U Časnom Kur'anu je uputa za čovjeka. Znak (znak do znaka) koji pokazuje smjer u kojem čovjek treba ići, prvenstveno u razmišljanju, a potom i u svom djelovanju. Znači, Allah (Bog, Jedan za sve i svakog)) nas Je Stvorio, Poslao na Zemlju i Obavijestio nas o tome da je ON SVEMU BROJ UNAPRIJED ODREDIO. To bi trebala biti polazna tačka od koje naše ljudsko razmišljanje kreće: BROJ. Krenulo je od jednog čovjeka, Adama (Adema, a.s.). Krenulo s ciljem umnožavanja. I sve u životu ka tom cilju ide: UVEĆAVANJU (PROŠIRENJU, PRODUŽENJU, POVIŠENJU). Ne bih ja ovdje pričala o onom što u životu utiče u cilju smanjivanja (sužavanja, skraćivanja, snižavanja), suzbijanja, razaranja, uništavanja i negiranja. Ja pričam drugu priču. Pričam o tendenciji svega da se uveća. Putokaz je to ljudima. POLAZNA TAČKA je broj. Za čovjeka (i živa bića uopšte) broj 1, pa onda još jedan – da bude par. Za sve ostalo što Bog Stvori (prije nego čovjeka i ostala živa bića ) oznaka 0 nije sporna, jer ne predstavlja ni veličinu ni količinu u odnosu na čovjeka, ali predstavlja vrijednost na koju će se vrijednosti nizati. Prirodno da je tako, jer sve: i nebesa, i zemlja, i sve na njima (nebesima i zemlji), kao i ono što je između toga, pa i ono što je u samoj zemlji, ne bi imalo svoju svrhu da nema čovjeka. Sve je to za čovjeka, zato je čovjek faktor broj 1. Jedinice i nule, i njihova uloga u fizici (tehnici, informatici), su ovu istinu jasno posvjedočile. Svako je svoj svjedok, a i sve je svoj svjedok, pa tako i brojevi. Priroda je krenula od nule, čovjek od jedinice. Povratak je neminovan: na nulu priroda (zdrobiće se i nebesa i zemlja na onaj strašni dan, Sudnji dan), a čovjek? Šta će s čovjekom biti? Staće pred Boga sam. Sam će čovjek, kao jedinka (jedan) doći i položiti račun pred Bogom. Zar bi moglo i trebalo biti drugačije?! Sam će čovjek biti svojim svjedokom. Zar bi moglo i trebalo biti drugačije?! Zar bi moglo biti pravednije?! To će biti samo sučeljavanje sa istinom, jer Bog ionako Zna sve o nama. Obavijestiće On nas o nama. Djela naša će svjedočiti. Naša tijela su iznijela ta djela. Svjedočiće ona, jer biće ponovno stvaranje, biće proživljenje. I uživaće, ili će trpjeti. U vječnosti. Biće to nagrada, ili kazna, za ono što smo radili. Zar nisu tijela naša izvršni organ vlasti?! Kojeg vladara?! Pa naravno, naše volje. Ta volja će biti dovedena pred VRHOVNU VOLJU i biti ispitana, radi presude. To objelodanjenja radi samo, jer djela koja je ta volja prouzrokovala nisu izbrisala svoj trag, niti mogu – zbog podložnosti svoje zakonu uzročno-posljedične veze. Lanac je to. Lanac dobra, ili zla. Harmonija, ili disharmonija. Život je to. A ko je Vladar života i smrti?! Čovjek nije, čovjek može samo prestupnik biti, ukoliko se drzne da posegne za onim na šta nema pravo. Nema čovjek pravo da nekom uskraćuje pravo i obavezu na život, pa ni sebi samom. Nema, jer ga on nije ni dao. Život je tu da ga čovjek živi i proživi, da bi na koncu umro. Život u kojem se sve niže, pa i događaji. Sve se računa, sve se sabira. I … kontroliše oduzimanjem. Sve se može i oduzimati, I … kontrolisati sabiranjem. I množi se sve. I dijeli se. Pa i to, čak i to kontroliše jedno drugo. Uzroci kontrole mijenjaju mjesta, a rezultat kontrole mora biti tačnost. Tačnost je put do pravednosti. Uzroci i posljedice se smjenjuju, a Bog je Zakon tačnosti Uspostavio da nam bude svjetiljka vodilja. Naše je samo da osjećamo, vidimo, čujemo i mislimo, da bi smo mogli djelovati. Ako nam nedostaje sluh, ili vid, ili mišljenje, ili sve od toga, opet i uvijek ima osjećaj. On je taj koji nas uvijek prati. To zato što je čovjek predodređen da djeluje i zato mora imati pokretačku snagu za to, a to je?! To je osjećaj neki. Osjećaj za nešto. Poriv neki. Ono nešto što inspiraciji vodi.
I veličina i količina su određene brojem. To čovjek mora imati na umu, da bi mogao sebi pribaviti znanje o prostoru svoje veličine, i o količini substance svoje, u skladu s idealnim zakonom koji vrijedi oduvijek i zauvijek. Da je ovo što kažem tačno čak i fizika jasno dokazuje svojim znanjem o termodinamičkim odnosima, ili hemija, svojim znanjem o elementarnim česticama. Zar je čovjek izuzet iz sustava univerzuma?! Nije. Kako bi i bio kad je sav obuhvaćen tim univerzalnim sustavom, uređenjem?! Bog je sve Uredio. Ko smo mi da poredak remetimo?! A nije da čovjek ne remeti. Evo mali podsjetnik o tome:
Prostora na Zemlji ima dovoljno za sve stanovnike zemlje. I hrane za preživljavanje i uživanje u njoj. I stvari za korištenje i uživanje u njima. Sve nama – ljudima. I neistraženog za istraživanje, i nedograđenog za nadogradnju, i neproživljenog za proživjeti. Čovjek je glavni resurs. Svi ostali resursi su tu za njega. Da li za pojedince, ili izvjesne skupine ljudi, ili izvjesne zajednice ljudi?! Ili da države, pojedine, imaju monopol nad ljudskim pravima od Boga danim svim stanovnicima planete Zemlje?! Ili je neki kontinent važniji od drugog?! Nije. Ništa od toga nije. Svi smo živi (koji smo živi), pa su nam i prava živa. I potrebe. Dakle, stigli smo do potreba. POTREBE SU ONO GDJE SMO SE SAPLELI; IZGUBILI; POGUBILI. Na ispitu potreba je čovjek iznevjerio svoju savjest. Kako?! Da li je stvarno potrebno sve ono što čovjek grabi za sebe, počesto uskraćujući drugom njegovo pravo. O čemu pričam?! O višku pričam. Višku hrane, odjeće, obuće, pritiska na drugog, uživanja – koja ionako kad oblete svoj krug gube smisao, jer ne nude više ništa. Između uživanja duše i patnje duše granica je praznina. Njoj se svi moramo približiti kad trenuci uživanja, ili patnje, vrhunac dostignu. Praznina je uvijek opomena čovjeku. Pričam o sebičnosti, a potom i o strpljelju. Naše je da ne budemo sebični i da jedni drugima preporučujemo strpljenje.
Pričam o sebičnosti, proizašloj iz pohlepe. Pričam o oholosti, proizašloj iz nepravednog stava prema drugom, hoću reći prema životu. Ko sam ja da meni mora biti bolje nego drugom koji se jednako kao ja, ili više nego ja, trudi, a pametniji je od mene, ili je jednako pametan kao ja?! Privilegiju od Boga nisam dobila za to. Znači, ako nije od Boga, onda je od ljudi. Razlog može biti samo taj da sam prevarila ljude, ili da su ljudi mene privilegovali mimo mojih zasluga. Ni jedan od ova dva razloga ne osigurava pravdu. Pravda vezana za uspjeh na ličnom i društvenom planu mora biti zasnovana na urođenim pravima i pravima stečenim na osnovu zasluga. A zaslužiti se ne može bez ispravnog odnosa prema svakom, i svemu što učestvuje u procesu u kojem se čovjek nalazi. Kakvu situaciju imamo danas u svijetu uopšte?! Koji etički (obavezujući i moralni) kodeksi postoje?! Da li je čovjek od svih principijelnosti izabrao da bude principijelan u griješenju i nehajnom odnosu prema sopstvenim greškama?!
Svi griješimo. I oni što gaze ljudske vrijednosti, i oni koji dozvoljavaju da budu gaženi. I oni koji to sve prate, a ništa ne poduzimaju. Njih je najviše. Ovi jedni se pravdaju moći svojom, drugi nemoći svojom i strahom od gladi, torture njih i njihovih porodica. Oholost na jednoj strani, kukavičluk na drugoj. Jedni se pozivaju na naslijeđena prava, naslijeđene predrasude, naslijeđen ugled, naslijeđeno pravo da gaze tuđe demokratsko pravo. Drugi vele: “Zatekli nepravdu, osudu nad sobom, nemogućnost podizanja ispod “zida” bijede. Naslijeđena bijeda, naslijeđen podređen položaj”. Oni koje usput spomenuh, oni kojih je najviše i koji pristojno žive, oni ćute.
Uzrok i posljedica se moraju sresti. I srešće se … u novoj posljedici … koja će biti uzrokom … da će istina, uspavana u indiferentnom stavu kritične mase stanovnika planete naše, one koja prati i ćuti, kojoj je relativno dobro, skočiti i stati u odbranu onih nad kojima se nepravda vrši. To je neminovnost. Demokratija je neminovnost. Ona nudi rješenje za život i razrješenje od straha onima kojima je strah od ljudi nametnut. Ona, demokratija, je u čovjeku; ona je stigla u ljudska društva, ali nije još ušla u sve ključne segmente na kojima ono (društvo) i počiva.
Sve nepravde će doživjeti svoj kraj. Sva nepravedno uređena društva će kad tad “zaboljeti” sve svoje građane. Uspjeh jednog društva određuje broj sretnih (zadovoljnih) ljudi u njemu. Sve dok i jednog čovjeka isključimo, svjesno, iz cjeline kojoj pripada, a to je ni manje ni više nego cijeli svijet, poslali smo strijelu u visine. Poslije lutanja vratiće se nama i pogoditi nas.
Bumerang, biće da će biti. Prije ili kasnije. Sve nepravedne države će dobiti pravedan tretman. Svi nasilni vladari će iskusiti smrt. Patnju prije toga. Zločinci, ratni i ini, će shvatiti koliko bijede u sebi nosi isticanje onog čega se treba stidjeti. Život nije isticanje. Život nije ni ubijanje, mučenje, proganjanje drugog i drugačijeg. Život nije ni otimanje od drugog. Život nije laž, ni varka. Zašto ljudi onda u životu lažu i varaju? Život nije krađa, a neki kradu. Neki kradu imovinu, a neki prava.
Veličina čovjeka nije u nametanju sebe drugima. Veličina naša je određena brojem uzdaha zbog tuđe nesreće i brojem savladanih životnih prepreka u kojima nismo izgubili sebe. Veličinu našu nosi naše korisno znanje. Količina naša je određena brojem ljudi čije nas postojanje raduje. Količinu našu moramo ograničiti na našu dušu. Nismo li to uradili, igubili smo je.
Život nije imati. Život je ono što ostavimo iza sebe.
A svijet, šta je svijet?! Šta je planeta zemlja?! Ona je više od interesa, ratova, sukoba. Ona je dom za sve. Ona je prsten u koji smo svi mi, koliko nas ona broji, stali. Sve naše ruke. Sve naše nade. U jednom prstenu.
I veličina i količina su određene brojem. Naša veličina je određena brojem naših dobrih djela, a naša količina je ona koju možemo ponijeti, podnijeti i progutati… što bogatstva, što siromaštva, što sretnih trenutaka, što boli, što hrane, što gladi, … što nepravde. Ona, naša količina, je određena brojem kapi koje su formirale naše gutljaje i brojem sretnih trenutaka našeg bitka, duše. Veličina našeg srca se ogleda u broju trenutaka smiraja. Količina substance naše se ogleda u broju prijekora koje svojoj duši uputimo.
Smireno srce i smjerna duša su zadovoljni jedno drugim u svim uslovima života. Za taj cilj vrijedi živjeti.
Ajša piše 