“Na morskoj pučini”
Na morskoj pučini
lijepo se boriti
sa razbješnjelim valovima
što se prepliću
u najezdi svojoj
poput riječi prijekora
izgovorenih dušom
koja više ne može da ćuti.
Na morskoj pučini
teško je plivati
ako smo blizinu
daljine dokučili
probijajući se
do istinskog cilja
zajedno
sa onima koji se
usuđuju znati.
Na morskoj pučini
dok brišemo umorno čelo
sve je jasno
nema straha od ljubavi
nema kazne – sreća je tu
bori se sa bolom.
“Ti”
To si ti. Postojiš.
Postojanje se učvrstilo.
Uvijek si imao dosta,
uz tu tvoju punoću duše.
Najbolje je kada nedostaješ sam sebi.
Mnogo bolje nego kada
nikom ne nedostaješ.
To si ti.
Nisi potrošio snove,
ušao si u njih.
Uvijek si htio mnogo toga,
sad si postao skromniji.
Najbolje je kad
zatvoriš oči i
“ugledaš” mir.
Mnogo bolje nego kada ih
zatvoriš i ugledaš
lažni sjaj.
To si ti.
Nisi izgubio ništa.
Dobio si mnogo.
Uvijek su ti sreću činile
male stvari.
Nesretnim te ne može
učiniti ništa.
Najbolje s tobom je
to što se uvijek vraćaš
sam sebi.
Mnogo bolje nego
kada
tragaš za izgubljenim.
“Tren dvojbe”
Tvoja sloboda je
tvoj put,
jer si ga
sam sebi izabrao.
A sloboda
vidno polje proširuje.
Ono što vidiš ti
nije percepcija lažna.
Čovjek okupan svjetlošću
spoznaje
težinu mraka,
i otvorene oči “osjećaju”
pogrešan zov.
Nema bježanja
od stvarnosti.
Nema lutanja
u slabosti svojoj.
Sa izvora slobode
si se napio.
Ropstvu je kraj.
Kad nestane dvoumljenja
shvatićeš da si
rodio toplinu u sebi.
Jak si: osjećaj ljubavi
i sažaljenja
jesu ljudske vrline,
a duša
koja sebe kori
kajanjem plače sreću.
Ljubav je borba
u kojoj smisao,
ipak,
nad besmislom zavlada.
Ljubav je kušnja
iz koje, živeći je,
moramo izaći kreposni
da bismo
njenu toplinu
vječno ćutili.
Sažaljenje, crpeći te, jača
i produbljuje čula,
a ti, o, … ti si
već uspio.
Koriti sebe ne znači
pokoriti sebe.
Izdigao si se
iznad zla.
Za taj cilj
vrijedi progutati
i puno više
ljubavne boli,
nego ove
koja te oštricom svojom
tek okrznula,
a ipak – dubinu života dotakla.
Empirija je čudo.
Ajša piše 