Altruizam je nestao. Da, nestao, jer je egoizam zavladao svijetom. Kako i ne bi kad u svijetu žive ljudi toliko gladnih duša da im ni pretrpavanje stomaka ne utiče na smanjenje te gladi. Gladne duše (čitaj: prazne duše) izrodiše “uskogrudne” (čitaj:siromašne) politike, koje svojim siromaštvom prijete da unište svijet. Altruizma nema, ali altruista ima još u svijetu. Oni su zbog svojih gladnih usta onemogućeni da altruizmu vrate mjesto, u društvenim zajednicama, koje mu pripada. S druge strane, oni altruisti čija su usta sita i zadovoljna su u toliko malom broju da su zanemareni od svojih društava i medijske mašinerije koja ima moć da promoviše njihove ideje i djela. Jer, svjetski ideal je pohlepa. I mediji su pohlepni u poltronstvu svom. Većinom. Zato se egoizam toliko i ukrupnjao i proširio u društvima i njihovim uređenjima. Pričam ni manje ni više nego o ukupnom svjetskom poretku. Tužno je ovo saznanje, kad čovjek zna da niti može više pojesti nego što u stomak strpati može, niti na dva kreveta leći (ako nisu sastavljeni – pa da se popriječi preko njih, ali to ne čini razliku). Ne trebaju mu ni dvije fotelje kad želi udobno sjesti. Ni dva konobara, ni dvije stjuardese ne dodaju zajedno jednu čašu gostu ili putniku. I tako dalje i tako bliže, što se tiče čovjekovih potreba. Dakle, ono što čovjeku treba jeste ukusna hrana, udoban krevet, ukusno za popiti, … ukusno se obući, slatko spavati, lijepo sanjati, ugodno putovati, … Resursa je dovoljno u svijetu za to, za nas sve.
Voljeti i voljen biti. Davati i uzimati. Željeti i htjeti. Morati živjeti, na koncu. Kad je tako, onda – urediti život. Nema uređenja života bez uzajamnosti. Relacija između ljudi. Mi smo atomu slični, zar nije ljudski da ga nadvisimo. Ta mi smo živi, ne bi nas trebalo definisati samo ono što nas privlači ili odbija. Ne samo energija i zračenje.
Mi nismo samo od “mesa”. Imamo i krv. I motor koji je pokreće. Srce. Imamo srce, i motor koji ga pokreće – dušu. I ne definiše nas energija i zračenje, jer smo živi. Nas definiše naš izbor. To zato što mi imamo slobodnu volju da biramo između dobra i zla. Duševna je to priča. Nismo mi atomi.
Izbori u BiH su tu. Kucaju nam na vrata, a političari kljucaju u mozak. Kad se čovjek osvrne ne vidi mnogo dobra, zlo ga u ćošak satjeralo, a kad pogleda naprijed ne vidi ništa. Za koga glasati?! Ja znam. Ne zato što mi ugodnost pričinjava to što sam voljom svojom izabrala, nego zato što biram: “Nek’ je zlo umanje”. Gorčina u grlu i dalje stoji. Gdje su političari sa karizmom?! Nema ih. Ako u kojem i ima entuzijazma, nema mudrosti dovoljno, a ako ima mudrosti nema entuzijazma. Karizmatičan političar mora biti i pametan, i entuzijasta, i strpljiv (kad treba), i jasnog stava, i velikog srca, i mudar, i pravedan, i obziran, i izdržljiv, i ne biti zaboravan, jer se zaboravnost skupo plaća. I biti mali u sopstvenim očima, jer je svakako manji od svog biračkog tijela, pa makar to bio samo, napr., njegov sopstveni i moj glasački listić što su “izabrali” njega. Jedan od naših bošnjačkih političara ima podosta tih osobina, ali je naivan, te ga doktrini ooholosti poučiše, lažući ga da je usisao u sebe i znanje i karizmu. Žao mi što sam usnila puste snove o njegovoj pogodnosti. Inače, od pojedinih oholih političara bosansko-hercegovačke scene ništa se dobro ne može očekivati. Jeli bi i meso mrtvog brata svoga, samo da budu na vrhu piramide vlasti. Grdne moje rane, zaboravili da je čak i “najveći” egipatski faraon krep'o, a piramide ostale. Doduše, oholost njegova je otišla zajedno s njim.
Rekoh vam da znam za koga ću glasati. Izabrala sam jednog koji ima možda sve osobine karizmatičnog političara, a da ja to do skora nisam primijetila. U posljednje vrijeme je pokazao i dokazao da je i pametniji i žilaviji nego što sam mislila. Da je mudar znala sam, i strpljiv, i ostalo da ne nabrajam. Ja sam puno ljuta na njega, jer sve što karizmu znači on kod sebe ima, a karizmatičan nije. Mora da je nafuran. Ali, pobijedi li, znam kakvu kampanju treba voditi da ga se pameti dozove. Tražiću pomoć gdje god stignem za taj moj kampanjski pohod, samo da on nas ugodno iznenadi po tom pitanju karizme. Oh, ljudi moji, šta je ovo? Pa on nije na listi. Eh, starosti moja, ja smetnula s uma. Ne brinite, imam njegovu slabočitljivu kopiju na listi. Glasaću!
P.S: Što se mene tiče, Erdogan je političar nabas. Pričam o teži i protuteži na svjetskoj političkoj i ekonomskoj “sceni. Ne zaboravljam ni strateški položaj Turske. Tri mora, sa tri strane svijeta, a na preostaloj četvrtoj ionako izlazi sunce. Na toj velikoj sceni Turska treba političara kao što je Erdogan. Ali, pustimo mi Erdogana Turskoj. Bavimo se svojom politikom. Bošnjaci, hoćemo li svi na glasanje?! Hoćemo li? Ko ne glasa, i još uz to pametno, nema pravo da se žali poslije, pa taman da i rob nečiji bude.
Ah, pade mi na pamet jedan moj rođak. On ti meni, neke godine, i svih ovih godina, drvlje i kamenje na državu, političare; pokrali (ovo-ono: i što jest’, i što nije), ma nema šta ne drobi. Da je u pravu, šta da kažem?! Uglavnom jest’. Ali da bude ljut i žali se nema pravo, a ja imam. Ja njemu onako ofrlje, kad mi glavu u bubanj “pretvorio”: “Pa za koga si ti glasao?” “Nisam ni glasao”, on će ti meni. “Pa mog'o si za komšiju, bio na listi, a prije toga mu zaprijetiti da ćete ga svi koji glasate za njega nalemati ako ne bude radio kako je ispravno ( ma ne samo nalemati, nego na zid srama metnuti – za njegovo dobro, da ne izgubi i odgovornst i stid”, uzvratih ja, sva nairitirana. Taj put s razlogom.
Što naš narod kaže: “Kad obraz pocrni, kasno je”. Iskreno govoreći, i kad prođe vrijeme glasanja bez tvog učešća u njemu, smatraj i sebe odgovornim za sve što nam se desi loše, a ono dobro što se desi, ni u njemu nema tvoje zasluge. Svoje pravo i obavezu da utičeš zanemario si. Razmisli, i ne budi lijen otići glasati. Teško ti je snaći se u moru lažnih politika?! Potraži savjet od onog za koga pouzdano znaš da je pametan. Razum i poštenje ” idu pod ruku jedno s drugim”. Svi mi znamo kakvi su oni koji su zdravim razumom obdareni, njih pitaj! Altruizma je nestalo, ali altruista još ima. Ako ih baš i nema, zasigurno znam da je ostao po koji utilitarista. Nerazumnih ljudi i njihovih politika se kloni. Oni su egoisti. Oni mogu imati znanja, ali ne i razumnog prosuđivanja, logičkog razmišljanja. Njihovo znanje je štetno. Pogubno po državu i narod.
Altruizam, zaboravljena riječ, ili … riječ opomene?!
Ajša piše 