Smrt je predznak Vječnog Života

Bez smrti nebi bilo priče o Vječnom Životu. A ima je. Bez smrti nebi bilo ni dilema oko te priče. A ima ih. Ima i negiranja i zagovaranja te idejne misli. Bez smrti nebi bilo ni dobrog, ni lošeg kraja. Našim rađanjem Bog je dao početak misije svakog pojedinca u ovom našem prolaznom svijetu. Dakle, tu smo da djelujemo do određenog roka. “Upali” smo u vrtlog (čitaj: bubanj) života da se obrnemo u njemu. Samo jedno obrtanje (360 stepeni). Jedno jedino i neponovljivo. Univerzalno za svakog od nas. Onda dolazi KRAJ. To je smrt. Ona je otkrovenje za svakog normalnog čovjeka: ona je pečat Božijih znakova koji su nam se tokom života nizali jedan za drugim. Ona je predznak Vječnog Života. Ona je empirijski dokaz Božijeg Postojanja. Taj dokaz je izražen u prelasku čovjeka (kao i biljnog i životinjskog svijeta) iz živog u beživotno stanje. Smrt je visoki prag koji ni jedan ljudski um ne može prekoračiti i nastaviti svoje (intelektualno) djelovanje koje može imati STVARALAČKU vrijednost.

Sve osim Gospodara svih početaka ima svoj kraj, pa i čovjekova slobodna volja je do roka određenog. Kad taj rok dođe Bog Vrati roba Svog (čovjeka – kad umre) Sebi. Tad će biti čovjekovo sučeljavanje sa posljedicom njegova izbora. Bez tog sučeljavanja, bez te čovjekove smrti, nebi bilo smisla, a Bog Je sve sa smislom Stvorio. Bez te smrti nebi bilo dokaza o konačnosti ovog našeg života, niti dokaza o konačnosti ljudske volje kao jednog od beskonačno mnogo dokaza o Božijoj Beskonačnoj (Neograničenoj) Volji. Da je ovo što govorim istina svjedok je smrt svakog i moćnika, i jadnika. Konačnica ovosvjetskog života svakog od nas je izražena u ogledalu smrti. Prije ili kasnije život svakog od nas će se ogledati u smrti. To ogledalo je ključ života.

Razbiti ogledalo svoje, ogledalo koje smo sami napravili, ili kupili, ili kao poklon dobili, nije teško, ali samo razbijanje ne nudi ništa, te tako ni rješenja. Za rješenjima se traga. Razbijanje ogledala nudi bijeg. Svaki bijeg ima svoj kraj, to znaju oni koji su razbijali svoje ogledalo. Krhotine tog ogledala nisu pronašle česticu koja vodi do svoje negacije. Znaju to naučnici. Znaju oni što BOZONSKU ČESTICU LOVE.

Šta ja ovdje pričam?! Istinu pričam. Za nekog bolnu, za nekog punu nade. Ono što može biti besmrtno od onog što nam je Bog Podario jeste, može, a i mora biti ili nada ili beznađe. Izbor pripada nama. Volja je tu da bira: put dobra, ili put zla. Smrt pojedinca je neminovnost kraja. Neminovnost koja je u funkciji istine. O svakom pojedincu.

Život je slutnja. Smrt je njeno obistinjenje. A šta je onda onaj svijet, vječni svijet, ahiret?! On je život u vječnoj istini o nama. On kao takav ne može nestati nikad, jer ono što je bilo s nama, u životu na ovom svijetu (dunjaluku), bilo je: bili smo putnici koji su proputovali kroz život onako kako su htjeli, ali put bez kraja ne postoji. Postoji smrt. A prije nje iskra nade da ćemo smoći snage da usmjerimo svoju volju tako da na kraju puta (kad smrt dođe) ne uđemo u beznađe: kad bude nagrada ili kazna za ono što smo za života prolaznog činili. Sve dok čovjek diše nada za spas postoji. Problem je samo što čovjek ne zna do kad će disati. Ne zna čovjek koliko mu je vremena ostalo u životu ovom, pa da planira kad će odraditi to što bi da odradi. Kalkulisanja s vremenom nema, jer ne znamo koliko nam ga je ostavljeno. Zato se treba požuriti da se ispuni ono što je Bog odredio da pojedinac (i društvo) ispuni. To za one koji vjeruju da nam život nije dan uzaludnosti radi. Ni smrt takođe. Oni znaju da ono što dolazi poslije tog, od Boga nam datog para: život – smrt, jeste priča o vječnoj istini, kojoj smo posvjedočili još onda kad je Bog Stvorio naše duše; i o njenom nepobitnom dokazu kroz smrt, a sam vječni život u koji smrću idemo je nagrada ili kazna za ono što smo radili. PRAVDA KOJA NEPRAVDI MJESTA NE OSTAVLJA, BOŽIJA PRAVDA KOJA ĆE SVIMA ONIMA NAD KOJIMA JE NEPRAVDA ČINJENA NAMIRITI. Oni koji su nepravdu činili će svakako dobiti ono što su zaslužili, ako se prije smrti nisu osvijestili i pravdom uzvratili na sopstvenu nepravdu.

A to što su filozofi zaključili: “Mislim, dakle postojim” je samo pretpostavka. To se ne može uzeti za definiciju postojanja čovjeka, jer osim “mislim” moglo bi “osjećam” biti validniji dokaz za postojnje čovjeka, jer je “osjećaj” pojam koji, u konkretnosti svojoj, obuhvata: ljubav, bol, beznađe, sreću, grešku, dobro, poraz, pobjedu, i tako dalje, i … tako dalje. Već u utrobi majke dijete osjeća, pa čak i čuje, dok misliti počinje kasnije. Čak je i instikt došao čovjeku prije nego misao, jer razmišnjanje (misao) u sebi sadrži iskustvo. Iskustvo se stječe, dok je osjećaj izvorno svojstvo čovjeka. Misao je samo intelektualni poriv (put), a osjećaj je istovremeno i mjera i mjerni insrument, a čovjek je pokusni objekt nad kojim se mjerenje vrši: misao ima svojstvo bježanja, a osjećaj je predodređen da tu određenu misao proganja. Sve dok se oni (misao i osjećaj, kao od Boga dat nam par)) ne dodirnu, ne spoje, ne djeluju jedno na drugo, nema izgradnje misli. Dakle, misao je “žena”, “žensko”, a osjećaj je on, “muškarac”, osjećaj je ono što “oplođuje” misao. Jeste da je misao “akter”, ali akcija (izraz, uzrok)) bez odraza (reakcije) nema svoju perspektivu pokretanja, dok “osjećaj” postoji neovisno od mišljenja: ne moramo misliti da nas boli, kad se napr. porežemo, nas jednostavno boli. Iz te perspektive posmatrano “misao” je pojam ograničen na želju, a osjećaj je stvarnost. Dakle osjećaj je po svojoj funkciji “moćniji” kao dokaz ljudskog postojanja, ništa manje ni zbog toga što bez osjećaja nema ni misli: čovjek mora imati osjećaj za nešto da bi pokrenuo svoju misao. Ustvrdiću ovdje da se Bog miješa između čovjeka i srca njegova (čovjekova), i ustvrdiću da je ta činjenica razlogom mog vjerovanja da je osjećaj univerzalniji pojam od misli. Ništa manja potvrda ovakvog stajališta nije ni činjenica da imamo slobodnu volju kojom možemo i trebamo usmjeravati svoje misli. S druge strane osjećaje ne možemo birati. Oni su tu i kad su misli prazne, i kad smo bezvoljni. Dakle, Bog se miješa između čovjeka i čovjekova srca, ali ne i između čovjeka i njegova mozga. Naš mozak, sa svojim izvršnim aparatom razumom, je taj koji odlučuje, samostalno, hoće li se povesti za razumnim, ili za nerazumnim mislima. To povlači odgovornost, tu počinje priča o nastanku zla. Tu počinje priča o ponicanju dobrih ili loših misli. A osjećaj je već bio. Njegova kvalitativna vrijednost je uvijek unikatna. Na kvantitativnu vrijednost možemo, i trebamo, uticati. I utičemo tako što imamo mogućnost za to kroz upotrebu moći naše volje koja suzbija, ili podstiče misli, zavisno od svog izbora. To što je misao brza u svom djelovanju, pametna ili glupa, ne šteti istini o kontinuitetu osjećaja i prije i poslije formiranja misli. Svejedno, i od osjećaja ima jasniji dokaz o postojanju “NAS”. Ima smrt.

Tek smrt je dala zaključak (u stvarnosti dokazala) da smo postojali, jer ne možemo nestati prije nego smo postali. Samim tim imamo dokaz da Bog nije postao (dokaz: BESMRTAN JE, a život i smrt DAJE), te s toga ne može ni nestati. To iz jedne perspektive posmatrano, a iz druge se nesumnjivo nameće zaključak da Boga ima iako nije postao, jer neko je morao dati život kojem svjedočimo. Tvrditi da Boga nema, jer niko nije posvjedočio njegovo rađanje, je besmisleno. Razlika između Boga i čovjeka se ne može ustvrditi iz prostog razloga što Bog nije od vrste. Njegova su svojstva drugačija u odnosu na ljudska, te bi logičnije bilo upoređivati babe i žabe u cilju pronalaženja sličnosti između te dvije vrste: one kojoj baba pripada i one kojoj žaba pripada. Ne može se određivati svojstvo onoga što nam nije kao materija dostupno. Znači – materijalizacija Boga je nemoguća. Dovoljna potvrda istinosti ovoga što tvrdim je to što je Bog Besmrtan, a čovjek je obični smrtnik.

Duhovnost je ono što približava Bogu, produbljuje znanje o Njemu, jer čovjek može i treba imati viziju o Bogu, ali ona mora biti zasnovana na istinskim osnovama, razumskim osnovama – onim koje se ne proturječe ni jednoj istinskoj osnovi. Pričam o neoborivim stavovima. Da Boga nema (zato što nije postao, nije rođen), ne bi bilo nikog, ni ičeg, te nebi bilo ni tema, ni dilema. Dakle, Bog je oduvijek i zauvijek. Njegovim Znanjem je sve obuhvaćeno. Ko god po svojoj prirodi umire, ne može biti Bog. Po toj logici bi vjerovanje u Isusa kao Boga bilo bliže islamu, nego kršćanstvu, jer u kur'anu stoji da Isus niti je umro, niti su ga razapeli, nego ga je Allah Uzdigao Sebi. Uprkos toj činjenici kur'an nudi jasnu misao oko toga, jer isključuje mogućnost uporedbe svojstava Božijih i ljudskih. Bog nije od vrste, on je taj koji je vrste stvorio: Tako imamo i ljudsku, i životinjsku, i biljnu vrstu.

Bog se nije rodio, a Isus jeste. Pa Adama (Adema, a.s.) je Bog stvorio i bez oca i bez majke, pa ga, svejedno, niko ne obožava. Zašto?! Zato što smo od Boga dobili informaciju o tome kako i od čega je ON STVORIO ADAMA (Adema, a.s, prvog čovjeka). Kako je onda došlo do toga da se Isusa (Isa, a.s.) obožava, a čovjek zna da je Isus (Isa, a.s.) rođen, i da ga je rodila Marija (Merjem, r.a.)?! Pa naravno, ljudski faktor je zakazao. Zarad kojeg interesa, svakako ćemo biti obaviješteni onog strašnog dana, Sudnjeg dana. To će biti samo potvrda znanja kojeg već većina od nas ima, ali su ga neki usvojili, a neki odbijaju da ga usvoje.

Dakle, BOG JE JEDAN i ON JE UTOČIŠTE SVAKOM. NIJE RODIO I ROĐEN NIJE, TE MU S TOGA NIKO ni RAVAN NIJE. Kako se onda čovjek može moliti za spas nekom drugom do NJEMU?! Isus o sebi nikad nije rekao da je Bog. Kome se i kako Isus moli dovoljan je dokaz njegov “Govor na gori” (Biblija, Novin zavjet).

Svejedno se čovjek, uprkos dokazima koji mu se serviraju u njemu samom, a i u prirodi, pita: “A SMRT, ZAŠTO POSTOJI SMRT?! Zašto Bog daje smrt?!” Jasno k'o dan: da bi dobri ljudi imali dobar kraj koji će ishodište naći u vječnoj sreći, a da bi loši ljudi imali loš kraj koji će ishodište naći u vječnoj patnji. Pričam o PRAVDI I NJENOJ SVRSI. Pričam i o uzročno-posljedičnoj vezi kojom smo svi “OKOVANI”. Ti okovi su dovoljan razlog da se Bogu pokorimo i shvatimo da smo BOŽIJI ROBOVI, i … ničiji više. Nema drugih okova kojih se čovjek ne može osloboditi. Nema vječnog robovanja, osim ROBOVANJA BOGU. Pa, kojem vladaru ćemo se pokloniti?!

Dakle, prema Božijem Zakonu uzročno-posljedične veze koji vrijedi oduvijek i zauvijek, smrt je rješenje: Bez smrti nema ni dobrog, ni lošeg kraja. Bez smrti?! Bez smrti nebi bilo pravde prema Božijim stvorenjima, a Bog je Uredio zakone, Uspostavio pravdu i Naredio pravedan odnos prema svemu i svakom. On je svemu svrhu Odredio, i o svemu Je Obaviješten. ON Je Taj Koji nad svim Bdi. Nad svim, pa i nad onim što nam je poslao, i što nam u koninuitetu šalje kao Znakove od Sebe. A smrt?! Ona je pečat Božijih Znakova na putu – postavljenih čovjeku (ljudskom životu) da mu budu putokaz. Da mu olakšaju put do konačne odrednice putovanja. S obzirom da čovjek tek u času umiranja ugleda svoju smrt, smrt jeste i ne može biti ništa drugo, za one koji su živjeli i nastavljaju da žive, nego predznak za ono što dolazi poslije smrti. U ovom slučaju je, dakle, smrt slutnja vječnog života. Tad bi smo mogli reći da je život na ovom svijetu slutnja smrti, a smrt da je, i ona, slutnja isto tako, ali, ona je slutnja vjećnog, a ne prolaznog života. S obzirom da slutnja kao pojam nema svojstvo materijalnog, onda je njen materijalni (empirijski) dokaz tijelo mrtvaca. To beživotno tijelo mrtvaca pak ne može biti ništa drugo, za našu intelektualno ograničenu mogućnost poimanja svijeta uopšte, nego predznak u ovom životu kojem smo svjedoci. Ova spoznaja je dovoljna potvrda ispravnosti mišljenja da je smrt PREDZNAK VJEČNOG ŽIVOTA i logičnog nastavka priče o Vječnom Životu za koji ne možemo trenutno pružiti materijalni dokaz, prosto zato što je on (taj vjećni život) ispred nas, a od onih koji su u njega “uplovili” niko se nije vratio da nas o njemu obavijesti. Dakle, mi nismo još do njega stigli. Kad se nađemo u njemu svakako ćemo iz njega crpiti informaciju, nije li tako?! Ta mi smo živi dokaz života, a sam život najbolje svjedoči o sebi. Ni sve smrti ovosvjetskog života nisu nam donijele dokaz da ne postoji VJEČNI ŽIVOT: SVE SMRTI SU SAMO POSVJEDOČILE PRELAZAK iz vremena u vrijeme, iz prostora u prostor. Posvjedočile su postojanje vremena i prostora. I čovjekovo putovanje kroz vrijeme i prostor. Tačka. Nema tu vremena, a ni prostora da se konstatuje nepostojanje vječnog života. Dakle, ništa osim ispravnosti naših misli ovdje se ne može dovesti u pitanje, pa tako ni postojanje VJEČNOG ŽIVOTA. Ne vidim da neko može iznijeti argument koji će pobiti ovu moju tvrdnju.

I na kraju: tajna je u pokretu. Život je pokret, a smrt mirovanje. To što je nešto u stanju mirovanja, samo po sebi ne upućuje na to da je mrtvo, niti na to da se ponovo pokrenuti neće, niti na to da neće pretrpjeti izmjenu stanja prije novog pokretanja, hoću reći nastavljanja kretanja. S toga ja smrt smrću ne bih zvala. Ona, smrt, meni više liči na granicu, rampu, carinski prelaz iz države u državu. Ili na vodu kad iz tečnog pređe u gasovito stanje: sad je ima, sad je nema. Iz stanja u stanje.

Smrt. Ja bih nju najradije zvala pragom ispred kojeg se čovjek mora zaustaviti, da bi mogao zakoračiti u novi stan. Selidba je to … šta sa sobom donesemo do tog praga to ćemo i unijeti u novi stan. Čini mi se, a i vi ćete se složiti, da ništa osim naših namjernih ili nenamjernih djela prag preći neće. Njima ćemo namjestiti svoj novi stan.

Sve ove moje, ovdje izrečene, vizije o smrti, pa i vaše koje vi možete ili ćete iznijeti, ne mogu poreći moju tvrdnju da je smrt predznak Vječnog Života. Sve moje i vaše vizije i egzistiraju samo zbog toga da nas dovedu do zaključka da smrt JESTE PREDZNAK VJEČNOG ŽIVOTA. Dilema i rasprava na ovu temu nebi trebalo da bude, a nebi ih ni bilo da smo pomno proučili Božije Znakove na putu kroz ovaj naš ovozemaljski (dunjalučki) život.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s