“Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada”, reklo se, govori se i reći će se, jer … to je stara narodna izreka. Reklo bi se – mudrost. Tako ti oni neki tamo, relativno davno, u jednoj bivšoj zemlji na brdovitom Balkanu, kopajući jamu drugom, zakopaše sebe i svoje narode zajedno sa svojim, u to vrijeme, neograničenim mogućnostima. Kako to oni sebi i svojim narodima smjestiše?! Vrlo lahko, a uz to vrlo naivno. Šta uradiše? Učiniše Bosnu i Hercegovinu državom koje najviše ima. Državom fenomenom. Kako?! Prokazavši svoje loše namjere prema njoj, a priznaćete da se loša namjera ne može imati prema nečemu (čitaj nekome, jer Bosna je živa) ako toga nema. Time su je samo osigurali kao pojavni oblik. Uz to, misleći da ignorišući jedan državotvorni narod mogu izbrisati njegovu domovinu, sapletoše se pa izdigoše islam i muslimane (uopšteno) iznad drugih vjeroispovijesti, te ispade da u Bosni i Hercegovini žive pravoslavci, katolici i Muslimani. Znali su oni to, ali njima je nacija ispred vjere, a nama muslimanima vjera ispred nacije, te nas tako samo počastiše ugledom, prema našem islamskom sistemu vrednovanja. Da stvar bude gora, ispadoše i slabi poznavaoci gramatike, a i to su ukabulili samo da Bosne nema. Ali ima Bosne. Što bi rek'o Josip Pejaković: “Kako, bolan, nema Bosne, a Neretva huči? Kako, bolan, nema Bosne, a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne, a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj – ide. Ide Sana, ide Sava, Ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one IDU, a ti ‘dje ćeš?”
Ali, da biste mogli razumjeti poruku ovog teksta, moraću vam ispričati jednu priču. Istinitu, da istinitija ne može biti. Prije toga ću vam samo reći da je riječ “Bošnjak” kao pojam riječ koja je rak rana onima koji su uvijek zijevali na Bosnu, jer u državi žive narodi, a musliman nije narod, nego pripadnik (pojedinac) islamske vjeroispovijesti. Znači u BiH su Srbi, Hrvati, pojedinci (Muslimani) i zalutali pojedinci (ostali). Ako im je ružno, tim pojedincima, nek’ idu kući. Da, ali kuća je tu, u Bosni. Šta nam to govori? Upućuje nas na pakleni plan nestanka većinskog naroda u BiH. Zato ta riječ, Bošnjak, nestade iz velikih i malih riječnika, te bi zaboravljena. Istina k'o istina, na se podsjeća, te bi nam se koji put od zaborava otrgla kad čujemo prezime Bošnjak.
A sad obećana, najistinitija priča: Ovako je to bilo. Bila jednom jedna Zemlja na brdovitom Balkanu u kojoj su ljudi voljeli čuda, te ti oni uvijek tražiše junake koji čuda “stvaraju”. Kad ih nije bilo, oni ih počeše izmišljati, što ih, dakako, odvede do mitova i vjerovanja u njih. E, sad, kad čovjek zna da je mit neistinita priča, uz to kolektivno prihvaćena, šta reći o kolektivu? Nazvati ga lašcem?! Ne ide, jer ne stoji. Pa kako onda okvalifikovati kolektiv, a ne slagati. Jedini ispravan odgovor je: PREVAREN, jer vladari njegovi, i svećenici njegovi, i učitelji njegovi ne obavijestiše taj svoj kolektiv da su te priče samo puste želje njihove. MIsleći da se istina može ućutkati, TI PRVI LJUDI KOLEKTIVA ućutkaše one što istinu znaše – što rušenjem aviona u kojima oni za svoju Bosnu nazad lete, što slanjem na robiju, što palicanjem, što potvorom, što ucjenom. Ućutkaše oni njih, ali istinu ne ućutkaše.
O kojoj istini ja to zborim?! O istini Bosne i Hercegovine i njenih građana Bošnjaka. Bosna je vjekovna država, te je, nje – BOSNE, bilo i 1918-e kad ono u Zagrebu osnovaše Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Proglasiše ga političkim predstavništvom tih triju naroda. Bošnjake-muslimane niko nije ništa pitao, niti dozvolio da išta sami kažu. To je bila godina kada je Srbija anektirala Crnu Goru. Dakle pričam o Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, pričam o tzv. Kraljevini Jugoslaviji (1918 -1941) u kojoj su Crnogorci i Bošnjaci gurnuti u jamu i zatrpani zemljom. Ali, kiseonik istine ostade u toj rupi i održa ih u životu. Pravda k'o pravda, hoće svoje, te ti oni i u toku Drugog svjetskog rata počeše izvirivati iz rupe nebi li ugledali kakvu mogućnost da se površine zemlje domognu. Ne znajući šta s njima, dobaciše im malo hrane u rupu, shvativši da su živi, ali ja se ovdje neću baviti crnogorcima, eno njih – oni se dobro bave sobom, ne trebam im ja. S toga ču ja eglendisati o ono malo hrane što Bošnjacima u rupu dobaciše: baciše im na tacni veliko M umjesto B ( na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, 29.novembar 1943.), kad time dobiše, čitaj: dobismo, za ratne zasluge u NOB-eu, jaje od noja metnuto na genocid počinjen nad nama, muslimanima, te iste godine, u Sandžaku i Istočnoj Bosni- kad ono četnici po Bosni klaše Hrvate, Bošnjake i druge narode, o čemu se u bivšoj Jugoslaviji nije smjelo ni naučno istraživati, ni pisati, ni svjedočiti. Dakle, četnici su prećutkivani, rehabilitovani, te s toga nije čudo što se genocid ponovo desio. Mislili su da im se opet može, krvožedne životinje. Tek od 1989-e se počelo pomalo šuškati među Hrvatima i Bošnjacima o stvarnim ljudskim gubicima, u toj kobnoj 1943-oj posebno. Dakle, kao nagradu za ratne nam zasluge “dotad” (do kraja novembra 1943.) i “odtad” (avans za zasluge koje ćemo steći do kraja rata (1945, mada se nije znalo koliko će godina rat još trajati) skuhaše otrovnu čorbu misleći da će je Bosna pojesti, pa u grob i ona s nama Bošnjacima leći (ne zaboravite da je Bošnjacima naziv Bošnjak ukinut davne 1906-e, a sami smo ga sebi vratili tek 27-og septembra 1993-e, ko će drugi, nego sam sebi?! Zar znajući to pljuvati po tim ljudima, tom Bošnjačkom saboru, pa tih 377 sabornika i 80 poslanika iz čitave BiH su nas iz rupe spasili, na svjetlo dana izveli?! To može samo lud Bošnjak, a svejedno je Bošnjak. Pa ko je Alija Izetbegović, ko može poreći istorijski značaj njegove ličnosti, a mrzio nikog nije, samo čast i obraz svoj i svih nas branio!? Sram bilo one pojedince iz SDA što, kasnije, čast i vjeru za pare prodaše, što oholo nos u nebo od sirotinje digoše, što ličnim, bijednim, dunjalučkim interesom svojim džemat rastrgaše, teško njima na Onom danu. Svi ljudi su grešnici, ali najbolji su oni koji se pokaju i ne ponavljaju iste greške. Stidim se, kakvih ima među nama. Gdje su makar pokajnici?! Vjernik i korupcija, pronevjera i ostale izdaje ljudskosti ne idu zajedno.
Ali, da se vratim svojoj tvrdnji da je Bosna i Hercegovina država koje najviše ima. Kojim argumentima ću potkrijepiti ovu moju tvrdnju?! Ima ih hejbet, ali ja ne mogu u nedogled pisati, te ću se morati ograničiti na samo tri:
1. Kraljevina Bosna ili Bosansko kraljevstvo je država koja je postojala na Balkanu još od druge polovine 14.vijeka. Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj (krunjen u Milama kod Visokog, današnji Arnautovići, 1377-e; pridodao je sebi ime Stefan, jer riječ “Stefan” ima značenje “okrunjen”, starogrč., a sintagma “kralj Srbljem” se odnosi na teritorij koji je priključio Bosni 1373-e i 1377-e); nikakve obaveze – niti prava nije imao prema lokalnim srpskim gospodarima, niti prema srpskoj pravoslavnoj crkvi.
Njegovo porijeklo je nekako i bosansko, i hrvatsko, i srpsko – kad se sve činjenice uobzire, a znajući da je postao bosanski ban sa samo 15 godina, kod mogućnosti izbora, ne ostaje nam ništa drugo nego konstatovati da je već kao dijete ispoljio sve osobine potrebne jednom dobrom, pravednom vladaru i razmišljati o tome koliko stamena ličnost je morao biti da bi sa svojih 15 godina dobio prednost nad ostalim mogućim kandidatima za bana (iako njegov otac, knez Vladislav, zbog bolesti, nije mogao preuzeti tu odgovornost, djed je zaobišao stvarni hijerarhijski poredak i dao vlast u ruke onom za koga je najviše vjerovao da će mu biti dostojan nasljednik, izabrao Vladislavovog sina, a svog unuka Tvrtka). O ljubavi kralja Tvrtka prema Bosni, a sigurno i o otporu njegove porodice (osim djeda, koji je vjerovao u unukovu inteligenciju i sposobnost rasuđivanja) prema izboru životnog puta (imajući u vidu kakvo je mišljenje o bosanskoj crkvi vladalo: da su heretici i patareni, ili pobunjenici), dovoljno govori to što ga je okrunio djed Crkve bosanske. To govori i o njegovom izboru vjerovanja u Boga. S druge strane, to što je sebe nazivao i kraljem “Srbije” je bila obična fikcija, koje je i sam bio svjestan, ali to je bilo zbog emotivnih razloga, zbog njegove bake Jelisavete. Ali, pustimo to, vratimo se granicama Bosne, koja je uglavnom kroz svoj “životni vijek živjela” u otprilike istim granicama, a tačno je da manja nego sad nije bivala, a veća jeste. Zbog toga, a i zbog ranije spomenute bake Jelisavete, uklapa se i ona priča o “kralj Srbljem”.
Ljubav prema njoj, BOSNI, koja je bila veća i od ljubavi prema majci, i prema bratu (koji su ga obadvoje, realno je reći, izdali: majka zbog ljubavi prema drugom sinu, a brat zbog svoje ljubomore na sposobnost brata Tvrtka koji je bio djedov ponos i dika, kojeg je slavni, ljudevni djed Stjepan I Kotromanić odabrao i povjerenje mu ukazao, iako je imao samo 15 godina), učinila je Bosnu politički stabilnom, ostvarila značajan kulturni i duhovni napredak, razdoblje njegove vladavine označila razdobljem razvitka: bosanskih gradova, trgovine, rudarstva, … pa čak se u Bosni, ubrzo nakon njegove krunidbe, krenulo s kovanjem zlata, a Ljiljanu našem, kralju Tvrtku, ta njegova ljubav prema Bosni je zalijepila vječnu titulu na čelo: Najjači vladar u povijesti srednjovjekovne Bosne. Bosnu je učinio najsnažnijom južnoslavenskom zemljom. Bosna nije iznevjerena, iznevjeren je Tvrtko. Šta je to Bosna imala više od drugih Zemalja. Imala je dušu. Imala je život u sebi. Živi žive osjete.
2. Bosna je Zemlja čiji su dušmani zbog nje izgubili i čast, i ljudsko dostojanstvo, i odrekli se pismenosti svoje u svom nastojanju da je makar slovom unište, kad već nisu mogli rukom. Kad ni to nije uspjelo kako je vrijeme odmicalo, desio se ponovo genocid nad Bošnjacima – muslimanima i katolicima, pa čak i nad pokojim Srbom koji je Bosnu u srcu nosio: u Srebrenici i Prijedoru, i zločini strašni širom BiH su počinjeni od srpske ruke (zbog lažiranja istorije i lažnog mita o nebeskom narodu, svome srpskom narodu su njihove vođe obraz okaljale, a mnoge iz tog naroda natjerale da mrze i ubijaju u ime srpstva. I to mogu nekako shvatiti, ali kako shvatiti crkvu i ubijanje nedužnih u ime pravoslavlja, kad znamo šta svaka vjera kaže o ubijanju nedužnih?! Ne, ne,takvi crkveni oci ne vjeruju u Boga, oni su naciju za boga uzeli. E, znači, taj “bog” će im na kraju i presuditi. Ono što me još više čudi je to da se desio UZP, jer za njega ni iza svoje logike ne mogu dokučiti ništa. Zna se da su Bošnjaci uvijek poštovali Hrvate, i da su Hrvati mogli puno više ušićariti od Bošnjaka takvih, koji ih gledaju sa strahopoštovanjem, nego od Bošnjaka na koje su poslali zmije, jer sad je tako: “Koga su zmije ujedale, i guštera se boji”.
Dakle, Bošnjaci su Srbe voljeli (jer su kulturološki posmatrano slični), a Hrvate poštovali, jer su ih smatrali uglađenima, većom gospodom od sebe, a uz to između Bošnjaka i Hrvata nije bilo direktnih konflikata, hoću reći Hrvati ih nisu izazivali, ponižavali, niti nad njima genocid ikad počinili. E, tu je bila greška, odstupio Bošnjak malo od svog ubjeđenja: “voli onog ko te ne mrzi, a poštuj onog ko to zaslužuje”, pa volio onog ko ga mrzi, a poštovao i onog ko zaslužuje i onog ko ne zaslužuje poštovanje.
Što se tiče povjerenja, i jedni i drugi, i Srbi i Hrvati su izgubili bošnjačko povjerenje. Dvadesettri godine Bošnjaci čekaju, žudeći da se povjerenje ponovo uspostavi, čak poduzimaju korake u tom pravcu, što je greška – jer nema temelja za gradnju povjerenja: nema izvinjenja ni s jedne, ni s druge strane. Ništa otud, ništa osim što uzimaju platu od države koju mrze i “pošto-poto” ruše, ne stideći se čak ni najbrutalnije odbaciti i najhumaniju želju za napredak zemlje za dobrobit svih njenih građana, ne stideći se poricati genocid ili UZP, mrziti toliko da se pojedinci raspadaju od mržnje, jer mržnja je u njima – njih muči, ne one koje mrze. Nemai zvinjenja, nema kajanja, veličaju se pred međunarodnim sudom osuđeni ratni zločinci, osmišlja se novi genocid, ili novi UZP, ili obadvoje; ili će ČOVJEK, BOŽIJI NAMJESNIK NA ZEMLJI, u korijenu da SASIJEČE ZLO. Svako u svojoj avliji. Vidim, kreće u tom pravcu, mašaAllah. Ljudi se bude. Znači, otišla čast, ljudsko dostojanstvo, pismenost, pobijen i protjeran narod, porušene džamije, jedna od prvih srušenih – ona moja lijepa u Liskovcu. Džaba, opet nikla nova, ista al’ čvršća i punija. Bogomolje su da neko u njima Boga moli, a ne da zjape prazne. Kad smo već kod toga da upitam Dodika: “Što ti bolan smeta ezan i riječi njegove: Bog je najveći … dođi na molitvu, dođi na spas!?
Dodiče, a sad da ti pojasnim: razglas je zbog toga da ljudi čuju i dođu (ako žele) da obave zajedničku molitvu, jer ona vrijedi više od pojedinačne. Kako će čuti ezan oni koji su udaljeni?! Cilj je da čuju svi koji pripadaju tom džematu (selu, dijelu grada, oni kojima je ta džamija najbliža). Zato razglas, zato pojačala. Mujezin poziva, a onaj ko hoće se dolaskom u džamiju odziva, onaj ko neće, nek’ se ne nameće govorom mržnje. Nek'se s pozivom na molitvu ne sprda, jer Bog na sve motri, a i neumoran je u davanju šansi ljudima da se poprave. Ali, Njegova je vlast nad svim, pa i nad tobom, Dodik. Vjerniku je malo dovoljno, samo ga ostavi na miru i u bogomolju mu ne diraj. Iskreni vjernici, pravovjernici, su svi od istog soja i isti su im korijeni. Od Adama (Adema, a.s. do posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.). Obs. A.s. znači: alejhissselam ( u prevodu na srpski: njemu pozdrav, a na bosanski: mir na njega, a jezičko-vjersko-semantički: nek’ počiva u miru, ili neka mu je lahka crna zemlja, ovisno o tome jesi li pravoslavne vjere ili islamske vjeroispovijesti. Pa ti sad, Dodiče, vidi tu strahotnu razliku! Dakle, i porušene džamije ponovo iznikoše, i Bosna stoji “đe” je uvijek stajala, naravno, Božijom Voljom, ne tvojom. U Bosni su uvijek živjeli ljudi koji su imali osjećaj za pravdu, te će Bosna Zemlja i ovaj teret iznijeti i korov iz sebe iščistiti. U to nema sumnje, jer Bosna je više od zaokružene teritorije. Bosna ima dušu. Ima život u sebi. Živi žive osjete. Oni bijeli nišani u Potočarima, Hambarinama, idr. plaše svojim autentičnim simbolom života, oni nišani govore svakom ko do njih dođe, to osjeti i musliman i onaj ko to nije. Nisu ono grobovi, k'o drugi grobovi. Bujrum svakom neka dođe i shvati o čemu pričam. Oni su nijemi šapat koji opominje svakog. Svaki za se. Čujan golom uhu. Dođite sami u Potočare, budite sami s šehidima, napričajte se s njima u miru. Nema straha od njih, to su ljudi kojima je raj (džennet zagarantovan). Tamo, u Potočarima, se već osjeti blizina za kojom čovjek čitav svoj život traga. Blizina Bogu, jedina blizina koja potpuni smiraj pruža.
“Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio čitav svijet, a ko spasi jednog nevinog čovjeka, kao da je spasio čitav svijet”, stoji u Kur'anu. Neki bi sad da mijenjaju Kur'an, za kojeg je Bog u njemu samom, dakle – u tom istom Kur'anu obećao da će ga On čuvati od promjena. Ti neki bi, radi svojih bijednih ovosvjetskih interesa, da prikažu islam suprotnim od onoga što on jeste. Islam je u biti vjera mira, tolerancije i suživota sa drugim i drugačijim. To su naše komšije drugih vjera uvijek i znale. Bosna Zemlja pamti dobre stare Bošnjane svoje (što bijahu različitih vjera, a uvijek u miru: k'o ono u hadisu Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.w.s.(Božija milost i mir na njega), gdje stoji da je komšija komšiji preči nego brat (jer komšija je tu, blizu, da u pomoć pritekne, a brat može biti i daleko).
Šteta je što su ljudi, općenito, prestali da njeguju komšijske odnose, zbunjeni ovim naglim razvojem tehnologije. Pričam o uticaju tehnologije na vrijednost društva, o mnogobrojnim i raznim implementacijama nove tehnologije koje iziskuju nova etička pitanja. To diktiranje novih etičkih pitanja neće mimoići ni narode u BiH, jer je BiH država koje najviše ima: Ima dušu, živa je, a živ živog osjeti; BiH je država koja ima puno više stanovnika nego što ijedan popis može pobrojati, te s toga ima nestvaran BDP per capita. Kad bi se to sve uobzirilo i nekakve proporcije u odnosu na to odredile ispalo bi da mi Bošnjaci, Srbi i Hrvati živimo od have, ljubavi i mržnje. Zbog novih etičkih pitanja koja nas obavezuju, koja spomenuh ranije, i zbog buđenja moralno-etičke svijesti kod zavedenih građana BiH za očekivati je da ubrzo shvatimo da je bolje imati mir i para, nego mržnju i samodopadljivog vladara. I opet, iznova, svim BH-građanima, naša Bosna- država koje najviše ima. BiH je fenomen država. Ona ima jedan narod koji ne zna da mrzi… nikad … čak ni onda kad mu ubiješ djecu, muža ili ženu, pobiješ sve da ni kalema od loze mu ne ostane, ni onda kad godinama traži i iskuplja kosti svojih najdražih po smrdljivim mrtvačnicama, hoda k'o hablek od institucije do institucije, kad mu se u lice smiju predstavnici druga dva naroda koji sjede u Predsjedništvu BiH i k'o biva vježbaju svoju veličinu kočenjem tako da se bez njih ništa ne može, pa ni ganjati pravda za mrtve, a nije ih stid slušati laži o tome da je tretman koji se pruža pritvorenom generalu Mladiću (koji je imao moralnu i svaku drugu obavezu da štiti sve građane bivše SFRJ, a ne da genocid sprovodi) u Hagu loš, koji tamo ima i ljekare, i lijekove, i sve drugo što mu na pamet pasti može, sve osim slobode kretanja. Šta su žrtve genocida dobile i imale kad im je on slobodu oduzeo?! Đubre pokvareno, pa ja bih da sam, ne daj Bože, on, izdahnula, ne bi mi sud trebao da me kazni, sama bih kaznu prizivala, tugujući za žrtvama palim zbog moje gadne duše što izda gadne naredbe, bojeći se pravde Božije. Srce bi mi puklo i od jada,i od stida, i od straha, pa taman da sam tek evo sad, ne daj Bože, shvatila da su zbog moje naredbe ljudi postajali neljudi. U tom kontekstu žrtve su irelevantan faktor cjeline. Pustimo na trenutak ubijene u Potočarima, njima je dobro, Bog zna da im je dobro, a i vjernici.
Sad bih da pričam o preživjelim žrtvama genocida koje je dželat u tugu zavio. O njima ja pričam, na koncu i o sebi – ni trunke mržnje, samo tuga, duboka tuga i jad zbog svega što nam se izdešavalo. Mi to ničim i nikad nismo prouzrokvali, nije bilo čak ni: “pomakni se malo”, a kamoli poganih nakana. Vrlo dobro znam: da rata nije bilo u BiH, da je BiH odmah postala demokratska građanska država (koja garantuje sva prava i slobode, posebice vjerska sloboda je bila važna Bošnjacima-muslimanima jer, da ne lažemo jedni druge, komunizam je bio totalitarni sistem), za kakvu smo se i založili izlaskom na referendum, mi Bošnjaci bi ostali isti onakvi kakvi smo do tad bili: poslušni. Nismo mi narod koji voli kavgu zametati, a kad već moramo započnemo je u svojoj kući, nikako u tuđoj. Sve nam se može pripisati, ali nedostatak respekta prema drugom ne. Otišli smo toliko daleko u tome ( da drugog i drugačijeg iritirali nebi) da smo dozvolili da izgubimo samopoštovanje i, naravno, to nam se kao bumerang vratilo u vidu prezira i mržnje tih drugih. E, sad smo za njih k'o biva ekstremni, jer koristimo slobodu da se oblačimo kako hoćemo (po vjerskim propisima, ako želimo), jer slobodno pozdravljamo jedni druge islamskim pozdravom (naravno, ne u mojoj Gradišci, jer tamo ima još mraka koji pojede insana), jer ne idemo kradomice u džamiju, ne lažemo da ne klanjamo 5 vakata namaza. Na koncu, hvala mojim dušmanima, niko mene ne osvijesti vjerski bolje nego njihov pristup meni kao čovjeku. Hvala Allahu Čijim emerom, a Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim sevepom, mi se otvori prava, istinska spoznaja o misiji čovjeka na zemlji: i onog što zlo uzgaja i onog što dobro sije, a zlo iskorjenjuje. I onaj što zlo sije i uzgaja u službi je istine i nauke, kad bi on samo znao. Kad bi znao da dobri ljudi crpe najveće znanje i iskustva upravo iz susreta sa zlom. Zlo je tu da proširi perspektivu dobru, onda kad dobra bude manjak. A zna se gdje će biti vječno boravište velikih grešnika, nepravednika, nasilnika. Isto kao što se zna prema kakvom boravištu u vječnosti idu oni koji dobra djela čine, pravedni, nenasilni, dobri ljudi.
3. Ja znam da je Bosna i Hercegovina država koje najviše ima zato što sam svojim sopstvenim očima vidjela kako Bošnjaci-muslimani ljube hrvatsku zemlju kad živu glavu do nje donesu, bježeći od svoje bosanske, bježeći od smrti, a ponajviše bježeći od straha, jer strah … to je najgore. Nema jačeg osjećaja od straha: od njega se može zaboraviti i dijete, i otac, i majka, i muž, i brat i sestra. Toliko je taj strah gadan, da kad ga jednom preživiš više ga nikad ne možeš osjetiti. Zato će BiH biti za vijeke vjekova, i zato je ona fenomen, a njeni konstitutivni narodi i ostali (a zbilja je i najlakše, a i najispravnije reći “građani”, jer svejedno smo svi kad odemo negdje u svijet “bosanci”, jer iz Bosne dolazimo, džaba kavga oko, i busanje u prsa: Hrvat, Srbin, Bošnjak, jer “nema ha Švedo, ha Srbin, ha Rom, ha Hrvat, ha Bošnjak”- ako imaš švedski pasoš prihvatio si da budeš Šveđanin. Kako je to jednostavno, jer je logično. U nas u BiH je sve iza pameti i u stilu “može nam se, šta je za nas plaćati tri predsjednika države i tri-četiri državna aparata?” Nismo mi sirotinja k'o druge države, da se stisnemo. Zar to nije najjači argument za to da smo država koje najviše ima?! Zato me nije stid što je Bošnjo vjerovao Hrvatu, pa u Novskoj ljubio zemlju, a u putu za Zagreb skont'o da je gusto sa Hrvatima, te se poneki usr.. od straha, neki tvrdoglavo odlučio otkriti način da se domogne Bosne i tamo mobiliše, a neki iz neznanja zaglaviše u HVO, pričam o građanima BiH, o nama koji smo islamske vjeroispovijesti. Naravno da su svi muslimani koji žive u Hrvatskoj, porijeklom Bošnjaci, kao i svi ostali građani Hrvatske koje niko nije prisilio da u njoj žive,trebali i bili dužni braniti granice zemlje čiji su građani. To je građanska dužnost, isto kao i onom Bošnji i inom izbjeglici ili useljeniku u Švedskoj što je dužnost da brani Švedsku kad bi, ne daj Bože, to bilo potrebno. To je logičan slijed. To je prihvatanje odgovornosti. To je uzimanje, pa vraćanje. To je balans koji neda čovjeku posrnuti. Čovjek koga se progna nije u stanju da izbalansira svoj život, jer mu nije ostavljeno ni vremena, ni prostora. Zato su sve izbjeglice očajne. Ovo sam ispričala da bih objasnila zašto je potrebno ispričati svu istinu o zbivanjima u BiH, i da bih upozorila na to da što se prije čovjek suoči s istinom, lakše je podnese – ma kako surova ona bila. A prevariti, hoću reći sažvakati je, svi moramo radi psihičkog zdravlja. Ljudi ne mogu progutati tugu i jad, a i ko proguta mora to kad tad iz sebe izbaciti – oni moraju o tome pričati, da ih ne bi ugušilo. Dođe bol, bol u duši, obuzme čovjeka i počne ga gušiti; neko se bori s njim dugo i on (bol) ga na kraju slomi. Čovjek ode nečujno, ne ostavivši objašnjenje o tome zašto mu je srce “prepuklo”. I ne treba se bojati istine ni o sebi, ni o drugima koja ispliva na površinu, daleko opasnija za sve nas je ona o kojoj se ćuti. Lagati i poricati istinu je pogubno po onog ko laže i poriče istinu, prema Božijem zakonu.
I zbog ratnih stanja,
i ljudskih izdanja,
i usnule bebe
što od straha zebe –
nestat’ neće sabur u Bošnjaka,
al’ će ostat’ njemu volja jaka:
čuvat’ Bosnu k'o zjenicu oka,
dobro c'jenit’ nijemog svjedoka:
Potočare i šehidske duše;
nedat’ nikom da im mir naruše.
Iskustvo nas pritiskalo bolom,
opasalo sa životnom školom,
te nas niko više varat’ neće,
pa makar nas i ne zvali: “cv'jeće”
Nek’ smo bili naivčine teške,
sami išli do svog groba pješke.
Ima ove tuge sve do neba,
ali mrzit’ nikoga ne treba.
Pravdu tražit’ dug je nama svima,
da je ima, pokazat’ onima
što prkosno i oholo hode
putevima koji paklu vode.
Zbog svega ovoga što dosad kazah, Bosna i Hercegovina jeste država koje najviše ima. Da nema protuargumenata ovoj mojoj tvrdnji dovoljan je dokaz to da iz svakog argumenta od ova tri koja sam navela izviru novi argumenti, isključivo argumenti. Da nema protuargumenata dovoljan je dokaz to da Bosna nije poklekla pred silom kakva nikad više neće biti moguća za sprovođenje nad Bosnom od strane njenih neprijatelja. A i da su je na Higsove bozonske čestice (sitnije od atoma) razdijelili, opet bi BiH bila zemlja koje najviše ima, jer jedan narod je toliko voli, da kad bi se bozonske čestice drugih naroda približile njegovim česticama, obuzeo bi i njih plamen ljubavi. Znajući da se tijela na toploti šire, nema vam druge nego povjerovati u to da je BiH država koje najviše ima. Uz to Bosna ima jedan narod koji je dokazao da zna voljeti drugog i drugačijeg, a mrziti ne zna. Ima Bosna i jednu nacionalnu manjinu za koju pouzdano znam da ne zna mrziti, a lahko voli. E, još kad se svedemo na pojedince u društvu, odnosno kad budemo kompaktno društvo u kojem sva prava uživaju i pojedinci i različite skupine naroda, biće Bosne još više. One po mjeri svima.
P.S. Ljudi su u potrebi za Bogom, Onim Čijom Voljom postoje. Zato oni koji Njega ne obožavaju, za boga svoga uzmu ili zlato (novac), ili naciju, ili ideologiju, ili glumca, pjevača, vođu, … pohlepu za vlašću nad drugim …
Države ne propadaju, ljudi propadaju. Propadaju oni kojima je oholost njihova učinila zemlju tijesnom, opskrbu nedovoljnom. Države ne propadaju, mogu samo propasti ljudi koji u njima žive. Oni od njih koji ne znaju da je Zemaljska kugla dovoljno velika i po mjeri svih svojih stanovnika. Oni koji to znaju, jedva čekaju da dođe vrijeme u kojem će se svi ljudi svijeta, zadovoljni, skupiti “pod jednim kišobranom”. Tada će zlo biti potpuno iskorijenjeno. A dotle, bilo bi dobro da svako od nas ostvari komunikaciju sa svojim bitkom: DUŠOM. U njoj su odgovori na nejasna pitanja.
Ajša piše 