Duša ima svoju priču. Ono što je u duši je živo. Taj život stavlja se u naše tijelo da bi preko njega ostvarilo komunikaciju sa našim srcem. Duša daje život srcu. Zato srce kuca. Otkucaji srca imaju ritam. Dakle, dinamiku. Dinamika duše i srca… to je ta harmonija ili disharmonija o kojoj pričamo. Taj svijet u nama je primjer koji imamo u svijetu oko nas – dunjaluku. Da bi taj svijet oko nas bio harmoničan, uslov je harmonija u nama pojedincima koji mu svojim prisustvom i djelovanjem daju (određuju) izraz. Dakle, svaki pojedinac, uključujući i druga bića i prirodu, je podjednako važna karika u tom lancu, u tom dinamičkom procesu života. Pošto sam ja jedan (jedna) od tih pojedinaca, dajem sebi za pravo da govorim dušom svojom. O životu. Dušom – o životu.
Duša ponekad sklapa stihove, ponekad prozu. Zar je to važno?! Važna je priča. Poruka koju duša signalizira. Možda će nekome biti čudno što se kod mene stihovi i proza miješaju. Očekivana forma sigurno neće biti zadovoljena, to ću unaprijed reći. Objasniću to time što ja dajem prednost sadržaju nad formom. On će svojim spontanitetom i po svom nahođenju odrediti izgled ovom blogu (koji je zamišljen da izrodi jednu knjigu – svaštaru. Cilj mog bloga je da prenese misli. Ništa više. Nadam se da će se poneka srodna duša ili zabaviti i počastiti, ili rastužiti i zamisliti. Ako bude onih koji će osjetiti i empatiju – ja sam svoj cilj ostvarila. Ako se ništa od toga ne desi, opet je dobro: duša moja je govorila, teret ispustila – ljubav zagovarala. Puno je ljubavi u nama svima. Neka ona objavi rat mržnji među ljudima. Imajući u vidu da je ljubav (dobro) iskonski osjećaj, a mržnja (zlo) tvorevina izvitoperenih mozgova, konačni ishod je jasan: LJUBAV POBJEĐUJE!!!
Ajša piše 