Život nudi. Čovjek bira, pa uzme. Život nudi uzroke (razloge), a čovjek na njih djeluje. Dakle, život je tu s razlozima djelovanja, da bi došlo do posljedice koja je životu prihvatljiva. Iz ovoga jasno proizilazi da je cilj života uopšte da iznudi ljudsko djelovanje – POKRET. Pokret isključuje pojam statičnosti, ali tu nije kraj priče. Kraj rečenice podrazumijeva tačku i sluti novi početak. Ponavljanje potpuno iste rečenice je samo “stavljanje akcenta” na temu, isticanje značaja onog o čemu govorimo. Svaki novi početak podrazumijeva “drugačije”, nikako isto, a to ujedno daje odgovor na pitanje: “Šta je svrha problema kao pojma i izraza u našim životima?” Odgovor biva jasan, ako razmotrimo prirodu svakog problema na koji u životu naiđemo. Kad ovo znamo, nema nam druge nego prihvatiti istinu da se isti problem ne rješava dva puta, što ujedno kazuje da svako “ponavljanje” problema kojeg smo ranije u životu imali upućuje na to da smo pali na kušnji tog problema, jer smo njegovo rješenje odložili, ili smo ponudili pogrešno rješenje. Život je ustrojen tako da se u njemu pravilno djeluje, jer u protivnom trpimo svi, prije ili kasnije. Kad čovjek zna ovo, bilo bi prirodno da shvati da samo ono rješenje koje nije ni na čiju štetu jeste pravi odgovor na uzrok (razlog), u ulozi posljedice koja životu vraća ono što je od njega uzela. Da je dužna vratiti očigledno je, jer je to bila posudba, a ne kupovina. Mi uzroke (razloge, probleme) nismo dobili kupovinom, tj. plaćanjem. Mi smo ih dobili na korištenje u svrhu odrađivanja onog što nam je Bog u zadatak dao. Kad to znamo, ne bismo trebali da se čudimo stanju u svijetu koje danas imamo. Mi probleme ne rješavamo na način koji zadovoljava čovjeka kao Božije stvorenje: dakle, svi smo u procesu života jednako bitni, jedina razlika je u količini našeg zalaganja i obimu našeg djelovanja, koje podrazumijeva pravilnost. Ta samo ta razlika je “pravni nosilac” razlika među pojedincima i društvima: što ekonomskih, što drugih razlika.
Kad bi čovjek imao na umu globalnu sreću na Planeti Zemlji kao jedini put koji vodi do trajnog rješenja svih problema na koje u životu nailazi, vidjeo bi da je to ujedno i put do zagarantovane sreće svakog pojedinca. Naravno da se ne treba plašiti da resursa nema dovoljno za sve ljude koji žive na ovoj našoj planeti Zemlji, jer Bog je sve s mjerom pravom stvorio, te ni prirodni, ni drugi resursi ne mogu manjkati čovjeku (ljudima), ako ih se pravilno rasporedi.
Ovdje se sada postavlja pitanje pravde: Kako biti pravedan kad je raspodjela u pitanju?! To je lako pitanje. Imamo kontinente, države, društvene zajednice, imamo tu podjelu. Imamo ljude. Dakle, imamo i bilateralne, i trilaterarne, i multilateralne odnose između ljudi, država, pa i kontinenata. Imamo međuljudske odnose. Ti odnosi moraju biti zasnovani na pravilnoj osnovi, ostalo je lako. Vrjednuje se prema mogućnostima: ostvarenim rezultatima, što ekonomske što intelektualne prirode. Što si ostvario pošteno, na to svakako imaš pravo: i da koristiš i da uživaš u tome. Dakle, svi trebaju imati za cilj da se trebaju truditi, i trebaju znati da će svoj trud ugledati kad za to dođe vrijeme. Ovo ne isključuje obavezu da pomognemo druge ljude, države, kontinente – na intelektualnom, moralnom, pa i psihološkom planu, a i da im posudimo resurse uz odgovarajuću nadoknadu. Po logici stvari čovjeku je potrebno onoliko za koliko se trudi. I ne treba mu dati više nego mogućnost da sebi to obezbijedi. Da je svijet pravilno uređen, ovo bi svi ljudi odavno i znali i prihvatili, i pronašli svoju sreću u tome. Ono umno i fizički nespremno stanovništvo svijeta bi bilo dodatni ispit savjesti svakog pojedinca, ali… ne smijemo zaboraviti da je njihov dio nafake kod nas (ostalih), Bog nam je time ostavio mogućnost čišćenja dobrim djelima: ukazivanjem zahvalnosti Bogu što nas je zdravim i sposobnim učinio; tako ćemo kod sebe oholost ukrotiti, te produbiti perspektivu empatije. Biti čovjek koji saosjeća s drugim, koji nije škrt, koji drugom želi dobro je put ljubavi i sreće. To je ujedno i garancija da možda već sutra mi ne budemo u situaciji da trebamo od drugog i saosjećanje i ekonomsku pomoć. Da je ovo tačno postoje dokazi svuda oko nas, u svijetu ljudi: čovjek može postati lud u jednom trenutku, trenutku kojeg samo Bog određuje, a može izgubiti i svu imovinu odjednom (u elementarnoj nepogodi). O saobraćajnim nesrećama nema potrebe ovdje govoriti, kao ni o troškovima liječenja.
Svaki čovjek želi biti zdrav, sposoban i sretan. Čovjek koji ima predispozicije za to to može ostvariti. Svaki čovjek, pa čak i onaj koji je mentalno ili tjelesno oštećen može biti sretan, ukoliko dobije “dozu” pomoći koja mu je potrebna. Sreća se ne može mjeriti ni količinom raznovrsne hrane, ni odjeće, ni ljepote, ni novca, ni ugleda, ni brojem automobila, ni brojem avantura, ni brojem života koje smo uništili, ni… To znaju oni kojima je život ponudio sve ovo na kušnju. Znaju ti nesretnici da čovjek na kraju biva prepušten sam sebi i svojoj duši koja nije pronašla ono što je tražila. A i kako bi, kad nije znala da je sreća ono što je čovjeku najbliže. Ona ima različite oblike i puteve ostvarivanja, njene mogućnosti su neiscrpne, uprkos svemu. Ona ima svoj kod koji otvara sve puteve koji joj vode. Taj kod je u našoj duši. Naše srce nam ga može otkriti. Do nas je. Ima li nade u čovjeku, ili ju je poklopila pohlepa?! Pohlepa vodi bezobzirnosti. Bezobzirnost ne ostavlja prostor razmatranju stvarnog činjeničnog stanja. Dakle, to upućuje na laž: lažno poimanje stvarnosti. Želimo li trajnu sreću, ili ulijevanje lažne nade koju nam nude trenuci bijega od stvarnosti života?!
Naše vođe su naše ogledalo. Vrijeme je da se ogledamo u njemu i vidimo na šta ličimo. Kad to uradimo znaćemo ima li nade za našu trajnu sreću ili nam je čak i lažna nada nestala. Neovisno od naših odgovora egzistira istina: OD STVARNOSTI ŽIVOTA SE NE MOŽE POBJEĆI.
Život daje, čovjek uzima i vraća. U ono što vrati, svaki čovjek, je utkao niti svog života. Utkao je sebe u vječnost.
Ajša piše 