Ne traži me, osjeti me samo

Naći ćeš me u svitanju zore,
zakucaću na tvoje prozore,
da te budim, da ti ljubav šapćem
i na uho toplinu da dahćem.

Ne traži me u ljepoti cv'jeća,
ja sam rosa, rosa od proljeća,
zagrli me samo dušom svojom,
ja ću tebe sa utjehom svojom.

Tu sam gdje me tvoje oko traži,
dal’ to znadeš o tome ne kaži,
tu sam uv'jek kad utjeha treba,
ja sam ptica sletjela sa neba.

Ja sam ptica bez ijednog krila,
cvrkutom sam mnoge umirila,
samoj sebi pomoć’ nisam mogla,
da poletim snage nisam smogla.

Da te tješim kada teško bude,
ne dozvolim da te iz sna bude,
sanjaj sreću, iz tuge se bavi,
tad jad sav se posve zaboravi.

Budi srećan, tugu zapostavi
da te mazim u grudi me stavi,
da te volim dozvoli mi samo –
tvoje tuge tako odagnamo.

U snu ćeš me za ruku povesti,
da se i ja više mogu sresti
sa vječnošću u njoj da se skrasim,
da se skrasim čežnju da ugasim,
Svu tu čežnju koja život šara
i sa tobom danas razgovara.

Biću sunce, sunce-mjesec biću
biću zv'jezda, zv'jezda noći biću
ti ne bježi od uzdaha mojih,
ne plaši se ti koraka svojih.
Tu sam samo da ti dušu grijem,
u toplinu srca svoga svijem.
Ne pomisli: “pjesme dani stali”,
ja sam pjesma u tvojoj mahali.

Ne traži me, osjeti me samo –
poj slavuja da mi prepoznamo,
osjeti me, slavujem ću doći
da uljepšam i dane i noći.

Osjetićeš kad mi nešto treba,
uzletićeš i ti sve do neba,
pozvaćeš me, zacvrkutat'znadeš:
pružat’ mnogo, ništa da ukradeš.

,

DOSADA, RAZONODA, BRIŽNOST, BEZBRIŽNOST I BORE

S Imenom Božijim i u vjeri Božijeg Poslanika,
umorni smo od briga, politike, rasprava, korone i bockanja – dozvolite mi da unesem samo mrvicu promjene! … Pa da ja krenem: dosadno mi nije, niti je ikad u životu bilo. Toliko toga za pročitati, ugledati, pogledati, oslušnuti, doživjeti, zapamtiti, propustiti, uraditi i o svemu razmisliti. O razonodi ću kasnije u ovom pisanju, a brižnosti mi je preko glave. Što se tiče bezbrižnosti ne sjećam se da je ikad u mom životu bilo u smislu trajanja kao pojma ljudskim umom definisanog, a znam da je bezbrižnosti bilo i mora je biti u svačijem životu, te s toga i u mom. Zato ću ja ovdje pokušati da empirijski dokažem da je moje bezbrižnosti bilo i da prisilim svoje sjećanje da prizna da je bezbrižnost neizbježan faktor ljudskog života. Što se bora tiče, one su posebna, dokazna priča. One su svjedoci, nešto poput zaključka poslije pretpostavke i teze. Znam da tušim, ali vas unaprijed molim za sabur, jer moje riječi uvijek na početku umaraju, ali kad postignem zacrtanu dozu umaranja one zaista otvore put odmaranju. Uvjerićete se, isto kao što se i Junus, a.s. spomenut u Kur'anu (i drugim Božijim Knjigama) uvjerio da mora biti strpljiv da bi dokučio odgovor. Uvjerićete se da ćete na kraju biti razonođeni. Obećavam.

Dakle, ovo je avantura u koju želim upustiti čitaoca ovog bloga, a sebe sam, evo, već upustila. Do vas je hoće li ovo pisanje biti pročitano (a ako se to ne desi, ostaće zauvijek nepročitano kao i more drugog mog pisanja koje je odlazilo u smeće zajedno sa potrošenom sveskom, ili pokvarenim kompjuterom), nije do mene. Nebitno. Bujica se izlila. Baš kao što nedavno zapisah o sevdalinci: “Sevdalinka je pjesma života – u srcu začeta, dušom oživljena, glasom na svijet iznešena. Iz srca iznikla, u duši bujala, iz nje glasom bujicu izbacila. Bujica se u saz i harmoniku izlila da bi pjesma sevdalinka živa čežnja bila”. Doduše ovo pisanje nije sevdalinka. Ovdje slova iznose priču umjesto živog glasa, a umjesto u saz i harmoniku ova bujica riječi ima šansu da se izlije ovdje i preko čitaoca oživi priču. Do vas je, nije do mene.

Dakle, iz dosadašnjeg izlaganja da se naslutiti glavna tema ove priče: Bezbrižnost čija refleksija bore na licu čini umilnijim, nego što su “umilne” one od politike i filozofiranja. Odmah ću vam jasno kazati šta me natjera da ovo pišem, dvoje: boce, da, boce i bocanje, i jedan prijatelj koga nikad u životu nisam srela.

Politička situacija u domovini i svijetu: Bože, sačuvaj nas pri pameti, nikom do smijeha, a korona s uljem, pa na vatru. Nije mene to previše ni uzbihuzurilo, nego kahar dođe s vakcinacijom, aman ja Rabbi, razvi se kahar i nelagoda i u nepodnošljiv osjećaj pretvori, a da kažem i kako to meni bi: politika i potreba moja da znam šta se to sve dešava kod nas i u svijetu sveza me za ekran, a tamo svaki put kad ću da pogledam vijesti ugledam injekciju onu s dugačkom iglom kako ide polahko i prijeteći prema nečijoj ruci, zabada se u nju i stoji u njoj, stoji pa stoji, i najzad, kad se više mora skloniti pogled, pogled k'o pogled uhvati sugestivan način izvlačenja iz ruke, koji mi se pričinja da predstavlja sliku koja pokazuje da se boci ne ide iz ljudskog organizma. Hajd’ jednom u jednom informativnom programu, ali jok, valja da se izredaju predstavnici iz svih grana društvenog života kako se vakcinišu u jednom te istom emitovanju za javnost. I još, soli na moju ranu, ja pratim sva tri dnevnika i na N1. Sad znate kakav mi je život, a tek slijedi gore s dolaskom vakcina napokon i nama, u BiH. E, vallahi, što je previše, previše je. Ne znam samo kome to treba, da na sve još trpimo i gledanje u bocanje bez granica. Sad sigurno mislite da sam strašljiva i da se plašim primiti injekciju. Nikad u životu, nego, stvarno, nepodnošljivu mi neprijatnost prouzrokuje gledanje kako nekog tamo bodu i probadaju, a nakon toga krv. Ništa me ne umiri ni ona bogdica vate što na krv metnu. Toliko mi je ružno bilo prilokom posljednjeg bocanja koje pogledah da sam nemalo zatim pišući poruku na mobilni istu poslala pogrešnoj osobi, jer imam dvije osobe pod istim imenom u imeniku. Doduše prezimena su različita, ali sedmoro djece mi bi u kući, a nismo se pridržavali ni korona-mjera o distanci, valjda su mi dječurlija pamet okrenula sebi. I ne bi to bio problem, nego ja čovjeku hvalospjev za darovitost spjeva, za angažman, stručnost, ma nema šta sve fino ne rekoh, i to da veliko poštovanje za doprinos društvu, i kulturi u društvu, osjećam prema njemu, te da mi je drago što mi se ukazala prilika (jer me je nekim slučajem prozvao, slučajnim slučajem i ime i prezime mu se lijepo u mom telefonu ukazalo, te telefon samo zazvonio, i ja nekakvu političku emisiju sa tv primjemnika njegovog malo odslušah, pa stisnuh najzad crvenu slušalicu) za hvalospjev njemu, da bi na kraju poselamila lijepo njega i selame njegovoj porodici odaslala. Čovjek se, je li, kulturno zahvali, a ja tek onda čitajući zahvalu uočih gore u lijevom uglu svog mobilnog ekrančića slova u prezimenu, te ti ja kao iznebuha odmah s odgovorom: “Izvini, greška”. Domalo zatim obrišem ga. Uh, šta uradi, žalosna sam, pa obrisa i selame čovjeku, ženi mu i ostaloj rodbini. Pogledam onaj drugi broj pod istim imenom, al's drugim prezimenom, onaj što me prozvao kako rekoh, tamo nema niti jedne prepiske, a nikad nije bilo ni telefonskog razgovora osim pomenutog zvuka s TV-a. Dakle, da sumiram da se opet ne pometem: ne bi telefonskog razgovora, kao ni s onim prvim, ali eto, desi se ta sramna prepiska s prvim u kojoj se i selami brisaše i izbrisaše.

Kontam, gotovo je, nisam iskopirala, obrisah u trenu i čovjeka i onu poruku što odleprša u još kraćem trenutku na njegovu, pogrešnu, adresu, koja je ubilježena kod mene preko kanala mimo mene i zbog sasvim drugih razloga, a sad ovako postiđena da se ponavljam kao papagaj i pišem sad na pravu adresu: jok, te čovjek osta bez moje poruke poštovanja. Prezivjela bih ja to lakše da nisu boce i bocanje u mozgu i pate ga. Da odmah kažem da ni jednog od dvojice gore pomenutih nikad nisam lično upoznala, a i onog trećeg kome se požalih i kojeg uključih u svoj problem, s kojim imam nekakvu kao bajagi poslovnu prepisku, ni njega nikad ni na ulici nisam srela. Požalim mu se ja, “štaću”, i opričam mu slovima, isto kao što i vama sad pričam, da sam kaharli i da me bihuzur učiniše dvojica Seja (ime: Sead, Sejo), a on meni: “Svima se dešava, ha..ha..” i smije mi se. “Ma nije to ništa strašno, ne sekiraj se, i meni se dešavalo”, hahaha, pa hahaha… “Ti se smiješ, a ja u go…ma”, ja ti njemu, a on: smijeh… Ja se razjarih: “Ti se i dalje smiješ”, nešto u meni prepuče odjednom i ja se otvorih (inače vrlo zatvorena sa nepoznatima), i krenu ti ja pisati ona mala sitna slova u svom dotrajalom mobilnom, ovim starim prstima bockati tipkice mlade, pardon male. Napisah da sam baksus, da sam i u pogrešan brod sjedala (u njemački, umjesto u švedski, te plovila morem u pogrešnom brodu); letjela niz stepenice u hotelu “Breza”, kad ‘no ja i moja jetrva rahmetli htjele do toaleta, pa mi ona, u razgovoru usputnom, rekla da skrenem lijevo, a ja gledajući u nju, pa na lijevo … hop!!!, i poleti u podrum: štiklica moja boje neba, svaki put na rub stepeničice, sve po dvije preskače, ali svaki put rub pogađa, ma nema pravo letim, ne osjećam težinu, letim i pravo čistaću wc-a u zagrljaj, umal’ čo'j'ka ne oborih, ali sreća vrata mu wc-ovska iza leđa bila. Sva se ja zapužarila, stid me bi više nepoznatog čovjeka nego jetrve, al’ mi ona veća briga bi: sad će ona tamo, čim se iz zahoda vratimo svom mužiću odmah za stolom ispričati, a i moj će tu svjedokom biti, i samo Allah Zna šta će mi na to reći. Ali, zbog meraka letenja, ostadoh vesela, pa kako bude… Kad to ču, mislim pročita, taj moj neupoznati prijatelj, on se još dalje nastavi smijati tamo u svojoj kući. I još hoće da zna kako ono bi s brodom njemačkim. Bezobrazan pravo, a ja, da mi Allah oprosti, i to ispričah, i ne samo to, nego i o cariniku u Egiptu: “Sjela ja s unukama mojim na brod za Mahmyu (Egipat), uživale mi pravo na tom izletu, i u povratku ti ja njih uvedem u brod za Nijemce, a u luci ostavim onaj švedski što je trebalo da na njegovoj palubi izložim svoju mahramu suncu, a ne lice na ovoj njemačkoj što sam. Odmah sam ja znala, čim je brod krenuo šta učinih, ali ja unučicama ni riječi, uživam u divnom pogledu niz morsku pučinu, u ljuljuškanju, mirisu soli, na onom uskom, uzvišenom, dijelu broda sa par stepeničica slikam se s unukama rašrenih ruku i s bezbrižnim pogledom gledam u kameru, ja radosti naše, i uz plovidbu mirnu, usput, čekam svoju šansu da bezbolno presjednem nekako u svoj brod, a najzad, i da ne platim plovidbu i za ovaj u kojem plovim greškom. Kad su se brodovi dovoljno približili jedan drugom, u nekakvoj divljoj luci presjednemo u pravi i nastavimo plovidbu. To je bilo tad, a tri dana nakon toga ćemo nazad za Švedsku. Dakle, u Hurghadi smo odsjele. I tu sam bila u problemu: jela sam kao st.ka, jela kao nikad da iskoristim bar ja, za sebe i za unuke sam jela, jer su one jele samo jagode, palačinke i pomfrit, i to uzimale po bogdicu, a sve uračunato u cijenu i jedi ako hoćeš ručak iza ručka u svim restoranima, kolače, voće, sa ulice jagnjetinu s ražnja, kukuruze, sladolede u poslastičarnicama. Ma džabno i klowna za nos povući možeš, kamilu zajašiti u velikom krugu hotela u kojem odsjedaš, vozati se autobusom uokolo, piti sokove razne i “lapati” za se, grickalice i voće, rukom promoljenom ispod suncobrana uz samouvjeren poziv na robovanje onom jadniku što po žegi i vrelini raznosi gospodi potrepšine za užitak i razonodu. Ja se sažalila, a meni moji vele: “Ih, ovima što su ovdje zaposleni je k'o begovima u odnosu na njihove tamo kod kuće, u mjestima odakle su, ovo je država u državi, napravili je Svabe, Rusi, i ne znam sve koji, za sebe, da uživaju, a ovim kuharima (lete na nosu, ako si zaboravio sebi uzeti čašu s vodom ili sokom, i za sto tvoj neko od njih leti s osmijehom), i čistačima, i čuvarima, i maserima, i … njima je ovo uspjeh na poslovnom planu i sigurnost kojoj džep doprinosi mnogo …

Peškira koliko hoćeš na plaži, samo idi prljavo predaj, čisto u šake, a ja jadnica i na Mahmyu ponijela, na brod vukla svoje peškire, noću prala i stavljala na sušenje, sve to dok me djeca ne uputiše na peškire boje pijeska, one za plažu, baš izložene svačijem pogledu, u oči prolaznika bodu. One mislile nana voli prati, jer znaju da sam iz sobe hotelske izbacila onog što hoće naše krevete ujutro namještati: “Ma šta radiš ti u ženskoj sobi, ma sikter, ti ćeš nama u intimu naše sobe nos zavlačiti i veš gledati, sikter”. Ode jadnik da dežura malo podalje od našeg apartmana, a sve ga strah mene bilo ono malo dana što tamo provedosmo. Znate kako je, prepala se ja: cure poodrasle, a ni ja tad nisam bila stara baš ovoliko k'o sad. Kad smo tek s aerodroma stigle u hotel: upis, hrana, kafa, aktiviranje telefona, tamo-ovamo, mračak tu, a mi treba da nađemo svoj pansionski smještaj: S torbama u šakama žurno napuštamo hotelsku recepciju, domalo, usput, čovjek me pita da li znamo pronaći što tražimo, a ja ga otpremim, naći ćemo same, a ipak na kraju, kad sretnem osobu za koju se jasno vidi da je tu zaposlena, ubrusim pitati za pomoć, te čovjek odmah okrenu broj i u tren oka se pred mojim očima nacrta onaj od 7-8 minuta ranije i odvede nas do ulaza u apartman. Doduše, nisam glavu dizala, što od postiđenosti, što ‘nako, al'opet zbog sebe, ne zbog njega. Čovjek prav. Na stranu šala, bilo mi je neprijatno, ali ja više nikom ne vjerujem dok se ne uvjerim da mogu.

Iživljavanja na trošenju toalet papira je bilo, k'o kad paket čitav svako jutro u sobu uskoči. Sapunom smo se prskale, da imamo razlog da se stalno osvježavamo. I iživljavanja na peškirima bijelim kao snijeg je isto bilo. Gazanja po njima. U hotelskoj sobi svako jutro po dva peškira za nas svaku posebno, ako zatreba još, tu su oni što opslužuju. Frižider u sobi krcat sokovima koje ne piješ, jer si uglavnom van nje, a vraćaš se u nju bez potreba ikakvih, zasićen svim. A da vam kažem, ugođaj mi je bio i otključavati vrata nadnošenjem kartice. Sef u sobi je bio već problem. Tek zadnja tri dana se usudih ostaviti pasoše i pare u njega, pa da rahat mogu uživati na plaži u svojim unukama i svom burkiniju. Do tad sam bila zaokupljena brigom oko svoje tašnice. Ah, tako sam saznala koji su jadi onih koji imaju mnogo novca, mislim keša u torbi, ili love puno na kartici, a kartica u torbi. Nit’ ostavit’ kod kuće (nikad ne znaš kad lopov može nahrupiti – lopovi kuće lovatora lahko nanjuše), nit’ sa sobom vukariti.

Znam da sam rastegla k'o teraviju, ali sad ću vam puno toga kazati u posve malo riječi. Nek’ to bude moje izvinjenje vama što me otrpiste dosad: O Egiptu pričala. Rekla sam vam da su u rezervaciju karata i smještaja uračunati svi troškovi vezani za određen mjestom boravavak u Egiptu, ali vam ne rekoh da troškovi kupovine suvenira i poklona po prodavnicama nisu, ta priča je suvišna… koštalo je.

Pri dolasku na egipatski aerodrom previše papirologije. U povratku, ista stvar, a aerodrom kilometarski, da ga ne vidjeh i ne pretabana ne bih vjerovala da može toliki dugačak aerodrom biti. Hodam, popunjavam formulare, putna torba mi teška, prepuna, a u rukama nosam kesu s flašama vode, soka, slatkiša, grickalica i suvenira. Na carini mi oduzeše tu kesu, a ja se zbog nje sva osapunala. Ljeto je, uši odgaraju. Prođemo i sjednemo na onu klupu iza one granične trake da se malo odmorimo, pa ćemo dalje, valja hodat’ i hodat’ do svoje aerodromske ulice kojoj će te strelice odvesti. Sjedim i gledam u onu svoju kesu, ma nema dva i po metra je ona od mene, tamo iza leđa onog carinika. Još je nisu makli. Gledam, okrenem se unukama: “Ma nisam se ja đaba patila nosajuć’ onu kesurinu”, i pravac do one crvene trake, osmijeh onom cariniku, pa svoju kesu zgrabim i u miru odem sjesti na klupu. Tako je i kesa iz Egipta avion za Švedsku vidjela… Kad sam u Bosni živjela, prije nego me iz mog stana, a potom i iz kućiće i Bosne moje istjeraše, skoknem ja do prodavnice iza naše zgrade što je bila, velika samoposluga, “Cigančica” se zvala, i u povratku se u liftu sjetim da bih rado s komšinicom Rahimom, što joj stan ispod mog, kahvu popila. “Ma samo da otključam i ubacim stvari što iz prodavnice donesoh, sletiću na treći kucnuti joj, prilika dobra – obe s posla došle, a njen muž drugu smjenu radi, nije kod kuće. I moj nekud ispario. Djeca napolju, igraju se. Smetnem s pameti da ću sletiti po Rahimu i ne razmišljajući otkopčam svoje crne sandalice s onim dugačkim, baš dugačkim kaišem što ide oko noge, poviš’ članka, u modi bile. Lijenost k'o lijenost, a i nema se plaho tog vremena, pomislim: “Ma neću ih sad ponovo kopčat’, valja poslije iz one rupice izvadit’ onaj hepek mali. Svejedno ću odmah nazad, samo da Rahimku zovnem na kahvu” i ja krenuh naglo dva koraka do stepeništa, utom stade na onaj dugački kaiš i odmah mi se dio noge ispod lijevog koljena nabode na rub gornje stepenice i ja poletih brzinom munje niz stepenice četvrtog sprata, one u dva dijela, na L, pravac Rahimi na treći pred vrata. Nisam trebala ni zvoniti. Žena, inače radoznala po prirodi, odmah iz stana istrkala da vidi šta se dešava, šta se strovali u hodniku u po bijela dana… U nas u stanu na četvrtom balkon bio otvoreni i puno mali, ma nema kockica jedna, sin mi često hod'o po ogradi držeći se dlanovima raširenih ruku za zidove, pa ih polahko od zida odvajao da proba po šipci hodati održavajući nogama ravnotežu, pa se čistačica iz škole preko puta prestravila gledajući hoćel’ dijete ljosnuti dole s četvrtog: ako se drekne, desiće se, ako ne – valja gledat’ i u strahu iščekivat’. I mater mi rahmeti jednom ispametio, kad žena srčani nije dobila, ali ga je tiho, vukući glas unazad sa šipke na tlo balkona namamila, a mirno i poslušno dijete bio k'o ni jedno za koje znam. Jedino je po noći volio igrati košarku na školskom igralištu. Šta ćeš, mi smo morali ići na posao, znala su mi moja djeca onda kad su već obadvoje išli u školu lijepiti porculansku šoljicu što mi kćerkica razbije i u vitrinu je zadnju u nizu posložiti da odmah ne primijetim. Čizmom moja kćer, pet godina mlađa od sina mi, ganjala brata što je izaziva, pa staklena vrata od kuhinje tom čizmicom kaubojkicom svojom razbila. Ja gluposti s tim staklenim vratima. Jednom je iz dnevne sobe, koja je isto tako imala staklo uramljeno u drvo za vrata koja sam ja uvijek držala otvorena, ali neko slučajno zatvorio, znači ustala i zaletila se, trebala u WC, mala još, a ja valjda tek usnila, pa je nisam čula, uvijek me zovne, a taj put nije, zaletila se, pukla u vrata i staklo se prepolovilo: donja polovina se sasula, a gornja gore visi, moglo je zaklati. Sreća od straha je, i u neznanju, brzo skočila na stranicu onog modrozelenog štofanog trosjeda što mi moj babo, vrsni tapetar aman lijep napravio, i dvosjed, i fotelju. I fotelju za u kuhinju da stavim, na razvlačenje za spavanje. Nije mi se kćerkica ozlijedila, a Rahima ispod nas što je, domalo kopče, dugo ih nosala zbog istog peha… Za naš mali balkončić smo dali da nam prika stolar izradi mali sto i skemlije, te on umjesto skemlija napravio stoličice na rasklapanje da nam bude lakše osloboditi prostora kad ne sjedimo, kad se veš prostire ili muzeviri s balkona. E, ta stolica mi je jednom gotovo pojela kažiprst lijeve ruke. Sjela sam na njega, on u drvenoj baglami ukliješten. I sad, nakon gotovo četrdeset godina imam kružić, doduše jedva vidljiv kružič sve do samog nokta s obe strane jagodica prsta moga. Mislim da mi ni otisak kažiprsta moje dvije ruke nije isti. Provjeriću da znam, nije zgoreg znati, možda se i s tim može nešto pametno uraditi. Da umrem negdje i da trag od mene bude samo taj prst, moja djeca bi me po njemu poznala. Do unazad desetak godina i po mojoj lijevoj nozi, koju mi je let do Rahime na treći sprat, obilježio. Lijeva strana keveš, a desna mi je, mašaAllah, ispravna…. I da znate da zbog prsta kažiprsta lijevog i lijeve noge nisam ni doktoru otišla…. pola godine deverala sam s tim sama, k'o i onda kad sam se okliznula na tek uglačanom parketu, a ja u najlonkama bila, nekakav svečan dan bio, letila i pravo na oštru ivicu masivne stilske komodice na kojoj nam je bio TV, suho cvijeće, predivno, s hrvatskog mora, što mi pokraj vitrine u uglu stajalo svo satrala ukoje sam ruku zarila u pokušaju da belaj veliki izbjegne. I izbjegla sam s ledom na obrazu danima, da ono jaje što iz bojeplave u ljubičastu prelazi, pa silazak otoka ispod očiju i ono strašno modrilo, a kad je dobilo narandžasto-žutu već nmi je lahnolo, o žutoj da i ne govorim- jer sam već ugledala svjetlo nade da će biti bolje i s onim udubljenjem preko čitavog obraza, ispod tog jajeta. Muž mi plaho bio ljut što sam pala, stid ga bilo naroda, misliće da me je on udesio. A i ja sam na to mislila, a još gore mi je bilo što sam nakazna, ne zbog mene, nego zbog naroda, jer znate kako je, nije prijatno u nakazu gledati. Sedam mjeseci sam nakazna hodala. I na godišnji u BiH nešto manje nakazna morala otići. Muž mi bio ljut što sam po čitavu noć masirala obraz i mjesecima ravnala taj desni moj obraz rasterujući one kvržice )bojao se da ću rak navući) od uboja ne bi li mi se lice izravnalo. I, elhamdulillahi do godinu dana je prošlo i sve se lijepo namjestilo, ostala samo jedna majušna borica iznad usne gornje od one razdrljotine od ćoška stilske vitrine koju ni ne uših kod doktora, jer me ni tad nije vidio. Dugo sam ja u crnim, zatamnjenim, ogromnim naočalama hodal krijući lice od pogleda ljudi iza njih. Kad mi je muž skontao da se stari izgled vratio, Bogami je i njemu plaho drago bilo… Sin moj bio beba od tri mjeseca, istrošila se ja, aman, i pelene jednokratne za puta spremila, pa u autobus iz Pule da oca, majku, sestru, tetke, amidže i nanu obiđem. Sjela ja kraj žene. Sinčić mi miran, sve se žena čudi – ne čuje se on, a meni ni 20 godina, mlada. Autobus do Rijeke, preko Karlovca, pa u Zagreb. Putuje se dugo, sporo se gradovi i sela prolaze, nije onda bilo kao sad. Duga stanka će biti u Zagrebu, a meni da izvinete potreban WC. Svi putnici otišli do WC-a i da malo prošvrljaju, a ja s djetetom u naručju i ona nana ostale sjediti u autobusu. Šoferu mrsko, ne može zaključati autobus i urahatiti se. Nije bilo konduktera. Šofer servis za sve, od karata, smeća, vožnje, do kesa za povraćanje ako kome ustreba. “Zar vi nećete zraka udahnuti?” Nana njemu:” Fala sine, ali ja ne bih da se izgubim. Jok”. Ja pogledam u nanu, a da izvinete išla bih da platim onaj zahod. “Nano, bil’ mi mogla pričuvati dijete koji minut,
vidiš da je miran i spava, samo da skoknem do WC-a?” Veli ona meni:”Dobro”, ali me sumnjičavo gleda, a i ja nju, šta misliš da baba šmugne nekud s djetetom, a moram ići u zahod. Koga drugog da pitam, kad mi ova nana kraj mene opet izgleda najpouzdanija. Hele nejse, odem i vratim se što sam brže mogla, vidim nana sjedi kako sjedi, a moj sinčić spava kako spava na sjedištu kraj nje na onom svom malom jastučku. Ja da joj se zahvalim, kad ona s uzdahom dubokog olakšanja progovori: “E, curo moja, jesam se ja prepala kad si ti otišla, šta ja znam – mlada si, da ne pobjegneš i ostaviš mi maksuma, šta bih jadna, ni sa sobom ne znam šta ću. Ni odnijeti ga gdje treba ne bih znala”. Zagrlim nanu i svoje dijete stegnem u svom naručju i ja odahnuvši što sam ga našla u istom stanju u kojem sam ga ostavila. Usnulog, sa blagim smiješkom, kakav samo novorođenčad mogu imati… prije nego što ću na hadž otići, a klanjala sam par godina prije toga i ibadetila s takvim žarom da sam jedva čekala da ručak smlatim, promlacam po kući i sjednem učiti Kur'an do vakta sljedećeg namaza. Klanjala nafile isto dugo, a nikako ne posustajem, niti odustajem, te mi se jednom prilikom u toku klanjanja samo Bog zna koliko dugog, ja ne znam, jer sam se sva u koncentraciji na Tvorca i ljubav prema Njemu našla, neka neobjašnjiva, tako fina toplina desi što mi je dušu grijala, a srce?! Ono je jednostavno letjelo nekud u visine. Odjednom osjetih da ne osjećam tijelo, ništa, ni gram, nema me – nisam tu, a jesam, šapćem u namazu, neki nepoznat, ali ljepši od svih mirisa osjetih i neka čežnja snažna u meni se probudi. Prenuh se i predadoh selam. Moja tjelesna težina se u sekundi jednoj sva strovali na moju grbaču i teret me ophrva. Allahu dragi, kao olovo mi se učini težak, a da znate da ni mrvicu debela nisam bila, čak pomršava i inače plaho okretna sam. “Allahu dragi, kako do sad nisam bila svjesna da nije lahko nosati po vas cijeli dan svoje tijelo”, pomislih… tih dana mi se rahmetli muž moj spremao za put na hadž. Drago mi, plaho drago zbog njega, a opet, žao mi što nismo u mogućnosti da i ja idem. Njemu džemat uplatio za hadž kao nagradu što je predvodio džemat na jacija-i teravih-namazima. Ma ne prođe ni tri dana zove neko na telefon, kad ono glavni imam u Švedskoj, pita bi li ja mogla ići na hadž zajedno sa svojim efendijom-mužem da budem gajd ženama, jer znam pomalo arapski, te i ja odoh na hadž besplatno… Poslije obavljenog hadža uputimo se mi hadžije na brdo Hira. Neki donekle, i ne mogu dalje – tu se odstrane da nas sačekaju pri povratku. Većina s naporom hoda uzbrdicom, a ja?! Ja opet letim. Odjednom osjetih umor kad ugledah onaj mali improvizovani restorančić, šta li, i sjedoh da odmorim. Odozgo vidim ide dedo stari, vraća se s brda Hira glasno učeći “Ikre’ bismi Rabbike” i … ja nekud nestade… doživljavam sebe u vremenu prošlom, u trenutku kad se Objava poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. spušta, proživljavam nepojmljiv osjećaj zanosa, skočim s mjesta i ustrčim ostatak puta uz brdo začas. Ostavila sve hadžije, ne znam ni moj gdje osta. Stigoh, i pravac pećina. Drhtim od neke neobjašnjive čežnje u kojoj tonem. Tonem u ljepoti osjećaja. Dugo. Ne osjećam ničije prisustvo u blizini. Osjećam kako intezivno živim osjećaj punoće za kojim sam tragala … Čujem plače dijete, i ja kao po komandi tamo na brdašce i ledinu na njemu, pa dijete u naramak. Eto, ako hoćete, poslaću vam i sliku koju neko od hadžija izradi na licu mjesta, neko me slikao bez mog znanja. Slika se nađe u mojim rukama. Znam da sam odužila, a svašta bih vam imala izvaditi iz sehare mojih sjećanja, što možda učinim nekim drugim javljanjem, prođe li ovo javljane uspješno. Sad, kad sam gotovo sigurna da više niko nema snage da ovo moje pisanje okom preleti, ja bih ga ipak zaokružila sa još jednim događajem s hadža: Divno, neopisivo fino iskustvo stajanja na Arefatu, odlazak na Muzdelifu gdje me podobro oči napatiše. Iz nekog razloga vjetar i pijesak mi ih nairitiraše… Mina, ljepota uživanja u prirodi i još veća u ljudskom rukom uređenom prostoru za uživanje dok hadžija korača prema mjestu bacanja kamenčića. Hodam ushićeno prema ulazu za tamo gdje se bacaju ti kamenčići nalik zrnima graška. Oko mene naše žene kojima sam vodič. Na samom ulazu se one dogovoriše o tome kako da ne izgubimo jedna drugu i spasimo onu koja, eventualno i ne daj Bože, padne nošena bujicom “svjetine”, te mi jedna zgrabi jednu ruku, druga drugu, treća prihvati rukom ćošak ihrama s desne strane, četvrta s lijeve, ostale pohvataše za šta koja prije stiže, jedna od njih za onaj dio platna na zatiljku glave i tako to i mi nastavismo put u unutrašnjost građevine. Ispod nogu masa gumene obuće što su je ljudi pogubili probijajući se do cilja. Snažni, suhonjavi, al’ pravo žilavi Avganistanci koračaju stamenim korakom, jedne hadžije može biti iz Malezije ili neke tamo zemlje napravili rukama obruč oko žena koje čuvaju, i tako se probijaju kroz masu, svijeta nema otkud nema, ma nema milimetra razmaka između ljudi, a čini mi se metar u visinu one gumene, od koraka silnih po njoj ugrijane, obuće pleše pod mojim nogama: Saplete se žena što me držala za lijevu ruku, krenu padajući na dole, ona s lijeve strane pojača stisak ruke, one druge se uskomešaše, tegle me, a ja se povih nadole da ženi pomognem da se pridigne i da mi se njena ruka ne bi istrgla iz moje, dok one druge u strahu vuku onaj moj ihram i mene, sagnuh se i nestadoh. Nestadoh ispod ljudi. Osjetih da me nešto zgrabi u tom mraku za glavu i u trenu izvuče i diže iznad one mase. Ta jedna šaka me nosila i ispred ulaza na desnu stranu, u ćoše, spustila i nestade figura nazad prije nego sam lice čovjeka uspjela vidjeti. Činilo mi se dok me je ta ruka nosila da je čovjek najmanje metar viši od drugih ljudi čije sam glave odozgo vidjela u tom trku njegovom sa mnom kao plijenom u kljunu ptice, a tad kad me spustio i nestao još viši mi se pričinio. Stojim, čekam i tješim sebe: “Ostaće one moje žive, spasiće se nekako, evo i mene žive, a i uspjela sam ja ipak baciti dovoljan broj onih kamenčića što su, čini mi se, poput zrna graška. Bacila sam ih na “šejtana”, ma jesam, jašta sam ga nego pogodila”. Stojim kao u transu i čekam…čekam… istom moj pogled poče otkrivati jednu po jednu ženu-hadžiju iz moje grupe. Sabra ja njih sve i okupi oko sebe. Brojim. Brojim, al’ jedna fali. Drhtimo sve i od uzbuđenja zbog svega proživljenog, ali i zbog straha šta li je s oonom: gledam, oči mi ispadoše… Ide ona s drugog kraja, iz suprotnog pravca od onog iz kojeg je trebala da stigne. Ide i sva ozarena, dok ja trčim prema njoj probijajući kroz onaj silni narod, maše rukom prema meni. Najzad sam tu, pored nje, držim je za ruku, a ona meni: “Otkad ja vas tražim, al'nema veze, ljepota je ovo. Neću se moći nikad odužiti, nazahvaljivati Allahu, Gospodaru svih svjetova, što mi je ovu ljepotu koju vidim i u sebi osjećam dao”. Sad znam da ovo počinje biti uvod u drugo poglavlje romana (za koji sam zaključak što će biti na kraju knjige već napisala i lekturu nad njim sama odradila, da ne plaćam), ali ću vam reći još par riječi: žena mi je umrla bukvalno u rukama taman kad smo sve obrede hadžske obavili i upravo stigli na pasošku kontrolu u Medinu, gdje ćemo uživati u ljepoti poslanikove, s.a.v.s. džamije, gdje je mermer svuda oko i ispred džamije čistiji od sofre s koje čistunci jedu, vreliji od moje pite iz rerne tek izvađene. Odatle imam najfinije uspomene vezane za sklad duha i materije moje uz uspomene iz harema Kabe, sa Zemzem vrela, Safa, Merva i tavaf moj živi su u meni, a onaj osjećaj kad sam ugledala prvi put hadžerul Esved, crni kamen u Kabi, održava mi život živim u meni: tavafili smo oko Kabe i ja nisam mogla prestati jecati, one moje me već vidjele u ćefinima, mislile da umirem, tako sam im, kažu, izgledala. A ja, ne znaju one, ali, eto, vi ako hoćete možete znati, da sam ja istovremeno i lebdila od sreće, i stidjela se Gospodara svoga što me je u Svojoj kući onakvu kakva sam bila, mislim ovakvu kakva sam, ugostio, zahvaljivala Mu što me je uprkos nedostatku mojih zasluga ipak u kuću Svoju kao musafira primio. O tim tananim, i vjerovatno za mene neponovljivim, univerzalnošću okupanim, osjećajima koji ispune čovjeka do te mjere da ni sebe nije svjestan, a kamoli svoje djece ili bilo koga drugog bliskog njemu, čovjek se i sebe i drugih i onih koji su rod i koji nisu, i koje voli i koje baš nešto i ne voli neprestano sjeća u svojoj dovi Allahu za njihov spas i sreću na životnom putu. Ali to je drugačije sjećanje, nema tu ničeg osim duše što učestvuje i nju jednostavno pratiš i ti vezu čak i sa svojom djecom doživljavaš bezvremenski. A onaj miris u namazu što vam spomenuh ranije u pisanju našla sam u haremu Kabe i doživjela kao miris kamenja, mermera, Safe i Merve. Ne znam tačno, ali sam ga prepoznala u haremu Kabe. O tavafu, o oproštajnom tavafu i zbog silne želje i potrebe moje da, pred sami polazak na put, odnosno odlazak iz Meke, ujagmim klanjati Sabah-namaz u haremu Kabe, o tome da sam i oproštajni tavaf morala obnovini, možda drugom prilikom, ako koga bude interesovalo. Ali ona žena, ona što mi je umrla na rukama, ona što je pod inzulinom otišla i obavila hadž drugi put u svom životu, otišla je da u Medini umre i ostane tamo ukopana u mezarju poslanikovovom, s.a.v.s. U komšiluku sa ashabima, r.a. Blago njoj, a ja sam Allaha molila da ja budem ta, a vidi, evo me, šarakam ovo još. Ne znate vi da sam ja tužna što mi se ta moja dova Allahu nije ispunila. Daće Allah bolje od toga, insaAllah, a bolje nema, te se uzdam u Allaha da će mi se želja kasnije ispuniti. Dotle, pamtiću riječi one žene što meni i efendiji Fuadu hodajući od autobusa, iskoračivši dakle iz njega u Meku, i, nakon par koraka klonu u našim rukama i preseli na Ahiret. Donijela sam s hadža njen novac djeci i najveći kanister zemzem-vode po koji me je, kad smo već gotovo krenuli, zamolila da joj ga odem kupiti, te i šofer i hadžije moraše počekati na mene da se s kanisterom vratim. Pamtiću njene riječi kad se pred obred hadža obukla u bijeli ihram i kao curica stala ispred mene obraza rumenih od uzbuđenja i prozborila: “jesam li ti lijepa”, aja njoj odgovorila ono što mi je pogled na nju dojavio: “MašaAllah, kao bulka si mi rumena i kao pupoljak u cvijetu lijepa”. Evo, i suze mi kvase obraze od ponovnog proživljavanja tog trenutka našeg druženja.

O hadžu, štiklicama, o tome kako me ptica u po ljeta, u po čaršije, posrala po glavi i kako se ono od ptice odozgo, s glave, polahko, u tankom mlazu, spustilo i razlilo po mojoj bež haljinici ljetnoj od indijskog platna kad sam se s posla vraćala, davno prije rata kod nas u Bosni, o tome kako me je to razonodilo, i mene i one što su vidjeli da ptica to s merakom uradi na mojoj mlađahnoj tintari, imam još hejbet za reći. Ja sam, evo, signal poslala, od vašeg responsa, kakav će biti, zavisi hoću li i reći…

I zamislite bezobrazluka onog čovjeka što mi se u lice ismija sinoć, bez da smo pritisli kockicu s trokutićem s desne strane za video prenos, onog čovjeka što ga obrisah u telefonu, bezobrazluka li mu, aktivirao me ponovo i još napisao: “Ja samo znam da sam sinoć rasterećeno lego pun tvog duha i zaspo”. Sram da ga bude, on da uzme od mog duha, izvinite me moram ići: odoh ga izbrisati i blokirati. S kojim pravom, uostalom, čovjek ima pravo biti rasterećen?!

Tek da dodam sad kad sam ga odstranila: RAZONODA, BRIŽNOST I BEZBRIŽNOST ČINE DA DOSADE U ŽIVOTU NEMAMO, A BORE SVE TO FINO OBJEDINJUJU U PRIČU ŽIVOTA KOJA I PJEVA, I PLAČE, I SMIJE SE. A duša?! Ona mora poruku svega da odsluša, ako nije u nehaj pobjeguša.

I taman sad kad hoću zaklopiti poklopac ovog starog, nešto malo manje starog nego što sam ja, kompjutera, stiže mi na telefon poruka. Piše mi taj bezobrazni insan što se smijati zna: “Jesi li ljuta na mene?” Subhanallah, što bih bila ljuta na njega?! Šta ja imam s njim u sevdalinci njegovoj?I To što voli poneki stih koji ja u sevdah-promociji svojoj, u pauzama od pečenja pite i drugih zavrzlama, pauzama između dva obavljena namaza, poslije učenja Kur'ana i mojih dova upućenih Gospodaru naših sevdalinki (čitaj: života), uz komešanje unučadi oko mene napišem, ne mijenja na stvari.

Ja slobodu živim punim plućima sevdalinkom, pjesmom života. U sve moje je utkana. Bore moje su njena slika koju moji oko mene što me viđaju vole pogledati počesto. Kad tu sliku požele oživjeti, ja zacvrkućem kao slavuj. Šta ću kad ih volim. Doduše znam i zakriještati. Život je to.

Gornja brava O.S. BiH

Dosta je bilo brava koje se otključavaju svakim ključem, jer nam je u odaje O.S. Bosne i Hercegovine ulazio i rovario tamo ko je htio. Na koncu, shvatilo se: gornja brava O.S. BiH mora biti uvijek zaključana, a njen ključ će imati samo onaj ko će znati zaštititi KOD sefa u kojem će se ključ čuvati, što podrazumijeva mijenjanje brave i izradu novog ključa. Od davnina je poznato da je dobar onaj ključ koji može svaku bravu da otključa, a “brava koja se otvara svakim ključem je loša brava”. Zbog loše brave smo tu gdje jesmo i imamo ono što imamo: Sva vrata otključana, a država puna lopova. Nisu lopov Oružane snage BiH, nego ih lopovi uvijek na spavanju zateknu i onako bunovnima strah u kosti utjeraju. No, krajnje je vrijeme da se ti bunovni kukavičluka ostave, a na svetost svoje zakletve da će ispunjavati preuzetu obavezu podsjete. Naravno, oni moraju imati garanciju da država stoji iza njih. Ko je onda kriv za to da imamo iz sna prenute vojnike s kojima mlatara kako ko hoće?! Pa, naravno, svi mi: ne pomažemo im, a odmažemo i njima i sebi. Zato, STOP MANIPULACIJI sa Oružanim snagama BiH!!! Šta se hoće, ko hoće i zašto hoće – znamo svi. Vrijeme je da se ljudi prestanu kriti iza tuđeg prava na slobodu izbora (dodaj: ponašanja) i da se ograniče na svoje pravo (čitaj: da ne (na)gaze tuđe pravo). Ne može neki političar iz nekog entiteta govoriti u svoje ime, tobože predstavljajući volju svog naroda, a odlučivati o sudbini svih naroda koji žive u tom entitetu; posljedično tome, i u čitavoj državi. Da paradoks bude veći, taj isti, kad njemu lično potreba, zagovara i sva prava i sve slobode pojedinaca i naroda, odnosno građana BiH. Pričam o Dodiku.

U BiH živi na svakom njenom “pedlju” više naroda, odnosno nacija i nacionalnih manjina. BiH je višekulturalna zemlja, te svaki političar koji zanemari tu činjenicu jeste antidržavni element i treba ga suspendovati iz politike. On je kolateralna šteta i svog naroda i drugih naroda. On je kolateralna šteta na putu civilizacijskog napretka u svakom društvu u kojem djeluje. Nit’ su Dodik, Ivanić i ini “dušebrižnici” srpskog naroda playboyi, nit’ su Oružane snage BiH kurva. Nema dvostrukih standarda. Dobro bi bilo podsjetiti i ministricu odbrane Bosne i Hercegovine na važnost poštene namjere u životu čovjeka. I sve nas, naravno. Ta čovjek je i zaboravno i povodljivo biće, treba ga i podsjećati i opominjati.

Dakle, neke je dovoljno podsjećati i opominjati, a neke treba rukom zaustaviti. U svrhu “zaustavljanja rukom” vele da je najbolje sredstvo “klin” iz narodne poslovice: “Klin se klinom izbija”. Pošto sam “zakukuljila i zamumuljila” – nigdje rješenja a na dobrom sam putu, moraćete mi pomoći oko pitanja srpsko-bošnjačkog gordijevog čvora. To radi mira i spokoja u BiH što potrebuje promjenu gornje brave BiH i izradu novog ključa za nju. Tačnije rečeno, u dilemi sam oko rješenja srbijansko-bosanskog problema:

Presjeći ili razuzlati gordijev čvor?! Šta je mudrije: presjeći ili razuzlati čvor?! Ko je mudriji: Aleksandar Veliki ili August Šenoa, nekad?! Aleksandar Vučić ili Muamer Zukorlić, sad?! Ako se usaglasimo oko ovog odgovora otkrili smo rješenje. Moj odgovor je August Šenoa, odnosno Muamer Zukorlić. Ne zbog toga što me ova dvojica ne iritiraju, nego zbog toga što cijenim da je mudrost u razuzlavanju, a ne u presijecanju konopca, jer u tom slučaju konopac i dalje ostaje čitav (pričam o ekonomičnosti). Šta vi mislite? Ako mislite da presijecanjem gordijevog čvora rješenje biva izvjesnije i brže, u pravu ste, ali … žurba je od šejtana, … jer mi tragamo za trajnim rješenjem problema, a ne za cjepkanjem jednog većeg problema na dva manja. Pošto ne znam vaš stav po ovom pitanju, ponudiću vam i plan A i plan B.

PLAN A: Po uzoru na Srbiju koja ima svog Zukorlića, mi ćemo “privoliti” Dodika da bude bosanski “Zukorlić” (Obs., tiče se striktno političkog aspekta, nipošto vjerskog);

Plan B: Po uzoru na Bosnu i Hercegovinu koja ima srpskog Dodika na vrhu piramide svoje vlasti, prometnuti Ugljanina u bošnjačkog Dodika (Obs., tiče se striktno političkog aspekta, nipošto vjerskog) što “na vrhu piramide sjedi i odozgo na Srbiju gledi”. Biće to pogled u Srbiji sličan Dodikovom u Bosni.

Bez brige, tiha voda mulj nosi. I brijege valja. Tako ja mislim, a vi?! Ja sam protiv izbijanja “klina klinom”, jer ostaje rupa. I protiv presijecanja problema, osim sasijecanja u korijenu. Kad nemamo snage da probleme iskorijenimo, riješićemo ih raspetljavajući gordijev čvor laži. Ići će to, ići. Hajr, inšaAllah.

Pošto je u Bosni i Hercegovini udrobljeno svašta, udrobiću i ja u ovaj tekst još nešto: šapnuću vam zašto se raspao BH-blok. Raspao se zbog neiskrenosti u namjeri njegovih utemeljivača. Podlokana mu obala. Zbog kopanja jame drugom. Raspao se zbog nedostatka kulture sjećanja na 90-e od strane SDP-a i Naše stranke – svojih pokretačkih snaga. Ne čudi mene Naša stranka (ali me ljuti što joj je trebalo 8 godina da se sjeti otputovati do Banja Luke da i tamo otvori svoje predstavništvo, tek 2016-e), jer ona je osnovana 2008-e, dakle 13 godina poslije agresije na BiH. Ali, šta reći za SDP koji korijene vuče iz 1909-e?! Šta reći o njegovom istinskom uskrsnuću u BiH 1991-e, pod vođstvom Nijaza Durakovića?! Uskrsnuću u pravo vrijeme da se rame uz rame sa SDA (koja je, iako jedva skupivši 40 potpisa za svoje osnivanje 1990-e godine, uspjela munjevitom brzinom “narasti” i “postrojiti” probosanske snage) bori za očuvanje BiH – zalažući se za nezavisnu, suverenu i nedjeljivu Republiku Bosnu i Hercegovinu?! Naravno, sve najbolje. Ali šta reći za ovaj SDP Nermina Nikšića?! Zaslijepljen mržnjom prema SDA i željom da istisne iz kulture sjećanja SDP 90-ih zajedno sa njegovim zaslugama (za očuvanje BiH) i njegovom ideologijom (koja nije isključiva, čije lučonoše su fleksibilni ljudi, koja stavlja opšti interes građana BiH iznad ličnih interesa pojedinaca u stranci), a SDA-ove zasluge želi jednostavno obrisati i zabraniti mu njegovo pravo da bude probosanska stranka. Isključiti ga iz probosanskih snaga i silom mu pridodati lažni opisni pridjev: antibosanski. Ja nemam ovdje potrebu da branim SDA, jer SDA ima u zaleđini dokazni materijal o strateškom planiranju, kao i o svom djelovanju za očuvanje BiH. Ni jedna stranka u BiH nije bila više onemogućavana u djelovanju i predmetom neosnovane kritike kad je u pitanju rad na očuvanju BiH. Korupcije, mita i oholosti je bilo u SDA, ali njen patriotizam niko nije imao pravo dovoditi u pitanje. Zbog te mržnje prema SDA SDP je potpuno izgubio orjentir. Zbog loše kulture sjećanja SDP je izgubio i svoju ideologiju, koja ga je u potpunosti napustila onog momenta kad je taj Nikšićev SDP ovih dana izbacio iz svog članstva osam svojih istaknutih pojedinaca, između ostalih i Miru Lazovića, Zlatka Lagumdžiju i Ivu Komšića. Miro Lazović, potpredsjednik i jedan od osnivača stranke nema komentara na odluku Glavnog odbora SDP-a. Pa šta bi trebao reći, kakav komentar dati, koju poruku poslati?! Bezumlje samo sebe komentariše, tu riječi umnih nisu ni potrebne. Zar zaboraviti zasluge Mire Lazovića, Ive Komšića i Zlatka Lagumdžije?! Nisam ja zaboravila ni greške Zlatka Lagumdžije, niti prestala biti ljuta na njega zbog toga, ali ne možemo uzeti gumicu i obrisati sve ono dobro koje je činio za BiH kao ministar vanjskih poslova BiH i kao predsjednik SDP-a u ono vrijeme kad je osim pameti trebalo puno i kuraža. I sad se lahko mogu prisjetiti njegova glasa i izvještavanja o zarobljavanju predsjednika države BiH Alije Izetbegovića na sarajevskom aerodromu početkom maja 1992-e, pri povratku sa pregovora iz Lisabona. I sam Lagumdžija je bio član te bosansko-hercegovačke delegacije i i on zarobljen. Nije pobjegao ni sa aerodroma, onda kad je već mogao pobjeći (i ostaviti predsjednika), iako mu je sudbina bila potpuno neizvjesna. Bla su to vremena kad je kruška bila vrjednija od ljudske glave. Glava se “nosala” u torbi.

Miro Lazović je izuzetan primjer čovjeka koji čvrsto stoji na zemlji. Nikad nije letio visoko, a nikad ni nisko pao. Rijedak primjer čovjeka koji zna da vremena dolaze i prolaze, a ljudstvo ostaje u vječnosti. On je mogao i trebao napustiti SDP, ali je nije htio izdati, ali je ona izdala njega i svoje ideale. Postala je stranka iz koje je lakše izdvojiti “žito”, nego kukolj. Istina je da “u svakom žitu ima kukolja”, ali SDP je unazad neko vrijeme postao dokaz da u svakom kukolju ima žita. Greška Mire Lazovića je bila što je u mirnodopskim prilikama pokušavao SDP-ov kukolj jestivim učiniti. Čuo bezbeli k'o i ja od naših starih da su u Drugom svjetskom ratu jeli hljeb od kukolja. Doduše, bolio ih je stomak od tog hljeba. Ali, zamijesićemo mi taj hljeb od kukolja, ne budemo li se opametili, pa ćemo ga morati svi jesti, jer drugog neće biti. Svi, i prosrbi, i probošnjaci i prohrvati, i Ostali.

I ni slučajno nemojte pomisliti da sam izgubila crvenu nit ovog pisanja zvanu “Gornja brava O.S. BiH”, jer ćete biti u krivu. Sve ovo što sam rekla ima svoju uređenu dispoziciju, sve su to perspektive koje mogu iznaći put do bosansko-hercegovačkog jedinstva. Treba nam široka perspektiva za istrjebljenje kukolja koji se ponovo ubacuje među nas i u O.S. BiH, sa svrhom da ga se umnoži. Dakle, odvojiti žito od kukolja i pregradu visoku koliko je potrebno postaviti između njih, potom gornju bravu O.S. BiH lijepo uglaviti i njen ključ dati vlasniku: Bosni i Hercegovini. Ključ koji otključava bravu iza koje je žito predati takođe njegovom vlasniku: građanima Bosne i Hercegovine. A kukolj?! Na đubreluk s njim.

Nikome garant sreće nije ni Srbija, ni BiH, ni Hrvatska, ni podijeljena Evropa, ni podijeljen svijet, ni mržnja-podjele-ratovi-razaranja-brisanje ljudi sa lica zemlje, nego čitav svijet ujedinjen u miru, toleranciji, moralnom i etičkom podizanju, umnožavanju ljudi na zemlji – istinskom ljubavlju vođen, u želji za napretkom iz kojeg niko isključen nije. Garant nesreće za sve nas je mržnja. Ispružena ruka sreće je ljubav prema Božijim stvorenjima i prema Božijem stvaranju. Na nama je hoćemo li je zgrabiti i biti ispunjeni. Ili ćemo se uhvatiti za prazninu koja prijeti da nas sve proguta?!

PRVI FESTIVAL SEVDALINKE “GÖTEBORG 2017”

Sevdalinka, šta je sevdalinka?!

Govor ptica. Vezeni jastuk. Nakrivljeni fesić. Uplakano lice. Bosanski ćilim prošaran maštom umjetnika. Umjetnika koji kreira na licu mjesta: u zraku, bez olovke i papira, bez mjernih instrumenata. Utkana duša. Znoj mirisni. Kreativnost djevojke što okreće vratilo stana za kojim sjedi i šara sačmaricu ponjavu. Kerana šamija. Pletenice. Pjevušenje nježno. Sjetno il’ poletno. Čeznovito. Ustreptalo srce. Zov duše. Njene. Djevojčine. Odgovor prije pitanja, to je sevdalinka. Stvar procjene. A on tamo negdje na nju misli. Il’ ne misli. Sanja li i on budan?! Čisti osjećaji, ničim uprljani. Mašta mjeri, odmjerava i presijeca neobjašnjivom preciznošću kojoj se samo duša može približiti i “ostvariti “kontakt s njom”. Danas je malo sevdalinke.

Sevdalinka. U vapaju spoj. Spoj materije sa svojim bićem. U pjesmi. Pjesma je pečat. Pečat na proživljeno. Žal za izgubljenim. Za nedoživljenim, ili ne proživljenim. Razočarenje. Bol. Ili doživljavanje okusa svega onog što je bilo ili nije bilo.

Sevdalinka. Priča o željenom. Odraz sadašnjeg stanja. Nostalgija i zanos u nevjerovatnom spoju: čuđenje. Slutnja o budućnosti bez ljubavi neda jadikovanju da ubije dušu. Ostavlja mu samo drhtaj. Drhtaj topline. Zova. Žive riječi. Neminovnost dolaska nove zore.

Sevdalinka je tačka dodira između duha i materije, tačka u kojoj duh i materija vibriraju pretvoreni u jednu dirku koja svira notu vječnosti. Sevdalinka sluti istinu o bitisanju insana, i ulozi njegovoj, i kazuje nam o kušnjama njegovim u ovom našem prolaznom, zemaljskom svijetu. Zato je sevdalinka istinita priča. Priča o originalnosti insanske prirode koja materijalna dobra stavlja kao tepih pod noge duše. Sve stilske figure nađu mjesto u nekoliko redova u toj priči – prosto zato što je sevdalinka priča kompletna. Kompletna dunjalučka priča o Božijim stvorenjima. Zato je u njoj toliko česta personifikacija: trava priča, đul se udaje, ruža stigne čak i do “jadnog” srca da na njemu uvehne, ili da ga njen trn ubode, mjesec hodi s fenjerom u ruci u dolami žutoj, prolazi i zalazi za tamne oblake, sunce zalaskom bježi ili rahmetli Safet Isović šalje dragoj pozdrav preko njega, ili … upućuje vapaj rijeci Bosni da priča svojim valovima: o ljepoti Sarajeva, Ilidže …(kud god bude tekla), ili u “Šehidskom rastanku” (čiji damar datira iz početka 19-og stoljeća) ispušta elegični zov u kojem je ezan ptica koja donosi miris Ramazana, itd, itd…

Dakle, u sevdalinku su utkane sve niti života. Iz nje se nazire i ćošak nanine šamije kojim čelo briše dok unučadi svojoj šapće o životu. To je sevdalinka. Tajna. Baš kao i duša. Zato se ona pjeva dušom. Glas je samo refleksija nanine i svačije priče, upakovana lijepo da se ne rasprši, pa dokači prljavštine.

Ljepota duše mora ostati čista. Oni koji je imaju to vrlo dobro znaju. A i sevdalinka nam upravo to poručuje. Zato je bitno naglasiti da se sevdalinka pridržava moralnog kodeksa ponašanja: samokritike, a predviđa i kazne za nekontrolisanje svoga stanja (“Oči moje kletvom bih vas kleo”… zbog gledanja “šta mi radi kona na bunaru” i onog što je uslijedilo zbog tog gledanja, a i posljedice zbog takvog razvoja događaja pristižu: “…sad je na me k'o na vuka hajka, šta uradi žalosna mi majka?…”).

Sevdalinka ima i svoj zaštićeni kodeks odijevanja, zato je skupa. Ne dozvoljava da se na nju lijepe etikete. Ne pristaje na sniženje cijene da ostvari tiraž, jer ona nije tu zbog para. Ona je tu zbog osjećaja. A to što je Fata zbog zlata u magazu ušla sama (bez prisile) i da ju je to koštalo časti je kritika, pouka i poruka. Sevdalinka nije našla opravdanje za Fatu, nego je samo ispričala priču koja se desila ili bi se mogla desiti. Sevdalinka ima stav koji ne dovodi u pitanje ispravnost moralnih normi. Ona je samo pojavni oblik stanja suptilnosti proživljavanja. Pada ili uspjeha na tom putu.

Sevdalinka se dotiče i stanja u društvu, jer njene niti bitišu u društvu. Počesto nam priča o oholosti bogatstva. Ruga se nemoći, kao i nedostatku volje i kuraža insana da se odupre nepravdi. Za loše stanje krivi stare, a sa mladima saosjeća, ali im nijemo prigovara i zamjera pasivnost: “Dadoše mene mladu za stara, dadoše mene mladu zbog para…”
Sevdalinka se ne bavi merakom, ona ga samo konstatuje i ostavlja u zraku pitanja o uzrocima koji dovode čovjeka u jedno stanje koje ga može odvesti istinskom cilju, a i u pogrešnom smjeru. Sevdalinka ne simpatizira ni s Mehom, ni s Fatom u pjesmi “Pita Fata”, nego se pita zašto je nekad zdrav momak Meho obolio od sporadične hipohondrije (depresije u kojoj nema ravnodušnosti, nego duša pritišće insana) i šta ga je to razočaralo?! Zašto je otišao od kuće? Šta ga je otjeralo?! Je li Fata? Je li okruženje uopšte? Zašto bježi od stvarnosti, kad zna da joj se mora vratiti? Lupanje čaša i sahana u mehani tu ništa ne pomaže: srž problema nije u čaši, ni u sahanu, kao pojmu (iako se iz čaše i žuč može popiti, a i iz sahana otrovna čorba pokusati) – zna to Meho, al’ je želio da promijeni nešto, pa makar oblik čaše i sahana, kad drugo ne ide. Ne pravdam ja njega, nego samo gledam kroz prizmu sevdalinke. Sevdalinka je samo konstatacija stanja i proživljavanje istog. Ona saosjeća s onim ko je ugrožen. Njen damar napipa i žrtvu i krivca.

Dakle, sevdalinka živi u vremenu. Zato ona ne treba da brine o svom opstanku u njemu. A u ljudima?! Danas je malo ima. Svejedno, sevdalinka “U Stambolu, na Bosforu” odjekuje u univerzumu i u mnogima od nas – njegovih tačkica. “A i “Šehidski rastanak” gromko odjekuje u savjesti ljudi. I neka mi niko ne pokušava iskinuti ove dvije pjesme iz klupka konca sevdalinke, jer svu dubinu sevdaha ćutim u njima. Koja pjesma sadrži elemente sevdalinke se ne uči, nego osjeća. U tome se i krije originalnost sevdalinke: ne podliježe šemama, nego se određuje otkucajima damara.

Iz novije prakse nas Bošnjaka vidjeli smo da na sevdalinci ne uspijeva ni jedna plastična operacija. Sadržajna tematika srčanog mišića sevdalinke to ne dozvoljava. A iz grla izvođača u kojem sevdaha “nejma” ne izlazi sevdalinka!!! Saz i harmonika to znaju najbolje. Zbog harmonike ne trebamo nikad zaboraviti Ismeta Alajbegovića Šerbu, a ni Safeta Isovića – zbog grla. Prvi je krio suze (prolivene zbog sebe i nas) u mjehovima svoje harmonike, a drugi u njedrima. Ne trebamo ni umišljati sebi da bez harmonike i grla u kojem sevdaha ima vrijedi pokušavati nešto sa sevdalinkom. Izvucimo pouku iz nepravde koju smo sazu učinili.

Ova moja pjesma je samo jedan pokušaj da se otkrije komadić iz mozaika od kojeg je satkana sevdalinka:

Sevdalinku treba znati (zamišljeno da melodijom liči na Safetovu pjesmu: “Jablani se povijaju”)

Sevdalinku treba znati
snagom duha zapjevati,
sevdalinku treba moći
osjećajem dočarati.

Refren:

Sevdalinka ljubav poji,
svaki damar priču kroji;
sevdalinka nije pjesma,
ljubavi je ona česma.

Cvrkut ptica, žubor rijeke
i čežnjive oči neke,
nježne dirke što prebiru
po rijekama što izviru.
Sevdalinka – harmonika.

Refren:
Sevdalinka ljubav poji…

Sevdalinka – to je šapat
u tišini tamne noći,
sevdalinka – to je tuga
za svim onim što će proći.

Refren:
Sevdalinka ljubav poji…

Sevdalinka – to je drhtaj
zbog ljepote osjećaja,
sevdalinka – moja ljubav
što me grije do beskraja.

Refren:
Sevdalinka ljubav poji…

Poetski osvrt na tri pjesme Dženisa Šaćirovića (po slijedu: “Na obali”, “Ja” i “Čas odluke”)

“Na morskoj pučini”

Na morskoj pučini
lijepo se boriti
sa razbješnjelim valovima
što se prepliću
u najezdi svojoj
poput riječi prijekora
izgovorenih dušom
koja više ne može da ćuti.

Na morskoj pučini
teško je plivati
ako smo blizinu
daljine dokučili
probijajući se
do istinskog cilja
zajedno
sa onima koji se
usuđuju znati.

Na morskoj pučini
dok brišemo umorno čelo
sve je jasno
nema straha od ljubavi
nema kazne – sreća je tu
bori se sa bolom.

 

“Ti”

To si ti. Postojiš.
Postojanje se učvrstilo.
Uvijek si imao dosta,
uz tu tvoju punoću duše.
Najbolje je kada nedostaješ sam sebi.
Mnogo bolje nego kada
nikom ne nedostaješ.

To si ti.
Nisi potrošio snove,
ušao si u njih.
Uvijek si htio mnogo toga,
sad si postao skromniji.
Najbolje je kad
zatvoriš oči i
“ugledaš” mir.
Mnogo bolje nego kada ih
zatvoriš i ugledaš
lažni sjaj.

To si ti.
Nisi izgubio ništa.
Dobio si mnogo.
Uvijek su ti sreću činile
male stvari.
Nesretnim te ne može
učiniti ništa.
Najbolje s tobom je
to što se uvijek vraćaš
sam sebi.
Mnogo bolje nego
kada
tragaš za izgubljenim.

 

“Tren dvojbe”

Tvoja sloboda je
tvoj put,
jer si ga
sam sebi izabrao.
A sloboda
vidno polje proširuje.
Ono što vidiš ti
nije percepcija lažna.

Čovjek okupan svjetlošću
spoznaje
težinu mraka,
i otvorene oči “osjećaju”
pogrešan zov.
Nema bježanja
od stvarnosti.
Nema lutanja
u slabosti svojoj.
Sa izvora slobode
si se napio.
Ropstvu je kraj.

Kad nestane dvoumljenja
shvatićeš da si
rodio toplinu u sebi.
Jak si: osjećaj ljubavi
i sažaljenja
jesu ljudske vrline,
a duša
koja sebe kori
kajanjem plače sreću.

Ljubav je borba
u kojoj smisao,
ipak,
nad besmislom zavlada.
Ljubav je kušnja
iz koje, živeći je,
moramo izaći kreposni
da bismo
njenu toplinu
vječno ćutili.
Sažaljenje, crpeći te, jača
i produbljuje čula,
a ti, o, … ti si
već uspio.
Koriti sebe ne znači
pokoriti sebe.

Izdigao si se
iznad zla.
Za taj cilj
vrijedi progutati
i puno više
ljubavne boli,
nego ove
koja te oštricom svojom
tek okrznula,
a ipak – dubinu života dotakla.
Empirija je čudo.

Altruizam – zaboravljena riječ, ili…

Altruizam je nestao. Da, nestao, jer je egoizam zavladao svijetom. Kako i ne bi kad u svijetu žive ljudi toliko gladnih duša da im ni pretrpavanje stomaka ne utiče na smanjenje te gladi. Gladne duše (čitaj: prazne duše) izrodiše “uskogrudne” (čitaj:siromašne) politike, koje svojim siromaštvom prijete da unište svijet. Altruizma nema, ali altruista ima još u svijetu. Oni su zbog svojih gladnih usta onemogućeni da altruizmu vrate mjesto, u društvenim zajednicama, koje mu pripada. S druge strane, oni altruisti čija su usta sita i zadovoljna su u toliko malom broju da su zanemareni od svojih društava i medijske mašinerije koja ima moć da promoviše njihove ideje i djela. Jer, svjetski ideal je pohlepa. I mediji su pohlepni u poltronstvu svom. Većinom. Zato se egoizam toliko i ukrupnjao i proširio u društvima i njihovim uređenjima. Pričam ni manje ni više nego o ukupnom svjetskom poretku. Tužno je ovo saznanje, kad čovjek zna da niti može više pojesti nego što u stomak strpati može, niti na dva kreveta leći (ako nisu sastavljeni – pa da se popriječi preko njih, ali to ne čini razliku). Ne trebaju mu ni dvije fotelje kad želi udobno sjesti. Ni dva konobara, ni dvije stjuardese ne dodaju zajedno jednu čašu gostu ili putniku. I tako dalje i tako bliže, što se tiče čovjekovih potreba. Dakle, ono što čovjeku treba jeste ukusna hrana, udoban krevet, ukusno za popiti, … ukusno se obući, slatko spavati, lijepo sanjati, ugodno putovati, … Resursa je dovoljno u svijetu za to, za nas sve.

Voljeti i voljen biti. Davati i uzimati. Željeti i htjeti. Morati živjeti, na koncu. Kad je tako, onda – urediti život. Nema uređenja života bez uzajamnosti. Relacija između ljudi. Mi smo atomu slični, zar nije ljudski da ga nadvisimo. Ta mi smo živi, ne bi nas trebalo definisati samo ono što nas privlači ili odbija. Ne samo energija i zračenje.

Mi nismo samo od “mesa”. Imamo i krv. I motor koji je pokreće. Srce. Imamo srce, i motor koji ga pokreće – dušu. I ne definiše nas energija i zračenje, jer smo živi. Nas definiše naš izbor. To zato što mi imamo slobodnu volju da biramo između dobra i zla. Duševna je to priča. Nismo mi atomi.

Izbori u BiH su tu. Kucaju nam na vrata, a političari kljucaju u mozak. Kad se čovjek osvrne ne vidi mnogo dobra, zlo ga u ćošak satjeralo, a kad pogleda naprijed ne vidi ništa. Za koga glasati?! Ja znam. Ne zato što mi ugodnost pričinjava to što sam voljom svojom izabrala, nego zato što biram: “Nek’ je zlo umanje”. Gorčina u grlu i dalje stoji. Gdje su političari sa karizmom?! Nema ih. Ako u kojem i ima entuzijazma, nema mudrosti dovoljno, a ako ima mudrosti nema entuzijazma. Karizmatičan političar mora biti i pametan, i entuzijasta, i strpljiv (kad treba), i jasnog stava, i velikog srca, i mudar, i pravedan, i obziran, i izdržljiv, i ne biti zaboravan, jer se zaboravnost skupo plaća. I biti mali u sopstvenim očima, jer je svakako manji od svog biračkog tijela, pa makar to bio samo, napr., njegov sopstveni i moj glasački listić što su “izabrali” njega. Jedan od naših bošnjačkih političara ima podosta tih osobina, ali je naivan, te ga doktrini ooholosti poučiše, lažući ga da je usisao u sebe i znanje i karizmu. Žao mi što sam usnila puste snove o njegovoj pogodnosti. Inače, od pojedinih oholih političara bosansko-hercegovačke scene ništa se dobro ne može očekivati. Jeli bi i meso mrtvog brata svoga, samo da budu na vrhu piramide vlasti. Grdne moje rane, zaboravili da je čak i “najveći” egipatski faraon krep'o, a piramide ostale. Doduše, oholost njegova je otišla zajedno s njim.

Rekoh vam da znam za koga ću glasati. Izabrala sam jednog koji ima možda sve osobine karizmatičnog političara, a da ja to do skora nisam primijetila. U posljednje vrijeme je pokazao i dokazao da je i pametniji i žilaviji nego što sam mislila. Da je mudar znala sam, i strpljiv, i ostalo da ne nabrajam. Ja sam puno ljuta na njega, jer sve što karizmu znači on kod sebe ima, a karizmatičan nije. Mora da je nafuran. Ali, pobijedi li, znam kakvu kampanju treba voditi da ga se pameti dozove. Tražiću pomoć gdje god stignem za taj moj kampanjski pohod, samo da on nas ugodno iznenadi po tom pitanju karizme. Oh, ljudi moji, šta je ovo? Pa on nije na listi. Eh, starosti moja, ja smetnula s uma. Ne brinite, imam njegovu slabočitljivu kopiju na listi. Glasaću!

P.S: Što se mene tiče, Erdogan je političar nabas. Pričam o teži i protuteži na svjetskoj političkoj i ekonomskoj “sceni. Ne zaboravljam ni strateški položaj Turske. Tri mora, sa tri strane svijeta, a na preostaloj četvrtoj ionako izlazi sunce. Na toj velikoj sceni Turska treba političara kao što je Erdogan. Ali, pustimo mi Erdogana Turskoj. Bavimo se svojom politikom. Bošnjaci, hoćemo li svi na glasanje?! Hoćemo li? Ko ne glasa, i još uz to pametno, nema pravo da se žali poslije, pa taman da i rob nečiji bude.

Ah, pade mi na pamet jedan moj rođak. On ti meni, neke godine, i svih ovih godina, drvlje i kamenje na državu, političare; pokrali (ovo-ono: i što jest’, i što nije), ma nema šta ne drobi. Da je u pravu, šta da kažem?! Uglavnom jest’. Ali da bude ljut i žali se nema pravo, a ja imam. Ja njemu onako ofrlje, kad mi glavu u bubanj “pretvorio”: “Pa za koga si ti glasao?” “Nisam ni glasao”, on će ti meni. “Pa mog'o si za komšiju, bio na listi, a prije toga mu zaprijetiti da ćete ga svi koji glasate za njega nalemati ako ne bude radio kako je ispravno ( ma ne samo nalemati, nego na zid srama metnuti – za njegovo dobro, da ne izgubi i odgovornst i stid”, uzvratih ja, sva nairitirana. Taj put s razlogom.

Što naš narod kaže: “Kad obraz pocrni, kasno je”. Iskreno govoreći, i kad prođe vrijeme glasanja bez tvog učešća u njemu, smatraj i sebe odgovornim za sve što nam se desi loše, a ono dobro što se desi, ni u njemu nema tvoje zasluge. Svoje pravo i obavezu da utičeš zanemario si. Razmisli, i ne budi lijen otići glasati. Teško ti je snaći se u moru lažnih politika?! Potraži savjet od onog za koga pouzdano znaš da je pametan. Razum i poštenje ” idu pod ruku jedno s drugim”. Svi mi znamo kakvi su oni koji su zdravim razumom obdareni, njih pitaj! Altruizma je nestalo, ali altruista još ima. Ako ih baš i nema, zasigurno znam da je ostao po koji utilitarista. Nerazumnih ljudi i njihovih politika se kloni. Oni su egoisti. Oni mogu imati znanja, ali ne i razumnog prosuđivanja, logičkog razmišljanja. Njihovo znanje je štetno. Pogubno po državu i narod.

Altruizam, zaboravljena riječ, ili … riječ opomene?!

U sjenci života

Prebirem po tuzi svojoj. Ja ne živim. Žive samo uspomene moje. Lijepe. Lijepe u toplini svojoj. A puno i ružnih u toplini mojoj. One ružne poklopile svojim mnoštvom one lijepe. Hele nejse, griju uspomene, i razdiru dušu. Kažem lijepe, ne zbog toga što razdiru dušu, nego zbog topline svoje koja me održava da ne svisnem od boli. Ja ne živim od 1992-e. Živi bol moj u meni. Ja iz ove moje sjenke života pratim i volim. Volim insana, moleći Allaha da se sva bića u ljudskom obliku u ljude pretvore. Ja ne živim. Živi toplina u meni kojom volim žive i mrtve svoje. I tuđe volim. Ja ne živim. Ja sam sjena u sjenci života. Tako je, zbog ove gorčine što mi grudi pritiska, utrobu razdire.

Moje uspomene, što mi griju i razdiru dušu. Uspomene od moga juče i moga danas. Eto, ostala mi samo duša kojoj smrti nema. Džaba što je razdiraše i razdiru ljudi i događaji. Ama jok, … ona toplina ostala u direktnosti i neprolaznosti svojoj da grije dušu i ispunjava srce. Zbog te topline ono, srce moje, i kuca. Kuca srce u sjenci života. Gorčina, opet, ona se nastanila u meni, ona iz uspomena, da bi mi dušu razdirala. Kuca srce u sjenci života. Ali, zar samo moje?! Nije. Nije tako.

Ja sam prognana iz svoje domovine. I mnoge druge je vihor rata oduvao iz njihovih domovina. Neki treći su se, željni avanture, uputili u neku “tuđu” zemlju koja im je zagolicala maštu. I nadalje, još neki su napustili svoja ognjišta i krenuli “trbuhom za kruhom”. Ono što je svima nama zajedničko je to da mi živimo u sjenci svojih života. Svako od nas je sjena svoje sjene. Zrake sunca smo zamijenili za nekakvu sigurnost. Kakvu?! Od čega smo se osigurali?! Pribavili smo sebi bijeg. Bijeg od stvarnosti. Utonuli smo u njega. Zato se mi ne smijemo više. Neka me Bog ubije ako osim bijega, kojeg “dinarčića”, umora i briga imamo. Ali, bijeg je glavni pokretač naš. On ima svoja i lica i naličja. Jedni bježe telefonu, jedni kompjuteru, jedni na posao, jedni u svoje misli, jedni u probleme i kojekakva rasula, … Istina je da se čovjek, od trenutka kad se otisnuo u bijeli svijet, opasao bijegom. Čovjek bježi od sebe, ali one zrake sunca koje na topraku zemlje svoje ostavi jednako ga privlače sebi, htio on to priznati ili ne.

Ali, on bježi. Jedan od najzdravijih bijegova je bijeg na kojekva putovanja. Zašto to on bježi, ako je toliko dobro tu gdje je utočište našao?! Čovjek uporno traži surogat. U stalnom svom bijegu, uz stalno traganje za što više različitih falsifikata originalnog sebe, ostade čovjek u sjenci života, jer život je brži od njega. Čovjek kaska za njim u tuđini, i hudi. Hudi čovjek sve dok, najzad, ne shvati koliko besmisla u bjekstvu ima. Dođe čovjeku da vrisne, kad se već smijati ne zna. A sjeti se čovjek, nije da se ne sjeti, da se tamo kod kuće i smijalo, i šalilo se, ma nije se ni umiralo od gladi, ma najzad, priznaćete i sami vi bjegunci zajeno sa mnom, da je hrana ukusnija bila, šta li!? Slatko se jelo. Ni izbirljivo se nije bilo. I živjelo se. I sretno se bilo. Samo što mi to onda nismo znali. A i logično. Sadašnjost nije stvarnost, jer koji trenutak mora proći da bi smo je mogli osjetiti, nju i njen učinak na nas. Dakle, kad čovjek osjeti trenutak koji živi, on, taj trenutak, je već dio prošlosti, jer protok informacija do mozga zahtijeva vrijeme. Vrijeme izmiče, i mi polahko shvatamo da smo se izgubili u njemu. I u prostoru – tuđoj zemlji, jer su one zrake sunca daleko, a naše razočarenje blizu – u nama. Shvatili smo da smo puno više izgubili, nego što smo dobili. Nije čovjek hajvan, pa da mu je dosta pune jasle sijena i napoj. Jok, bolan: ČOVJEK IMA DUŠU. I najteže mu je kad je sam sebi gazi. A nije da ne gazi.

Ovo nije priča o beznađu. Naprotiv, ova priča ima jednu poruku:” Sve je prolazno, osim vjere u Tvorca Svevišnjeg, u Njegovu Pravdu, u Njegovu milost, u Njegov Oprost, u Njegovu Pomoć, ali i u Njegovo Kažnjavanje pravde radi”. U nekima od nas živi vjera u Njega i ljubav prema Njemu i od straha jača. Jedino je to ono što čini razliku. I, obznanjeno je, davno, da vjera kuca na vrata svakog srca. Na nama je hoćemo li ih otvoriti.

I Bog Stvori duše. I one posvjedočiše Tvorca svoga. S toga, čovjek ima dušu. I najteže mu je kad je sam sebi gazi. A nije da ne gazi. I kad živi život, a i kad je u sjenci života kao sjena svoje sjene, ne bi to smio smetnuti s uma. To je nada, istinska nada. Iskra života.

Gumessevi

Čuva Fata

U sehari skovanoj od zlata
svoju ljubav čuva nena Fata.
Zbog svog Halče i sad Fata sanja
mladost svoju, davna sevdisanja.

Refren: Oj Halile, nisi alčak sada
ali ni ja nisam više mlada.
Prohujale sve vreline ljeta,
al’ ost'o je merak ahireta.

Kad nanulom lupi lijepa Fata
otvore se dunjalučka vrata;
sevdah pjeva pa Halila budi
da Fatimu privije na grudi.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…

Kad potjera Halil svoga ata
sve klepeće nanulama Fata;
a kad nene ruži mladu Fatu,
Halil stisne labud-grlo atu.
Haaaaaaaj, uskoro ću ja po tebe doći,
rezilit’ te niko neće moći.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…

Ah Fatima, gumessevi moja,
zlatnom žicom veze ruka tvoja –
sve merakli, u sehari kiti,
haber šalje da ćeš moja biti.
Haaaaaaaj, uskoro ću ja po tebe doći,
rezilit’ te niko neće moći.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…
Zabilješka:

“Gumessevi” (turcizam) je riječ koju sam čula od svoje rahmetli nane, (a meni je, u zli vakat, šezdesetjedna puna), dok mi je pričala narodne priče. Značenje riječi: “gumessevi” na bosanskom jeziku je kako sam shvatila: “odsjaj mjesečine na vodi”. Bezbeli će i moja unučad ubacivati švedski u bosanski dok budu, inšaallah, svojim unucima – U BOSNI pričala priče. I moja nana se VRATILA KUĆI IZ IZBJEGLIŠTVA U DOBRI VAKAT: stigla se i udati i steći: i djecu, i unuke, i praunuke, pa čak i, na smrtnoj postelji, drhtati – zbog straha za nas – od metaka što šište da zastraše, a i slučajno pogađaju. Dan prije smrti su je izmarškali i utjerali u kuću ti što pucaju, kad je nakon mjesec dana teškog bolovanja polahko izašla u avliju da vidi svoje grožđe pod koje nas je uvijek zvala da sjedimo: “Kad Allah dadne, pa mi odlahne, pa ćemo mi fino kahvu pod grožđem svi zajedno popiti. Ja ću šećer ispeći i podosta oraha u njega metmuti.” Znam da je znala da ni šećer, ni kahvu više ispeći neće. Poznavala sam ja starog filozofa života, nanu svoju, htjela je da nas razgovori. Ali, Allah je dao da joj odlahne, pa da izađe da posljednji put vidi svoje grožđe. I klupu pod grožđem. I da sjedne na nju, pod grožđem. I na trenutak odahne. Zar je važno to što je uslijedilo: marškanje i nanino posrtanje, padanje i puzanje do kućnog praga!? U kuću je nekako dospjela sama, jer je i napolje htjela sama. I umrla je sama, a mi šćućureni oko nje ostali živi. I oni bez obraza, sami će biti kad se s dušom budu rastajali. Umrla mi nana u zli vakat, a mi što pod grožđem htjedosmo kahvu piti, što milom, što silom dadosmo se u bijeg po bijelom svijetu. Osta grožđe. Eno ga i sad čeka. Umrla je nana moja uz zlokobne zvuke metaka i tresak prozorskog stakla, u mraku – jer Arkanovci i ini silnici pucaju u bošnjačke kuće u kojima svijetli. A željela je tada da svjetlo gori. Na koje je svjetlo mislila: na materijalno, ili duhovno?! Ili je mislila na obadva?! Umrla je u svojoj domovini. A ja ostala živa. I ja, i ovaj oštri bol što me sada probada: Što joj svjetlo ne upalismo dok je uz fatihu dušu ispuštala? Da nas vidi zadnji put dunjalučkim očima. Učili smo svi fatihu, ali njenu, jedva čujni šapat, sad najbolje čujem… a željela je jednom opet posjetiti Tursku i rođake što “ostaše” tamo. Čujem i sad riječi:” Ja i ti ćemo, ako Bog da, u Izmir”. Izgleda mi da je Bošnjacima od adeta da svaka generacija doživi rat u svojoj domovini bar jednom u svom životu. Kaharli saznanje. Asli slabo čuvamo ono što nam je u amanet ostavljeno: Eh, u amanet ostavljeno i mi … biće bolje, inšaallah.

Dva mi rata nana preživjela. Treći dočekala i otišla. Izvoru svom. Fatiha je i ispratila i otišla s njom. Ono što je isprati, ostade da živi i preživi rat taj (i Bog zna koji još), i nadživi sve osim Onog u Čije Ime se uči. I učiće se u vječnosti. Kad malo bolje razmislim, nije moja nana umrla u mraku. Umrla je nurom imana obasjana. Ima li veće i nade, i sreće?! A Arkanovci i ini silnici su pucali u muslimanske kuće u kojima svijetli, jer su znali da niko uzvraćati neće, jer nema čim. Željeli su da nemamo svjetla. Željeli su da smo u mraku u strahu. Zaboravili su da ima i drugo svjetlo do kojeg se metkom ne dopire, svjetlo što i strah razgoni. Ono pomoću kojeg vjernik vidi i u dunjalučkom mraku. Allahovo svjetlo niko ne može utrnuti. Neki to shvate kasno, a posljedicu toga kušaju već kad duša do ključne kosti dođe, a i u mraku groba svog. Šta im tek slijedi … kad Božija Pravda bude presuđivala, a ne Haško-tribunalska!?

Nana nije umrla, nana je preselila tamo gdje je mir. Ni pucanja, ni marškanja tamo nema. A poslije toga, za prave ljude ne postoji ništa osim istinska, a kao takva i trajna sreća. Poslije kijameta, biće sud. Poslije suda nekom sreća, a nekom nesreća. Drhtaće nana, inšaallah, od radosti, a ne od straha.

Valja nama svima mrijeti. Umriješe mi i majka, i otac, i muž. Rahmet im duši. Dunjaluk sije, smrt kosi, a ahiret pobire. Smrt. Jel’ to pad?! Ili prag koji ne možemo prekoračiti?! Smrt. Ja iščekujem na nju i “stojim” dok ne udarim u prag. Prag prelaska iz jednog u drugo stanje. Smrt je selidba iz kuće u mezar. Praznih šaka. Samo ono što smo pripremili za svoju dušu nas prati u vječni život. Smrt iznenadi insana. Nekog prijetnjom, a nekog mirisom dženneskog grožđa – ukalemljenog na dunjaluku dobrim djelima.nVALJA NAMA SVIMA MRIJETI!

Sjetih se sad i dide, rahmetli. On je pričao u stihovima kad je puno ostario. Ostalo mi u sjećanju ovo:

“Ima jedna ljudska sorta
što je rada sve da smota:
ne srami je ni sirota,
ne drma je ni grihota,
a eto kol'ko je dobra –
ne odvraća je ni dobrota.
Al’ doći će do spoznaje,
te će shvatit’ šta je grihota,
kada pređe preko plota
što razdvaja dva života”.

Sad znam da nemam “Alzhajmer”, jer sam zapamtila nešto od onog što sam čula prije najmanje 44 godine. Ili je “Alzhajmer” baš to!? Ko će ga znati sad u ovom časku?! Pamtim ono što me se dojmi. Uvijek sam takva bila. Uvijek nešto pamtila, a nešto zaboravljala. Ja sad opet ne znam kakva mi je situacija po pitanju Alzheimerove bolesti. Bolje je meni da idem spavati, da me to neznanje, u ovo kasno, gluho doba, opet ne bi dodatno uzbihuzurilo. Ljudi moji, mene bihuzurluk BUDNOM DRŽI!

Ima ona latinska izreka, a i drugih izreka ima i može biti

Ima ona čuvena, latinska, izreka: “Repetitio mater studiorum est” (“Ponavljanje je majka znanja”), a treba tu još štošta dodati. Vjerujte mi na riječ, ako ne na riječ, onda bar kritički osmotrite moj dodatak po pitanju majke. Stara sam ja, djeco, a majka sam i ja, sigurno znam nešto o majčinstvu. Da ja ne bih duljila, ja ću biflati: “Ponavljanje jeste majka znanja”, ali i “Genocid je majka genocida”, i “Glas je majka govora”, i “Pisanje je majka izraza” I “Odsustvo glasovnih mogučnosti je majka nijemosti”. A Bošnjak musliman je i genocid doživio, i glas ima, i pisati zna, i glasovne mogućnosti posjeduje. Šta ga sprječava da se oglasi?!

E, zbog toga pade ona moja teorija oko toga da moje nije oglašavati se. K'o biva ja se par puta oglasila, te skontala da moje nije petljati se po portalima, imaju profesionalci u tom poslu, što ću se sramotiti?! Zar je to nanin posao?! Zar njeno nije između namaza i učenja Kur'ana pitu pravit’, unučad oko sebe okupljat’, mahalat’ i osluškivat’ gdje je boli – da bi se mogla malo pomaziti bolom svojim djeci svojoj?! Jedino kod mene je problem: ne boli me u tijelu, nego u duši. A vi znate da je imati duševnu bol plaho sramota kod nas u Bosni. Proglase te ludim. Jok, jok, neću ja djecu svoju “sikirati”, kad ih već ne mogu obradovati svojom reumom, ili nekom drugom, još pametnijom, bolesti. Zaćutah ja.

Sve bi bilo u najljepšem redu, sa tom ćutnjom, da jedan insan što se na istom portalu (na kojem i ja) jučer ne oglasi naslovom: “MUSLIMANI U BOSNI – META ZA NOVI GENOCID!”. Vi znate o kome ja pričam. Pričam o onom ko je isto kao i ja namjeravao zaćutati, misleći da nije svrsishodno oglašavati se. To me natjera da ja, shvatajući koliko je svrsishodno da on piše, ugledam da bi i moje pisanje moglo, kao jedan glas više, imati svoju svrhu. Znate o kome pričam. Pričam o reisu-l-ulemi bosansko-hercegovačkom. Ratnom i poratnom.

Njega nisu razumjeli, većinom. Zato se on bio i umorio od tog nerazumijevanja. Dakle, ima nas koji smo znali, prepoznavali i cijenili djelovanje njegovo. Manjina smo. Ali, od manjine poćinje sve. To on zna, pa je zato i nastavio pisati. Doduše znali smo mi i od 1993-e do 2012-e šta on radi. Mi nismo bili ni među onima što ga kjafirom haman nazvaše zato što je komunicirao sa “zapadom” na način kako je komunicirao, niti od onih koje hutbe njegove nisu oduševljavale, a ni od onih koji ga mrze.

Ljudi lako zamijene teze. A jedina istina je da on nije podilazio “zapadu”, nego je razgovarao, dijalog “s njim” vodio. Pokušao osvijetliti put do istinske spoznaje o različitostima. Dakako i o približavanjima među ljudima. Držao se sunneta poslanikovog: “Ti sa svakim lijepo, …”. Nije on kičmu podvio onda, kao što je ni sad ne podvija. Radio je tačno, ali oni što mu se lažno predstavljaše u tom dijalogu, rade pogrešno. Većina njih. Čast manjini. Nije on razočarao, razočarali su oni što su u većini. Razočarali su ljudskost. To je ono kad djela riječi ne prate. Fitneluk.

Njega ne razumiju ni sada kad se ukrutio. I istupio. Ne razumiju ljudi da se situacija promijenila “nagore”. Ne razumiju oni među nama koji nemaju m… da maknu s puta zlo koje prema nama ide. Opet i iznova. Misle da će se dodvoravanjem i gaženjem identiteta ličnosti svoje zaštititi od tog zla. Grdno se varaju. Oni su “mi” za one koji nas mrze, pa makar i od sebe pobjegli i mrzitelji samog sebe postali. A ja kažem: Hvala Bogu da je tako. E, neka smo isti, isto nepoželjni: i mekušci i oni ukrućeni u svom dostojanstvu na koje se juriša. Kad juriša na nas, nek’ nas je više, a zna se kraj i mrzitelja, i mekušca, i ukrućenog u uspravnosti i ispravnosti svojoj.

Da ja ne pričam gluposti, svjedoče fakta, evo vam ih – pa prosudite sami:

Kad su genocid vršili, nisu pitali ko u Allaha vjeruje, ko klanja namaz, ko u džamiju ide. Doduše jesmo na vijestima vidjeli slike kako momku u Bijeljini gaće skinuše, pa ga onakvog osunećenog ubiše, to da genocid najave uzimajući za svjedoka slugu svoga, mekušca od nas – Fikreta Abdića. Misle da su onog momka, civila, ponizili, a potom uništili, presuđujući mu onako, zarad toga što se usudio biti živ kao musliman. E, i oni se grdno prevariše. Ni jedno se desilo nije: ni poniženje, ni uništenje, nego se zla namjera dinskog dušmanina pretvorila u djelo. Ali ima Bog.
Kod nas dijasporaca je stvar ista. Nema razlike, u ophođenju i prihvatanju ili neprihvatanju, između mene sa hidžabom, one što vodi računa da ne otkriva mnogo i one gologuze. I ja, i druga, i treća smo bile izbjeglice pristigle im, a sad useljenice u državu njihovu. Državljanstvo tu malo ili nikako ne pomaže. Ulizivanje pogotovo. Ali pamet, ona pomaže. Srećom, gologuza najčešće zakaže po tom pitanju – zbog prezauzetosti oko svoje perspektive, te one sa hidžabom lahko do posla dođu.

Ovamo jaki vjetrovi pušu već neko vrijeme, juče me glava od njih zabolila, ali danas … danas je bio plaho sunčan dan. Obećavajući. Tek da se zna: klimatske promjene su nagle u današnje vrijeme. Treba pratiti vremensku prognozu. Ako ništa, bar da znamo kako ćemo se obući.

I za kraj želim podijeliti s vama dvije švedske izreke: (moj slobodni prevod: “Ne postoji loše vrijeme, samo loša odjeća” (ona koja nije u skladu sa temperaturom u zraku); “Čovjeku glava ne služi da bi na nju šešir stavio, nego da misli s njom”. Meni su ove dvije izreke kao odrezane i izribane za naše bošnjačke političare, a Bogami, i za naš narod.

Dragan (Čović) i Kolinda (Grabar-Kitarević) nasamarili Plenkovića

Ko vara i laže, po logičkom slijedu, vara i laže i onog za koga radi. Tako ti Dragan prevari i slaga (Ko)Lindu, a potom, njih dvoje u kompi, preglasaše inteligentnog i uglađenog gospodina Andreja Plenkovića. Džaba mu bi što je razuman čovjek, uz to advokat i dobar diplomata, a i uhodan političar. Tako je to kad preglasaju i naprave budalom. Vidi, Plenkoviću, isto ti je bilo i sa Agrokorom. Nadam se da si shvatio šta preglasavanje može uraditi i čovjeku i državi. Sad sigurno razumiješ kako je nama Bošnjacima – ni elementarna ljudska prava ne možemo ganjati, zbog preglasavanja, a da ne govorim o tome da to preglasavanje tog preglasanog čovjeka pravi budalom. I državu koju se preglasava. Ali, ne lezi vraže, Dragan i Kolinda tebe nasamariše više nego što su dosad nasamarivali BiH. Nateraše te da aminuješ nezasluženom dodjeljivanju nagrade Draganu Čoviću: Počasni doktor (99-i) zagrebačkog Sveučilišta (natjeraše te da ga uguraš kod Nikole Tesle). Zar nisi skont'o koliki je on lisac i da je Kolinda igračkica u odnosu na njega? Curica, slatka curica, još mlada i željna avantura. Ti nisi smio upasti u zamku obećanja Čovićevih u stilu: “Nema problema, to je meni … pih … taj Pelješki most, ma ja ću i samostalnost (HB) dobiti prije početka gradnje. Ne brini gospodine, moj premijeru, Plenkoviću, nema u BiH pametnijeg lopova od mene”. Lisac prevari i tebe (kao i Kolindu), pa ti onomad nasjede i oko Agrokorovih dionica (pa sad ne znaš gdje si: ili u Europi, ili u Rusiji), nasjede ti i na pelješki problem, ne da nasjede, nego upetlja se u njega. Nisi želio, znam. Znam da si ganjao interes svoje države, ali znam i da nasilno ne bi otimao, osim prihvatio isposlovano za interes svoje DRŽAVE. Ako ti šta znači to što te ja ne smatram lošim čovjekom (poštujem te kao državnika, voljela sam tvoju prefinjenost u izrazu i strpljivost u ophođenju, dakle – tvoje gospodstvo), nego žrtvenim jarcem (kao i sebe samu), imaš moju podršku u tome što si naumio reći Draganu Čoviću u današnjim popodnevno-večernjim satima (1. kolovoz 2018.) prilikom susreta s njim u Uredu Vlade Republike Hrvatske, vrijeme: 19 časova). Znamo svi koliko te nasamario, navukao, svojim lažima, na lošu procjenu situacije u BiH, a i lažiranjem svoga značaja za opstojnost BiH. Kriv si, ni pod kojim uslovima nisi smio odobriti rješenje problema Pelješkog mosta koje se zasniva na ne uvažavanju druge strane (ti si odvjetnik po struci) i na ucjeni.

Da Čović ne zna ništa drugo nego šarmirati (Ko)Lindu (i Vučića) i ucjenjivati Bošnjake je više nego jasno. Nema on, na koncu, više čim ucjenjivati, ispucao sve adute, pa i ZA TO. Žao mi je što si nasjeo oko počasnog doktorata vezanog za zasluge (oko “suverene” odluke Dragana Čovića da je ON IZVRŠNA VLAST BiH), kao nosioc europskih vrijednosti. Ne zaboravi da Europa pere ruke od njega i njegovih vrijednosti. E, sad ti sam odluči čije vrijednosti su civilizacijske: Draganovo-europske ili Europsko-demokratske?! Isto tako ti odluči da li je tačno ono što stoji u opisu Draganovih zasluga, pročitanom prilikom dodjele mu titule počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta, citiram: “IZNIMNE DOPRINOSE JAČANJU BILATERALNIH ODNOSA BiH i HRVATSKE”, kao i “VRLO ZNAČAJNA OSTVARENJA U POLITIČKOM DJELOVANJU” (hvalospjev (D)raganu Čoviću pročitao je rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras, te time “postidio” “sićušnog” akademika čije su zasluge mizerne u odnosu na Čovićeve, te je taj akademik, Jurica Pavičić, kulturno vratio titulu počasnog doktora. I ja bih, ali nisam ni akademik, ni doktor, ni Hrvat, već imam odobrenu hrvatsku penziju od 200 kuna (rješenje datira iz prvog polugodišta 2013-e, a još ni kune na mom računu), ali sam čovjek. Meni je to dovoljno. Dovoljno mi je da ne rastužim nikog svojim govorom i djelom. A to što ponekog naljutim, pričajući istinu, nimalo me ne bihuzuri.