraća ono što je od njega uzela. Da je dužna vratiti očigledno je, jer je to bila posudba, a ne kupovina. Mi uzroke (razloge, probleme) nismo dobili kupovinom, tj. plaćanjem. Mi smo ih dobili na korištenje u svrhu odrađivanja onog što nam je Bog u zadatak dao. Kad to znamo, ne bismo trebali da se čudimo stanju u svijetu koje danas imamo. Mi probleme ne rješavamo na način koji zadovoljava čovjeka kao Božije stvorenje: dakle, svi smo u procesu života jednako bitni, jedina razlika je u količini našeg zalaganja i obimu našeg djelovanja, koje podrazumijeva pravilnost. Ta samo ta razlika je “pravni nosilac” razlika među pojedincima i društvima: što ekonomskih, što drugih razlika.

Kad bi čovjek imao na umu globalnu sreću na Planeti Zemlji kao jedini put koji vodi do trajnog rješenja svih problema na koje u životu nailazi, vidjeo bi da je to ujedno i put do zagarantovane sreće svakog pojedinca. Naravno da se ne treba plašiti da resursa nema dovoljno za sve ljude koji žive na ovoj našoj planeti Zemlji, jer Bog je sve s mjerom pravom stvorio, te ni prirodni, ni drugi resursi ne mogu manjkati čovjeku (ljudima), ako ih se pravilno rasporedi.

Ovdje se sada postavlja pitanje pravde: Kako biti pravedan kad je raspodjela u pitanju?! To je lako pitanje. Imamo kontinente, države, društvene zajednice, imamo tu podjelu. Imamo ljude. Dakle, imamo i bilateralne, i trilaterarne, i multilateralne odnose između ljudi, država, pa i kontinenata. Imamo međuljudske odnose. Ti odnosi moraju biti zasnovani na pravilnoj osnovi, ostalo je lako. Vrjednuje se prema mogućnostima: ostvarenim rezultatima, što ekonomske što intelektualne prirode. Što si ostvario pošteno, na to svakako imaš pravo: i da koristiš i da uživaš u tome. Dakle, svi trebaju imati za cilj da se trebaju truditi, i trebaju znati da će svoj trud ugledati kad za to dođe vrijeme. Ovo ne isključuje obavezu da pomognemo druge ljude, države, kontinente – na intelektualnom, moralnom, pa i psihološkom planu, a i da im posudimo resurse uz odgovarajuću nadoknadu. Po logici stvari čovjeku je potrebno onoliko za koliko se trudi. I ne treba mu dati više nego mogućnost da sebi to obezbijedi. Da je svijet pravilno uređen, ovo bi svi ljudi odavno i znali i prihvatili, i pronašli svoju sreću u tome. Ono umno i fizički nespremno stanovništvo svijeta bi bilo dodatni ispit savjesti svakog pojedinca, ali… ne smijemo zaboraviti da je njihov dio nafake kod nas (ostalih), Bog nam je time ostavio mogućnost čišćenja dobrim djelima: ukazivanjem zahvalnosti Bogu što nas je zdravim i sposobnim učinio; tako ćemo kod sebe oholost ukrotiti, te produbiti perspektivu empatije. Biti čovjek koji saosjeća s drugim, koji nije škrt, koji drugom želi dobro je put ljubavi i sreće. To je ujedno i garancija da možda već sutra mi ne budemo u situaciji da trebamo od drugog i saosjećanje i ekonomsku pomoć. Da je ovo tačno postoje dokazi svuda oko nas, u svijetu ljudi: čovjek može postati lud u jednom trenutku, trenutku kojeg samo Bog određuje, a može izgubiti i svu imovinu odjednom (u elementarnoj nepogodi). O saobraćajnim nesrećama nema potrebe ovdje govoriti, kao ni o troškovima liječenja.

Svaki čovjek želi biti zdrav, sposoban i sretan. Čovjek koji ima predispozicije za to to može ostvariti. Svaki čovjek, pa čak i onaj koji je mentalno ili tjelesno oštećen može biti sretan, ukoliko dobije “dozu” pomoći koja mu je potrebna. Sreća se ne može mjeriti ni količinom raznovrsne hrane, ni odjeće, ni ljepote, ni novca, ni ugleda, ni brojem automobila, ni brojem avantura, ni brojem života koje smo uništili, ni… To znaju oni kojima je život ponudio sve ovo na kušnju. Znaju ti nesretnici da čovjek na kraju biva prepušten sam sebi i svojoj duši koja nije pronašla ono što je tražila. A i kako bi, kad nije znala da je sreća ono što je čovjeku najbliže. Ona ima različite oblike i puteve ostvarivanja, njene mogućnosti su neiscrpne, uprkos svemu. Ona ima svoj kod koji otvara sve puteve koji joj vode. Taj kod je u našoj duši. Naše srce nam ga može otkriti. Do nas je. Ima li nade u čovjeku, ili ju je poklopila pohlepa?! Pohlepa vodi bezobzirnosti. Bezobzirnost ne ostavlja prostor razmatranju stvarnog činjeničnog stanja. Dakle, to upućuje na laž: lažno poimanje stvarnosti. Želimo li trajnu sreću, ili ulijevanje lažne nade koju nam nude trenuci bijega od stvarnosti života?!

Naše vođe su naše ogledalo. Vrijeme je da se ogledamo u njemu i vidimo na šta ličimo. Kad to uradimo znaćemo ima li nade za našu trajnu sreću ili nam je čak i lažna nada nestala. Neovisno od naših odgovora egzistira istina: OD STVARNOSTI ŽIVOTA SE NE MOŽE POBJEĆI.

Život daje, čovjek uzima i vraća. U ono što vrati, svaki čovjek, je utkao niti svog života. Utkao je sebe u vječnost.

I veličina i količina su određene brojem

U Časnom Kur'anu je uputa za čovjeka. Znak (znak do znaka) koji pokazuje smjer u kojem čovjek treba ići, prvenstveno u razmišljanju, a potom i u svom djelovanju. Znači, Allah (Bog, Jedan za sve i svakog)) nas Je Stvorio, Poslao na Zemlju i Obavijestio nas o tome da je ON SVEMU BROJ UNAPRIJED ODREDIO. To bi trebala biti polazna tačka od koje naše ljudsko razmišljanje kreće: BROJ. Krenulo je od jednog čovjeka, Adama (Adema, a.s.). Krenulo s ciljem umnožavanja. I sve u životu ka tom cilju ide: UVEĆAVANJU (PROŠIRENJU, PRODUŽENJU, POVIŠENJU). Ne bih ja ovdje pričala o onom što u životu utiče u cilju smanjivanja (sužavanja, skraćivanja, snižavanja), suzbijanja, razaranja, uništavanja i negiranja. Ja pričam drugu priču. Pričam o tendenciji svega da se uveća. Putokaz je to ljudima. POLAZNA TAČKA je broj. Za čovjeka (i živa bića uopšte) broj 1, pa onda još jedan – da bude par. Za sve ostalo što Bog Stvori (prije nego čovjeka i ostala živa bića ) oznaka 0 nije sporna, jer ne predstavlja ni veličinu ni količinu u odnosu na čovjeka, ali predstavlja vrijednost na koju će se vrijednosti nizati. Prirodno da je tako, jer sve: i nebesa, i zemlja, i sve na njima (nebesima i zemlji), kao i ono što je između toga, pa i ono što je u samoj zemlji, ne bi imalo svoju svrhu da nema čovjeka. Sve je to za čovjeka, zato je čovjek faktor broj 1. Jedinice i nule, i njihova uloga u fizici (tehnici, informatici), su ovu istinu jasno posvjedočile. Svako je svoj svjedok, a i sve je svoj svjedok, pa tako i brojevi. Priroda je krenula od nule, čovjek od jedinice. Povratak je neminovan: na nulu priroda (zdrobiće se i nebesa i zemlja na onaj strašni dan, Sudnji dan), a čovjek? Šta će s čovjekom biti? Staće pred Boga sam. Sam će čovjek, kao jedinka (jedan) doći i položiti račun pred Bogom. Zar bi moglo i trebalo biti drugačije?! Sam će čovjek biti svojim svjedokom. Zar bi moglo i trebalo biti drugačije?! Zar bi moglo biti pravednije?! To će biti samo sučeljavanje sa istinom, jer Bog ionako Zna sve o nama. Obavijestiće On nas o nama. Djela naša će svjedočiti. Naša tijela su iznijela ta djela. Svjedočiće ona, jer biće ponovno stvaranje, biće proživljenje. I uživaće, ili će trpjeti. U vječnosti. Biće to nagrada, ili kazna, za ono što smo radili. Zar nisu tijela naša izvršni organ vlasti?! Kojeg vladara?! Pa naravno, naše volje. Ta volja će biti dovedena pred VRHOVNU VOLJU i biti ispitana, radi presude. To objelodanjenja radi samo, jer djela koja je ta volja prouzrokovala nisu izbrisala svoj trag, niti mogu – zbog podložnosti svoje zakonu uzročno-posljedične veze. Lanac je to. Lanac dobra, ili zla. Harmonija, ili disharmonija. Život je to. A ko je Vladar života i smrti?! Čovjek nije, čovjek može samo prestupnik biti, ukoliko se drzne da posegne za onim na šta nema pravo. Nema čovjek pravo da nekom uskraćuje pravo i obavezu na život, pa ni sebi samom. Nema, jer ga on nije ni dao. Život je tu da ga čovjek živi i proživi, da bi na koncu umro. Život u kojem se sve niže, pa i događaji. Sve se računa, sve se sabira. I … kontroliše oduzimanjem. Sve se može i oduzimati, I … kontrolisati sabiranjem. I množi se sve. I dijeli se. Pa i to, čak i to kontroliše jedno drugo. Uzroci kontrole mijenjaju mjesta, a rezultat kontrole mora biti tačnost. Tačnost je put do pravednosti. Uzroci i posljedice se smjenjuju, a Bog je Zakon tačnosti Uspostavio da nam bude svjetiljka vodilja. Naše je samo da osjećamo, vidimo, čujemo i mislimo, da bi smo mogli djelovati. Ako nam nedostaje sluh, ili vid, ili mišljenje, ili sve od toga, opet i uvijek ima osjećaj. On je taj koji nas uvijek prati. To zato što je čovjek predodređen da djeluje i zato mora imati pokretačku snagu za to, a to je?! To je osjećaj neki. Osjećaj za nešto. Poriv neki. Ono nešto što inspiraciji vodi.

I veličina i količina su određene brojem. To čovjek mora imati na umu, da bi mogao sebi pribaviti znanje o prostoru svoje veličine, i o količini substance svoje, u skladu s idealnim zakonom koji vrijedi oduvijek i zauvijek. Da je ovo što kažem tačno čak i fizika jasno dokazuje svojim znanjem o termodinamičkim odnosima, ili hemija, svojim znanjem o elementarnim česticama. Zar je čovjek izuzet iz sustava univerzuma?! Nije. Kako bi i bio kad je sav obuhvaćen tim univerzalnim sustavom, uređenjem?! Bog je sve Uredio. Ko smo mi da poredak remetimo?! A nije da čovjek ne remeti. Evo mali podsjetnik o tome:

Prostora na Zemlji ima dovoljno za sve stanovnike zemlje. I hrane za preživljavanje i uživanje u njoj. I stvari za korištenje i uživanje u njima. Sve nama – ljudima. I neistraženog za istraživanje, i nedograđenog za nadogradnju, i neproživljenog za proživjeti. Čovjek je glavni resurs. Svi ostali resursi su tu za njega. Da li za pojedince, ili izvjesne skupine ljudi, ili izvjesne zajednice ljudi?! Ili da države, pojedine, imaju monopol nad ljudskim pravima od Boga danim svim stanovnicima planete Zemlje?! Ili je neki kontinent važniji od drugog?! Nije. Ništa od toga nije. Svi smo živi (koji smo živi), pa su nam i prava živa. I potrebe. Dakle, stigli smo do potreba. POTREBE SU ONO GDJE SMO SE SAPLELI; IZGUBILI; POGUBILI. Na ispitu potreba je čovjek iznevjerio svoju savjest. Kako?! Da li je stvarno potrebno sve ono što čovjek grabi za sebe, počesto uskraćujući drugom njegovo pravo. O čemu pričam?! O višku pričam. Višku hrane, odjeće, obuće, pritiska na drugog, uživanja – koja ionako kad oblete svoj krug gube smisao, jer ne nude više ništa. Između uživanja duše i patnje duše granica je praznina. Njoj se svi moramo približiti kad trenuci uživanja, ili patnje, vrhunac dostignu. Praznina je uvijek opomena čovjeku. Pričam o sebičnosti, a potom i o strpljelju. Naše je da ne budemo sebični i da jedni drugima preporučujemo strpljenje.

Pričam o sebičnosti, proizašloj iz pohlepe. Pričam o oholosti, proizašloj iz nepravednog stava prema drugom, hoću reći prema životu. Ko sam ja da meni mora biti bolje nego drugom koji se jednako kao ja, ili više nego ja, trudi, a pametniji je od mene, ili je jednako pametan kao ja?! Privilegiju od Boga nisam dobila za to. Znači, ako nije od Boga, onda je od ljudi. Razlog može biti samo taj da sam prevarila ljude, ili da su ljudi mene privilegovali mimo mojih zasluga. Ni jedan od ova dva razloga ne osigurava pravdu. Pravda vezana za uspjeh na ličnom i društvenom planu mora biti zasnovana na urođenim pravima i pravima stečenim na osnovu zasluga. A zaslužiti se ne može bez ispravnog odnosa prema svakom, i svemu što učestvuje u procesu u kojem se čovjek nalazi. Kakvu situaciju imamo danas u svijetu uopšte?! Koji etički (obavezujući i moralni) kodeksi postoje?! Da li je čovjek od svih principijelnosti izabrao da bude principijelan u griješenju i nehajnom odnosu prema sopstvenim greškama?!

Svi griješimo. I oni što gaze ljudske vrijednosti, i oni koji dozvoljavaju da budu gaženi. I oni koji to sve prate, a ništa ne poduzimaju. Njih je najviše. Ovi jedni se pravdaju moći svojom, drugi nemoći svojom i strahom od gladi, torture njih i njihovih porodica. Oholost na jednoj strani, kukavičluk na drugoj. Jedni se pozivaju na naslijeđena prava, naslijeđene predrasude, naslijeđen ugled, naslijeđeno pravo da gaze tuđe demokratsko pravo. Drugi vele: “Zatekli nepravdu, osudu nad sobom, nemogućnost podizanja ispod “zida” bijede. Naslijeđena bijeda, naslijeđen podređen položaj”. Oni koje usput spomenuh, oni kojih je najviše i koji pristojno žive, oni ćute.

Uzrok i posljedica se moraju sresti. I srešće se … u novoj posljedici … koja će biti uzrokom … da će istina, uspavana u indiferentnom stavu kritične mase stanovnika planete naše, one koja prati i ćuti, kojoj je relativno dobro, skočiti i stati u odbranu onih nad kojima se nepravda vrši. To je neminovnost. Demokratija je neminovnost. Ona nudi rješenje za život i razrješenje od straha onima kojima je strah od ljudi nametnut. Ona, demokratija, je u čovjeku; ona je stigla u ljudska društva, ali nije još ušla u sve ključne segmente na kojima ono (društvo) i počiva.

Sve nepravde će doživjeti svoj kraj. Sva nepravedno uređena društva će kad tad “zaboljeti” sve svoje građane. Uspjeh jednog društva određuje broj sretnih (zadovoljnih) ljudi u njemu. Sve dok i jednog čovjeka isključimo, svjesno, iz cjeline kojoj pripada, a to je ni manje ni više nego cijeli svijet, poslali smo strijelu u visine. Poslije lutanja vratiće se nama i pogoditi nas.

Bumerang, biće da će biti. Prije ili kasnije. Sve nepravedne države će dobiti pravedan tretman. Svi nasilni vladari će iskusiti smrt. Patnju prije toga. Zločinci, ratni i ini, će shvatiti koliko bijede u sebi nosi isticanje onog čega se treba stidjeti. Život nije isticanje. Život nije ni ubijanje, mučenje, proganjanje drugog i drugačijeg. Život nije ni otimanje od drugog. Život nije laž, ni varka. Zašto ljudi onda u životu lažu i varaju? Život nije krađa, a neki kradu. Neki kradu imovinu, a neki prava.

Veličina čovjeka nije u nametanju sebe drugima. Veličina naša je određena brojem uzdaha zbog tuđe nesreće i brojem savladanih životnih prepreka u kojima nismo izgubili sebe. Veličinu našu nosi naše korisno znanje. Količina naša je određena brojem ljudi čije nas postojanje raduje. Količinu našu moramo ograničiti na našu dušu. Nismo li to uradili, igubili smo je.

Život nije imati. Život je ono što ostavimo iza sebe.

A svijet, šta je svijet?! Šta je planeta zemlja?! Ona je više od interesa, ratova, sukoba. Ona je dom za sve. Ona je prsten u koji smo svi mi, koliko nas ona broji, stali. Sve naše ruke. Sve naše nade. U jednom prstenu.

I veličina i količina su određene brojem. Naša veličina je određena brojem naših dobrih djela, a naša količina je ona koju možemo ponijeti, podnijeti i progutati… što bogatstva, što siromaštva, što sretnih trenutaka, što boli, što hrane, što gladi, … što nepravde. Ona, naša količina, je određena brojem kapi koje su formirale naše gutljaje i brojem sretnih trenutaka našeg bitka, duše. Veličina našeg srca se ogleda u broju trenutaka smiraja. Količina substance naše se ogleda u broju prijekora koje svojoj duši uputimo.

Smireno srce i smjerna duša su zadovoljni jedno drugim u svim uslovima života. Za taj cilj vrijedi živjeti.

Smrt je predznak Vječnog Života

Bez smrti nebi bilo priče o Vječnom Životu. A ima je. Bez smrti nebi bilo ni dilema oko te priče. A ima ih. Ima i negiranja i zagovaranja te idejne misli. Bez smrti nebi bilo ni dobrog, ni lošeg kraja. Našim rađanjem Bog je dao početak misije svakog pojedinca u ovom našem prolaznom svijetu. Dakle, tu smo da djelujemo do određenog roka. “Upali” smo u vrtlog (čitaj: bubanj) života da se obrnemo u njemu. Samo jedno obrtanje (360 stepeni). Jedno jedino i neponovljivo. Univerzalno za svakog od nas. Onda dolazi KRAJ. To je smrt. Ona je otkrovenje za svakog normalnog čovjeka: ona je pečat Božijih znakova koji su nam se tokom života nizali jedan za drugim. Ona je predznak Vječnog Života. Ona je empirijski dokaz Božijeg Postojanja. Taj dokaz je izražen u prelasku čovjeka (kao i biljnog i životinjskog svijeta) iz živog u beživotno stanje. Smrt je visoki prag koji ni jedan ljudski um ne može prekoračiti i nastaviti svoje (intelektualno) djelovanje koje može imati STVARALAČKU vrijednost.

Sve osim Gospodara svih početaka ima svoj kraj, pa i čovjekova slobodna volja je do roka određenog. Kad taj rok dođe Bog Vrati roba Svog (čovjeka – kad umre) Sebi. Tad će biti čovjekovo sučeljavanje sa posljedicom njegova izbora. Bez tog sučeljavanja, bez te čovjekove smrti, nebi bilo smisla, a Bog Je sve sa smislom Stvorio. Bez te smrti nebi bilo dokaza o konačnosti ovog našeg života, niti dokaza o konačnosti ljudske volje kao jednog od beskonačno mnogo dokaza o Božijoj Beskonačnoj (Neograničenoj) Volji. Da je ovo što govorim istina svjedok je smrt svakog i moćnika, i jadnika. Konačnica ovosvjetskog života svakog od nas je izražena u ogledalu smrti. Prije ili kasnije život svakog od nas će se ogledati u smrti. To ogledalo je ključ života.

Razbiti ogledalo svoje, ogledalo koje smo sami napravili, ili kupili, ili kao poklon dobili, nije teško, ali samo razbijanje ne nudi ništa, te tako ni rješenja. Za rješenjima se traga. Razbijanje ogledala nudi bijeg. Svaki bijeg ima svoj kraj, to znaju oni koji su razbijali svoje ogledalo. Krhotine tog ogledala nisu pronašle česticu koja vodi do svoje negacije. Znaju to naučnici. Znaju oni što BOZONSKU ČESTICU LOVE.

Šta ja ovdje pričam?! Istinu pričam. Za nekog bolnu, za nekog punu nade. Ono što može biti besmrtno od onog što nam je Bog Podario jeste, može, a i mora biti ili nada ili beznađe. Izbor pripada nama. Volja je tu da bira: put dobra, ili put zla. Smrt pojedinca je neminovnost kraja. Neminovnost koja je u funkciji istine. O svakom pojedincu.

Život je slutnja. Smrt je njeno obistinjenje. A šta je onda onaj svijet, vječni svijet, ahiret?! On je život u vječnoj istini o nama. On kao takav ne može nestati nikad, jer ono što je bilo s nama, u životu na ovom svijetu (dunjaluku), bilo je: bili smo putnici koji su proputovali kroz život onako kako su htjeli, ali put bez kraja ne postoji. Postoji smrt. A prije nje iskra nade da ćemo smoći snage da usmjerimo svoju volju tako da na kraju puta (kad smrt dođe) ne uđemo u beznađe: kad bude nagrada ili kazna za ono što smo za života prolaznog činili. Sve dok čovjek diše nada za spas postoji. Problem je samo što čovjek ne zna do kad će disati. Ne zna čovjek koliko mu je vremena ostalo u životu ovom, pa da planira kad će odraditi to što bi da odradi. Kalkulisanja s vremenom nema, jer ne znamo koliko nam ga je ostavljeno. Zato se treba požuriti da se ispuni ono što je Bog odredio da pojedinac (i društvo) ispuni. To za one koji vjeruju da nam život nije dan uzaludnosti radi. Ni smrt takođe. Oni znaju da ono što dolazi poslije tog, od Boga nam datog para: život – smrt, jeste priča o vječnoj istini, kojoj smo posvjedočili još onda kad je Bog Stvorio naše duše; i o njenom nepobitnom dokazu kroz smrt, a sam vječni život u koji smrću idemo je nagrada ili kazna za ono što smo radili. PRAVDA KOJA NEPRAVDI MJESTA NE OSTAVLJA, BOŽIJA PRAVDA KOJA ĆE SVIMA ONIMA NAD KOJIMA JE NEPRAVDA ČINJENA NAMIRITI. Oni koji su nepravdu činili će svakako dobiti ono što su zaslužili, ako se prije smrti nisu osvijestili i pravdom uzvratili na sopstvenu nepravdu.

A to što su filozofi zaključili: “Mislim, dakle postojim” je samo pretpostavka. To se ne može uzeti za definiciju postojanja čovjeka, jer osim “mislim” moglo bi “osjećam” biti validniji dokaz za postojnje čovjeka, jer je “osjećaj” pojam koji, u konkretnosti svojoj, obuhvata: ljubav, bol, beznađe, sreću, grešku, dobro, poraz, pobjedu, i tako dalje, i … tako dalje. Već u utrobi majke dijete osjeća, pa čak i čuje, dok misliti počinje kasnije. Čak je i instikt došao čovjeku prije nego misao, jer razmišnjanje (misao) u sebi sadrži iskustvo. Iskustvo se stječe, dok je osjećaj izvorno svojstvo čovjeka. Misao je samo intelektualni poriv (put), a osjećaj je istovremeno i mjera i mjerni insrument, a čovjek je pokusni objekt nad kojim se mjerenje vrši: misao ima svojstvo bježanja, a osjećaj je predodređen da tu određenu misao proganja. Sve dok se oni (misao i osjećaj, kao od Boga dat nam par)) ne dodirnu, ne spoje, ne djeluju jedno na drugo, nema izgradnje misli. Dakle, misao je “žena”, “žensko”, a osjećaj je on, “muškarac”, osjećaj je ono što “oplođuje” misao. Jeste da je misao “akter”, ali akcija (izraz, uzrok)) bez odraza (reakcije) nema svoju perspektivu pokretanja, dok “osjećaj” postoji neovisno od mišljenja: ne moramo misliti da nas boli, kad se napr. porežemo, nas jednostavno boli. Iz te perspektive posmatrano “misao” je pojam ograničen na želju, a osjećaj je stvarnost. Dakle osjećaj je po svojoj funkciji “moćniji” kao dokaz ljudskog postojanja, ništa manje ni zbog toga što bez osjećaja nema ni misli: čovjek mora imati osjećaj za nešto da bi pokrenuo svoju misao. Ustvrdiću ovdje da se Bog miješa između čovjeka i srca njegova (čovjekova), i ustvrdiću da je ta činjenica razlogom mog vjerovanja da je osjećaj univerzalniji pojam od misli. Ništa manja potvrda ovakvog stajališta nije ni činjenica da imamo slobodnu volju kojom možemo i trebamo usmjeravati svoje misli. S druge strane osjećaje ne možemo birati. Oni su tu i kad su misli prazne, i kad smo bezvoljni. Dakle, Bog se miješa između čovjeka i čovjekova srca, ali ne i između čovjeka i njegova mozga. Naš mozak, sa svojim izvršnim aparatom razumom, je taj koji odlučuje, samostalno, hoće li se povesti za razumnim, ili za nerazumnim mislima. To povlači odgovornost, tu počinje priča o nastanku zla. Tu počinje priča o ponicanju dobrih ili loših misli. A osjećaj je već bio. Njegova kvalitativna vrijednost je uvijek unikatna. Na kvantitativnu vrijednost možemo, i trebamo, uticati. I utičemo tako što imamo mogućnost za to kroz upotrebu moći naše volje koja suzbija, ili podstiče misli, zavisno od svog izbora. To što je misao brza u svom djelovanju, pametna ili glupa, ne šteti istini o kontinuitetu osjećaja i prije i poslije formiranja misli. Svejedno, i od osjećaja ima jasniji dokaz o postojanju “NAS”. Ima smrt.

Tek smrt je dala zaključak (u stvarnosti dokazala) da smo postojali, jer ne možemo nestati prije nego smo postali. Samim tim imamo dokaz da Bog nije postao (dokaz: BESMRTAN JE, a život i smrt DAJE), te s toga ne može ni nestati. To iz jedne perspektive posmatrano, a iz druge se nesumnjivo nameće zaključak da Boga ima iako nije postao, jer neko je morao dati život kojem svjedočimo. Tvrditi da Boga nema, jer niko nije posvjedočio njegovo rađanje, je besmisleno. Razlika između Boga i čovjeka se ne može ustvrditi iz prostog razloga što Bog nije od vrste. Njegova su svojstva drugačija u odnosu na ljudska, te bi logičnije bilo upoređivati babe i žabe u cilju pronalaženja sličnosti između te dvije vrste: one kojoj baba pripada i one kojoj žaba pripada. Ne može se određivati svojstvo onoga što nam nije kao materija dostupno. Znači – materijalizacija Boga je nemoguća. Dovoljna potvrda istinosti ovoga što tvrdim je to što je Bog Besmrtan, a čovjek je obični smrtnik.

Duhovnost je ono što približava Bogu, produbljuje znanje o Njemu, jer čovjek može i treba imati viziju o Bogu, ali ona mora biti zasnovana na istinskim osnovama, razumskim osnovama – onim koje se ne proturječe ni jednoj istinskoj osnovi. Pričam o neoborivim stavovima. Da Boga nema (zato što nije postao, nije rođen), ne bi bilo nikog, ni ičeg, te nebi bilo ni tema, ni dilema. Dakle, Bog je oduvijek i zauvijek. Njegovim Znanjem je sve obuhvaćeno. Ko god po svojoj prirodi umire, ne može biti Bog. Po toj logici bi vjerovanje u Isusa kao Boga bilo bliže islamu, nego kršćanstvu, jer u kur'anu stoji da Isus niti je umro, niti su ga razapeli, nego ga je Allah Uzdigao Sebi. Uprkos toj činjenici kur'an nudi jasnu misao oko toga, jer isključuje mogućnost uporedbe svojstava Božijih i ljudskih. Bog nije od vrste, on je taj koji je vrste stvorio: Tako imamo i ljudsku, i životinjsku, i biljnu vrstu.

Bog se nije rodio, a Isus jeste. Pa Adama (Adema, a.s.) je Bog stvorio i bez oca i bez majke, pa ga, svejedno, niko ne obožava. Zašto?! Zato što smo od Boga dobili informaciju o tome kako i od čega je ON STVORIO ADAMA (Adema, a.s, prvog čovjeka). Kako je onda došlo do toga da se Isusa (Isa, a.s.) obožava, a čovjek zna da je Isus (Isa, a.s.) rođen, i da ga je rodila Marija (Merjem, r.a.)?! Pa naravno, ljudski faktor je zakazao. Zarad kojeg interesa, svakako ćemo biti obaviješteni onog strašnog dana, Sudnjeg dana. To će biti samo potvrda znanja kojeg već većina od nas ima, ali su ga neki usvojili, a neki odbijaju da ga usvoje.

Dakle, BOG JE JEDAN i ON JE UTOČIŠTE SVAKOM. NIJE RODIO I ROĐEN NIJE, TE MU S TOGA NIKO ni RAVAN NIJE. Kako se onda čovjek može moliti za spas nekom drugom do NJEMU?! Isus o sebi nikad nije rekao da je Bog. Kome se i kako Isus moli dovoljan je dokaz njegov “Govor na gori” (Biblija, Novin zavjet).

Svejedno se čovjek, uprkos dokazima koji mu se serviraju u njemu samom, a i u prirodi, pita: “A SMRT, ZAŠTO POSTOJI SMRT?! Zašto Bog daje smrt?!” Jasno k'o dan: da bi dobri ljudi imali dobar kraj koji će ishodište naći u vječnoj sreći, a da bi loši ljudi imali loš kraj koji će ishodište naći u vječnoj patnji. Pričam o PRAVDI I NJENOJ SVRSI. Pričam i o uzročno-posljedičnoj vezi kojom smo svi “OKOVANI”. Ti okovi su dovoljan razlog da se Bogu pokorimo i shvatimo da smo BOŽIJI ROBOVI, i … ničiji više. Nema drugih okova kojih se čovjek ne može osloboditi. Nema vječnog robovanja, osim ROBOVANJA BOGU. Pa, kojem vladaru ćemo se pokloniti?!

Dakle, prema Božijem Zakonu uzročno-posljedične veze koji vrijedi oduvijek i zauvijek, smrt je rješenje: Bez smrti nema ni dobrog, ni lošeg kraja. Bez smrti?! Bez smrti nebi bilo pravde prema Božijim stvorenjima, a Bog je Uredio zakone, Uspostavio pravdu i Naredio pravedan odnos prema svemu i svakom. On je svemu svrhu Odredio, i o svemu Je Obaviješten. ON Je Taj Koji nad svim Bdi. Nad svim, pa i nad onim što nam je poslao, i što nam u koninuitetu šalje kao Znakove od Sebe. A smrt?! Ona je pečat Božijih Znakova na putu – postavljenih čovjeku (ljudskom životu) da mu budu putokaz. Da mu olakšaju put do konačne odrednice putovanja. S obzirom da čovjek tek u času umiranja ugleda svoju smrt, smrt jeste i ne može biti ništa drugo, za one koji su živjeli i nastavljaju da žive, nego predznak za ono što dolazi poslije smrti. U ovom slučaju je, dakle, smrt slutnja vječnog života. Tad bi smo mogli reći da je život na ovom svijetu slutnja smrti, a smrt da je, i ona, slutnja isto tako, ali, ona je slutnja vjećnog, a ne prolaznog života. S obzirom da slutnja kao pojam nema svojstvo materijalnog, onda je njen materijalni (empirijski) dokaz tijelo mrtvaca. To beživotno tijelo mrtvaca pak ne može biti ništa drugo, za našu intelektualno ograničenu mogućnost poimanja svijeta uopšte, nego predznak u ovom životu kojem smo svjedoci. Ova spoznaja je dovoljna potvrda ispravnosti mišljenja da je smrt PREDZNAK VJEČNOG ŽIVOTA i logičnog nastavka priče o Vječnom Životu za koji ne možemo trenutno pružiti materijalni dokaz, prosto zato što je on (taj vjećni život) ispred nas, a od onih koji su u njega “uplovili” niko se nije vratio da nas o njemu obavijesti. Dakle, mi nismo još do njega stigli. Kad se nađemo u njemu svakako ćemo iz njega crpiti informaciju, nije li tako?! Ta mi smo živi dokaz života, a sam život najbolje svjedoči o sebi. Ni sve smrti ovosvjetskog života nisu nam donijele dokaz da ne postoji VJEČNI ŽIVOT: SVE SMRTI SU SAMO POSVJEDOČILE PRELAZAK iz vremena u vrijeme, iz prostora u prostor. Posvjedočile su postojanje vremena i prostora. I čovjekovo putovanje kroz vrijeme i prostor. Tačka. Nema tu vremena, a ni prostora da se konstatuje nepostojanje vječnog života. Dakle, ništa osim ispravnosti naših misli ovdje se ne može dovesti u pitanje, pa tako ni postojanje VJEČNOG ŽIVOTA. Ne vidim da neko može iznijeti argument koji će pobiti ovu moju tvrdnju.

I na kraju: tajna je u pokretu. Život je pokret, a smrt mirovanje. To što je nešto u stanju mirovanja, samo po sebi ne upućuje na to da je mrtvo, niti na to da se ponovo pokrenuti neće, niti na to da neće pretrpjeti izmjenu stanja prije novog pokretanja, hoću reći nastavljanja kretanja. S toga ja smrt smrću ne bih zvala. Ona, smrt, meni više liči na granicu, rampu, carinski prelaz iz države u državu. Ili na vodu kad iz tečnog pređe u gasovito stanje: sad je ima, sad je nema. Iz stanja u stanje.

Smrt. Ja bih nju najradije zvala pragom ispred kojeg se čovjek mora zaustaviti, da bi mogao zakoračiti u novi stan. Selidba je to … šta sa sobom donesemo do tog praga to ćemo i unijeti u novi stan. Čini mi se, a i vi ćete se složiti, da ništa osim naših namjernih ili nenamjernih djela prag preći neće. Njima ćemo namjestiti svoj novi stan.

Sve ove moje, ovdje izrečene, vizije o smrti, pa i vaše koje vi možete ili ćete iznijeti, ne mogu poreći moju tvrdnju da je smrt predznak Vječnog Života. Sve moje i vaše vizije i egzistiraju samo zbog toga da nas dovedu do zaključka da smrt JESTE PREDZNAK VJEČNOG ŽIVOTA. Dilema i rasprava na ovu temu nebi trebalo da bude, a nebi ih ni bilo da smo pomno proučili Božije Znakove na putu kroz ovaj naš ovozemaljski (dunjalučki) život.