Vanzemaljski život

Mediji su pomogli fizičarima. Da im izmakne. Opet. Fizičari su ovaj put pretrpjeli najveći poraz u svojoj istoriji. I NASA. Gori od onog o vanzemaljcima što će sići zajedno sa NASOM među nas “Prizemljene”. Mediji su im podmetnuli naziv za “Higgsov bozon”. Nazvali su ga “Božja čestica”, što je, naravno, razljutilo Boga, jer do Njega se ne može doći – upravo zato što je Nedjeljiv. NJegovo biće nije od čestica, a do naših čestica On lahko stiže. I do svih onih bozonskih.

LHC tuneli, k'o svemirski brodovi, iz svog CERN-a traže “Božju česticu”, izmišljajući “Božije zone”. Einstein ih nije nazivao “Božjim”, nego ih je stavio u jednu od dvije klase podatomskih čestica (manjih od atoma). Jedna od tih čestica je i ova sad, relativno novootkrivena, tzv. “Higgsov bozon”. Znači, oni bi Bogu da pripišu to da je On najmanja od čestica, dosad neuhvaćena, taj “Biggsov bozon”. To novinari kažu: “Znanstvenici love “Božju česticu”. Koga bi oni to da ulove? Boga? Kud se odmeću?! Subhanallah! Pa ima li ikog ko bi pouku primio?

Otkud da ja ovo pišem?! E, pa, reći ću vam. Sve ima svoju pozadinu, pa tako i ovo moje pisanje. Ono se tiče Petera Higgsa, britanskog naučnika. Teoretičara fizike sa sveučilišta “University of Edinburgh”. On vam je 2004-e dobio nagradu izraelske Wolf fondacije za fiziku. Ne ode on po nagradu u Jerusalem. Znate zašto? Nije želio?! Čuj, neće nagrade. Znajte da ima i takvih. Evo primjera. U Peteru Higgsu. Čovjek odbio u znak protesta protiv izraelskog postupanja prema palestincima. Odbio da primi; i priznanje, i nagradu. Ne znam jesu li mu “priznanje” poslali, ili su se naljutili, pa mu “vrijednost” bacili. Dakle, onaj što stoji iza najpopularnijeg bozona u svijetu je pravedna osoba. Političar čiste savjesti. Allah mu se smilovao.

Još nešto stoji u pozadini ovog pisanja. Pa evo, da i o tome malo prozborim:
Bozon njegov (Higgsov) i livada njegova “Higgsovo polje”, to hipotetičko polje, kvantno je i u njemu je i najmanja masa. Kao kvantno, to polje je odgovorno za davanje mase pojedinim česticama. Znači, elektroni se šećkaju kroz to polje koje im daje masu. Ko biva, cijeli se svemir sastoji od tog prostora. E sad, da li je ta hipoteza tačna, ostaje da se vidi.

Kako stvari stoje, izgleda da se ova hipoteza zasniva na Spinozinoj (Spinoza, filozof) teoriji o Bogu prema kojoj je “Bog u svemu”, a ne na onoj “Bog Upravlja svime” (što zvuči sasvim prirodno). Prema onom kako sam ja shvatila (sa mojih 60 godina) izgleda mi ovako: temeljna čestica prođe kroz “Higgsovu livadu”, koja joj onda svojim djelovanjem “masu (osnovnu) “dadne”. Prolazeći kroz tu “livadu”, koja joj daje osnovnu masu, ta čestica ostavlja trag za sobom. Taj trag se zove Higgsov bozon. Da stvar bude gora, nije malo što je taj trag sam od sebe upitan, nego on ostaje u izuzetno kratkom vremenu. Zato njega sad naučnici love. Kako već rekoh taj trag je toliko brz u svom gubljenju, da naučnici-fizičari u stvari love od traga trag. Eto, to vam je trenutno najvažniji naučni eksperiment u svijetu. Da pojasnim: Vele (kažu) da je LHC nekakav veliki hadronski sudarač što je u tunelu (meni se čini bolničkom). Taj tunel je napravljen 175 metara ispod francusko-švicarske granice (kod Ženeve). Dugačak je 27 km. Ja ne mislim da je taj tunel ljepši od našeg: Sarajevo – Zenica.

Ja tražila riječ “hadron,” da vidim šta je. Nađoh: “hadroni su subatomske čestice na koje djeluje rezidualna jaka nuklearna sila”. Ne znam ni šta znači “rezidualna”, ali znam, sestro-brate, šta znači “nuklearna jaka”. Trnci me od straha prođoše. Da to oni ne traže bozon da nam s njime dohakaju. Sjetih se i Hirošime, i Nagasaki mi “proleti” kroz glavu, i rat u Bosni i Hercegovini, i Bog jedini zna šta još. I to sve zarad “tolišašnog” Higgsovog bozona. I još da je taj bozon “težina”!? Nije, nego od njenog traga trag. Isto kao kad te neko u srce rani, pa ostane trag na njemu (srcu kao pojmu svemira). On, taj trag, jurnja (od srca pa hop) po tvojoj duši (obadvoje, i duša i srce imaju istu putanju u svemiru) da na njoj ostavi trag. Od svih tragova na toj tvojoj jadnoj duši, što je sa svih strana ranjavaju, hajd’ ti sad ulovi baš taj k'o biva specifičan među tragovima. Ti misliš da je baš on taj koji te koči. “Datije” do njega, da mu očitaš “bukvicu”.
Vanzemaljski život ove moje priče je priča o zakonima prirode kroz fizičko proganjanje bozona. Alat za to je LHC (sudarač -kao najveći ubrzivač čestica). Taj ubrzivač (akcelerator) treba da okrene pozitivne (protone) jedne protiv drugih – nabijanjem temperature, čitaj: nabijanjem energije (čitaj:negativne) po čestici (čitaj: čovjeku). Sad LHC-ov CERN testira ono što fizičari rekoše o elementarnoj čestici (čitaj čovjeku kao jedinci), a i ja sam jedna od njih (od ljudi).
“Ganja” se “zraku”. Više puta je ta “zraka” protona (pozitivna) proletjela kroz glavni prsten čestice (čitaj:duše), ali zbog kvara -gluon plazme (čitaj:zbog krivog ugla gledanja), nestade zrake. Poslije zastoja, razloge mu evo upravo kazah, hoće naučnici da vide ko je kriv za lomljenje simetrije – pa se čitav život slabo vidi. Kad ti svjetski naučnici (a ima ih iz preko 100 država i njihovih preko 100 instituta. “Pofajn” ih ima: 10 000 naučnika i inženjera) otkriju razlog “zavrnute” simetrije, oni će u lov na supersimetriju. Ja znam koja je to simetrija. Znala sam i dosad: Sve ima svog superpartnera u zakonu prirode. Allahov zakon prirode ogleda se u stvaranju od svačega po par. I ptice šire KRILA, s jednim teško ide.

Naučnicima za ovaj posao trebaju jaki magneti. Pričam o lovu na bizone, pardon bozone.
“Iskupite” sve magnete, trebaju nam u tu svrhu. Više magneta, više olova, poruka je naučna.

Mene interesuje ALICE detektor: fizika teških IONA. Ja bih umjesto olova, koje naučnici sad u tunelu (u LHC) u svom CERN-u koriste, uzela kalaj. Predlažem im da na LHC-u sudare lakše: umjesto s teškim ionima OLOVA, nek’ sudare s ionima KALAJA onu energiju iz centra mase. Znate zašto? Zato što se traga za mehanizmom koji je odgovoran za lomljenje simetrije u elektroslabom području. Otkud kalaj?! Odgovor je skroz logičan: Problem je elektroslabo područje Univerzuma. Na slabo se ne bi trebalo ići jakim. Kalaj, umjesto olova, je perfaktan iz više razloga:

Radi se o svjetlosti i njenom prelamanju. Čuli smo o bijeloj svjetlosti i njenoj mogućnosti prelamamanja u spektar boja: Na um mi pala i alhemija, i jupiter, i bijelo svjetlo, i bijelo olovo (kalaj). A kalaj (Sn) se dobija elektrolizom. Uz to, srebrnast je, savitljiv i ne oksidira lahko na vazduhu. Pa i bronza mu je u “srodstvu”. Ono što mene intrigira u vezi s kalajem jesu njegova oksidativna stanja (dva moguća: +2 i nešto stabilniji +4, a to su brojevi s kojima se ja bavim u svom pručavanju “para” kao fenomena Božijeg stvaranja. Specijalno: 2 kao pojam prve dimenzije toga “para”). Izučavam i pojam težnje svega prema stabilnosti (harmoniji), koja joj – ta naklonjenost – određuje uglove. O tome sam vam ranije pisala. I još nešto: kalaj ima najveći broj izotopa od bilo kojeg drugog elementa.

Pošto je masa masovnost onog što je određuje, tako su i obični ljudi valjda oni zbog kojih ovi naučnici i rade. Ova konstatacija mi je poslužila kao argument (potiče iz naroda- narodna poslovica je) za ovo što ću sad iznijeti kao argument dokaza da je kalaj rješenje: “Okolo kalaj (znači nešto dobro u kontekstu), a unutra belaj” (loše). Da li je kalaj slučajnost ove izreke? Da li je slučajnost da su kao pojam para paralelno uz dobro-loše “par”, upotrijebljeni kalaj i belaj kao “par”. Ovdje bi smo onda mogli filozofirati. Za olovo koje koriste u “proganjanju” bozona (čitaj:ljudi) narod ima izreku “Čvrst kao olovo”, a kalaj opisaše u narodu kao dobro u ovoj navedenoj izreci. Sad je stvar izbora: bira li se “čvrsto” ili “dobro” (ispravno). Ono što je čvrsto, može, a i ne mora stajati uspravno (niti mora biti ispravno), dok je ono što je dobro samo po sebi ispravno. To je prirodan slijed kod promjene oblika stanja ovih dviju riječi: olovo i kalaj.
Kao još jedan argument u korist kalaja iznosim i činjenicu da se bakarno posuđe kalaiše da bi se oslobodilo fleka ( a na nebu je fleka hejbet ((mnoštvo). Da bi tako sjajilo našem oku pri pogledu u njega. U to posuđe. Od čega li su fleke na posuđu bakarnom?! A bakar je provodnik struje. Od čega li su fleke u universumu?! U njemu su svi provodnici struje, uključujući i čovjeka.

To su one zvijezde padalice u kur'anu spomenute. A na nebu ih ima mnogo.

Vi mene izvinite, ja imam svoju logiku, onu što je zasnovana na Kur'anskim porukama. Zato ja, kad mislim na mehaniku i njenu fiziku koja se zasniva na prirodnim zakonima, paralelno s tim mislim na čovjeka. Jedan je Božiji Zakon. Kao takav važi za sve: prirodu i sve što je u njoj. To uključuje i nas ljude. Kad se tako razmišlja “Biggsov bozon” se može približiti. Mi smo njega stvarno udaljili od sebe. Red je da ga približimo, da bi smo imali šta udaljavati. To zato da bismo mogli odrediti proporcije. Učiniti “zlatni rez” koji glasi: manji dio (naučnici i vođe uopšte) trebalo bi da se odnosi prema većem (čovječanstvu) kao veći dio prema cjelini, To da rotiramo. Da čovjeka vratimo u prvobitno stanje. Da mu vratimo ulogu. I osobine potrebne za tu ulogu, koje je s vremenom, izgubio. Osobine koje mu je Tvorac svega dodijelio da bi mogao odgovoriti zadacima koji mu se postavljaju kao centralnom stvorenju pojavnog svijeta uopšte.

Imamo li situaciju takvu da omogućava “zlatni rez”? Nemamo. U narodu je situacija ista kao i ona u nauci: problem slomljene simetrije. Naučnici su već skontali da je simetrija slomljena, valja i nama, običnim ljudima to uvidjeti. Kad se to desi (kad ovi naši veliki i mali dijelovi kao pojam “par” skontaju u čemu je “fora”, pa paralelno radeći (opet se važnost “para” nameće) lako ćemo u “paru” do supersimetrije. Bog je sve skladno stvorio. I svemu uzrok odredio. I o posljedici nas obavijestio. Zar to nije priča o “paru”? Uzrok i posljedica kao “par” su bili početak priče o svemu. Big – kao uzrok i Bang – kao posljedica.

Božiji znak je stvaranje Adama I Eve. Pa zatim, sve što je uslijedilo imalo je taj Božiji znak kao pouku o pristupu: pojmovima, stvarima i tokovima stvari. Pogrešan pristup, vodi lošoj posljedici. I ova konstatacija je kroz pojam “para”. Pojam sklada. Pouka nam da je Allah SVE STVORIO u najljepšem skladu i opomena nama ljudima o dužnosti očuvanja tog sklada. Zašto? Zato što je to jedini put sreće. Na obadva svijeta: ovom u kojem živimo sad i onom kojem će nas linija(putanja života) odvesti. To je staza. Staza vječnosti. Istom stazom svi hodimo. Stazom života. A Bog je SVJETLO ŽIVOTA. On i bozon Osvjetljava. On iz tmina na svjetlo Izvodi. I oblike daje. I onom što je Stvorio rok Određuje. Sve što imamo, i na mikro i na makro planu, i mi u tom svemu, je do roka određenog. To nebi smjeli zaboraviti. A ima i ona narodna izreka: “Kakav narod, takve mu i vođe”. To je pojednostavljeni oblik onog “slikarskog” – “ZLATNOG REZA” A bog je u Kur'anu rekao da svaka promjena na bolje, mijenja stanje na bolje, i obratno. Pričam o uzročno-posljedičnoj vezi.

Naučnici Svjetlost Božiju ne mogu ni uhvatiti, ni utrnuti. Oni to, sigurno, ni ne žele. Stvar je u tome što im TA SVJETLOST treba da im pomogne u rješavanju problema Higgsovog bozona, kao i svih ostalih problema. A oni na NJU skroz zaboravili, te JOJ se tako nisu ni obratili. I nek’ se ostave Spinoze. On nije bio “načisto”. Ni s pameti, ni sa filozofijom, te se tako zapetljao sam u svoje klupko kučine. Nek’ se drže Imanuela Kanta i njegovog kvant-humanizma. Kad već neće KUR'ANA. A lakše bi se snašli, u vanzemaljskom životu, (a za ovaj zemaljski, a posebno za onaj pogrebni život im je prijeko potreban) da hoće. Oni hoće okolo. Pa hajd’ nek’ im bude. Oni hoće ono : “okolo bliže”. Ja hoću ono što je preče. Svejedno idemo istom cilju. Taj cilj bi, nas ljude jednom više, TREBAO UJEDINITI.