Ima ona latinska izreka, a i drugih izreka ima i može biti

Ima ona čuvena, latinska, izreka: “Repetitio mater studiorum est” (“Ponavljanje je majka znanja”), a treba tu još štošta dodati. Vjerujte mi na riječ, ako ne na riječ, onda bar kritički osmotrite moj dodatak po pitanju majke. Stara sam ja, djeco, a majka sam i ja, sigurno znam nešto o majčinstvu. Da ja ne bih duljila, ja ću biflati: “Ponavljanje jeste majka znanja”, ali i “Genocid je majka genocida”, i “Glas je majka govora”, i “Pisanje je majka izraza” I “Odsustvo glasovnih mogučnosti je majka nijemosti”. A Bošnjak musliman je i genocid doživio, i glas ima, i pisati zna, i glasovne mogućnosti posjeduje. Šta ga sprječava da se oglasi?!

E, zbog toga pade ona moja teorija oko toga da moje nije oglašavati se. K'o biva ja se par puta oglasila, te skontala da moje nije petljati se po portalima, imaju profesionalci u tom poslu, što ću se sramotiti?! Zar je to nanin posao?! Zar njeno nije između namaza i učenja Kur'ana pitu pravit’, unučad oko sebe okupljat’, mahalat’ i osluškivat’ gdje je boli – da bi se mogla malo pomaziti bolom svojim djeci svojoj?! Jedino kod mene je problem: ne boli me u tijelu, nego u duši. A vi znate da je imati duševnu bol plaho sramota kod nas u Bosni. Proglase te ludim. Jok, jok, neću ja djecu svoju “sikirati”, kad ih već ne mogu obradovati svojom reumom, ili nekom drugom, još pametnijom, bolesti. Zaćutah ja.

Sve bi bilo u najljepšem redu, sa tom ćutnjom, da jedan insan što se na istom portalu (na kojem i ja) jučer ne oglasi naslovom: “MUSLIMANI U BOSNI – META ZA NOVI GENOCID!”. Vi znate o kome ja pričam. Pričam o onom ko je isto kao i ja namjeravao zaćutati, misleći da nije svrsishodno oglašavati se. To me natjera da ja, shvatajući koliko je svrsishodno da on piše, ugledam da bi i moje pisanje moglo, kao jedan glas više, imati svoju svrhu. Znate o kome pričam. Pričam o reisu-l-ulemi bosansko-hercegovačkom. Ratnom i poratnom.

Njega nisu razumjeli, većinom. Zato se on bio i umorio od tog nerazumijevanja. Dakle, ima nas koji smo znali, prepoznavali i cijenili djelovanje njegovo. Manjina smo. Ali, od manjine poćinje sve. To on zna, pa je zato i nastavio pisati. Doduše znali smo mi i od 1993-e do 2012-e šta on radi. Mi nismo bili ni među onima što ga kjafirom haman nazvaše zato što je komunicirao sa “zapadom” na način kako je komunicirao, niti od onih koje hutbe njegove nisu oduševljavale, a ni od onih koji ga mrze.

Ljudi lako zamijene teze. A jedina istina je da on nije podilazio “zapadu”, nego je razgovarao, dijalog “s njim” vodio. Pokušao osvijetliti put do istinske spoznaje o različitostima. Dakako i o približavanjima među ljudima. Držao se sunneta poslanikovog: “Ti sa svakim lijepo, …”. Nije on kičmu podvio onda, kao što je ni sad ne podvija. Radio je tačno, ali oni što mu se lažno predstavljaše u tom dijalogu, rade pogrešno. Većina njih. Čast manjini. Nije on razočarao, razočarali su oni što su u većini. Razočarali su ljudskost. To je ono kad djela riječi ne prate. Fitneluk.

Njega ne razumiju ni sada kad se ukrutio. I istupio. Ne razumiju ljudi da se situacija promijenila “nagore”. Ne razumiju oni među nama koji nemaju m… da maknu s puta zlo koje prema nama ide. Opet i iznova. Misle da će se dodvoravanjem i gaženjem identiteta ličnosti svoje zaštititi od tog zla. Grdno se varaju. Oni su “mi” za one koji nas mrze, pa makar i od sebe pobjegli i mrzitelji samog sebe postali. A ja kažem: Hvala Bogu da je tako. E, neka smo isti, isto nepoželjni: i mekušci i oni ukrućeni u svom dostojanstvu na koje se juriša. Kad juriša na nas, nek’ nas je više, a zna se kraj i mrzitelja, i mekušca, i ukrućenog u uspravnosti i ispravnosti svojoj.

Da ja ne pričam gluposti, svjedoče fakta, evo vam ih – pa prosudite sami:

Kad su genocid vršili, nisu pitali ko u Allaha vjeruje, ko klanja namaz, ko u džamiju ide. Doduše jesmo na vijestima vidjeli slike kako momku u Bijeljini gaće skinuše, pa ga onakvog osunećenog ubiše, to da genocid najave uzimajući za svjedoka slugu svoga, mekušca od nas – Fikreta Abdića. Misle da su onog momka, civila, ponizili, a potom uništili, presuđujući mu onako, zarad toga što se usudio biti živ kao musliman. E, i oni se grdno prevariše. Ni jedno se desilo nije: ni poniženje, ni uništenje, nego se zla namjera dinskog dušmanina pretvorila u djelo. Ali ima Bog.
Kod nas dijasporaca je stvar ista. Nema razlike, u ophođenju i prihvatanju ili neprihvatanju, između mene sa hidžabom, one što vodi računa da ne otkriva mnogo i one gologuze. I ja, i druga, i treća smo bile izbjeglice pristigle im, a sad useljenice u državu njihovu. Državljanstvo tu malo ili nikako ne pomaže. Ulizivanje pogotovo. Ali pamet, ona pomaže. Srećom, gologuza najčešće zakaže po tom pitanju – zbog prezauzetosti oko svoje perspektive, te one sa hidžabom lahko do posla dođu.

Ovamo jaki vjetrovi pušu već neko vrijeme, juče me glava od njih zabolila, ali danas … danas je bio plaho sunčan dan. Obećavajući. Tek da se zna: klimatske promjene su nagle u današnje vrijeme. Treba pratiti vremensku prognozu. Ako ništa, bar da znamo kako ćemo se obući.

I za kraj želim podijeliti s vama dvije švedske izreke: (moj slobodni prevod: “Ne postoji loše vrijeme, samo loša odjeća” (ona koja nije u skladu sa temperaturom u zraku); “Čovjeku glava ne služi da bi na nju šešir stavio, nego da misli s njom”. Meni su ove dvije izreke kao odrezane i izribane za naše bošnjačke političare, a Bogami, i za naš narod.

Crnilo obraza Mladena Ivanića i Dragana Čovića se više ničim oprati ne može

Postoje zli ljudi, nažalost. Oni su neznalice, jer ne vole sebe. Čovjek koji voli sebe i želi sebi dobro čini dobro drugim ljudima, jer zna da samo tako može ostvariti dobro koje za sebe želi. To prema zakonu uzročno-posljedične veze, koji važi oduvijek i zauvijek. Intelektualno osviješćeni ljudi znaju da svaki čovjek podliježe istom univerzalnom zakonu, te s toga poštuju univerzalne ljudske vrijednosti. Svaka drugačija intelektualna djelatnost u odnosu na drugog i drugačijeg, pojedinačne ili kolektivne prirode, vodi samouništenju. To je apsolutna istina. A dosljednost istine nije vremenski ograničena, nego se prokaže u ono vrijeme koje će najbolje poslužiti svrsi. A djelovanje koje se bazira na temeljima istine i pravde je svrsishodno djelovanje. Svako drugo djelovanje je besciljno lutanje, jer se cilj gubi i nestaje kad ga istina u pravo vrijeme presretne.

Šta će biti sa Ivanićem i Čovićem kad im istina pomrsi račune?! Kad budu pitani zašto su se digli protiv Boga i Njegove vjere?! Kad im se pod nos gurnu ugovori između države BiH i njihovih vjerskih zajednica (Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve) čije potpisivanje niko od većinskog naroda BiH nije sprječavao, niti validnost tih dvaju dokumenata osporavao, a kamoli dovodio u pitanje vjerodostojnost tih ugovora?! I šta oni, Ivanić i Čović, rade tom istom većinskom narodu, zauzvrat?! Ne priznaju mu legitimitet vjere. Žele ga ignorisati, zažmiriti i kad ponovo otvore oči da tog naroda više nema. Ali, ima. Ima ga. Ima ga, nasuprot njihovih oholih duša i bezobzirnih politika. E, zato ga žele poniziti. Uskogrudne, sitne dušice misle da će im se grudi proširiti i duše ukrupnjati ako se podsmjehnu muslimanima i Islamu. Ali, jedno je jasno: nečovjek nikad ne može poniziti čovjeka, niti ga izvrći ruglu, jer govor i djelo govornika najbolje govore o njemu. Najbliža nam, bosanskohercegovačka, prošlost iz 90-ih svjedoči o tome, a i o istini koja pristigne u svoje vrijeme da pomrsi račune mrziteljima i zločincima. Evo, upravo smo svjedoci delirijumu Vojislava Šešelja, a posljedično tome i prokazivanju skrivenih namjera i duplog morala jednog od vjernih sljedbenika njegovog učenja. Pričam o ozbiljnijem političaru čija nebulozna priča zamagljuje čak i njemu samom pogled, a građanima i pogled, i perspektivu.

Crnilo obraza Mladena Ivanića i Dragana Čovića se više ničim oprati ne može. Ruglu su izvrgli sebe ugrožavajući prava većinskog naroda zemlje čiji su sinovi. Mladen Ivanić želi riječ “garantuje” zamijeniti sa riječju “ne sprječava” u ugovoru sa IZ BiH. Pričam o njegovom sprječavanju potpisivanja ugovora između IZ BiH i države BiH 2015-e godine. I Čovićevom, naravno. Ivanić se javno hvalisao da je spriječio i baš bio ponosan na sebe zbog sprječavanja, mislim ugrožavanja prava IZ BiH, po Zakonu koji datira od 2004-e godine. Zar on misli da je on pametan, a musliman glup?! Država je tu da garantuje osnovna prava (zagarantovala ih je i pravoslavcima i katolicima još prije desetak godina kad je Srpska pravoslavna crkva potpisala ugovor sa BiH, kao i Katolička crkva). Koja je to oholost od strane Mladena Ivanića koja ga gura da potcjenjuje drugog i pokušava ga slugom učiniti? Ko je on da uskrati sigurnost jednom od tri konstitutivna naroda države čiju platu prima, a protiv nje radi? Sram ga bilo. Zar misli osigurati svoj narod tako što će onespokojiti drugi narod koji još rane liječi od nepravde prošlih vremena?! Znači on predlaže da država ne sprječava muslimane da poštuju svoju vjeru, ali ako to pojedinci ili grupe, ili čitavi narodi čine ili namjeravaju činiti, država nema ništa s tim, jer muslimanima nije ni garantovala da će štititi njihovo pravo na vjersku slobodu. On bi da država ne sprječava ni one koji bi da sprječavaju muslimane da vrše vjerske obrede, dok mu smeta da država i muslimanima, kao i pravoslavcima i katolicima garantuje osnovna vjerska prava. Da podsjetim: Početkom 2004-e je usvojen zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica. Ivanić i Čović ne žele da legalizuju Islam u zemlji u kojoj su muslimani većinski narod. Pa, to je apsurd! Muslimani ne traže poništavanje ugovora druge dvije vjerske zajednce sa državom BiH, koji je na snazi već deset godina (i već deset godina štiti vjerska prava svojih pripadnika), nego samo traže ono što je zakon od 2004-e i za njih, kao i za druge, predvidio: pravni status. Pravni položaj obavezuje i garantuje. Ivanić i Čović bi izgleda obavezali muslimane sa mnogo štošta što treba i što ne treba, ali im ne bi garantovali da će sebe obavezati da ne diskriminiraju muslimane. Za takve iluzije se unaprijed zna da su izgubljene.

Glupo od Čovića što se sad ćifta i kao fol oštro reaguje u vezi ugovora s Islamskom zajednicom. Ponovo pokušava izmanipulisati javnost u BiH iznoseći obične floskule i pokušavajući da navede čitaoca da pogrešno shvati (mada je vjerovatnoća nikakva, jer smo na Čovićeve insuinacije navikli), citiram: “… kao i preostala dva ugovora s Katoličkom i Srpskom pravoslavnom crkvom …”. Iz konteksta u kojem Čović govori se ne može zaključiti da su ta dva ugovora već potpisana, jer Čović namjerno koristi riječi “preostala dva ugovora”, a ne “već potpisana dva ugovora (prije deset godina).” Čovjek poštenih namjera bi se osjećao nelagodno, sam bi insistirao da se i sa IZ BiH što prije potpiše taj ugovor već jednom, a ne bi po drugi put (u tri godine) odbio njegovo potpisivanje i još napadao i predsjednika predsjedništva i medije da hoće da isprovociraju nerede. Potpisivanje ovog ugovora nije nacionalno, nego vjersko pitanje, te stoga više dosta, Čoviću, i tebe i tvoje prozirne neprijateljske politike prema svemu što baštinimo mi koje bespravno prozivaš. I da znaš, svoju podlost ne možeš prikriti svojim ciničnim smiješkom i lukavim pogledom. Ti si unikatan primjer falsifikata: lažni demokrata koji radi na destrukciji vlasti i dekonstrukciji države BiH.

Čović svojim i govorom o drugima, i odnosom prema drugima, a ponajviše prema istini i istinskim vrijednostima, u stvari priča o sebi. Osvjedočili smo se ranije da on projicira svoje pogreške i nedostatke na druge. Između ostalih, on ima i jedan specifičan problem. I Ivanić ima isti problem: jeli bi obojica, a trećeg bi bez trunke griže savjesti gladnog ostavili. Pogotovo ako nije od istog soja. Ne daj Bože nikom da takav bude.

Za kraj evo ona naša, narodna, izreka: “Ko drugom jamu kopa sam u nju pada.” A ni Čović, ni Ivanić ne znaju koliko im je vremena Bog ostavio … do smrti. A potom, eto pravde njima. Isto kao što i sve nas druge čeka. Pred Bogom smo jednaki svi, samo naša djela se razlikuju. Jedino su ona ono što nam pripada.

Dobro je to, to s kušnjom zla!

O dobru znamo zašto je došlo. Došlo je da ljudima olakša život i učini ga lijepim. O zlu su ljudi u kontinuiranom nesnalaženju oko pojašnjenja njegovog postojanja i uloge na zemlji (Otkud zlo, zašto zlo?) čak stizali i do misli koje bi da stave mrlju na Božiju Namjeru, u smislu: zašto je Bog, kad je Svemoćan “pristao” na to da đavolu (šejtanu) dozvoli da do Smaka svijeta presreće ljude i s pravog (ispravnog, dobrog) puta ih skreće.

Zaboravljamo jednu stvar, a to je da je Bog čovjeku dao volju (da odluči), razum (da razluči) i snagu (da izdrži, dokuči traženo dobro i priključi ga postojećem). Ti resursi su dovoljni da savladaju šejtana (đavola, onog koji sije smutnju zla među ljudima)) i izvojevaju pobjedu nad zlom. Ta borba podrazumijeva odolijevanje kušnji zla unutar sebe i oko sebe. Umanjivanje zla ima za rezultat širenje dobra. Posljedično tome – suzbijanje zla ima za rezultat vladavinu dobra. To je ta zadaća (odgovornost) za ovaj svijet koji nam je Bog dao na čuvanje i unapređivanje putem znanja. S obzirom da sve ima tendenciju širenja (uvećavanja), slijedi zaključak da se i kušnje (izazovi) uvećavaju srazmjerno našem znanju koje se preovladavanjem svake iskrsle prepreke (kušnje, izazova) uvećava i biva spremnije da dočeka i savlada novu, najčešće opasniju prepreku. Što je čovjek više obdaren razumom, to mu je i zadaća (obaveza da obezbjeđuje svrsishodne resurse) veća. Iz ovoga se može zaključiti da su prvaci jednog društva na najvećem ispitu, a i shvatiti zašto su ONI ODABRANI U SVOJOJ DRUŠTVENOJ ZAJEDNICI da budu na vrhu društvene ljestvice: zato što snose najveću odgovornost za stanje u kojem se zajednica nalazi i u kom pravcu ide zarad boljitka. Iz istog razloga su oni među njima koji obavezu ispune na najvećem stupnju i kod Boga. I iznad meleka (anđela) su (izdignuti) zbog usmjeravanja svoje volje prema dobru kod mogućnosti biranja između dobra i zla. Dakle, na vrhu ljestvice su učenjaci (naučnici), potom vladari (političari koji nas vode) i tako dalje, hijerarhijskim redoslijedom, shodno težini zadatka. To kakva je ulema (naučnici, vođe) govori nam o tome kakav je narod, i obratno. Do problema dolazi kad nosilac obaveze (primjerice ohol vladar) ne razmišlja o tome da će se za preuzetu obavezu odgovarati Bogu, a trebalo bi prije toga da se odgovara i narodu. To njegovo nerazmišljanje o obavezi odgovornosti dovodi do zla, ali i do našeg kristaliziranja znanja o različitim vrstama, kao i načinima manifestacije zla da bi smo pronalazili odgovore na njega. Tako čovjek biva sve spremniji znanjem. Na primjeru djeteta vidimo da znanje nadolazi postupno i da se mora istrajavati u učenju: od hodanja, pa pokretom u pokretu “pijenja” znanja. Iz ove perspektive možemo zaključiti da je zlo kao kušnja čovjeku ipak u službi dokazivanja neophodnosti dobra i pokretač iz tromosti u akciju na putu dobra (čitaj istinskog napredka). Ta akcija (izazvana suprotstavljenom silom, Prvi Njutnov zakon) proširuje vidike spoznaje štetnog i otvara perspektive suzbijanja istog korisnim (dobrim, istinskim) znanjem. To se zove odolijevanje kušnji. Kušnji zla. To objašnjava “svrsishodnost” zla na zemlji. A ljudima zlo u suštini ne može ništa, nego neznanje o načinima suzbijanja istog otvara prostor njegovom djelovanju. Jedan od načina suzbijanja zla je raditi na slozi među ljudima, jer masovnost ljudi objedinjenih u zajedničkoj ideji dobra ruši put zla. Zato je mnoštvo ljudi garant, a dobri međuljudski odnosi stub opstanka društvene zajednice. Kad bi pravi čovjek sjedio na pravom mjestu na svojoj hijerarhijskoj ljestvici problem zla bi bio riješen. Pošto stanje nije takvo, imamo zlo na djelu, te se dešava to što se dešava u svijetu: ubistva, genocidne radnje, diskriminacija, kriminal, progon … Jednom riječju oduzimaju se ljudima njihova prava. Dakle, nepravda caruje svijetom. Ovdje je važno objelodaniti ko je najveći krivac za sve: to je RAVNODUŠNOST. U moru ravnodušnih (uspavanih) i učenjaka, i političara, i općenito građana sposobnih da utiču na stanje, mijenjajući ga na putu dobra, imamo nizanje pobjeda zla nad dobrim. To zato što su dobri ljudi zaboravili da se bore protiv ravnodušnosti, jer ona je jedini razlog što zlo uzima maha i biva sve oholije u svom izrazu. Zbog svojstva u kojem nastupa – zlo ima razlog da laska sebi i likuje, jer čovjek koji ide putem dobra nije dao pravi odgovor na njega. Zato je to znanje (ravnodušnih ljudi koji znanje imaju, a ne služe se njime), to beskorisno znanje potpuno identično neznanju, i kao takvo mora se podvesti pod pojam neznanja. Kad se ovom faktoru spoznaje pridoda i to da ima ljudi koji sjede na funkcijama za koje nisu intelektualno (teoretski i praktično) osposobljeni, ili nemaju potreban kuraž za djelovanje, ili su iskompromitovani, onda je razumljivo da će vojske zla navaljivati žešće i žešće. U njima (vojskama zla) su ljudi koji su savjest prodali đavolu (šejtanu) za mrvice ovog prolaznog materijalističkog svijeta. Oni znaju da su u vrtlogu zla, ali slijedeći doktrinu zavođenja koju su usvojili od svog idejnog vođe Iblisa (Ime đavola, značenje mu je prevarant, lisac) i oni zavode. Pod parolom đavolskom: “Ako ja tonem u bezdan (tačnije: PAKAO, DŽEHENNEM), daj da povučem sa sobom što više mogu. Zato su oni brzi na potezu, a žurba je od šejtana.

Dakle, iz dosad navedenog se već vidi da je znanje oružje protiv zla. Definiciju znanja imamo, ali … često zaboravljamo da postoje dva puta: put dobra i put zla. S obzirom da su ti putevi suprotni, ni znanja pokupljena na tim putevima ne služe istoj svrsi: jedno biva u službi dobra, a drugo u službi zla. Ono što je u službi dobra je korisno znanje, a ono drugo je, logički posmatrano, štetno znanje. Pojam beskorisnog znanja sam već u dosadašnjem tekstu negirala kao pojam znanja uopšte. Taj pojam nema značenja, jer ne opravdava svoju svrhu. Kao takav potpada pod pojam: “neznanje”, sve dotle dok se ne pođe koristiti. A teško onom ko znanje ima, a ono ničemu ne služi. A tek teško li se onom ko znanje ima, pa ga zloupotrijebi. Ja opominjem STRAŠNIM SUDOM; ja govorim o KIJAMETSKOM DANU; JA zborim o SMAKU SVIJETA. Primičemo (približavamo) se SUDNJEM DANU, DANU ISTINE. DANU PRAVEDNE PRESUDE.

Ako povučemo paralelu između aktuelnih naučnih istrazivanja u Univerzumu i aktuelne situacije na Zemlji, vidjećemo da su potpuno isti “POKUSI” u opticaju. Počinjem stvarno sumnjati u to da su neki narodi od nas pokusni kunići – isto kao pozitivni ioni u Univerzumu što su. I na nas i na njih se udara ubrzanom jakom – negativnom energijom. Da to nije uzročno-posljedična veza?! Ili možda paralelni procesi?! Ili sam ja imala “DEJAVU”?! Ili sam prolupala?!

Bilo kako bilo ne valja sumnjati. Međutim, glupo je, opet, ne osjetiti da se nešto dešava, kad se baš ono burno dešava – pa stiša; dešava – pa stiša. I tako to. Ne sekirajte se, znam o čemu pričam. O česticama pričam: Higgsovoj i ljudskoj. Prvi Njutnov (Newton) zakon potkrepljuje moje sumnje (o pokusnim kunićima), Njutnov(Newton) zakon gravitacije ih umnožava, a ovaj nuklearno-naučni rat sa elementarnim česticama ih etablira.

Šta ja ovdje trabunjam?! Pokušavam razumjeti motiv ratovanja i otkriti koliko njih i koji su od tih učenjaka i vladara oni što određuju svrsishodnost tog ratovanja koje ima za cilj razgradnju primarne čestice kako Higgsovog bozona (u univerzumu), tako i muslimana (na zemlji). Ništa osim to kako masa postaje defektna i zašto se pozitivna sila premeće u negativnu, nisam razumjela. Znači, motiv sam razumjela (samim tim i cilj), ali svrsishodnost nisam dokučila. Ali, da su se lonci i poklopci pomiješali zasigurno znam. Čovjek opetovano okiva sebe grijehovima: nagazio da gazi univerzalne vrijednosti.

Prosudite sami: To sad, ono, naučnici vežu elementarne čestice da im smanje masu pretvarajući je u energiju vezanja (defekt mase). Na račun te vezanosti oslobađa se golema energija. Ja shvatila da se negativna energija oslobađa. Ako se stvarno na račun defekta mase pri nuklearnim reakcijama oslobađa golema energija i ako se modernim ubrzivačima sudarene elementarne čestice postižu visoke energije koje produkuju masu veću od mase primarnih čestica koje sudjeluju u sudarima … jel’ i vas ovo sve ne podsjeća na ljude: vezanje elementarne čestice (može značiti i društva, naroda… zar nas nije Dodik vezao, a Ivanić (i ostali) prevezao; zar nas nekoć njima slični nisu pobili i protjerali da nam masu smanje; zar nisu muslimani općenito u svijetu na udaru svih politika koje se obrušavaju na njih i djeluju između njih na njih. Fitneluk zavladao svijetom.

Kako dođe do toga (do smutnje) da musliman ubija nedužne ljude, a zna se da Allah u Kur'anu Časnom kaže da: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je poubijao sve ljude, a ko spasi jedan nedužan život kao da je spasio čitavo čovječanstvo”?! Zar ovo ne dobija prizvuk …? Znam. Znate i vi. Allah SVE LJUDE KUŠA. ALLAH KUŠA I U DOBRU I U ZLU. ALLAH KUŠA I NAŠE STRPLJENJE. Otud sigurno i ona naša izreka:”Strpljen – spašen”.

VOLJOM vođeni, RAZUM i STRPLJENJE sigurnim korakom pristižu čovjeku okovanom grijesima da zajedno s njim izvuku ispod njegovih nogu NAGAŽENE UNIVERZALNE VRIJEDNOSTI. Zajedno će ih i na mjesto koje im pripada POSTAVITI. To je taj OPTIMIZAM koji VJERNIK nosi u sebi … tračak svjetlosti univerzalne, koja je dovoljna da obasja sve dugačke i mračne tunele. I izvede ČOVJEKA na put okupan SVJETLOŠĆU. Put LJUBAVI, put DOBRA se to zove.

Dobro je to, to s kušnjom zla. Dobro po nas – kad je pobijedimo. Loše po one – koji pokleknu pred njenim izazovima. Ja ovdje ne pozivam i ne prozivam muslimane, nego UNIVERZALNU SAVJEST ČOVJEČANSTVA; A I MUSLIMANI SU UKLJUČENI U NJU!

U tišini hladne noći …

…krenula je suza. I muslimanska. I pravoslavna. i katolička. Krenula je suza BiH. Krenule su suze svakog dobrog čovjeka. Ali, suze ne znaju da govore. Ili ne smiju. Ili su sleđene na licima. Ili su nemoćne, jer su oči obnevidjele boreći se sa tom dugačkom suzom koja se sama na sebe niže. Ja sam svoju vratila nazad u oko, a ona našla put do srca i tamo se ulila. Onakva dugačka, u sebe mi srce pretvorila. Pa nek’ priča. Svaki govor iz srca dolazi. Neka kaže zašto je došla i gdje su joj sestre i braća – oni što su u nekim drugim očima.

I ona sad priča, po nalogu mom: “Nepravda mi je učinjena. Teška. Htjeli su da te ubiju: tebe, duh tvoj – ono jedino od tebe što je vječno. Ko plakao ne bi, a ti meni ne daš više da me imaš. Mene. Suzu na svom licu. A i one tamo oči što mi sestre i braća u njihovim srcima žive, ne daju mi braći i sestrama na svoja lica. Da liju”.

I tako krenu priča moje dugačke suze, duge od kad znam za se. Od kad imam sjećanje. Od onog trena kad mi učiteljica Rada (iako je moja učiteljica bila Emina) gurnula bombonu (i svoj muslimanskoj djeci za svaki slučaj taman kad smo u redu ulazili u učionicu) u usta uz lijepi Ramazan. Ja doduše tad nisam znala da i na djetetu piše da posti – kad posti.

Ta ista Rada mi je bila komšinica u zgradi, godinama kasnije, čak smo i dobre bile. Samo nas je moj bol dijelio, a nikad joj ga nisam spomenula. Ali, bombona je čekala u ustima mojim da bude ispljunuta na velikom odmoru (kad se izlazi napolje). I ispljunuta je na odmoru između časova, tako da sam ja ipak pobijedila. To je ona moja Osnovna škola “Bratstvo-jedinstvo, što se kasnije prosvijetila (nešto prije početka zadnjeg rata) u “Svetog Savu”.

Sjećam se školske drugarice Tehvide, koja je dobro “učila školu”, tadašnje “Bratstvo.jedinstvo”. Voljela je ići u školu, ali joj je otac, svejedno, morao plaćati novčane kazne zbog toga što je prekinula školovanje u 6-om razredu. Zbog nastavnika iz Srbije (koji je tu radio) Petra. Da pojasnim. Pitao je na času biologije: “Ko vjeruje u Boga?” Djevojčica je sva sretna podigla ruku. Iskreno, djetinjski. Uslijedio je takav šamar. Takav da ju je onesvijestio. “Umrli” smo svi od straha. U mom razredu su sva djeca bila iz muslimanskih porodica. Puno nas je vjerovalo u Boga i krilo da ide u mekteb, jer je mekteb često spominjan u negativnom kontekstu u školi, glede odgoja. Zato smo mi drugi ćutali, bili mudriji od Tehvide. Osjetili opasnost. Bili manje iskreni od te djevojčice, da ne kažem neiskreni. Hele nejse. Ona nikad više nije došla u školu, ali su zato njenom ocu kazne što je ispisao dijete iz Osnovne škole, redovno pristizale. Moj babo se ibretio. I Bog zna da ni Tehvidin babo nikad nije saznao što mu glupača kćerka kao mazga tvrdoglavo odbija da ide u školu, jer ni ja to nikad nisam nikom ispričala do sad. O kojem se tu fenomenu radilo, ni dan danas ne znam. Isto kao ni ono sa učiteljicom Radom i bombonama uz ramazan (inače nas nikad niko nije počastio čime u toj našoj školi), kojom smo se više zaklinjali nego majkom svojom. Bar u segmentu života koji se tiče odgojno-vaspitnog dijela. Znaju roditelji koliko smo im usta začepljali: “Ne, ona učiteljica kaže da je to ovako, jedna druga kazala … , pa nastavnici, pa sekretarica, te direktor rekao …” , što nikad nikom nisam ispričala. Poenta priče nije, ipak, to, nego ono da Tehvida nikad nije završila Osnovnu školu. To je bilo prije 48 godina.

Godine 1991-e me jedan događaj podsjetio na djevojčicu Tehvidu. Slučaj moje kćerke u četvrtom razredu Osnovne škole (nemalo zatim nije više ni išla u školu nikako do izlaska iz Bosne, te zadržavanja U Hrvatskoj dok smo tražili način kako dalje – podugo vremena. Dovoljno dugo tamo i ovamo da mi kćerka preskoči pola četvrtog i cijeli peti razred, da bi se u Švedskoj upisala (poslije testiranja znanja) u šesti, sukladno starosnoj dobi. Dolazi mi kćerka kući iz škole “Danilo Borković” i plače, zato što ih direktor tjera da dižu tri prsta. Ćutala sam. I ne samo to – davala sam taj novac što se kupio u školi za Srbe, izbjeglice iz “Preka” ( preko Save, iz Hrvatske) koji su se tu našli prije nego što ih je ko kud potjerao iz “Preka”. Od srca sam ga davala. Brzo uslijedi saziv na opšti roditeljski sastanak. Ramazan je bio, a sastanak zakazan sat- dva pred iftar. Postila ja.

Direktor škole nas dočeka kraj školske kapije. Kad je došao svako ko je mislio doći, on s nama pa u školsku salu za sjednice i SDS (tadašnji, prijeratni) sastanak otpoče. Hoću reći direktorov monolog u službi apelovanja na nas. To je trajalo, i trajalo dok smo mi svi stajali i “tiskali se”. I tri prsta tako, i obaveza dizanja ih u razredu i hodnicima, dođoše na red. I ja sam tada podigla DVA PRSTA i zamolila za riječ. I dobila sam je. I rekla sam: “Ja sam s kompleksom rasla, moje dijete neće. Dizaće tri prsta ako to želi. Ako ne želi – neće”. (Bogami ne znam otkud taj dječiji otpor. Djeca su moja bila zaštićena od svih priča, osim dječijih. Jeste da me je jednom pitala šta je ustaša, kad je dotrčala u stan sva uzrujana i uplakana i plačući ispričala da je Nebojša, oniliki kao i ona, i manji, zove “ustašo”, te “ti ne trebaš da budeš ovdje”, i svašta joj ružno govori. To je bilo i do dvije-tri godine prije rata. Ja uzela svoje dijete za ruku pa iz “Lamele B; u “Lamelu A”. Pozvonim na vrata Nebojšinoj materi, izvinem se što smetam i tako to kroz stid jedva da sam joj štogod i rekla pravdajući joj ipak sina, plašeći se da će ga možda i pucnuti zbog toga. Ja nisam željela to, nego da mi dijete ne bude tužno, a i da mati malo poprati Nebojšino ponašanje napolju, pa da se to više ne ponavlja. To sa “ustašom” i suzama dječijim, suzama moje kćerkice. Žena mi doduše reče da će ona to srediti kad mali Nebojša, kojeg smo obišle ispred mog ulaza u zgradu, uđe u kuću.

“Ti meni miniraš sjednicu”, dreknu direktor škole, brzinom pantera se pokrenu, lati za džep i jurnu prema meni. Uskomeša se svijet i ja čuh povike: “Gospođo, bježite, on kroz hodnike i u zbornici pištolj nosa, bježite. Ja sam shvatila da on s pištoljem samo što nije ispred mene, ali ukopala se u mjestu, nikud ne mrdam. Taman kad je bio na domak mene, moja radna kolegica Vera Mirjanić hitro iskoči i zakloni me od njega, rekavši: “Nije ti ovo ćaćevina”. Narod krenu na svoju ruku prema stepeništu za sprat gdje su učionice u kojima su razredne starješine trebale imati sastanak svako u svom razredu, sa roditeljima. I ja krenu, iako su me ljudi molioli da bježim kući. Valjda Ramazan i želja da pokušam ne biti strašljivko, pa ja sam tu da djeci svojoj hrabrosti pridodam, kad im usfali, a ne da im plačem kako ni za sebe ništa učiniti ne mogu. Zahvalih se ja mojoj Veri i svima što brigu oko mene pokazaše, i u razred kod razredne učiteljice Esme, na roditeljski sastanak. Pa zbog toga sam i došla. Samo što smo sjeli svi, eto ti njega opet. Kako me samo nanjušio u onolikoj rulji. Mora da je brzinski, od vrata do vrata, pa do mene. Još ja se krila, i glavu navijala u pravcu od njega. Džaba sve, stade on tačno ispred mog nosa i poče sa svojom demagogijom opet. Niko da me u zaštitu uzme, moja Vera otišla za svoje dijete u neku od susjednih učionica, a one iz “preka”, još i one navalile da me kude i mom bezobrazluku da se čude. Okrenuh se da ih pogledam, kad … shvatih da su im frizure od frizerkine haube jedva uspjele da se rashlade, i huja me spopade. Usitni mi se duša, jer krenu misao o kupljenju novca za njihovu djecu. Postidjeh se svojih misli. Još u mubarek mjesecu, te se ja brzo pokaja Gospodaru zbog tih misli (On zna bolje od mene sve stvari, moje nije da sudim njima). Znam da ni njihovo nije da sude meni, ali neka one o tome misle. S tim mislima u mozgu, a u ušima odzvanja paljba što one osipaju i dalje po meni. Tad taj direktor škole, ispred mog nosa što stoji, ublaži ton (baš ono ko da empatija provri u njemu, ko da osjeti i da sam postila i da još uvijek dva sahata iza iftarskog vremena postim, i da ne mogu više ni straha u srcu od pištolja, ni maltretiranja duše od njega i od ovih iz “preka” žena podnositi, te pođe lijepo sa mnom pokušavajući da mi pogled uhvati, ono da me polahko ubijedi, finim – manipulatorskim tonom, u to da sad trebamo kupiti pare za stranku, udarajući se ljepotom ove nove škole, isto kao da je njegova stranka – što je od juče, ovu školu napravila. Tad sam pukla i dreknula: “Ne obraćajte se meni”. Tad je i on napustio razred. I one žene odmah “splahnule”. Esma začas riješila sa roditeljskim sastankom, i mi smo otišli svako svojoj kući. A ja sve dok me iz stana ne izbaciše, nikad mirna više nisam bila od straha. Stan mi tačno nasuprot škole, samo školsko igralište me dijelilo od direktora vajnog. Da je dobar nišandžija otud bi me na balkonu mom, na četvrtom spratu, mogao trefiti metkom. Za curicu sam se najviše plašila. Ona je išla u školu svaki dan. Sreća ne dugo iza ovog događaja. To je bilo u vrijeme kad će se uskoro održati referendum za samostalnost BiH. Moje glasačko mjesto je trebalo biti u toj školi, ali nedadoše nam tu, te smo se nekako u nekim starim učionicama zgrade ŠUP-a snašli i uglavili sa onima što glasaju tamo. Sve je to oko referenduma išlo krišom, da nas ni komšije ne vide da kud odlazimo. A sjećate li se plebiscita? Ja se sjećam. Sjećam se i komšije Ahme, vojnog oficira, kad je ono išao na vojni sastanak da se dogovore za koju stranku će svi glasati, pa dogovorili SDP, pa se Ahmo sa snahom posvađao zato što se uzjogunila i za SDA hoće da glasa. A sjećam se i kad je sav skrhan došao i rekao mom babi: Više glasova za SDS nego Srba, valja sad smanjivati broj glasova. Al’ me oni moji nasadiše, a ja “poderao” svoju i kućnu i socijalnu mrežu vjerujući svojima i u dobru i u zlu najiskrenijim, a uz to, i vojnim prijateljima. Džaba što nosa u džamiju ne promolih nikad, i džaba mi što kraj svoje ograde do puta stojim i pogledom ispraćam svoje komšije što idu na džumu.

Ovo ja pišem zbog Vere što pred pištolj poturi svoje lijepo lice da bi zaštitila mene. I zbog moje Gordane koja je otvoreno govorila da je trudom stekla, i da joj ne treba tuđih kuća i imanja, nego da joj sin jedinac živ i zdrav treba.

Pitate se, možda: “Otkud to pa ona zna da oni (Vera, i Gordana, i oni drugi iz te šačice u kojoj su i one) imaju bol?? Pa znam. Zar je teško znati?! Gordana je vozala auto iz tvornice doveženo (novo, i to ne jedno). I mene vozala, prije nego što sam i sama provozala. Radila žena i u drzavnom poslu zajedno sa mnom, a Bogami i na imanju. Pomagalo se jedni drugima. Kako kome bude frka u poslu. I pilići se tovili, i timski perutali, a opet se dama bilo. I to prava, iz trenda koji je bio njen, i kojeg je pratila. Radila i imala žena. Imala i dijelila. Voljela. I od svoga Milenka odjeću novu mome Dženi donosila. I osjećala kad, šta i kako treba biti pri ruci. I nikog se nije plašila kad je gusto bilo. Biciklom mi plin po mraku dovozila, vodila me svojoj kući, pa čak i u inat nekima u komšiluku svom. U onim kokuznim vremenima. Sprovodila me kući i na rampama se s vojnicima svađala kad bi mi tražili propusnicu da pokažem, a ona “lične” iz ruke svoje nije pružala, ali davala do znanja ko je. Mahala s njom, iskorištavala je. Poslala je ona, kasnije, svog sina daleko – pa ga sad željna.

Ovo ja pišem i zbog Rade Mandić. I svih Mandića za koje mi je moj babo rekao da su ljudi – ljudine. Njemu rekao njegov babo isto to. Rada je radila sa mnom. Bila čovjek i radiša i udala se i priključila ljudima ( duša među dušama se našla) i radišama – porodici Mandića. Bilo ih je. U Brestovčini. Tik uz čaršiju. Njihove suze su bile jednako dugačke kao u mog djeda, oca, majke, brata, sestre, Vere i Gordane. I Gordana je porijeklom iz Brestovčine, tik uz moj Liskovac. Mati joj pokojna s našim bulama Pembom i ostalima kahve ispijala i ćaskala. Drage joj bile, a i ona njima. I suze im bile jednako dugačke. Tako je to. Plače onaj ko osjeća. Bol tuđu, i bol svoju. Volim ja ljude što osjećaju bol.

Gordana je u penziji. Otkad je u penziji prodaje taburetiće (koje njen muž pravi) na ulazu u pijacu, ali … od svog truda i čistog srca živi. Nek’ je i suze dugačke. To je Gordana, žena koja mi nije dozvolila da izgubim vjeru u ljude. To je ona ista Gordana koja prkosi zlu. Ona Gordana što me nakon mnogo godina slučajno vidi “pokrivenu”, stegne me jako i odnese moju putnu torbu u prtljažnik autobusa, a ja idem “mašuć’ šaka” za njom. Ispraća me na put za ŠVedsku, tužnu zbog rastanka s roditeljima što su se jedva “skrasili” nazad na svoje, a sad stari obadvoje. Majka teško bolesna. Zbog nje najviše i dolazila. Gledam Gordanino lice kroz staklo, dok autobus lagahno klizi sa staničnog perona. Maše mi. Bez šminke, u trenerci, ni ostarjela mi nije. Lijepa. Ljepša.

Borojevići su gospoda gradska. Jedni gradska, a drugi prigradska. Kažem gospoda. Ljudi. Jedna Borojevićka baš iz grada, iz korijena iz grada, radila je sa mnom. I otac njen radio u istoj nam firmi. Plaho fin i milostiv čovjek. I žena mu duša od žene. Poznajem je, sjedila ženi u kući. Ali i njima se jedan belaj umetnuo među njih. Oženio im kćerku, što je malo prije spomenuh. O njemu, tom doktoru iz Fočanske gudure, sam vam u ranijem pisanju nešto natuknula. Eh, ako nikad nisam bila tračara, sad jesam. Ali, ovo je govor istine, podignuti glas moje suze dugačke.

A moj komšija jedan (iz našeg ulaza B), ispraćao konvoje što su Muslimane u neizvjesnost odnosili, i plakao govoreći: “Odoše nam svi ljudi”. Policija i vojska ga odgonila i šta ja znam. Valjda i oni nisu voljeli rastanke, pa da ih ne gledaju. Doduše ovaj čovjek je posmatrao izdaljeg, nije se htio ili nije smio da se miješa s nama, ali i pogled začuđeno-tužni i govor mu nužni, svi konvojci su registrovali. Žena mu frizerka. Naočita, prefinjena žena, a na sina im i manir mu, divna meni uspomena. Da uljudnost njega prati, naučila njega mati. I u njih suza dugačka.

A moj komšija sa šestog sprata stigao sa tablicom ODŽAK i derao se toliko da se i do susjedne Hrvatske čulo. Možda sam ja tad tamo već bila, ali ovaj vam je citat 100% tačan: “Stara, dođi da vidiš kakvu sam ti ogrlicu donio, ovakvu ni jedna druga pronosati neće”. Ovdje ja citirah onog što nema dugačku suzu. Ovaj ne plače. Ovaj rasplakuje. Ucvjeljuje. Ubija duše.

Dolepršali su neki novi ljudi. Slušala sam i vidjela ženu sa kusavim ušima. Zbog naušnica. I zbog žurbe. Ko će se peglati s vađenjem. Ili čekati da vlasnik izvadi. Iz ušiju svojih. Naušnice zlatne. Pitate se sigurno zašto ja sve ovo pišem. Evo zašto: Srbi koji nemaju veze sa zločinima, nisu zločinci. Ovo što ću sad reći namijenjeno je zočincima da čuju: “Vi se iza dobrih ne možete sakriti, niti podijeliti svoju krivicu s njima. Kao što je niste mogli podijeliti ni s Bošnjacima. Preuzimanja grijeha na sebe nema, a pogotovo nema projiciranja njihovog na druge. Kapak. Dobar je dobar, i uvijek takav. Zato se dobra Srpkinja ne boji sjesti u kafić sa “pobuljenom” muslimankom u po Gradiške i gledati ravno u oči četniku koji se nakokotio i samo što još nije skočio i na nju, i na onu drugu, da im glavu o glavu jednim udarcem smrska – mislim dvije glave: I srpsku, i “balijsku”
Ali neka se i on pripazi zajedničke suze dugačke. U tišini hladne noći … krenula je suza. I muslimanska. I pravoslavna. I katolička. Krenula je suza BiH.

SRBIH SIHR

Uvod: Davno je to počelo. Od ključa. Od priče (koju sam nebrojeno puta čula sopstvenim ušima) da je ključ štetan po prosperitet BiH, jer muslimani nisu dorasli da “uskoče brojčano u “BiH pamet”. A dalje se nije moglo bez ključa, jer čak ni potčinjeni, i u tome poslušni musliman nije imao više snage da podnosi kompleks niže vrijednosti. On nije smio biti to što jeste (da ga se ne bi proglasilo antidržavnim elementom (kao mog profesora matematike Dževdeta Kozarčanina, koji je u mojoj gimnaziji “Enver Šiljak” bio omiljen među nama učenicima i poznat po tome kako se može, nesebično i bez dobijanja bilo kakve nadoknade, u svoje slobodno vrijeme pomagati učenicima. Nije nas dijelio, nego nas je sviju volio. Svako od mojih školskih drugova koji je iskren, reći će o njemu ljepše nego što ja sad govorim. Reći će i o nastavi, i o pripremanju učenika za popravne ispite i kod drugih profesora. Voljeli ga svi učenici: i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci. Ali vlast ga nije voljela, jer se zalagao za slobodu vjere, koja kao takva nikome ne šteti. Ležao i u zatvoru, pa se na posao opet vratio, pa im opet palo na pamet da ga muče, pa nisu znali kojim povodom, te ga na kraju kao posljednju hulju otjeraše u nekakvu prijevremenu penziju. Ali, duh mu nisu ubili – ostao je svoj. Umro u izbjeglištvu u Danskoj, ne dugo nakon progonstva. Grijeh mu je bio što je vjerovao u moguću jednakost svih naroda u BiH, pa čak i onih koji su vjernici. Neki drugi ljudi su, u isto vrijeme (dok je on bio proganjan zbog borbe za jednakost svih građana BiH), odriješenog jezika i sa zagarantovanim pravom da budu to što jesu, sigurnim korakom krčili sebi put. Prostor u kojem je jedan narod imao prevlast nad ostalim narodima SFRJ-a, je načeo tu državu. Prostor i vrijeme koji će biti svjedoci protiv nas: onih što su potčinjavali i onih što su sebi dozvolili da ih se potčinjava. To je bilo nepravedno, i zato je to moralo “otići”. Davno je to počelo i zaogrnulo se plaštom ključa, pokušavajući zaustaviti proces djelovanja progresivnih snaga. Davno je to počelo. Od onog po ključu, što je načelo Jugoslaviju. Taj proces: po ključu, se nekom nije sviđao, jer ima ljudi koji misle da je u životu važan interes jednih u relaciji među ljudima, dok su drugi narod koje je Bog stvorio da budu ili robovi, ili nazadni; u krajnjoj liniji – ti drugi ne smiju imati svoje mišljenje, nego su tu da budu podrška prvima u njihovom i mišljenju, i djelovanju, ali ne i u uživanju u dobrim rezultatima djelovanja: oni su tu da im se pripiše odgovornost za loše rezultate djelovanja. Ako ne biva tako red je da ih se pobije, protjera ili proglasi teroristima da bi se onemogućila mogućnost njihova reagovanja na nepravdu i ugušilo njihovo pravo na idejnu misao i slobode po svim pitanjima. Ekonomsko i vjersko su presudna pitanja, jer su od esencijalne važnosti.

Ja sam iz Bosanske Gradiške, pa znam. Znam da nisam mogla biti pismena. Pokušala sam, nije da nisam. Jednom sam čak čitala svoje pjesme na “Radio Gradišci”, već tad su bili izbacili prefiks iz imena grada. Bila gost na radiju. E, pa da podijelim svoje iskustvo sa vama: zbog tog gostovanja sam prestala pisati uopšte.

Fino me primio čovjek na radiju, ja svoje izrecitovala, te moj stvaralački rad bi nagrađen pjesmom na radiju. To je bila kruna mog gostovanja, završni čin radio-emisije: “Odakle si sejo, djevojano mlada, iz Srbije brale, iz Kruševca grada … ” A davno je to bilo. Godina i godina prije rata. Statistike radi, reći ću da su muslimani bili nadmoćno većinsko stanovništvo u čaršiji. Sa novoizgrađenim stanovima dobili smo nove Gradišćance (nove čaršijske ljude, što bi u principu trebalo da je pohvalno) koji su bili dijasporci isto kao i ja sad. Od petka popodne do nedjelje naveče, ti Gradišćanci su bili kod kuće, ne u dijaspori (što je, takođe, u principu pohvalno i rekreativno. Pričam o rekreaciji, ne o degradiranju kreativnosti, mada se ispostavilo da to kreativnost nije donijelo). Ali, ne bih o tome. Rekoh, shvatila sam da nisam iz Srbije (iz Kruševca), samim tim i da sam zalutala na taj “radio”, isto kao što mi je sin zalutao (godina kasnije, uoči raspada Jugoslavije, a i to mojom krivicom), dakle, nešto malo prije rata, osvojivši nagradu za najbolji hvalospjev JNA (kao učenik Osnovne škole – čak su i drugi učenici čitali neke od njegovih radova, da bude više pojedinačnih nastupa). Isti predsjednik opštine, Ivaštanin, što mi je sinu dodijelio nagradu (i mene pokušao šarmirati u svom kabinetu) je zajedno sa mojim komšijama iz zgrade (lamela B), dr Potkonjakom i dr Dunjićem (koji je živio grofovski od privatnih posjeta bošnjačkim nanama koje su se zaklinjale s njim) je moju porodicu istjerao puškom (čitaj: bio nalogodavac po idejnom planu)). Na koncu se protjeralo iz Bosanske Gradiške svakog Muslimana koji je imao mogućnost da nekako dođe do para i poplaća masu dadžbina oko odlaska. Onaj procenat muslimana koji je ostao (čitaj: preostao), indoktrinirao se na neki način (moj rođak je dobio ime Miroslav, bio u srpskoj vojsci) samim tim što su ti ljudi ostali u mjestu zbivanja radnje. Indoktrinacija kao odbrambeni mehanizam. Za preživljavanje. Da ne bi nastradali. Pričam o ljudima koji su navikli na strah. I o vremenu neposredno pred rat i samom početku rata u BiH. Slikovitosti radi, pročitaj ovo što ću sad napisati: radni kolega mog muža (mog Ismeta rahmetli – koji je već dobio otkaz sa posla) dođe sa vojnicima i nahrupi mi u stan u kojem sam sama sa djetetom. Ljudi koje poznaješ i smatrao si ljudima dođu da demonstriraju silu i moć, iživljavaju se drekom: “U roku od 15 minuta da ste napustili stan!”, dok curica od 10 godina zuri u tu cijev uperenu u njenu mamu. Nisam ja bila govno ni tad, kao što nisam ni sad, rekla sam mu: “Skloni tu svoju pušku ( mada nije samo njegova, svi smo se mi odricali pozamašno velike sume novca plaćajući iznos doprinosa za tu našu JNA), ne bojim se ja tvoje puške, čitav život sam živjela kao čovjek i kao čovjek ću izaći iz svog stana”.

I izašla sam. Ali ne uz njegovu, i pratnju vojske. Isposlovala sam rok od deset sati, zato što sam zbunila i šokirala agresora (stanova) neočekivanom hrabrošću. O pretresima koje je moja familija imala nemam snage pisati. Opet slikovitosti radi, reći ću samo: dva u dva dana. U Bosanskoj Gradišci je rat počeo onog dana kad se “dogodio narod” u Vukovaru.

Šta je bilo sa muslimanima u Bosanskoj Gradišci što su poklani na pijaci, i u svojim kućama (na Vidovdan), dosta je što Bog zna i za to i za one paravojne jedinice što su tukle do smrti. Da nije bilo Božije Volje i klanja jagnjadi, u tajnosti (da bi se pretučene ljude umotalo u tople jagnjeće kožice) i pod prijetnjom smrti idenja i traženja svojih, pod udarcima odvedenih članova porodice, ili komšija – onesviješćeni polumrtvi, izgaženi čizmama i izubijani ljudi, ne bi bili među živima. Nekima se nije moglo ni pomoći. Izdahnuli su. Zna to pogan što je poganluk činila. I ona pogan što je detaljisala, pa intelektualce iz prigradskih sela, sela Liskovca i drugih okolnih sela, odvela i pobila u kukuruzima na državnom poljoprivrednom dobru. Makar da su nam rekli gdje su nam rođaci i da su mrtvi, pa da grč u mozgu i srcu malo popusti. A i da se ne izlažemo još većoj opasnosti tražeći ih. Kasnije su oni negdje bačeni. Pa odatle, opet negdje drugdje, bačeni. Sava mnoge tajne zna. Plutalo je njome, a i izbacivala je po koje tijelo i na obalu. S ispaljivanjem prvog hica u Borovom selu, hoću reći od Vukovarske tragedije, mi muslimani smo krivi. Niko mi nije objasnio u čemu je krivica moja, ali muke nas muslimana Bosanske Krajine su počele 25.08.1991. Ja sam rekonstruisala događaje iz moje uže okoline vezane za radno mjesto moje (u “Potkozarju”) i moga muža (u “Plantažama”) i odgovorno tvrdim da sam ja par godina pred rat samo spavala: Ili to, ili nisam htjela da vidim što je trebalo da vidim. Mada sam se plaho čudila što se tih godina toliko puno čitao i preporučivao, kod mene na poslu, Draškovićev “Nož”. Da se sve vraća i plaća skontala sam, ne tako davno, i kad se Kosovo odvojilo od Srbije. Nije bila tajna ni za koga da se policija iz moje Bosanske Gradiške godinama prije rata slala na Kosovo da bije Albance. Ima i izreka iz tog vremena: “Gdje ti je muž (milicioner)? Na službenom putovanju. Otišao da bije Albance”. A kako bi Albanci i bili zadovoljni kad su im predodređena bila radna mjesta: slastičara i pekara, pa hajd’ trbuhom za kruhom. Koliko je to Albanaca bilo zaposleno u društvenom sektoru bivše SFRJ?! A znamo da se u ta vremena jedino društveni sektor (državni posao) smatrao ozbiljnim (čitaj: prezentativnim) poslom. Ostalo su bili sluganski poslovi. Ja se ovdje ne bavim zlatarama, jer zlatare su otvarali ljudi koji su se s početnim kapitalom rodili. Nemojte mi samo reći da su Albanci bili glup narod, pa s toga i neškolovan, te da im zato nema nego biti pekar ili slastičar. Zvuči paradoksalno, ali to je u svijetu uvriježeno mišljenje o svim narodima koji su na neki način porobljeni. Ja sad pitam šta je to što nas čini glupim?!

Ali ja pričam o zlotvorima u BiH. Za istinu o njihovom djelovanju suvišno je potkrjepljivanje papirnim dokumentima, u smislu citiranja dijelova iz neke knjige u službi argumenta.
Nju su potkrijepila mrtva (nažalost) i živa tijela (ljudi što su tijelom i dušom ranjeni, a ipak preživjeli, i što s već ispruženom rukom (pomirenja) godinama čekaju prave riječi koje bi vodile pomirenju, a bivaju uvijek i iznova izloženi poniženju). Oni što zlo prouzrokuju su pogan. I Gamad! Prokleo ih Allah! Oni koji su prokleteni, znaju da su prokleteni, jer da ne znaju – ostavili bi se prokletstva. A ja nikad nikog nisam mrzila, niti ću mrziti. Ali istina se mora progovoriti zbog pravde. Prvenstveno radi toga što pravda suzbija pogrešan put novih pokoljenja, da ne bi zločionac nasljeđivao zločinca (zbog laži o stanju stvari vezano za rat). Ljepše je da ti nasljednici budu ljudi. Ja kad spomenem riječ čovjek, nekako neposredno poslije toga često se sjetim Bogića Bogičevića koji je sigurno pred Bogom (koji je Pravedan i jednakim aršinom mjeri svim ljudima) jedan od najboljih Srba i nosioca srpstva. Čovjek koji je imao i ima uvijek isti stav dostojan čovjeka, i zato toliko propatio i on i njegova porodica. Zbog njegove pravednosti. Riječi pravednika su dova (molba Bogu) za spas svih ljudi. I ja tako dovim. Dabogda mi svi tako dovili. Dabogda mi shvatili da štiteći pravo drugog, štitimo i svoje pravo. Da čineći dobro drugom, činimo više dobra sebi. Dabogda mi shvatili ko smo mi – ljudi na ovoj Planeti Zemlji. Dabogda mi shvatili da je Mudrost Božija i u tome što ona – ta Planeta Zemlja, još uvijek nije: izvratila sebe, pa izbacila sadržaj iz sebe, kao i u tome što još nije zbacila sa sebe sve; a nije se ni uplašila, pa zabunila, pa zastala u kretanju svom. Dabogda nepravednici shvatili da su se u nemoguć projekat upustili: objavili su rat Bogu. A ko ratuje protiv Boga, vidjeće se uskoro (vrijeme je relativan pojam) šta će s njim biti. Onaj ko prvi ispali hitac, snosi odgovornost za rat. Onaj koji prvi posije mržnju, snosi odgovornost za tragedije koje neminovno slijede, onaj koji zaustavi zlo je spasitelj čovječanstva, jer zlo pretendira da se “u njega gleda”. A to je da zagospodari Zemljom. Razumom obdareni ljudi znaju da se to neće dogoditi, jer ljudi nisu stvarali svijet, nego su ga otkrivali. Tako ga ne mogu ni uništiti, time što će trovati ideologijama koje su u službi zla. Ima Onaj koji je ravnotežu na nebu i na zemlji uspostavio, On je i održava i istinom laž suzbija. Nije “džaba” ona narodna izreka: “Ko laže, taj krade. Ko krade, taj ubija”. Lagati se ne smije. Prikrivanje istine je gore od laganja. Svako to sebi slikovito može dočarati, ali, i u pojavnom svijetu dokazati. Ovo je bio samo uvod u priču o bivšoj Socijalističkoj Republici BiH i napravljenom joj sihru oko ključa njenog. A dva su joj sihra podbačena. Onaj prvi, davni, što datira od ustrojstva (aršina) pravde na našim prostorima, od Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu (pisala sam vam ranije o tome) je skinut sa nas ovim posljednjim ratom. Ko ga je na nas Bošnjake stavio, nesvjesno ga je pravljenjem novog sihra nama, sa nas vrlo poletno skinuo. Ovaj novi sihr, na nama što je, možemo sami skinuti, jer nas ovaj put nisu sproveli kroz mrak (nisu ugasili svjetlo), nego su nas čak i uputili u samu vrstu sihra.

Razrada: Dodik je iskren. On je meni bolji od Ivanića. I Kusturica je bolji od Ivanića. Ivanić je opasan. A ova dvojica su nemilosrdna i sirova. Ivanić i Aleksandar Vučić su meni isti. Ne vjerujem im ništa, jer su prgavi. Oprostite što ja stranog državnika lijepim ovdje, ali on meni godinama rane zadaje, isto kao oni prije njega što su obnašali tu funkciju u susjednoj nam zemlji. Prekrile su moje bošnjačko tijelo te rane od njih nanesene.

Ne vjerujem ja ni onom Ivanu Pernaru. Ima on osjećaj za pravdu (koliko izgrađen ne znam), i pametan je, i dovoljno lud da se uspjeti nametnuti zna, i brbljati on zna, ali ja njemu ne vjerujem. Zašto?! Zato što on ne zna tumačiti snove, a to je vrlo, vrlo opasno. Oprostite što i u drugu susjednu državu guram nos, ali šta ću kad su se nosevi tih država proširili u mojoj državi, pa ja nemam kud s cijelim mojim nosem, te mi nozdrve nemaju gdje da se naštimaju osim na graničnim prelazima sa susjednim državama. Izvinjavam se što posjedujem čulo mirisa.

Kako god, Dodikova mržnja zove na pokret. I to je dobro. Ne može se do vječnosti tapkati u mjestu. Jednom se insan mora i pokrenuti. Il’ nek’ taj insan crkne od jada. Svejedno nebi bila šteta ako takav ponižen crkne. Pošto sam ja stara i puna rana koje mi je srbovanje nanijelo, moram se vratiti ponovo na onaj ranije pomenuti ključ i ulogu tog “po ključu” u vlasti BiH. Ostale mi i od te priče rane, za koje sam mislila da su zarasle, al’ sad drugi dimnjak obezbjeđuje razgorijevanje vatre, iskrice njene su već povrijedile te moje stare rane. Ljudi, mi Bošnjaci uvijek bivamo optuženi za ono što drugi rade, da bi nam se nametnula ideja da ne smijemo imati svoj identitet. Jesam li ja luda, ili nas je neko uvijek gušio?! Pa dokle, ljudi?! Ovako ne može više. To manipulisanje s nama je iscrpilo ideju na kojoj se zasniva. Više ne može i neće biti moguće. Previše je jednostavno. Previše je jednostavno biti kriv samo zato što si musliman. Neki misle da mogu one koji praktikuju vjeru islam nazivati teroristima, pa tako i samu vjeru proglasiti terorističkom. Prostim jezikom rečeno, željeli bi da islama i muslimana nestane. Ta ideja predugo živi i toliko je ostarila da se sva potrošila, a svejedno je i dosad svojim zaživljavanjem na određenim prostorima postizala samo kontra efekat. Tu se krije velika pouka. Zar neki misle da će tako vjeru iz srca ljudskih istisnuti?! K'o biva natjeraće nas da je se odreknemo. K'o biva, da nebi anam’ neko pomislio da sam terorista zato što klanjam i idem u džamiju, moram ćutati i sve podnositi, pa čak ni braniti se ne smijem ako mi se terorizam pripiše. A oni koji su teroristi, nemaju nikakvu potporu u vjeri za svoje djelovanje. I ne samo to: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je poubijao čitavo čovječanstvo,” odgovor je onima koji bi da ubijaju. I onima koji bi da islam terorističkom vjerom proglase. U islamu nema ekstremizma, islam je jasan u svojoj poruci srednjeg puta. Zato je više dosta sranja. Terorista je bilo među “pripadnicima” svih religija i politika (kako idejnih, tako i vjersko- manipulatorskih, a najčešće u cilju zadovoljavanja interesa (posebno ekonomskih) koji sa vjerom imaju najmanje zajedničkog (upravo zato što ne počivaju na vjerskim osnovama). I da li je svaki čin proglašen terorističkim zaista i bio takve prirode?! Je li dokazano da možda neki od njih ne bi mogao da se klasifikuje kao čin odbrane, u smislu borbe za preživljavanje (opaska je uopštena, nisam mislila samo na islamske teroriste. Za mene su svi teroristi definisani istom temeljnom definicijom)?!

Dosta je više sranja. Niko nikom ne treba da zabranjuje da vjeruje u što hoće. Ne može se, ljudi, ničiji identitet ni mijenjati, ni uništiti djelovanjem izvana, osim što svako od nas može sam svoj identitet mijenjati ili uništiti djelovanjem iznutra. Spoljni uticaji samo mogu doprinijeti učvršćivanju tog našeg unutrašnjeg djelovanja na sebi.

Ne može se ničiji identitet poništiti. On je u insanu, sve dok on diše, pa makar on bio i onaj što je uništen djelovanjem nas samih na nas same. Kad insan prestane disati – taj identitet je ono što će čovjek naći na onom svijetu. Ako je bio “identitet dobra” zna mu se: Raj, edenski vrtovi, džennet, džennetske bašte, zovi kako hoćeš – užitci su tamo. A onaj drugi identitet – neka obrađuje onaj ko se njime bavi.

A pravda je konačni ishod. Razmišljajući o njoj, pa koja bi nam sad “startna” mogla biti za izlazak iz haosa i za početak na putu pravde? Vidite, mi muslimani nismo željeli raspad Jugoslavije. Prosto zato što bolje nismo slutili. Ostati nismo mogli, jer ono što nam se na kraju nudilo nije nam moglo osigurati ni minimum ljudskog dostojanstva.

Da je bio Stipe Mesić, Senad Hadžifejzović i Čedomir Čedo Jovanović “garnitura” koja nam nudi zajedničku “PRIMJER EVROPSKU DRŽAVICU” mi bi u nju “uletili”; hoću reći takva Srbija, BiH i Hrvatska bi mogle činiti Federativnu (ili konfederativnu) Jugoslaviju. Ali te Federativne Jugoslavije ne bi opet bilo, jer Srbi i Hrvati neće ni Mesića, ni Jovanovića, a kamo li Hadžifejzovića.

Ne treba se plaho sekirati. Biće onako kako Bog odredi. Naše je raditi. I zabraniti našim političarima da rade.

Zaključak: I ne mogu ja sad reći da naša trojka nije karizmatična trojka. I kao jedinica, i kao dvojka, i kao trojka je ta naša vlast karizmatična. I ne mogu ja ustvrditi da mi nećete skočiti na glavu zbog toga što ne napadam Izetbegovića. Bog mi je svjedok da je on jedini u “trojci” što gori za svaki pedalj ove zemlje, kao i svaki drugi Bošnjak, prosto zato što ni on, kao ni mi, nema rezervne domovine, iza plota svoje avlije, pa da belaj ne bude ako mu krava pređe iz svog u susjedni pašnjak. Nema ljepše domovine od domovine tvoje i tvojih pradjedova, ni ljepšeg busena od busena rodne grude. To će svi Bosanci i Hercegovci prije ili kasnije shvatiti: i Srbi, i Hrvati. Bošnjaci to već znaju, jer nisu imali nikog da im pozornost prilikom uviđanja te spoznaje odvlači.
Jest'da je teško priznati sebi da si u mnogim ljudima volio ono što nisu posjedovali: LJUDSTVO. Sidrane, trebamo se postidjeti svoje djece, i ja, i ti. Mi smo sijali ljubav, nesebično, a dobili smo (zauzvrat), znaš već šta. Ali, to nas neće spriječiti da je i dalje sijemo, zato što joj slast znamo. Šta koga briga što mi slast osjećamo?! Biće briga kad i sami tu slast osjete (neće moci svi ) i dobiju spoznaju o tome da ima ljudi koji su toliko nesebični da su postiđeni sami pred sobom ako taj doživljaj (slasti) ne mogu prenijeti na drugog. Oni vole druge više nego sebe. Njima je logično da to tako bude, jer znaju da je tih drugih nebrojeno puta više – u odnosu na njega jednog.

Identitet

Ubrusila ja da odem u naš “Diskont”” (ne tako davno otvoren) u našoj Bosanskoj Gradišci. Kažem ubrusila, jer mi muslimani u tom vremenu “šuškanja o ratu” nismo smjeli da se krećemo. Kontam, moram ja, Ismet nikako ne smije. Uhvatiće ga pa, ili mobilisati (poziv da se javi u Vojni odsjek nisam htjela primiti, a on Ismet, muž mi rahmetli se krio, nije htio ići pucati na rođenu braću što su u centralnoj Bosni; i muž mi otud. Kasnije smo se krili obadvoje), ili prebiti, a djeci otac treba. Doduše, trebam i ja djeci, ali žensko sam, provući ću se nekako, inšaallah, razmišljala sam prije kretanja u tu avanturu da kupim malo: brašna, ulja, soli, šećera i kahve. Moj Ismet rahmetli je tad već bio izbačen s posla, otprilike mjesec dana (tad smo već i iz stana bili izbačeni; noću se krili s nekim komšijama po podrumima bezbjednijih kuća i do zore u parovima igrali table uz fitilj: na smjenu se stražarilo da nas štogod ne iznenadi, dok su djeca povaljana po podrumu k'o klade spavala. Danju su stražarila i djeca, da im ne bude dosadno. Da se sa strahom zabave. Ko djeca, treba im zabava.

Sjećam se jednom da su nam došli (mislim da su se zvali “Crni labudovi”, to su oni što su prebijali i gazili čizmama ljude, zabave radi) na vrata vikendice u koju smo naša tijela i prestravljena srca “pretulili” po izbačaju iz stana. Ubrzo su nas i odatle izbacili, te mi svoja tijela i prestravljena srca i odatle preturismo. Preko “grane”. Moj muž je bio u kući, a ja na kućnom pragu da vidim ko ide, te ga nisam stigla upozoriti na posjetioce – iznenadili me. Narediše da ga zovnem da izađe. Nisu ni pitali je li unutra. Nismo imali ni čestita noža u kući (rekla sam im to, kad su tražili oružje). A i da smo imali, šta bi mogli uraditi s tim jednim čestitim nožem!? Protiv toliko crnogoraca i srbijanaca što iz našeg grada na Savi brane naš grad (s cijevima postavljenim kod tvornice “Prehrana”) od granata iz Hrvatske što pogađaju samo objekte i kuće što su im vlasnici muslimani (tako ode frizerski salon “Almasa” u tiptike, pa Almasa i ne znam ko još sve od “almasa i njihovih muških srodnika”, njihovih i inih, pogidoše od granata, rahmet im duši), između ostalog.

JNA nije raspodijelila oružje prema onom kako smo ga svi građani SFRJ-a plaćali, tako da sam ja skontala da je ta JNA bila SNA, koju smo svi financirali pri kupovini oružja, da bi nas imala čime ubijati. Hele nejse. Izađe ti moj Ismet u šorcu (ljeto bilo, koje godine – ne znam, ali znam da smo “najureni” iz BiH 1992. Kažem u šorcu, htio obući hlače iz kurtoazije, a i da malo noge zaštiti kad ga budu tuhali, ali vremena ne bi za oblačenje). Izađe on:”Dobar dan”; i sjede u stolicu najbližu vratima (bio sto i stolice kod samog ulaza u kuću). Gledaju oni u čudu, ja u još većem: “Gdje će, bolan, sjesti, pa razgovarati treba u stavu “mirno!” Počeše oni ispitivati, a on samo; “Ne znam. Stvarno ne znam. Ne znam ni da sad živi ovdje. Ne pamtim kad sam ga zadnji put vidio”, sve on tako. A oni s vremena na vrijeme ubacuju: “Ma šta ne znaš, majku ti tursku, ma šta ne znaš, … ti materina, … ti majku, dijete, ž… Znaćeš ti, znati”. I odjednom k'o vihor “izletiše” iz naše avlije i nahrupiše na komšijina vrata. Ori se, i trešti.

“Pa čovječe, je si li ti pri sebi? Ti koraknu iz kuće, i sjede k'o po naredbi. Gdje ćeš sjesti?”, čudila se ja mom mužu. “Šuti ženo, od straha mi se noge odsjekle, pa sam se samo bacio u stolicu. Da su mi rekli da ustanem, nema šanse, nego ti moli Boga da Alija nije kod kuće, jer ako ga strpaju u onaj crveni kombi, gotov je. Il’ će ga tamo negdje ubiti, il’ će ga izgaziti i musaku od njega napraviti da mu ni janjeće kožice pomoći neće. Bježimo mi od kuće tetki u Žeravicu, pa ćemo se po voćnjaku kriti (plantaža voća), ili u majdanu (tetak i tetka vadili šodor godinama iz svog majdana i prodavali na veliko, pa ostala ogromna “pećina bez krova”, ali je bilo udubljenja za ugurati se u njih). Sutra, ili u roku od najmanje tri dana, eto njih po mene. Oni prvo dođu pitati za komšijinu kuću, a znaju gdje je (obavještajci rade svoj posao), – tako da bude da mu je komšija smjestio belaj. Bježimo sad u kuću, da ne gledamo kako Aliju pajsaju dok ga sprovode do kombijaa i da se ne predomisle, pa i mene zgrabe. Nisam ja mogao znati da nisu došli po mene, jer ne znam jesu li koga od komšija pitali za mene. Ko kad niko ne smije nosa promoliti napolje da izvidi šta se dešava,”
reče moj Ismet, pa me ugura u kuću, “čas prije”.

Kažem, gladno se, ubrusila izaći iz kuće. Pa do “Diskonta”. Dakle, izađem iz kuće kontajući: “Neće me, valjda, legitimisati baš danas, misliće da sam Srpkinja, jer koja bi sad budala od muslimanke po “Diskontu” šetala. Požurila ja, pokušavajući da budem nevidljiva; učim iz “Jasina” (kur'anska sura) ono što napamet znam. Naletih na patrolu: “Jesi li vidjela šta sumnjivo”, upita me jedan iz patrole. “Nisam”, ja njemu drhtavim glasom. Pa štas’ vid'la? Ja njemu na to: “Vojsku”. “Kakvu vojsku?” “Pa našu vojsku, brate” (a stvarno sam srela vojsku, i zamolila je, klanjajuići joj se do zemlje, da me ne šalje kući po ličnu kartu – koju sam “zaboravila” u tašnicu tutnuti. Pitali me da li sam srela takvog i takvog momka. Kasnije je nekako do mene stigla priča da je taj dan bila racija u kućama oko vodotornja. I u gradu. I u okolini grada. Jedan im njihov pobjegao, odozgo sa vodotornja, dole u muslimanske šume, u tzv. Kovanluke. Vodotoranj je bio osmatračnica. Ne znam kako im je vojnik uspio umaći, a da ne osmotre na njega. Šta je s momkom vojnikom bilo, i jel’ i njega metak “snašao”, dalje ne znam. Ne bih ni ovoliko znala da ne imadoh bližnjih svojih nastanjenih u blizini vodotornja), rekoh već sabranijim glasom.

Nakupila malo stvari, pa na kasu. “Samo da umaknemo odavde”, nelagoda moja i strah će ti meni.

Na kasi puno svijeta. Uvukla ja glavu u ramena i drhtim kao prut, čekajući u redu. Ne dao Bog nikom. Kontam, neće valjda niko od poznatih biti, neće znati da nisam Srpkinja, “Diskont je malo izvan, izvan žiže interesovanja. Jest’ vraga. Iz moje nelagode i straha me prenu glasan ženski, samosvjesni glas: “Ajša, što Čišija ne dođe u firmu da mu damo brašna (odnosi se na mog muža koji je u toj firmi “dobio nogu” prije mjesec dana). Sve se glave prema meni okrenuše. Zapalih se ja brate, ovaj put od stida zbog poniženja (u ovakvim situacijama moj strah se premeće u kuraž) što ona tako MENI ( za koju zna da je od nama – jer zarađuje sama).

Oglasih se i ja glasno: “Hvala, ne treba”, a u sebi dodah: ma gdje će doć’, neće preprhnuti do tamo, a i ko sve ima u krugu firme (znam, još od ranije, još koji mjesec prije muževljeva otkaza – što sve stvari prokaza, što stražu drži, i u njemu – što “strategiju vojnu prži”) – da bi smio i ući u taj “svoj bivši poslodavac” – taman i da preprhne od kuće do njega (“Plantaža” svojih: što im uprava u po” centra grada – gdje se izvodi “vojna parada”).
Hajd'ona, al’ gore mi što svi drugi zure u mene: (slijedi nastavak onog što sam rekla iza “Hvala, ne treba”) “Mi smo čitav život čuvali za ne daj Bože, a to ne daj Bože je došlo. Ne treba nama ništa”. Niko mi, doduše, ne naudi. Ali sam saznala, kasnije, preko jedne Srpkinje (odlične osobe, vjernice) koja nije imala veliko s u imenu, da se pričalo u tim “Plantažama”, da je žena o meni kazala: “Uh, jest’ zaje..na ona Čišijina žena”:

Vi sad sigurno mislite da sam stvarno nafurana i da odbijam da mi se pomogne. Al’ nije to. Poznavala sam ja ljude iz mog okruženja. Čast izuzecima, ali jedni od njih su vam tako dobri prema vama bili – da bi s vama zadnji zalogaj podijelili, ali pod uslovom (javno neizrečenim) da vas ponize. Ili iz razloga da u njima vidite “veće od sebe”. Da u njihovoj veličini vidite svoju “malehnost”. Ovo možda i nije nešto plaho vezano za tu bivšu radnu koleginicu moga rahmetli muža (što mu se “brašno iz usta” otkazom koji mu je firma dala uzelo, pa je sad trebalo da ode u firmu bivšu svoju da mu se to “brašno baci u lice”). To je ono što me boli. To je ona suza što je kapnula u tišini hladne noći. O njoj sam vam već pisala. To je ono što me boli, i neda mrziti ikad ikog. Neda mrziti, jer mržnja je laž, jer sve što se bazira na laži nestaje i nekad prestaje. Ako ne prije, a ono čovjek je ponese sa sobom, svoju laž u grob (ili mezar), te ti nas laž njegova zajedno s njim napušta. Istina o njegovoj laži kad tad izađe na vidjelo. Prostor i vrijeme objasne sve. S vremenom i logikom stvari koje slijede sve biva servirano kao na dlanu. Samo nam se kaže. Laž je kula od karata.

Ja se Bogom jedinim kunem, da nikad nikog mrzila nisam, niti će Bog to, inšaallah, ikad dozvoliti da činim. I ovaj moj govor istine je iz ljubavi prema čovjeku i humanosti, i želje da humanost i ljubav zavladaju svijetom. Da bi se to moglo desiti, moramo svi prvo pogledati istini u oči (jer samo na istinskim osnovama se može graditi nešto trajno), sagledati besmislenost mržnje, priznati to sebi (ne moramo jedni drugima), oprostiti jedni drugima i krenuti u svijet kojeg će označiti ljudi, a ne granice kontinenata, država, ili kao kod nas u BiH, avlija. Ljudi, ljubav nam nije podarena da je čuvamo za sebe, nego da je dijelimo drugima – da bi i mi mogli ušićariti. Da bi je i mi mogli dobiti. Samim tim i osjetiti joj slast. Ovo je poruka ovog mog pisanja.

Pouke radi želim vam još nešto reći. To da mi muslimani iz Bosanske Gradiške nismo pružali nikakav:
organizovani otpor,
niti smo imali sa Srbima spor,
nismo ni pravili koridor;
pitanje naše, ako bi ga bilo, bilo bi: Hoćete li dogovor?!
“Mrzimo vas”, na nepostavljeno pitanje, dobismo odgovor.

Ovim gore napisanim sam vam željela dvije mudrosti kazati.
Prva je:
“Čovjek bez identiteta ni zahrđalog groša jednog ne vrijedi”;
a druga:
“Čovjek koji mrzi nije zdrav (a bolest uništava onog koga je snašla), jer mržnja je otrov koji šejtan ubrizgava u čovjeka da bi uništio mir u njemu. Mir duše i smiraj srca se zasniva na radosti upoznavanja s drugim i drugačijim i beskrajnoj ljubavi prema Bogu kao Tvorcu i ljudima kao Njegovim namjesnicima na Zemlji, u čemu je, i srž života, i korijen zdravlja čovjeka”.

Mreža (nastavak)

Ne rekoh li ja vama ranije da sam i ja nadrljala. Zbog mreža. Ostala na suhom – sasušeno praznog mozga i džepa. Zato sam se ja sjetila one dobre mreže – ribarske, te uzela ribarski konac, pa heklaj. K'o nekad. Stolnjak. Sve u cilju da sasušeno ispražnjeni mozak odmorim i tako ga pripremim za nove aktivnosti njegove. Ali, da počnem od početka. Zaboravila ja da čak i ribe bježe od mreže. Sreća što uzeh heklati s ribarskim koncem, inače se nikad sjetila ne bih. Kažem sad sama sebi: “Ti u mrežu sama plaćajući (internet) skačeš, a poslije – na besplatnom blogu plačeš”.
A evo i tog plakanja, glavnog razloga ovog pisanja ( a u vezi s temom, ranije načetom); čitaj dole:

Farbanja je više dosta. Skupo nas košta. Kad nas Dodik farba, košta toliko da podsjeća na rat – na onu ratnu nestašicu. A kad nas opet frizerka farba, košta nas praznog novčanika. Mene ne farbaju, a opet kriza. Riješila sam da je se riješim (krize). Prvo sam ukinula kablovsku – skupa mi, a imala sam ja i HAYAT- mrežu. I nju ukinula. Nemam je više. Gotovo.

Sjedila sam poslije za kompjuterom i pratila vijesti preko interneta; i to prekinula zbog saznanja o sasušeno ispražnjenom mi mozgu. Za novčanik sam i prije toga znala da je prazan. Dakle, kad sam prestala s tim što me koštalo sasušeno praznog mozga i džepa, pođoh ti ja kontati kud sa viškom vremena koje bih provela sjedeći u stolici: ili ispred kompjutera – prateći “internetvijesti”, ili u frizerskoj. I skontah: da provodim to vrijeme probavajući i ja da farbam. Blogovima. Dok me i to ne pođe koštati. Pošto sad mozak odmaram heklajući, nije loše da ga pođem oporavljati razmišljajući o mrežama, da ne promašim temu. Da ne bude u naslovu mreže a u biti heklanje. Doduše i ono na mrežu liči … Neće mi biti na odmet da biflam ponovo o mrežama, senilnost “fata” koga može. Sad navalila kao luda na mene. E, ne dam joj! “Ponavljanje je majka znanja”:

Kakvih sve ono mreža ima?! Kablovska, internetska, računarska, društvena, cestovna, željeznička, naftovodna, vodovodna, plinovodna, virtuelna, a čula sam i za onu kapilarnu (ne treba mi); ima, kažu, i ona nekakva neurološka (kako stvari stoje, znanje o njoj već sad mi nebi bilo od viška – zbog sasušenog mi, praznog mozga).

Odjednom mi sad i politika na um pade ponovo. Rekla sam da je zastranila. Pa u pravu sam. Nekad su se golovi u fudbalu brojali, a sad se priča o političkim golovima. Ako mi ne vjerujete, navešću vam imenom ljude koji su zastranili. Evo odmah dva imena: jedan se zove Vladar. Ne znam koliko ih je ispod njega (nad kojima vlast prosipa), te vam proizilazi da ne mogu znati ni je li on donji u toj svojoj vlasti. On vam živi u Drvengradu. Za moje znanje, to nije grad, al’ gradovi niču k'o pečurke; ne mogu ništa sa sigurnošću ustvrditi oko tog Drvengrada. Nebitno, ali to vam je Drvengrad, meni se čini blizu Srebrne planine je, ako ste za nju čuli.

Drugi moj političar-primjer živi u Laktašima (da li su Laktaši postali grad – ne znam. Puno je vremena prošlo od kad tamo nisam bila, u svojim Laktašima. Ovaj političar neće iz Laktaša, jer im je ime zvučno (Laktašima). Nije ni čudo, jer liči njegovom. On se zove Milozvučni. Baš je laktaš. Ali briga me za Milozvučnog, ja se sjetila nečeg drugog, interesantnijeg od njega. Onog na što smo zaboravili zbog mreža. Ovaj moj ribarski konac, što sa njim heklam ovaj stolnjak, me podsjeti na vrijeme kad sam bila mlada. Kad se heklalo i fudbal igralo. Sjećam se k'o sad kad sam isto ovako sa “ribarskim” heklala, sjedeći u onoj finoj sećiji što mi moj babo rahmetli napravio. U vremenu “rahatlukmreže”, kad smo mi žene ćaskale, smijale se i brojale “očice”, a iz druge sobe se čulo radosno urlikanje zaljubljenika TV-mreže, kad je Musemić dao go na prvenstvu prvoligaša. Šareno je bilo navijanje tad. Jedni za “Dinamo”, jedni za “Sarajevo”, jedni za “Crvenu Zvijezdu” (tako smo mi u Bosni zvali “Crvenu Zvezdu”).
Bilo ih je koji su gorili za “Želju”, a podosta ih izgorilo za “Partizan”. Banja Luka je imala “Borca”. Pa “Trepča”, pa dva “Čelika”, ali Banovići su legenda: oni imaju “Budućnost”. Ne mogu se ja više tih imena klubova sjećati. Ali znam šta hoću da kažem: Svaki klub je imao igrače što daju golove. Golova je bilo. A sad politički igrači daju golove. Iz dva kluba pucaju: iz Mostara, i iz Banja Luke (čitaj: Laktaša). Iz trećeg nema golova – za sad vodi laktaški klub, mostarski je sa poenom manje. Red je da i treći puca prema golu. Valjda će im obojici zakucati. U dvije utakmice. Nek’ bude demokratsko pucanje prema protivničkim golovima, pa će se i više “centarfora” isprobati oko golova.

Od ovih golova u mrežu, što mi se u sliku pretvaraju, ne mogu više ni heklati. A isheklala tek prvu mrežu (onu internetsku). Ostalo je još osam. To smo se u prošlom pisanju bili dogovorili da svako uzme mrežu blisku svojoj branši, te je obradi. Niko izgleda ne “uša”. Nema veze, kasnije ćemo ih obraditi zajedno, ako nas lopte sa suterena ne budu pogađale. Ali svejedno ćemo nastaviti kad ih se “kutarišemo”. Tamo gdje smo stali.
P.S.Kablovska (prevaziđena), kapilarna i neuronska mreža ne upadaju u onih devet što nam belaj prave. Ako smo zdravi, naravno. Pošto sam jednu (internetsku) trunčicu obradila, ostalo nam je, ponavljam, još osam da zajedno obradimo: računarsku ( o vezi između računara i načinu na koji oni dijele svoje resurse); društvenu (socijalnu, ono druženje na daljinski, bez da iza gostiju ostanu prljavi fildžani, čaše, ili suđe i pokoja mrvica na stolu); cestovnu ( o onim lijepim tunelima Sarajevo- Zenica, što su ih Austrijanci projektovali bolje nego svoje. Baš evropski. Ja ušla u jedan od dva i zablokirala na mjestu od ljepote njihove. Stvarno mi je bio toliki ugođaj unutra da su me jedva odande izvukli. Na sunce. Ljetos. Nebi ni uspjeli da me nisu zaplašili nedostatkom sunca u tom tunelu i da ću ostati bez D-vitamina tamo unutra. Izvinite me, ponavljam se od prošlog pisanja. Ja k'o papagaj. “Tepem” istu stvar cijelo vrijeme. Ma otkud mi pravo da vas tušim, nisam ja od onih koje morate slušati?!); željezničku (nju ćete obraditi bez mene, mene će tad boljeti glava); naftovodnu (pitaćemo Dodika da nam pomogne oko obrade ove mreže); vodovodnu ( o brananama što su čuvale od proboja u poplavljena mjesta, i prije i poslije poplava); plinovodnu (otići ćemo zajedno u zeničko naselje Klopče, da vidimo dokle se stiglo sa “koridorom 5 C”) i virtuelnu ( elektronski ćemo se povezati u mrežu, čak i sa državom ako hoće; pa da vidimo kako ćemo rizicima i resursima do profita).

Ja bih sad da odmorim malo. Zamisliću “mahalu i rahatlukmrežu” uz ćaskanje žensko – ženama, a muškarcima TV-mreža i prepucavanje oko toga čiji je tim bolji. Fudbalski. Banovići su legenda: oni imaju “Budućnost”.

Mreža

Sve se promijenilo. Hm … Sve se promijenilo otkad smo u jednu mrežu ulovljeni, druga nam se oko vrata svezala, treća nas rastavila, četvrta ogolila (poplavama), peta izbezumila, šesta umirila a sedma dokusurila. O mrežama pričam.

Prva (internet-mreža) nam je dala ovo: stanje – nadole; apetiti – nagore; djeca – poskočila; politika – zastranila; poslovi – zapetljali, a napredak?! On nam se unazadio. Obrazloženje slijedi: Za stanje nadole – promijenilo se za 180 stepeni, tj. što je bilo gore, sad je dole. O vrijednostima pričam. Što se tiče apetita nagore – oni su se propeli na prste da veći budu. Djeca – poskočila. I ona zbog ove prve (internet-mreže) prije vremena ostarila, pa sad slabo pamte. Mozgovi im isto kao kod staraca pretrpani informacijama. Pretrpani glupostima, pa sad nemaju gdje ugurati pamet. Politika- zastranila. Jedni lijevo, drugi desno, treći u sredini, a ovi okolo što su u kolu, slabo se za ruke drže. Krug se pravo iskrivio. K'o harmonika postao, i to kad je neuki u šake “lape”. Šestar nam fali, pa da to kolo poravnamo, zarad onog što je u kolu. Zarad srednjeg puta. Poslovi – zamršeni. Od silnih projekata nestali jedan u drugom. Kako je to uticalo na infrastrukturu, mislim da je suvišno komentarisati. Opis: zapetljani su poslovi. Ime “zapetljani” su dobili zbog promjene infrastrukture koja je prouzrokovana silnim projektima, jer su ti projekti direktno povezani s ovom prvom (internetskom), ali i sa ostalih osam mreža čiji sam broj već pomenula. Reći ću i koje su to mreže: naftovodne, plinovodne, vodovodne, željezničke, cestovne (sjetite se samo tunela i autoputa novonapravljenog – po evropskoim standardima. Čini mi se da je projekat – Austrija. Meni austrijski tuneli sivi, mrski brate, ali ovi naši novi, otkidaju, k'o da ih je Dembelija projektovala, a ne Austrija. Nek’ je i kod nas lijepo. Nešto.) i računarske. Ja sam obradila stanje prouzrokovano djelovanjem prve mreže, na vama je da svako odredi koja mreža je najbliža njegovoj branši, te je specijano istretira. Ja se volim pomalo i našaliti, ali sve je ozbiljno do specijalnog tretmana. Zaboravimo mi na riječ: specijalni tretman, nego se mi latimo posla. Svako u svojoj branši, vezano za mreže i negativne posljedice njih devet na nas. Nadam se da se sjećate šta su nam one uradile, svaka u svom domenu. Nisu one odgovorne, nego masovnost projekata. Da ne odem sad i do amandmana (pravo sam mahaluša postala, ali, eto, neću).
Da vam lakše bude, pomenuću jedan uspješan takav (pripadnik mreže što nas umirila, zbog ugođaja, cestovne) što će dohakat sitnim, mislim privatnim dioničarima “telecom-a”(vezan za tunel: Sarajevo – Zenica, autoput se podrazumijeva. Toliko sam oduševljena tunelima (ukopala se u njima), te su me jedva natjerali da izađem na sunce, zbog vitamina D). Mislim da sam ja već svoje odradila što se ovog tiče. Zar vas nisam usmjerila i gore navedenim poplavama, doduše – “metnute” su tamo brane ispred i iza poplava (nadam se da znate da ja o gornjem mom tekstu pričam, o četvrtoj mreži, onoj vodovodnoj). Bujrum sad i vi malo radite, a ja odoh spavati. Nastaviću (kad se dobro izodmaram) i sa vama još malo, nebil’ i zapjevali zajedno:”Radimo, radimo – relacije – gradimo, gradimo …”

Ja spavam. Ovo ja sanjam, u gornjem prvom snu, moje sad: Zbog mreža sam i ja nadrljala. Pričam o onom privatnom dijelu, samo mom (što ne ulazi u onaj udio što ga imam tamo s vama, u zajeničkom stanju). Ostala na suhom u mreži od sunca sasušenoj – sasušeno praznog, i mozga i džepa. U nedostatku akcije, skoknula u podrum po ribarski konac što sam ga na pijaci u Bosni prije desetak godina kupila. Nađoh ga. Stoji kako stoji u onom papiru kako je i bio. K'o da ga nikad niko ni pipnuo nije. Sad sjedim i heklam. Stolnjak. Sasušeni, mozak moj prazni, odmaram, pripremajući ga tako za nova saznanja. Rehabilitacija, a ne košta.