Čovjek i izraz stanja

Ključni pojmovi na mom putu spoznavanja ISTINE o postojanju APSOLUTNOG – kao takvog neminovno NEDJELJIVOG; VRHUNSKOG i (u djelovanju) JEDINOG, djelovanju na sve prolazno – čije postojanje zahtijeva uticaj: bilo hrane (na rast i održivost), bilo učenja (na znanje), na karakter (okoline i stava prema njoj – tu slobodna volja stupa na scenu), bilo čišćenja (mislim na opšte stanje: tjelesno i duhovno), i da ne nabrajam dalje. Iz ovoga gore navedenog proizilazi da On niti jede, niti hoda – na način koji je svojstven ovisnicima o takvim vrstama pokreta, jer je On taj koji POKREĆE u segmentu Apsolutnog, Vrhunskog Pokreta. Neko će reći: “On hoda”. A šta mi znamo o pojmu hoda?! Rekli smo da za hodanje treba pokret: nogu, kandži, šapa, kopita, itd. Odakle pokret?! Opet dolazimo na isto: od VRHUNSKE VOLJE koja pokreće. A šta bi to moglo biti, ako ispred toga nema pokreta, ako je to stanica. Vrhunska stanica – za sve stanice za pokret: bilo talasa, bilo ljudi, bilo dešavanja, bilo nestajanja, bilo nastajanja, itd.

U ovom našem životu imamo stanice kretanja: ciljane, slučajne i krajnje. Imamo i neku vrstu stanice predaha. ALi sve te stanice su potekle od neke stanice ( odakle u našim mozgovima zamisli, njihov plan i razrada?!):
VRHUNSKE stanice (mjesta pokreta: njegovog početka, puta i kraja). Stanica je pojam za ljude, jer asocira i na pokretanje iz mjesta, i na predah (stajalište), dakle može biti i odmorišna tačka. Već kao pojam “stanica” ne sadrži u sebi garanciju zakona kontinuiteta kojem se ne može naslutiti ni početak ni kraj. Znači, mora biti NEKO KO POKREĆE SVE TE STANICE; NEKO KO GARANTUJE POKRET, hoću reći Pokretač Vječni, onaj koji se ne umara; pokretači se ne smjenjuju, inače bi se poremetio balans i na nebu i na zemlji prilikom preuzimanja dužnosti. Proizilazi da je ON kao takav onda i Poznavaoc svih logika, kako pojmova tako i pokreta vezanih za te pojmove. A znanje, isto kao dijete: raste, razvija se, sazrijeva, grabi za sebe, …i na koncu, kad smrt dođe čovjeku umiru zajedno i on i njegovo znanje (osim onog koje je taj čovjek ostavio iza sebe na upotrebu živima). Privremeno umiru. Tačnije, preseljavaju iz jednog stanja u drugo. Privremeno. Logika “pojma privremenosti” je smisao – UČENJA: sigurno nije smisao da naučiš, ubereš plodove tog učenja, pa onda umreš. I sve zauvijek nestane. Zvuči besmisleno. Kakva misao nam se nudi ?! DIJELJENJE. Dijeljenje znanja. Matematički pojam dijeljenje nije nikakvo specijalno otkriće. Baš kao ni množenje, sabiranje ili oduzimanje. To je jednostavno praćenje jednostavnih zakona i pojava u prirodi koje nam se samo servira ispred nosa. Da bi smo shvatili i razumjeli poruku tih zakonitosti u prirodi. PRIČA O PARU KAO JEDNOJ OD TIH ZAKONITOSTI, danoj nam na razmišljanje, jednostavno se ni ovaj put ne može zaobići. Ovaj put ću navesti vjeru (duhovni element, kao jedno u paru) i nauku ( kao dokazni faktor, empirijski dokaz da je vjera živa kroz Božiju Riječ koja nikad ne utihne, uprkos tome što ima toliko onih koji bi da utrnu Božije svjetlo u riječi od Njega. Ako zamislimo jedan životni krug, te mu odredimo jednu tačku kretanja ( do koje ćemo ponovo, obilaženjem cijelog kruga, stići) možemo ga opisati ovako: duša (bit, koja je davno stvorena, pa kasnije ušla “NEČIJOM VOLJOM U LJUDSKO TIJELO, potom dolazi akcija koja krči put znanju o oboma: i o tijelu, i o duši u njemu; s tim znanjem se dolazi do reakcije ( pojavni oblik biti “materija”). Potom idemo cilju – nauci (koja se približava niti graničnoj između razotkrivenog nam od Boga i onog za nas tajnog, nedokučivog: tu su vibracije drugačije, tu materija i duh iščekuju zajedno, u jednoj iskonskoj čežnji za tajnom bitisanja. To je čežnja za Onim što tajne poznaje. Čežnja za susretom s Njim. Poslije toga nema dalje, stižemo do tačke našeg kretanja. Dušu posudili zbog misije koju smo dobili (odredba je to Silnog i Mudrog), a ona se zatvaranjem kruga vraća Onom koji ju je stvorio. A naše tijelo koje je od zemlje stvoreno, vraća se ponovo u nju. Znači vrhunska tačka životnog kruga čovjeka je nauka koja je ujedno i cilj životnog kruga (proizilazi, jer graniči sa dušom kao bitkom koji se udahnuo u čovjeka još u majčinoj utrobi): To znanje, kao vrhunska tačka našeg životnog kruga, ima svoj izvor (dakle postoji izvor znanja). Taj izvor znanja je ograničen, a još više je ograničen sakupljač tog znanja, jer mu sposobnosti ne mogu obuhvatiti sve ponuđeno. To upućuje na razmišljanje o VRHUNSKOM, SVEOBUHVATNOM ZNANJU. Kad čovjek to shvati, rezultat tog shvatanja je odraz njegova stanja; bio to ženski putnik kroz život na zemlji uopšte (nama ljudima povjeren na čuvanje), bilo da tim putem hodi muškarac ( i prati oznake na putu rame uz rame sa ženom). Obadvoje su dužni ispuniti svoju obavezu. A za preuzetu obavezu će se odgovarati.

Evo šta bude kad nana vozi samu sebe

Moderna vremena sve promijenila. Tako sad ono što je bilo dole bude gore, i obratno. A i ono što je bilo logično, postane suludo. Kao na primjer taxi, ali o tome ćemo kasnije. Ja na riječi mislim. Meni je od baratanja ČIME ostalo samo da probam baratati riječima. Postara sam ja već, a tek sad progovaram. Ide teže nego da sam TEK GODINU ŽIVA: kod djece od godinu dana je “nadolazeće pamćenje”, a kod mene “spuštajuće” (naravno, kad je spuštanje u pitanju, nema kud nego na dole).Prema dnu. Bliže zemlji. Da mi se u nju lakše bude spustiti. Znači: što više “prizemljenju” prije “uzemljenja”. Da se izgubim u majci supstanci. Dosta je i mene bilo. Dosta se i ona morala gibiti u meni (majka substanca, zemlja), miješajući se sa substancama otrovnim po nju. A sve mojom krivicom. Zaboravila od čega me Allah stvorio. Čovjek jedva uspije isčistiti hamelj kad ga se puno nataloži i prekrije pravu substancu nečega, npr. plodnu zemlju. To ti je, bolan, isto školjka. Nju ti iz mora baš ružnu izvadiš, pogotovu ako je u hamelju bila. Džaba što su u njoj biseri (doduše može biti i lažnjaka), a i prazna može biti. Kažem džaba, jer ne zna svako šta u školjci ima. Valja prvo biti kursadžija, pa sa znanjem “iz kursa” prilaziti školjkama. Polahko ih otvarati – da se biseri ne prospu. Hajd’ ako po travi čistoj – da ih se i napipati, pa “pobrati vrijednost njihovu”. Ali, ako nam opet u more upadnu, valja nam i mornar biti … Biseri u moru su teški za izvaditi. Tu treba čitava vojska ronilaca da se angažuje. Eh, zato oni i jesu tako skupi. Jedino što je sad malo bogataša (a i oni već pokupovali šta su mislili od bisera), a siromašni nemaju čime bisere platiti. Iz tog razloga su biseri prestali biti važni. Svakome, i onome ko ih radi kolekcijskog broja ima, a i onome kome su oni samo san. A mi odavno znamo da porediti snove i javu je isto kao, u današnje vrijeme, voziti se taksijem. Ko je to radio, nema ga da posvjedoči – umro je od gladi, a ko to radi – uskoro će. Ja, k'o hoću da budem pametna pa ne umrem, počeh voziti samu sebe. I ide. Ništa ne košta ova vožnja riječima. A taksiste, Allah im se smilovao, pogotovo ovdje u Švedskoj – riječ im dukat, a kilometraža mala. Svejedno, ovdje samo firme imaju dukata da do aerodroma plate taxi svojim uposlenicima, koji će negdje dalje, na seminar. Da ne mislite da mi senilnost moja nije pod kontrolom, obavijestiću vas o svrsi ovog riječima voženja moga. Da ne pomislite da vas želim “smuhati”. Nije to, Allaha mi, nego da vas upozorim – na skupoću bisera, a i na to da tu ima napora ( oko sabiranja njihova, i eventualno, padanja nazad u more) prilikom vađenja. Ali ne treba odustati od njih. Od bisera. Može ih se posmatrati na “daljinski”. Stati ispred izloga radnje što biseri su tamo, pa posmatrati. Lahko ih je prepoznati. Sjaje. Naočale stavite, za svaki slučaj. Nije biser sve što sjaji.

P.S. Što se taksista tiče, i njihove skupoće prevoza i govora, savjetujem – odustanite. Niti su oni toliko pametni da toliko za riječ naplaćuju, niti je kilometraža toliko velika u ovom nam gradu da je sami ne možemo vožnjom (čitaj:pokretom vlastitim) svojom preći, jer toliku taksu, mislim prevozničku, je ludorija platiti. Ako će nas vožnja glave koštati ( zbog skupoće), vozimo sami! Sporije ide (toliko sporo, jer zaobilaznica oko prepreka na putu ima: što ljudi, što zgrada, što naših bolova u nogama koji prekidaju vožnju, što zbog odmaranja istih ili zbog razbojnika na putu – i njih moramo zaobići), ali svejedno ćemo se dovesti do odredišta. A ima i ona pametna izreka: “Preko preče, a okolo bliže”. A kad smo već stigli (budemo stigli) možemo ustanoviti razliku između sad već dvije poslovice: “Nije zlato sve što sija” (znači, u mnoštvu: na kraju zasija) i moje (poslovice) “Nije biser sve što sjaji” (znači, u mnoštvu:na kraju zasjaji) ili sinonimno: “Nije biser sve što blista” (u mnoštvu zablista). Koji od ovih pojmova označava najljepši izgled?! Meni: “ZABLISTA”. Haj'mo mi njega usvojiti. Ja bih da mi njega usvojimo, pa do dženneta, inšaallah – vozeći se sami. Oprostite, ja sam samo mislila na dušu i njenu blistavu čistoću. Moguću. I na srce sam mislila. Srce svako zasijati može (mislim zasijati svoju baštu) voljom insana:

Srce svako zasijati može
voljom našom sve nam lože;
samo baštu treba znati
blistavošću okupati.
Kad zasija, uvijek blješti,
osjećaj (čulo) se zove šesti –
a zove se duša
što nam život kuša.
Srce sija, duša sjaji –
a sjaj su joj osjećaji.
Nek’ zasija u srcima,
nek’ zablista u grudima;
srce daje – uzme duša
duša koja sve to kuša.

Mreža (nastavak)

Ne rekoh li ja vama ranije da sam i ja nadrljala. Zbog mreža. Ostala na suhom – sasušeno praznog mozga i džepa. Zato sam se ja sjetila one dobre mreže – ribarske, te uzela ribarski konac, pa heklaj. K'o nekad. Stolnjak. Sve u cilju da sasušeno ispražnjeni mozak odmorim i tako ga pripremim za nove aktivnosti njegove. Ali, da počnem od početka. Zaboravila ja da čak i ribe bježe od mreže. Sreća što uzeh heklati s ribarskim koncem, inače se nikad sjetila ne bih. Kažem sad sama sebi: “Ti u mrežu sama plaćajući (internet) skačeš, a poslije – na besplatnom blogu plačeš”.
A evo i tog plakanja, glavnog razloga ovog pisanja ( a u vezi s temom, ranije načetom); čitaj dole:

Farbanja je više dosta. Skupo nas košta. Kad nas Dodik farba, košta toliko da podsjeća na rat – na onu ratnu nestašicu. A kad nas opet frizerka farba, košta nas praznog novčanika. Mene ne farbaju, a opet kriza. Riješila sam da je se riješim (krize). Prvo sam ukinula kablovsku – skupa mi, a imala sam ja i HAYAT- mrežu. I nju ukinula. Nemam je više. Gotovo.

Sjedila sam poslije za kompjuterom i pratila vijesti preko interneta; i to prekinula zbog saznanja o sasušeno ispražnjenom mi mozgu. Za novčanik sam i prije toga znala da je prazan. Dakle, kad sam prestala s tim što me koštalo sasušeno praznog mozga i džepa, pođoh ti ja kontati kud sa viškom vremena koje bih provela sjedeći u stolici: ili ispred kompjutera – prateći “internetvijesti”, ili u frizerskoj. I skontah: da provodim to vrijeme probavajući i ja da farbam. Blogovima. Dok me i to ne pođe koštati. Pošto sad mozak odmaram heklajući, nije loše da ga pođem oporavljati razmišljajući o mrežama, da ne promašim temu. Da ne bude u naslovu mreže a u biti heklanje. Doduše i ono na mrežu liči … Neće mi biti na odmet da biflam ponovo o mrežama, senilnost “fata” koga može. Sad navalila kao luda na mene. E, ne dam joj! “Ponavljanje je majka znanja”:

Kakvih sve ono mreža ima?! Kablovska, internetska, računarska, društvena, cestovna, željeznička, naftovodna, vodovodna, plinovodna, virtuelna, a čula sam i za onu kapilarnu (ne treba mi); ima, kažu, i ona nekakva neurološka (kako stvari stoje, znanje o njoj već sad mi nebi bilo od viška – zbog sasušenog mi, praznog mozga).

Odjednom mi sad i politika na um pade ponovo. Rekla sam da je zastranila. Pa u pravu sam. Nekad su se golovi u fudbalu brojali, a sad se priča o političkim golovima. Ako mi ne vjerujete, navešću vam imenom ljude koji su zastranili. Evo odmah dva imena: jedan se zove Vladar. Ne znam koliko ih je ispod njega (nad kojima vlast prosipa), te vam proizilazi da ne mogu znati ni je li on donji u toj svojoj vlasti. On vam živi u Drvengradu. Za moje znanje, to nije grad, al’ gradovi niču k'o pečurke; ne mogu ništa sa sigurnošću ustvrditi oko tog Drvengrada. Nebitno, ali to vam je Drvengrad, meni se čini blizu Srebrne planine je, ako ste za nju čuli.

Drugi moj političar-primjer živi u Laktašima (da li su Laktaši postali grad – ne znam. Puno je vremena prošlo od kad tamo nisam bila, u svojim Laktašima. Ovaj političar neće iz Laktaša, jer im je ime zvučno (Laktašima). Nije ni čudo, jer liči njegovom. On se zove Milozvučni. Baš je laktaš. Ali briga me za Milozvučnog, ja se sjetila nečeg drugog, interesantnijeg od njega. Onog na što smo zaboravili zbog mreža. Ovaj moj ribarski konac, što sa njim heklam ovaj stolnjak, me podsjeti na vrijeme kad sam bila mlada. Kad se heklalo i fudbal igralo. Sjećam se k'o sad kad sam isto ovako sa “ribarskim” heklala, sjedeći u onoj finoj sećiji što mi moj babo rahmetli napravio. U vremenu “rahatlukmreže”, kad smo mi žene ćaskale, smijale se i brojale “očice”, a iz druge sobe se čulo radosno urlikanje zaljubljenika TV-mreže, kad je Musemić dao go na prvenstvu prvoligaša. Šareno je bilo navijanje tad. Jedni za “Dinamo”, jedni za “Sarajevo”, jedni za “Crvenu Zvijezdu” (tako smo mi u Bosni zvali “Crvenu Zvezdu”).
Bilo ih je koji su gorili za “Želju”, a podosta ih izgorilo za “Partizan”. Banja Luka je imala “Borca”. Pa “Trepča”, pa dva “Čelika”, ali Banovići su legenda: oni imaju “Budućnost”. Ne mogu se ja više tih imena klubova sjećati. Ali znam šta hoću da kažem: Svaki klub je imao igrače što daju golove. Golova je bilo. A sad politički igrači daju golove. Iz dva kluba pucaju: iz Mostara, i iz Banja Luke (čitaj: Laktaša). Iz trećeg nema golova – za sad vodi laktaški klub, mostarski je sa poenom manje. Red je da i treći puca prema golu. Valjda će im obojici zakucati. U dvije utakmice. Nek’ bude demokratsko pucanje prema protivničkim golovima, pa će se i više “centarfora” isprobati oko golova.

Od ovih golova u mrežu, što mi se u sliku pretvaraju, ne mogu više ni heklati. A isheklala tek prvu mrežu (onu internetsku). Ostalo je još osam. To smo se u prošlom pisanju bili dogovorili da svako uzme mrežu blisku svojoj branši, te je obradi. Niko izgleda ne “uša”. Nema veze, kasnije ćemo ih obraditi zajedno, ako nas lopte sa suterena ne budu pogađale. Ali svejedno ćemo nastaviti kad ih se “kutarišemo”. Tamo gdje smo stali.
P.S.Kablovska (prevaziđena), kapilarna i neuronska mreža ne upadaju u onih devet što nam belaj prave. Ako smo zdravi, naravno. Pošto sam jednu (internetsku) trunčicu obradila, ostalo nam je, ponavljam, još osam da zajedno obradimo: računarsku ( o vezi između računara i načinu na koji oni dijele svoje resurse); društvenu (socijalnu, ono druženje na daljinski, bez da iza gostiju ostanu prljavi fildžani, čaše, ili suđe i pokoja mrvica na stolu); cestovnu ( o onim lijepim tunelima Sarajevo- Zenica, što su ih Austrijanci projektovali bolje nego svoje. Baš evropski. Ja ušla u jedan od dva i zablokirala na mjestu od ljepote njihove. Stvarno mi je bio toliki ugođaj unutra da su me jedva odande izvukli. Na sunce. Ljetos. Nebi ni uspjeli da me nisu zaplašili nedostatkom sunca u tom tunelu i da ću ostati bez D-vitamina tamo unutra. Izvinite me, ponavljam se od prošlog pisanja. Ja k'o papagaj. “Tepem” istu stvar cijelo vrijeme. Ma otkud mi pravo da vas tušim, nisam ja od onih koje morate slušati?!); željezničku (nju ćete obraditi bez mene, mene će tad boljeti glava); naftovodnu (pitaćemo Dodika da nam pomogne oko obrade ove mreže); vodovodnu ( o brananama što su čuvale od proboja u poplavljena mjesta, i prije i poslije poplava); plinovodnu (otići ćemo zajedno u zeničko naselje Klopče, da vidimo dokle se stiglo sa “koridorom 5 C”) i virtuelnu ( elektronski ćemo se povezati u mrežu, čak i sa državom ako hoće; pa da vidimo kako ćemo rizicima i resursima do profita).

Ja bih sad da odmorim malo. Zamisliću “mahalu i rahatlukmrežu” uz ćaskanje žensko – ženama, a muškarcima TV-mreža i prepucavanje oko toga čiji je tim bolji. Fudbalski. Banovići su legenda: oni imaju “Budućnost”.

Mreža

Sve se promijenilo. Hm … Sve se promijenilo otkad smo u jednu mrežu ulovljeni, druga nam se oko vrata svezala, treća nas rastavila, četvrta ogolila (poplavama), peta izbezumila, šesta umirila a sedma dokusurila. O mrežama pričam.

Prva (internet-mreža) nam je dala ovo: stanje – nadole; apetiti – nagore; djeca – poskočila; politika – zastranila; poslovi – zapetljali, a napredak?! On nam se unazadio. Obrazloženje slijedi: Za stanje nadole – promijenilo se za 180 stepeni, tj. što je bilo gore, sad je dole. O vrijednostima pričam. Što se tiče apetita nagore – oni su se propeli na prste da veći budu. Djeca – poskočila. I ona zbog ove prve (internet-mreže) prije vremena ostarila, pa sad slabo pamte. Mozgovi im isto kao kod staraca pretrpani informacijama. Pretrpani glupostima, pa sad nemaju gdje ugurati pamet. Politika- zastranila. Jedni lijevo, drugi desno, treći u sredini, a ovi okolo što su u kolu, slabo se za ruke drže. Krug se pravo iskrivio. K'o harmonika postao, i to kad je neuki u šake “lape”. Šestar nam fali, pa da to kolo poravnamo, zarad onog što je u kolu. Zarad srednjeg puta. Poslovi – zamršeni. Od silnih projekata nestali jedan u drugom. Kako je to uticalo na infrastrukturu, mislim da je suvišno komentarisati. Opis: zapetljani su poslovi. Ime “zapetljani” su dobili zbog promjene infrastrukture koja je prouzrokovana silnim projektima, jer su ti projekti direktno povezani s ovom prvom (internetskom), ali i sa ostalih osam mreža čiji sam broj već pomenula. Reći ću i koje su to mreže: naftovodne, plinovodne, vodovodne, željezničke, cestovne (sjetite se samo tunela i autoputa novonapravljenog – po evropskoim standardima. Čini mi se da je projekat – Austrija. Meni austrijski tuneli sivi, mrski brate, ali ovi naši novi, otkidaju, k'o da ih je Dembelija projektovala, a ne Austrija. Nek’ je i kod nas lijepo. Nešto.) i računarske. Ja sam obradila stanje prouzrokovano djelovanjem prve mreže, na vama je da svako odredi koja mreža je najbliža njegovoj branši, te je specijano istretira. Ja se volim pomalo i našaliti, ali sve je ozbiljno do specijalnog tretmana. Zaboravimo mi na riječ: specijalni tretman, nego se mi latimo posla. Svako u svojoj branši, vezano za mreže i negativne posljedice njih devet na nas. Nadam se da se sjećate šta su nam one uradile, svaka u svom domenu. Nisu one odgovorne, nego masovnost projekata. Da ne odem sad i do amandmana (pravo sam mahaluša postala, ali, eto, neću).
Da vam lakše bude, pomenuću jedan uspješan takav (pripadnik mreže što nas umirila, zbog ugođaja, cestovne) što će dohakat sitnim, mislim privatnim dioničarima “telecom-a”(vezan za tunel: Sarajevo – Zenica, autoput se podrazumijeva. Toliko sam oduševljena tunelima (ukopala se u njima), te su me jedva natjerali da izađem na sunce, zbog vitamina D). Mislim da sam ja već svoje odradila što se ovog tiče. Zar vas nisam usmjerila i gore navedenim poplavama, doduše – “metnute” su tamo brane ispred i iza poplava (nadam se da znate da ja o gornjem mom tekstu pričam, o četvrtoj mreži, onoj vodovodnoj). Bujrum sad i vi malo radite, a ja odoh spavati. Nastaviću (kad se dobro izodmaram) i sa vama još malo, nebil’ i zapjevali zajedno:”Radimo, radimo – relacije – gradimo, gradimo …”

Ja spavam. Ovo ja sanjam, u gornjem prvom snu, moje sad: Zbog mreža sam i ja nadrljala. Pričam o onom privatnom dijelu, samo mom (što ne ulazi u onaj udio što ga imam tamo s vama, u zajeničkom stanju). Ostala na suhom u mreži od sunca sasušenoj – sasušeno praznog, i mozga i džepa. U nedostatku akcije, skoknula u podrum po ribarski konac što sam ga na pijaci u Bosni prije desetak godina kupila. Nađoh ga. Stoji kako stoji u onom papiru kako je i bio. K'o da ga nikad niko ni pipnuo nije. Sad sjedim i heklam. Stolnjak. Sasušeni, mozak moj prazni, odmaram, pripremajući ga tako za nova saznanja. Rehabilitacija, a ne košta.