Kakvo nam je razmišljanje, takvi su nam i životi

“Kakav narod takve i vođe”, izreka je stara. Istinu je rekla. A koja je ta istina i u čemu se otjelovljuje u BiH, kao i u dvjema susjednim državama čija ju “usta žvaću”?! Istina je da se BiH konstantno čini nepravda od tih dviju susjednih država, jer one se ne zadovoljavaju samo žvakanjem. Žvakanje im istrugalo želudac, one bi da više jednom progutaju to što im je u ustima, ali … postoji problem: skroz suženo ždrijelo, “usko grlo”. Što je žvaću, što bi da je progutaju?! Nedostatak KRITIČKOG RAZMIŠLJANJA. Tačnije, nema ga.

Ako čovjek želi uspjeh, on mora prići problemu tako što će iznuditi više rješenja za njega. Tu već postoji šansa da to rješenje može biti i pravo. Šta znači pravo?! Pravo ne može biti ništa drugo nego ispravno, ako se radi o rješenju. Šta znači ispravno?! Ispravno kao pojam i djelo ne ide na štetu nikom. Šta ja ovdje trabunjam?! Pričam o odsustvu logičke obrade informacija koje smo prikupili od nesretnih 90-ih do danas. Je li moguće da je vlast, da je visokopozicioniran čovjek u vlasti nezasitan u svojoj gladi za više, u svom oholom nametanju sebe (krijući se iza nacije, zbog svog kukavičluka), a ponajviše u svojoj strasti za vlašću?! Čini mi se da jeste. Čini mi se i da su neki moćnici u Europi, u posljednje vrijeme, namjerno “proizveli” negativnu energiju u svojim društvima, sve u želji da se vrate u SREDNJOVJEKOVNI POLITIČKI SISTEM, dakle – FEUDALIZAM. Znači, i njihovo kritičko razmišljanje je u ćorsokaku. To je velika greška. Zašto? Prosto zato što su svi sistemi i ideologije koji su propali o sebi rekli da su potrošeni, jer ih je razvoj ljudske misli pretekao. Živimo u vremenu koje zahtijeva slobodu čovjeka da se odredi i zauzme stav. Takvo vrijeme je prebrzo da bi moglo osigurati vazalski odnos u bilo kojem društvu, bilo kojoj državi. Pričam o informativnom društvu, pričam o brzom protoku informacija. Ono se poklopilo sa prodorom demokratije u svijetu. Ova sprega, demokratije i čovjekove mogućnosti da proslijedi informaciju momentalno, jednostavno isključuje strah. Ne ostavlja mu prostora, a u svim dosadašnjim sistemima strah narodnih masa, koje su iz različitih razloga bile u inferiornom položaju u odnosu na vladara (najčešće zbog siromaštva), bivao je osnovna poluga vlasti. Ljude je mogao zaštititi samo vladar. Nema više jednoumlja, niti ga više može biti. To je bar jasno. A jasno je i da se ponuđenim rješenjima za probleme mora i može prilaziti samo sa argumentima i protuargumentima, pa koje rješenje ima najviše argumenata za svoju ispravnost neka bude usvojeno. Za to treba kritički pristup prvo prema sebi i svom znanju, a onda i prema tuđem: više glava – više pameti. A sa puno pameti koje jedna drugu kontrolišu se ostvaruje napredak. Podmetanje stupice jednih drugima samo usporava put ka blagostanju. Bez istog aršina prema svakom nema pobjede koja neće biti poražena, jer nezadovoljni ljudi ne mogu biti mirni. A zadovoljni mogu biti samo ako se svima sve mjeri istim aršinom, pa “kom obojci, kom opanci”, sve prema zaslugama.

Opet ćete se sigurno pitati: “O čemu ona to?” Pa evo da dam kratak i jasan odgovor, onaj s početka ovog pisanja: “Kakav narod, takve i vođe”. To je istina, a vidimo svi kakva nam je, u BiH i susjednim državama. E, sad, nisam odgovorila na ono drugo: “U čemu se otjelovljuje ta istina o BiH i dvjema susjednim državama koje je žvaću?” Otjelovljuju se u sveopštoj nesreći sve triju država. Jel’ se kojoj susjednoj državi što Bosnu i Hercegovinu žvaće perspektiva otvorila, jel’ cilj do sada ostvarila?! Uzalud genocid, UZP, dva protiv jednog: kontinuitet mržnje, prezira, ismijavanja?! Šta se promijenilo? Žvaka u ustima (BiH) izgubila slast, guma k'o guma ne topi se, dakle – nema se kud nego izvaditi iz usta. Ma i ako se bude gadila prstima pri vađenju, opet je guma. I kad se ispljune, opet je guma. Zar zbog ono malo slasti s početka žvakanja (žvake)?! Žvakanje žvake je navika, strast. Umaranje usta. Ne donosi ništa, a žvaku deformiše. Destruktivno djelovanje.

Što se savjest kasnije probudi, breme će joj biti sve teže, a probudit’ se mora. Mislim na ljude, oni su većina. LJUDI IMAJU SAVJEST. A one druge smrt će probuditi. Umro Tuđman, umro Milošević, presudio sebi Koljević, Praljak, Arkan ubijen od onakvih kao i on, i Alija je rahmetli, i Tihić, i general Alagić, i … Šta su ponijeli sa sobom?! Ništa osim svojih djela. Ništa osim istine o sebi.

Kakav život živi general Mladić, Biljana Plavšić, Krajišnik, … a bili su, nekad – viđeni među ljudima. Oni. Žrtve sopstvenih zabluda, a to je, priznaćete, najbolnije iskustvo. Sve što sada osjetiti mogu je očaj. Izvucimo pouku, volimo ljudskost – osvijetlimo svojoj djeci i unučadi put da vide u kom smjeru ići da bi ostvarili život dostojan čovjeka. Svoj djeci, našoj djeci: i mojoj, i tvojoj i njegovoj (njenoj).
Sve nesreće zbog tijesnog ždrijela (čitaj: uskogrudnosti, tumači: kratkovidosti, a počni: kritički razmišljati).

Pravda za sve je garant stvarnog uspjeha i sreće. Za nju treba više pameti, a nje nema bez KRITIČKOG RAZMIŠLJANJA.
Kakvo nam je razmišljanje, takvi su nam i životi.

Raspamećeni Dodik pokušava svojom drskošću, beskrupuloznošću i zlom namjerom nagurati Bošnjacima soli u rane da ih produbi i golemo raskrvari, nebi li se i oni raspametili

Oprez! Šta više Dodik može reći da ne povrijedi čovjeka, ljudsko biće koje je po prirodi osjećajno? Odgovor je: ništa. Kad govori ono što misli, vrijeđa Bošnjake, kad govori ono što smisli vrijeđa čitav ljudski rod, a Srbe najviše, jer … on samo laži smišlja, a svom narodu obećava ono što i mala djeca mogu skontati da ne može ispuniti sve da hoće. Daleko je on od bilo kakvih htijenja, osim onih da mu njegov narod bude roblje, kojem će ogrjev za zime biti vatra koju bljuje po pravima drugog naroda, a hrana krv koja tom narodu iz rana, koje on uvijek i iznova raskrvavljuje, curi. I naravno, puni džepovi za dasu koji je usnio da je faraon.

Zašto ja, zašto ti, zašto bilo ko da osjeti ovu oštru bol? Ovog Dodika ću ja tužiti za Genocid nad mozgovima, nad srcima, nad dušama, a prije toga neko ga mora zaustaviti. Ja ne mogu, ali znam KO IMA NAJVEĆE PRAVO DA TO URADI, Njega ću zamoliti za pomoć: “Bože, molim Te svim Tvojim najljepšim imenima, Zaustavi nasilnika Dodika, ne dozvoli mu više da robovima Tvojim gazi po dušama. Amin. Smiluj nam se, Bože, Najmilostiviji od milostivih. Amin. Zaštiti nas, Bože, od svih Tvojih neprijatelja. Amin. Mi nemamo druge neprijatelje osim onih koji su neprijatelji Tebi i Poslaniku Tvome, zato nam oprosti grijehe naše i smiluj se na nas. Amin.

Poslije onog šta nam rade od ranih 90-ih, pa sve do današnjeg dana, iživljavaju se na nama, mi nemamo kud: ili ratovati, ako se ova psihička tortura nastavi, ili će nam, insaAllah, dragi Bog pomoći da ovo zlo koje na nas juriša, zaustavimo i otjeramo od sebe na neki drugi način. Allahu je lahko, Kaže: “BUDI”, I ONO BUDE. Bože, olakšaj nam stanje i skini breme sa nas, Amin. Ti znaš da je ono teško. Ti znaš da nas ima puno na čiju su pradjedovinu, očevinu i lično stečenu imovinu okačili srpsku zastavu, a nad nama torturu vršili, nekima pobili familiju, nekima rodbinu, neke silovali, neke pobili, a nekima uradili sve od toga. Neke otjerali, neke protjerali, neke robljem učinili. Ti znaš i ono skriveno i ono na javu iznešeno, pa nam pomozi protiv nasilnika. Amin. Bože, ti znaš da je nezasitnom od činjenja nepravde uvijek malo zla koje ljudima nanese, pa bi i tu srpsku zastavu u predsjedništvo BiH da unese – da prkosi i Bogu i ljudima kojima je najvažnija zastava zastava ljudstva. Da smo makar mogli zaboraviti šta smo preživjeli pod okriljem te zastave sa četiri s, pa da ne marimo: krpa, krpa, zar od nje da boli?! Ali Ti Znaš, a ja ne znam. Ti razotkrivaš svu bijedu zlotvora puštajući ih, naizgled, da rade šta hoće. Ti skidaš koprenu sa očiju čovjeka, a nečovjeka ostavljaš vezanih očiju da gladan optrči svoj životni krug oko mlina u kojem je žito, a on misli da leti nebeskim prostranstvima. To je tvoja kazna njemu: s dozvolom Tvojom ostaje taoc sopstvenih zabluda. Hvala ti što si nam ga primjerom za pouku učinio.

Hvali ti, Bože, što si vjernike razumom obdario. Hvala ti, Bože, na svemu što si mi dao, a i na onom što si mi uskratio, da bi me od propasti sačuvao. Hvala ti, Gospodaru svih svjetova, što si me sačuvao od mene same. Hvaljen da si Ti!

Neće nas Dodik raspametiti, neće nas povući za sobom u ponor! Sačuvaj nas, Bože! Amin. Neće nas zlo više dotaći, jer Si nas Poučio kako se od njega brani.

Oprez! Moguće je direktno ispisati sinonime za Dodika, najmanje 11 njih, punim imenom i prezimenom. Neće im, svejedno, ni jednom od tih “Dodika”, što ženskih – što muških, poći za rukom da nas raspamete. Ni nas, ni one mnogobrojne, druge, što svoju domovinu BiH vole; ako ne nju, a ono ljudstvo. Ima Bosne, ima nas. Dosadašnje iskustvo nam otkriva da nit'će nje, nit’ nas nestati. Hvala Bogu, IMA LJUDI: POLAKO SE BUDE – jedni iz kome, jedni iz dubokog sna.

Bosna i Hercegovina je država koje najviše ima, fenomen u svijetu

“Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada”, reklo se, govori se i reći će se, jer … to je stara narodna izreka. Reklo bi se – mudrost. Tako ti oni neki tamo, relativno davno, u jednoj bivšoj zemlji na brdovitom Balkanu, kopajući jamu drugom, zakopaše sebe i svoje narode zajedno sa svojim, u to vrijeme, neograničenim mogućnostima. Kako to oni sebi i svojim narodima smjestiše?! Vrlo lahko, a uz to vrlo naivno. Šta uradiše? Učiniše Bosnu i Hercegovinu državom koje najviše ima. Državom fenomenom. Kako?! Prokazavši svoje loše namjere prema njoj, a priznaćete da se loša namjera ne može imati prema nečemu (čitaj nekome, jer Bosna je živa) ako toga nema. Time su je samo osigurali kao pojavni oblik. Uz to, misleći da ignorišući jedan državotvorni narod mogu izbrisati njegovu domovinu, sapletoše se pa izdigoše islam i muslimane (uopšteno) iznad drugih vjeroispovijesti, te ispade da u Bosni i Hercegovini žive pravoslavci, katolici i Muslimani. Znali su oni to, ali njima je nacija ispred vjere, a nama muslimanima vjera ispred nacije, te nas tako samo počastiše ugledom, prema našem islamskom sistemu vrednovanja. Da stvar bude gora, ispadoše i slabi poznavaoci gramatike, a i to su ukabulili samo da Bosne nema. Ali ima Bosne. Što bi rek'o Josip Pejaković: “Kako, bolan, nema Bosne, a Neretva huči? Kako, bolan, nema Bosne, a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne, a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj – ide. Ide Sana, ide Sava, Ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one IDU, a ti ‘dje ćeš?”

Ali, da biste mogli razumjeti poruku ovog teksta, moraću vam ispričati jednu priču. Istinitu, da istinitija ne može biti. Prije toga ću vam samo reći da je riječ “Bošnjak” kao pojam riječ koja je rak rana onima koji su uvijek zijevali na Bosnu, jer u državi žive narodi, a musliman nije narod, nego pripadnik (pojedinac) islamske vjeroispovijesti. Znači u BiH su Srbi, Hrvati, pojedinci (Muslimani) i zalutali pojedinci (ostali). Ako im je ružno, tim pojedincima, nek’ idu kući. Da, ali kuća je tu, u Bosni. Šta nam to govori? Upućuje nas na pakleni plan nestanka većinskog naroda u BiH. Zato ta riječ, Bošnjak, nestade iz velikih i malih riječnika, te bi zaboravljena. Istina k'o istina, na se podsjeća, te bi nam se koji put od zaborava otrgla kad čujemo prezime Bošnjak.
A sad obećana, najistinitija priča: Ovako je to bilo. Bila jednom jedna Zemlja na brdovitom Balkanu u kojoj su ljudi voljeli čuda, te ti oni uvijek tražiše junake koji čuda “stvaraju”. Kad ih nije bilo, oni ih počeše izmišljati, što ih, dakako, odvede do mitova i vjerovanja u njih. E, sad, kad čovjek zna da je mit neistinita priča, uz to kolektivno prihvaćena, šta reći o kolektivu? Nazvati ga lašcem?! Ne ide, jer ne stoji. Pa kako onda okvalifikovati kolektiv, a ne slagati. Jedini ispravan odgovor je: PREVAREN, jer vladari njegovi, i svećenici njegovi, i učitelji njegovi ne obavijestiše taj svoj kolektiv da su te priče samo puste želje njihove. MIsleći da se istina može ućutkati, TI PRVI LJUDI KOLEKTIVA ućutkaše one što istinu znaše – što rušenjem aviona u kojima oni za svoju Bosnu nazad lete, što slanjem na robiju, što palicanjem, što potvorom, što ucjenom. Ućutkaše oni njih, ali istinu ne ućutkaše.

O kojoj istini ja to zborim?! O istini Bosne i Hercegovine i njenih građana Bošnjaka. Bosna je vjekovna država, te je, nje – BOSNE, bilo i 1918-e kad ono u Zagrebu osnovaše Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Proglasiše ga političkim predstavništvom tih triju naroda. Bošnjake-muslimane niko nije ništa pitao, niti dozvolio da išta sami kažu. To je bila godina kada je Srbija anektirala Crnu Goru. Dakle pričam o Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, pričam o tzv. Kraljevini Jugoslaviji (1918 -1941) u kojoj su Crnogorci i Bošnjaci gurnuti u jamu i zatrpani zemljom. Ali, kiseonik istine ostade u toj rupi i održa ih u životu. Pravda k'o pravda, hoće svoje, te ti oni i u toku Drugog svjetskog rata počeše izvirivati iz rupe nebi li ugledali kakvu mogućnost da se površine zemlje domognu. Ne znajući šta s njima, dobaciše im malo hrane u rupu, shvativši da su živi, ali ja se ovdje neću baviti crnogorcima, eno njih – oni se dobro bave sobom, ne trebam im ja. S toga ču ja eglendisati o ono malo hrane što Bošnjacima u rupu dobaciše: baciše im na tacni veliko M umjesto B ( na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, 29.novembar 1943.), kad time dobiše, čitaj: dobismo, za ratne zasluge u NOB-eu, jaje od noja metnuto na genocid počinjen nad nama, muslimanima, te iste godine, u Sandžaku i Istočnoj Bosni- kad ono četnici po Bosni klaše Hrvate, Bošnjake i druge narode, o čemu se u bivšoj Jugoslaviji nije smjelo ni naučno istraživati, ni pisati, ni svjedočiti. Dakle, četnici su prećutkivani, rehabilitovani, te s toga nije čudo što se genocid ponovo desio. Mislili su da im se opet može, krvožedne životinje. Tek od 1989-e se počelo pomalo šuškati među Hrvatima i Bošnjacima o stvarnim ljudskim gubicima, u toj kobnoj 1943-oj posebno. Dakle, kao nagradu za ratne nam zasluge “dotad” (do kraja novembra 1943.) i “odtad” (avans za zasluge koje ćemo steći do kraja rata (1945, mada se nije znalo koliko će godina rat još trajati) skuhaše otrovnu čorbu misleći da će je Bosna pojesti, pa u grob i ona s nama Bošnjacima leći (ne zaboravite da je Bošnjacima naziv Bošnjak ukinut davne 1906-e, a sami smo ga sebi vratili tek 27-og septembra 1993-e, ko će drugi, nego sam sebi?! Zar znajući to pljuvati po tim ljudima, tom Bošnjačkom saboru, pa tih 377 sabornika i 80 poslanika iz čitave BiH su nas iz rupe spasili, na svjetlo dana izveli?! To može samo lud Bošnjak, a svejedno je Bošnjak. Pa ko je Alija Izetbegović, ko može poreći istorijski značaj njegove ličnosti, a mrzio nikog nije, samo čast i obraz svoj i svih nas branio!? Sram bilo one pojedince iz SDA što, kasnije, čast i vjeru za pare prodaše, što oholo nos u nebo od sirotinje digoše, što ličnim, bijednim, dunjalučkim interesom svojim džemat rastrgaše, teško njima na Onom danu. Svi ljudi su grešnici, ali najbolji su oni koji se pokaju i ne ponavljaju iste greške. Stidim se, kakvih ima među nama. Gdje su makar pokajnici?! Vjernik i korupcija, pronevjera i ostale izdaje ljudskosti ne idu zajedno.

Ali, da se vratim svojoj tvrdnji da je Bosna i Hercegovina država koje najviše ima. Kojim argumentima ću potkrijepiti ovu moju tvrdnju?! Ima ih hejbet, ali ja ne mogu u nedogled pisati, te ću se morati ograničiti na samo tri:

1. Kraljevina Bosna ili Bosansko kraljevstvo je država koja je postojala na Balkanu još od druge polovine 14.vijeka. Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj (krunjen u Milama kod Visokog, današnji Arnautovići, 1377-e; pridodao je sebi ime Stefan, jer riječ “Stefan” ima značenje “okrunjen”, starogrč., a sintagma “kralj Srbljem” se odnosi na teritorij koji je priključio Bosni 1373-e i 1377-e); nikakve obaveze – niti prava nije imao prema lokalnim srpskim gospodarima, niti prema srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Njegovo porijeklo je nekako i bosansko, i hrvatsko, i srpsko – kad se sve činjenice uobzire, a znajući da je postao bosanski ban sa samo 15 godina, kod mogućnosti izbora, ne ostaje nam ništa drugo nego konstatovati da je već kao dijete ispoljio sve osobine potrebne jednom dobrom, pravednom vladaru i razmišljati o tome koliko stamena ličnost je morao biti da bi sa svojih 15 godina dobio prednost nad ostalim mogućim kandidatima za bana (iako njegov otac, knez Vladislav, zbog bolesti, nije mogao preuzeti tu odgovornost, djed je zaobišao stvarni hijerarhijski poredak i dao vlast u ruke onom za koga je najviše vjerovao da će mu biti dostojan nasljednik, izabrao Vladislavovog sina, a svog unuka Tvrtka). O ljubavi kralja Tvrtka prema Bosni, a sigurno i o otporu njegove porodice (osim djeda, koji je vjerovao u unukovu inteligenciju i sposobnost rasuđivanja) prema izboru životnog puta (imajući u vidu kakvo je mišljenje o bosanskoj crkvi vladalo: da su heretici i patareni, ili pobunjenici), dovoljno govori to što ga je okrunio djed Crkve bosanske. To govori i o njegovom izboru vjerovanja u Boga. S druge strane, to što je sebe nazivao i kraljem “Srbije” je bila obična fikcija, koje je i sam bio svjestan, ali to je bilo zbog emotivnih razloga, zbog njegove bake Jelisavete. Ali, pustimo to, vratimo se granicama Bosne, koja je uglavnom kroz svoj “životni vijek živjela” u otprilike istim granicama, a tačno je da manja nego sad nije bivala, a veća jeste. Zbog toga, a i zbog ranije spomenute bake Jelisavete, uklapa se i ona priča o “kralj Srbljem”.
Ljubav prema njoj, BOSNI, koja je bila veća i od ljubavi prema majci, i prema bratu (koji su ga obadvoje, realno je reći, izdali: majka zbog ljubavi prema drugom sinu, a brat zbog svoje ljubomore na sposobnost brata Tvrtka koji je bio djedov ponos i dika, kojeg je slavni, ljudevni djed Stjepan I Kotromanić odabrao i povjerenje mu ukazao, iako je imao samo 15 godina), učinila je Bosnu politički stabilnom, ostvarila značajan kulturni i duhovni napredak, razdoblje njegove vladavine označila razdobljem razvitka: bosanskih gradova, trgovine, rudarstva, … pa čak se u Bosni, ubrzo nakon njegove krunidbe, krenulo s kovanjem zlata, a Ljiljanu našem, kralju Tvrtku, ta njegova ljubav prema Bosni je zalijepila vječnu titulu na čelo: Najjači vladar u povijesti srednjovjekovne Bosne. Bosnu je učinio najsnažnijom južnoslavenskom zemljom. Bosna nije iznevjerena, iznevjeren je Tvrtko. Šta je to Bosna imala više od drugih Zemalja. Imala je dušu. Imala je život u sebi. Živi žive osjete.

2. Bosna je Zemlja čiji su dušmani zbog nje izgubili i čast, i ljudsko dostojanstvo, i odrekli se pismenosti svoje u svom nastojanju da je makar slovom unište, kad već nisu mogli rukom. Kad ni to nije uspjelo kako je vrijeme odmicalo, desio se ponovo genocid nad Bošnjacima – muslimanima i katolicima, pa čak i nad pokojim Srbom koji je Bosnu u srcu nosio: u Srebrenici i Prijedoru, i zločini strašni širom BiH su počinjeni od srpske ruke (zbog lažiranja istorije i lažnog mita o nebeskom narodu, svome srpskom narodu su njihove vođe obraz okaljale, a mnoge iz tog naroda natjerale da mrze i ubijaju u ime srpstva. I to mogu nekako shvatiti, ali kako shvatiti crkvu i ubijanje nedužnih u ime pravoslavlja, kad znamo šta svaka vjera kaže o ubijanju nedužnih?! Ne, ne,takvi crkveni oci ne vjeruju u Boga, oni su naciju za boga uzeli. E, znači, taj “bog” će im na kraju i presuditi. Ono što me još više čudi je to da se desio UZP, jer za njega ni iza svoje logike ne mogu dokučiti ništa. Zna se da su Bošnjaci uvijek poštovali Hrvate, i da su Hrvati mogli puno više ušićariti od Bošnjaka takvih, koji ih gledaju sa strahopoštovanjem, nego od Bošnjaka na koje su poslali zmije, jer sad je tako: “Koga su zmije ujedale, i guštera se boji”.

Dakle, Bošnjaci su Srbe voljeli (jer su kulturološki posmatrano slični), a Hrvate poštovali, jer su ih smatrali uglađenima, većom gospodom od sebe, a uz to između Bošnjaka i Hrvata nije bilo direktnih konflikata, hoću reći Hrvati ih nisu izazivali, ponižavali, niti nad njima genocid ikad počinili. E, tu je bila greška, odstupio Bošnjak malo od svog ubjeđenja: “voli onog ko te ne mrzi, a poštuj onog ko to zaslužuje”, pa volio onog ko ga mrzi, a poštovao i onog ko zaslužuje i onog ko ne zaslužuje poštovanje.

Što se tiče povjerenja, i jedni i drugi, i Srbi i Hrvati su izgubili bošnjačko povjerenje. Dvadesettri godine Bošnjaci čekaju, žudeći da se povjerenje ponovo uspostavi, čak poduzimaju korake u tom pravcu, što je greška – jer nema temelja za gradnju povjerenja: nema izvinjenja ni s jedne, ni s druge strane. Ništa otud, ništa osim što uzimaju platu od države koju mrze i “pošto-poto” ruše, ne stideći se čak ni najbrutalnije odbaciti i najhumaniju želju za napredak zemlje za dobrobit svih njenih građana, ne stideći se poricati genocid ili UZP, mrziti toliko da se pojedinci raspadaju od mržnje, jer mržnja je u njima – njih muči, ne one koje mrze. Nemai zvinjenja, nema kajanja, veličaju se pred međunarodnim sudom osuđeni ratni zločinci, osmišlja se novi genocid, ili novi UZP, ili obadvoje; ili će ČOVJEK, BOŽIJI NAMJESNIK NA ZEMLJI, u korijenu da SASIJEČE ZLO. Svako u svojoj avliji. Vidim, kreće u tom pravcu, mašaAllah. Ljudi se bude. Znači, otišla čast, ljudsko dostojanstvo, pismenost, pobijen i protjeran narod, porušene džamije, jedna od prvih srušenih – ona moja lijepa u Liskovcu. Džaba, opet nikla nova, ista al’ čvršća i punija. Bogomolje su da neko u njima Boga moli, a ne da zjape prazne. Kad smo već kod toga da upitam Dodika: “Što ti bolan smeta ezan i riječi njegove: Bog je najveći … dođi na molitvu, dođi na spas!?
Dodiče, a sad da ti pojasnim: razglas je zbog toga da ljudi čuju i dođu (ako žele) da obave zajedničku molitvu, jer ona vrijedi više od pojedinačne. Kako će čuti ezan oni koji su udaljeni?! Cilj je da čuju svi koji pripadaju tom džematu (selu, dijelu grada, oni kojima je ta džamija najbliža). Zato razglas, zato pojačala. Mujezin poziva, a onaj ko hoće se dolaskom u džamiju odziva, onaj ko neće, nek’ se ne nameće govorom mržnje. Nek'se s pozivom na molitvu ne sprda, jer Bog na sve motri, a i neumoran je u davanju šansi ljudima da se poprave. Ali, Njegova je vlast nad svim, pa i nad tobom, Dodik. Vjerniku je malo dovoljno, samo ga ostavi na miru i u bogomolju mu ne diraj. Iskreni vjernici, pravovjernici, su svi od istog soja i isti su im korijeni. Od Adama (Adema, a.s. do posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.). Obs. A.s. znači: alejhissselam ( u prevodu na srpski: njemu pozdrav, a na bosanski: mir na njega, a jezičko-vjersko-semantički: nek’ počiva u miru, ili neka mu je lahka crna zemlja, ovisno o tome jesi li pravoslavne vjere ili islamske vjeroispovijesti. Pa ti sad, Dodiče, vidi tu strahotnu razliku! Dakle, i porušene džamije ponovo iznikoše, i Bosna stoji “đe” je uvijek stajala, naravno, Božijom Voljom, ne tvojom. U Bosni su uvijek živjeli ljudi koji su imali osjećaj za pravdu, te će Bosna Zemlja i ovaj teret iznijeti i korov iz sebe iščistiti. U to nema sumnje, jer Bosna je više od zaokružene teritorije. Bosna ima dušu. Ima život u sebi. Živi žive osjete. Oni bijeli nišani u Potočarima, Hambarinama, idr. plaše svojim autentičnim simbolom života, oni nišani govore svakom ko do njih dođe, to osjeti i musliman i onaj ko to nije. Nisu ono grobovi, k'o drugi grobovi. Bujrum svakom neka dođe i shvati o čemu pričam. Oni su nijemi šapat koji opominje svakog. Svaki za se. Čujan golom uhu. Dođite sami u Potočare, budite sami s šehidima, napričajte se s njima u miru. Nema straha od njih, to su ljudi kojima je raj (džennet zagarantovan). Tamo, u Potočarima, se već osjeti blizina za kojom čovjek čitav svoj život traga. Blizina Bogu, jedina blizina koja potpuni smiraj pruža.

“Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio čitav svijet, a ko spasi jednog nevinog čovjeka, kao da je spasio čitav svijet”, stoji u Kur'anu. Neki bi sad da mijenjaju Kur'an, za kojeg je Bog u njemu samom, dakle – u tom istom Kur'anu obećao da će ga On čuvati od promjena. Ti neki bi, radi svojih bijednih ovosvjetskih interesa, da prikažu islam suprotnim od onoga što on jeste. Islam je u biti vjera mira, tolerancije i suživota sa drugim i drugačijim. To su naše komšije drugih vjera uvijek i znale. Bosna Zemlja pamti dobre stare Bošnjane svoje (što bijahu različitih vjera, a uvijek u miru: k'o ono u hadisu Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.w.s.(Božija milost i mir na njega), gdje stoji da je komšija komšiji preči nego brat (jer komšija je tu, blizu, da u pomoć pritekne, a brat može biti i daleko).

Šteta je što su ljudi, općenito, prestali da njeguju komšijske odnose, zbunjeni ovim naglim razvojem tehnologije. Pričam o uticaju tehnologije na vrijednost društva, o mnogobrojnim i raznim implementacijama nove tehnologije koje iziskuju nova etička pitanja. To diktiranje novih etičkih pitanja neće mimoići ni narode u BiH, jer je BiH država koje najviše ima: Ima dušu, živa je, a živ živog osjeti; BiH je država koja ima puno više stanovnika nego što ijedan popis može pobrojati, te s toga ima nestvaran BDP per capita. Kad bi se to sve uobzirilo i nekakve proporcije u odnosu na to odredile ispalo bi da mi Bošnjaci, Srbi i Hrvati živimo od have, ljubavi i mržnje. Zbog novih etičkih pitanja koja nas obavezuju, koja spomenuh ranije, i zbog buđenja moralno-etičke svijesti kod zavedenih građana BiH za očekivati je da ubrzo shvatimo da je bolje imati mir i para, nego mržnju i samodopadljivog vladara. I opet, iznova, svim BH-građanima, naša Bosna- država koje najviše ima. BiH je fenomen država. Ona ima jedan narod koji ne zna da mrzi… nikad … čak ni onda kad mu ubiješ djecu, muža ili ženu, pobiješ sve da ni kalema od loze mu ne ostane, ni onda kad godinama traži i iskuplja kosti svojih najdražih po smrdljivim mrtvačnicama, hoda k'o hablek od institucije do institucije, kad mu se u lice smiju predstavnici druga dva naroda koji sjede u Predsjedništvu BiH i k'o biva vježbaju svoju veličinu kočenjem tako da se bez njih ništa ne može, pa ni ganjati pravda za mrtve, a nije ih stid slušati laži o tome da je tretman koji se pruža pritvorenom generalu Mladiću (koji je imao moralnu i svaku drugu obavezu da štiti sve građane bivše SFRJ, a ne da genocid sprovodi) u Hagu loš, koji tamo ima i ljekare, i lijekove, i sve drugo što mu na pamet pasti može, sve osim slobode kretanja. Šta su žrtve genocida dobile i imale kad im je on slobodu oduzeo?! Đubre pokvareno, pa ja bih da sam, ne daj Bože, on, izdahnula, ne bi mi sud trebao da me kazni, sama bih kaznu prizivala, tugujući za žrtvama palim zbog moje gadne duše što izda gadne naredbe, bojeći se pravde Božije. Srce bi mi puklo i od jada,i od stida, i od straha, pa taman da sam tek evo sad, ne daj Bože, shvatila da su zbog moje naredbe ljudi postajali neljudi. U tom kontekstu žrtve su irelevantan faktor cjeline. Pustimo na trenutak ubijene u Potočarima, njima je dobro, Bog zna da im je dobro, a i vjernici.

Sad bih da pričam o preživjelim žrtvama genocida koje je dželat u tugu zavio. O njima ja pričam, na koncu i o sebi – ni trunke mržnje, samo tuga, duboka tuga i jad zbog svega što nam se izdešavalo. Mi to ničim i nikad nismo prouzrokvali, nije bilo čak ni: “pomakni se malo”, a kamoli poganih nakana. Vrlo dobro znam: da rata nije bilo u BiH, da je BiH odmah postala demokratska građanska država (koja garantuje sva prava i slobode, posebice vjerska sloboda je bila važna Bošnjacima-muslimanima jer, da ne lažemo jedni druge, komunizam je bio totalitarni sistem), za kakvu smo se i založili izlaskom na referendum, mi Bošnjaci bi ostali isti onakvi kakvi smo do tad bili: poslušni. Nismo mi narod koji voli kavgu zametati, a kad već moramo započnemo je u svojoj kući, nikako u tuđoj. Sve nam se može pripisati, ali nedostatak respekta prema drugom ne. Otišli smo toliko daleko u tome ( da drugog i drugačijeg iritirali nebi) da smo dozvolili da izgubimo samopoštovanje i, naravno, to nam se kao bumerang vratilo u vidu prezira i mržnje tih drugih. E, sad smo za njih k'o biva ekstremni, jer koristimo slobodu da se oblačimo kako hoćemo (po vjerskim propisima, ako želimo), jer slobodno pozdravljamo jedni druge islamskim pozdravom (naravno, ne u mojoj Gradišci, jer tamo ima još mraka koji pojede insana), jer ne idemo kradomice u džamiju, ne lažemo da ne klanjamo 5 vakata namaza. Na koncu, hvala mojim dušmanima, niko mene ne osvijesti vjerski bolje nego njihov pristup meni kao čovjeku. Hvala Allahu Čijim emerom, a Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim sevepom, mi se otvori prava, istinska spoznaja o misiji čovjeka na zemlji: i onog što zlo uzgaja i onog što dobro sije, a zlo iskorjenjuje. I onaj što zlo sije i uzgaja u službi je istine i nauke, kad bi on samo znao. Kad bi znao da dobri ljudi crpe najveće znanje i iskustva upravo iz susreta sa zlom. Zlo je tu da proširi perspektivu dobru, onda kad dobra bude manjak. A zna se gdje će biti vječno boravište velikih grešnika, nepravednika, nasilnika. Isto kao što se zna prema kakvom boravištu u vječnosti idu oni koji dobra djela čine, pravedni, nenasilni, dobri ljudi.

3. Ja znam da je Bosna i Hercegovina država koje najviše ima zato što sam svojim sopstvenim očima vidjela kako Bošnjaci-muslimani ljube hrvatsku zemlju kad živu glavu do nje donesu, bježeći od svoje bosanske, bježeći od smrti, a ponajviše bježeći od straha, jer strah … to je najgore. Nema jačeg osjećaja od straha: od njega se može zaboraviti i dijete, i otac, i majka, i muž, i brat i sestra. Toliko je taj strah gadan, da kad ga jednom preživiš više ga nikad ne možeš osjetiti. Zato će BiH biti za vijeke vjekova, i zato je ona fenomen, a njeni konstitutivni narodi i ostali (a zbilja je i najlakše, a i najispravnije reći “građani”, jer svejedno smo svi kad odemo negdje u svijet “bosanci”, jer iz Bosne dolazimo, džaba kavga oko, i busanje u prsa: Hrvat, Srbin, Bošnjak, jer “nema ha Švedo, ha Srbin, ha Rom, ha Hrvat, ha Bošnjak”- ako imaš švedski pasoš prihvatio si da budeš Šveđanin. Kako je to jednostavno, jer je logično. U nas u BiH je sve iza pameti i u stilu “može nam se, šta je za nas plaćati tri predsjednika države i tri-četiri državna aparata?” Nismo mi sirotinja k'o druge države, da se stisnemo. Zar to nije najjači argument za to da smo država koje najviše ima?! Zato me nije stid što je Bošnjo vjerovao Hrvatu, pa u Novskoj ljubio zemlju, a u putu za Zagreb skont'o da je gusto sa Hrvatima, te se poneki usr.. od straha, neki tvrdoglavo odlučio otkriti način da se domogne Bosne i tamo mobiliše, a neki iz neznanja zaglaviše u HVO, pričam o građanima BiH, o nama koji smo islamske vjeroispovijesti. Naravno da su svi muslimani koji žive u Hrvatskoj, porijeklom Bošnjaci, kao i svi ostali građani Hrvatske koje niko nije prisilio da u njoj žive,trebali i bili dužni braniti granice zemlje čiji su građani. To je građanska dužnost, isto kao i onom Bošnji i inom izbjeglici ili useljeniku u Švedskoj što je dužnost da brani Švedsku kad bi, ne daj Bože, to bilo potrebno. To je logičan slijed. To je prihvatanje odgovornosti. To je uzimanje, pa vraćanje. To je balans koji neda čovjeku posrnuti. Čovjek koga se progna nije u stanju da izbalansira svoj život, jer mu nije ostavljeno ni vremena, ni prostora. Zato su sve izbjeglice očajne. Ovo sam ispričala da bih objasnila zašto je potrebno ispričati svu istinu o zbivanjima u BiH, i da bih upozorila na to da što se prije čovjek suoči s istinom, lakše je podnese – ma kako surova ona bila. A prevariti, hoću reći sažvakati je, svi moramo radi psihičkog zdravlja. Ljudi ne mogu progutati tugu i jad, a i ko proguta mora to kad tad iz sebe izbaciti – oni moraju o tome pričati, da ih ne bi ugušilo. Dođe bol, bol u duši, obuzme čovjeka i počne ga gušiti; neko se bori s njim dugo i on (bol) ga na kraju slomi. Čovjek ode nečujno, ne ostavivši objašnjenje o tome zašto mu je srce “prepuklo”. I ne treba se bojati istine ni o sebi, ni o drugima koja ispliva na površinu, daleko opasnija za sve nas je ona o kojoj se ćuti. Lagati i poricati istinu je pogubno po onog ko laže i poriče istinu, prema Božijem zakonu.

I zbog ratnih stanja,
i ljudskih izdanja,
i usnule bebe
što od straha zebe –
nestat’ neće sabur u Bošnjaka,
al’ će ostat’ njemu volja jaka:
čuvat’ Bosnu k'o zjenicu oka,
dobro c'jenit’ nijemog svjedoka:
Potočare i šehidske duše;
nedat’ nikom da im mir naruše.
Iskustvo nas pritiskalo bolom,
opasalo sa životnom školom,
te nas niko više varat’ neće,
pa makar nas i ne zvali: “cv'jeće”
Nek’ smo bili naivčine teške,
sami išli do svog groba pješke.
Ima ove tuge sve do neba,
ali mrzit’ nikoga ne treba.
Pravdu tražit’ dug je nama svima,
da je ima, pokazat’ onima
što prkosno i oholo hode
putevima koji paklu vode.

Zbog svega ovoga što dosad kazah, Bosna i Hercegovina jeste država koje najviše ima. Da nema protuargumenata ovoj mojoj tvrdnji dovoljan je dokaz to da iz svakog argumenta od ova tri koja sam navela izviru novi argumenti, isključivo argumenti. Da nema protuargumenata dovoljan je dokaz to da Bosna nije poklekla pred silom kakva nikad više neće biti moguća za sprovođenje nad Bosnom od strane njenih neprijatelja. A i da su je na Higsove bozonske čestice (sitnije od atoma) razdijelili, opet bi BiH bila zemlja koje najviše ima, jer jedan narod je toliko voli, da kad bi se bozonske čestice drugih naroda približile njegovim česticama, obuzeo bi i njih plamen ljubavi. Znajući da se tijela na toploti šire, nema vam druge nego povjerovati u to da je BiH država koje najviše ima. Uz to Bosna ima jedan narod koji je dokazao da zna voljeti drugog i drugačijeg, a mrziti ne zna. Ima Bosna i jednu nacionalnu manjinu za koju pouzdano znam da ne zna mrziti, a lahko voli. E, još kad se svedemo na pojedince u društvu, odnosno kad budemo kompaktno društvo u kojem sva prava uživaju i pojedinci i različite skupine naroda, biće Bosne još više. One po mjeri svima.

P.S. Ljudi su u potrebi za Bogom, Onim Čijom Voljom postoje. Zato oni koji Njega ne obožavaju, za boga svoga uzmu ili zlato (novac), ili naciju, ili ideologiju, ili glumca, pjevača, vođu, … pohlepu za vlašću nad drugim …

Države ne propadaju, ljudi propadaju. Propadaju oni kojima je oholost njihova učinila zemlju tijesnom, opskrbu nedovoljnom. Države ne propadaju, mogu samo propasti ljudi koji u njima žive. Oni od njih koji ne znaju da je Zemaljska kugla dovoljno velika i po mjeri svih svojih stanovnika. Oni koji to znaju, jedva čekaju da dođe vrijeme u kojem će se svi ljudi svijeta, zadovoljni, skupiti “pod jednim kišobranom”. Tada će zlo biti potpuno iskorijenjeno. A dotle, bilo bi dobro da svako od nas ostvari komunikaciju sa svojim bitkom: DUŠOM. U njoj su odgovori na nejasna pitanja.

Senad Kobilić je pozivao prognanike iz Bosanske Gradiške da se vrate kućama, nudeći im sebe i svog vjernog psa kao bedem (zaštitu)

Branik je pao… Ubijen je moj komšija o čijem životu, do 1994-e, sve znam. Dijete koje je uvijek imalo sve. Roditelji mu radili u Njemačkoj – pošteno zarađivali i skućili se. Novca je bilo više nego dovoljno u rahmetli Senadovom životu. Amidža mu, Ahmo Kobilić (poput mog rođaka Ibre Mulalića i drugih iz Liskovca) imao visoke zasluge iz NOB-a, imao vojna odlikovanja. Visoki vojni čin je “imao” i 90-ih, glavni starješina je bio u Dubravama kad su bila vojna predavanja, ili velike i male vojne obuke, kad se išlo u rezervu na više dana, uoči posljednjeg nam rata, a svejedno je morao, već oronuo od života, bježati iz svog Liskovca glavom bez obzira, prevaren od svojih drugova bosanskih Srba, ratnih veterana sa činovima iz DRUGOG SVJETSKOG RATA, pa i oko samog dogovora da svi glasaju za SDP na prvim građanskim izborima u BiH. Pričam o vremenu nastavka sna o Velikoj Srbiji, kad ono Milošević zakuha u Bosni i Hercegovini, te nas ubrzo Srbi najuriše iz domovine naše. Pričam o snu iz kojeg se većina srpske inteligencije nije nikad ni probudila, jer zakon ljudskih vrijednosti, poput Hitlera, nikad nije usvojila. Nema velikih naroda, ali zato ima velikih ljudi u svim narodima. Mnogoljudnih naroda, dakako, ima. Hele nejse, Umro Ahmo 11.11.2016-e u izbjeglištvu u Švedskoj, razočaran u časnu vojničku riječ, a svoj vojnički čin u mezar ponio.

Halalite, ja sam stara, puna sjećanja, te ne znam baš da se striktno držim teme. Takvi smo mi stari. Misli nam rasplinute po širini iskustva, što stečenog, što naslijeđenog. Ali vjerujte, imamo mi iskustvo i u tome da greške svakog kad tad lupe po glavi. I zlotvori rata 90-h to znaju. Zna to sad čak i Dodik, te bi da spriječi da ga greške njegove ne lupe po glavi. Pametan je on, ali ne toliko da shvati da Božija Pravda, neminovnost koja jednom, nakon mnogo opomena od Boga na specifične načine – samo Njemu svojstvene, pristigne u propisano od NJEGA vrijeme.

O, misli moje razuđene, pa ja sam pričala o rahmetli Senadu, a vidi gdje me odvedoste?!

Nazad rahmetliji! Korijene vuče iz dviju uglednih porodica. Šta se s njim dešavalo od vremena četničkog pokolja u Bosanskoj Gradišci na pijaci, tih kobnih 90-ih, ne znam, ali znam da mu se trag izgubio od onog momenta kad je poslije strašnih haranja škorpiona, i njihovog sijanja smrti i batina do smrti našim gradom i okolnim selima – nemoćan da uradi nešto po tom pitanju, preplivao Savu, i sa Hrvatske strane naplatio mali danak – pobio “vojnički” 14 ili 16 škorpiona. Među tim škorpionima su bili sinovi viđenijih bosanskih Srba, te smo mi poslije toga još gore prošli. Ali, Senad je za građane Liskovca bio i ostao izdvojeni, s pravom rečeno – jedini simbol hrabrosti i otpora neljudskim djelovanjima naših komšija Srba (čast izuzecima) i njihovih pomagača iz Srbije i Crne Gore uz pomoć oružja JNA koju smo svi zajedno plaćali i za koju smo oružje, svi iz bivše SFRJ, zajedno i kupili. Tu je kraj priče o mom poznanstvu sa rahmetli Senadom. Do tad nije pio, nije krao, nije se tukao i nije pogazio zadatu riječ, a nije nikog ni prevario. Ne znam ni da je kakvu curu prevario, a momak je bio.

Šta se kasnije dešavalo s njim, pročitala sam u novinama, ili čula. A čula sam i da se posljednjih 13 godina vrtio po našem Liskovcu i bio u njemu miran i spokojan. Stari Senad. Šta je bijeli svijet poslijeratnih godina uradio od njega, ja ne znam. Sretala sam ga ovih posljednjih godina i prepoznavala u njemu ono isto dijete koje sam uvijek i poznavala (kulturno ophođenje i pozdravljanje s osmijehom na licu, njegovo interesovanje za moje, i stanje mojih najdražih u svakom pogledu, nije izostalo – želio je da se svi mi gradišćanci kući vratimo, sigurnost obećavao nama, preplašenim kukavicama. To je Senad iz mog poštenog Liskovca, iz kojeg nisu poticali nikad ni provalnici, ni kriminalci, ni ini lopovi. Ako je bio kriminalac, to je naučio poslije bježanja od smrti i sramotna je (po Senada, a i nas mještane) posljedica potucanja po bijelom svijetu. Za Zijada Turkovića znam da je osuđen na kaznu od 40 godina, znam i da mu je imovina zaplijenjena, a za Senada znam da mu imovina nikad nije oduzimana, a znam i to da je roditeljskih novaca iz Njemačke puno u toj Senadovoj imovini. Da li je i koliko “svrnuo” nečasno ne znam, ali ima zakon da to utvrdi. Iz priče komšija sam čula da mu Liskovac, rodna gruda i miran život godi, pa valjda je zbog toga većinu svog vremena želio provoditi tu. Eto, tu ga je i snajper stigao – kad već nije u mladosti, te ti ja usnih sinoć i Senada, i škorpione, i Davida Dragičevića, i Dodika, i novi rat. U tom mom snu vidjeh da snajper pogađa Šukalo Adama, a na tenešir staviše Senada.

Adame, čuvaj se, produžio ti se život, ali prema mom tumačenju snova, ovo je tebi opomena, a nama, koje Senad haman ubijedi da se vratimo kući iz bijelog svijeta, ne znam – možda znak (brzojav) da nemamo kud nazad. Zar smo kukavice još uvijek?! Jesmo li?!

Senade, da ti Allah oprosti kriminal, ako si kriminalac bio, znaš što? Zbog srca koje je bilo čisto, pokvarilo se (ako je tako bilo), pa opet postalo čisto. Ti si meni, svejedno, simbol hrabrosti i otpora neprijatelju ljubavi među svim ljudima.

Tvoja komšinica Ajša, Refikova i Safijina.

P.S. Ova nana u 62-oj godini, suzom svojom, sada moli Allaha da ti oprosti grijehe i lijepi džennet podari. Dragi Senade, hvala ti što si znao da mi, po bijelom svijetu rasuti, čeznemo za svojom Gradiškom i Liskovcem. I da nam ništa, ni svo blago ovog svijeta, ne može nadomjestiti ono što rodna gruda pruža nepovratno. To si i ti znao, pa nas nazad zvao. Bezbeli za to i život dao. Esselamu alejkum, junače. Ako si uprljan bio, banditi i nepravda su te u mulj odveli. Neka tvojoj porodici mir obezbijedi, i tugu za tobom odagnaju dove Allahu svih nas koje si bodrio i za koje si brižio. Molimo Allaha da te u džennet lijepi uvede, a na mrzitelje nas i naše vjere u Boga da Allah kaznu spusti. Amin.

A i plaćeni ubica za kojim se traga, il’ ne traga (nisam vidjela policijski nalog, pa ne znam), i on takav dobar snajperista, neće umaći Božijem sudu, baš k'o ni njegovi nalogodavci.

“Dodik i Ivanić u jedan glas o Dudakoviću”, i to iz Bosanske Gradiške!!!

Dudaković je iz Bosanske Gradiške. I ja. Ja vrlo dobro znam šta se dešavalo sa Muslimanima u Bosanskoj Gradišci puno prije početka rata 90-ih. General Dudaković to zna još bolje. Ono što je danas, u 2018-oj, žalosno – jeste činjenica da se (pljačke i) stradanja Muslimana iz Bosanske Gradiške nigdje ne spominju, niti su se spominjala (valjda su ta stradanja neznatna u odnosu na stradanja u drugim dijelovima BiH; opkoljeni sa svih strana oružjem i vojskom koja se povukla iz Hrvatske i oružjem i ljudstvom iz Srbije i Crne Gore, nemoćni smo bili. Još su i oružje teritorijalne odbrane prije toga pokupili iz svih sela i zaseoka. Što milom, što silom – bili smo poslušni. Ubili su nam na Vidovdan i Almaza, koji je bio vojno lice JNA, pa, kad je vidio u čijoj je službi ta vojska, klisnuo kući u Liskovac). Nikud iz kuće nosa promaljao nije, pa je, svejedno, zbog svoje profesije, za svaki slučaj, smaknut), a još žalosnije je to što za počinjena zla i nasilje nad Muslimanima Bosanske Gradiške niko nije odgovarao. Počinioci zločina mirno šetaju ulicama grada i sad, osim onih što su pomrli. Podignute optužbe protiv njih kupe prašinu u nekom podrumu na adresi: Vladike Platona, br. 2, u Banja Luci. Ali, istina kruži, te mi se čini da je stigla tamo odakle je krenula – u Bosansku Gradišku. Na most na Savi. A ja pričam o istini Bosne i Hercegovine.

Istina je da su nas u Bosanskoj Gradišci pokušavali spriječiti da izađemo na Opšte izbore 18-og novembra, 1990-e. Pričam o prvim višestranačkim i demokratskim izborima za članove Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i za Skupštinu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Pričam i o diktaturi i torturi koja se bori protiv višepartijskih i demokratskih izbora, a zalaže se za jednopartijski, usmjereni i strogo kontrolirani – nacionalni (srpski) način izbora, hoću reći: neostavljanje izbora drugim nacijama. Pričam, dakle, o prijetnji i prisili.

Mi smo glasali u strahu, a meni lično se desilo da sam došla na glasačko mjesto u O.Š. “Danilo Borković”, i “poljubila vrata”. Zabranio direktor škole. Zabranio direktor škole u koju mi dijete ide, onaj direktor Osnovne škole što je s pištoljem na Opštem roditeljskom sastanku. Onaj što tjera djecu da dižu tri prsta, a ja (“kalimero iz crtanog filma”), na njegovo: “Moraju djeca dizati tri prsta”, ubrusih reći: “Moje dijete neće dizati tri prsta, ako to ne zeli”. Onaj što me proganja, a ja postim – a iftar davno bio, jer se sastanak previše otegao i pretvorio u Kongres direktorove stranke. Pogađajte koje!? I ne samo to. Išće, zahtijeva čo'jek pare od nas za svoju stranku, navodi izgradnju škole kao primjer uspjeha stranke, a škole bilo godinama prije stranke. Da tik uz mene, na tom roditeljskom, ne bi moje radne kolegice Vere, čije dijete u istu školu ide, da me tijelom svojim zaštiti i kaže: “Nije ti ovo ćaćevina”, pitanje je da li bih ja nastavila živjeti u strahu u toj svojoj Bosanskoj Gradišci, ili bi me metak među šehide poslao. To je bilo prije početka rata. To je bio kraj 1990-e godine. Valjalo je izdržati pritisak do rata. Do rata kojeg u Banja Luci i Bosanskoj Gradišci nije ni bilo. Ali je bilo škorpiona, banjalučkih crvenih kombija, a i četnika što napraviše pokolj Muslimana na pijaci u Bosanskoj Gradišci, pa potom zaklanu ženu (što je na pijaci, zajedno sa svojim mužem, štand za prodaju njihovih vlastitih rukotvorina imala, te tašne i novčanike prodavala) u Savu pored gradskog šetališta baciše, a i muža joj, a djeca njihova ih čekaju da dođu kući sa pijace. Bilo je i onih zaduženih da upere prst na Muslimana, tek razaznavanja radi, da se pogriješilo ne bi. Svejedno, svi smo i bez posla ostali, a na kraju i većina nas protjerana iz domova naših. Pričam o narodu koji je sačinjavao najveći dio stanovništva u gradu 1991-e: 42,68%, Srba je bilo 38,60%, a Hrvata 4,63%.Bilo je i drugih građana, naravno. Na području čitave opštine Bos.Gradiška je, istina, živjelo oko 27% Muslimana, a Srba je bilo blizu 60%, dok je Hrvata bilo oko 6%. Dakle, 60% ljudi je imalo makaze u rukama i krojilo ljudske sudbine po mjeri Slobodana Miiloševića, Šešelja i Draškovićevog “Noža”. Potom dođoše neki nepoznati ljudi u grad. S njima se udruži ko se htio udružiti od domaćina grada.

Bilo je stravičnih prizora ubistava u selu Liskovcu, na Vidovdan (sjećam se, i OHR dolazio sutradan, ali zna se ko je za OHR prevodilac bio): Silovanje, više ubistava muškaraca, ubistvo starice majke kantama za mlijeko i ranjavanje njene snahe (posljedica: ostala doživotni invalid, uprkos intervenciji OHR pri liječenju), ranjavanje jedne njene unuke, bebe još, a stravična silovanja druge, tek u pupoljku mladosti. I dva sina joj ubili, očeve djevojčica. Ovo je samo jedan primjer iz tog dana: Vidovdanskog pira i zločina iz hira. Krenulo se s flašom i junačkom pjesmom niz mahalu, nasumce, od avlije, pa jednu preskoči; iz te opet u bližnju uskoči, a bježati se nema kud: vojska u selu!!! Iz tog sela pokupiše mlade momke, asaleten intelektualce, i odvedoše u kukuruze na “kolonije”, pa poslije nekud odatle, dal’ već mrtve, dal’ žive još?! Spominje se i sad, šapatom, baza kraj Dubrava. Ne znam da li su pronađene kosti svih njih. Za 14 njih, koje ja poznajem, znam da se nikad nisu vratili. Jednog je doduše Sava izbacila neke godine. Dok u Savu nije stigao, teško je znati gdje je bio. Dobra je ova DNK analiza, inače, kako stvari stoje, lako je pretpostaviti ko bi bili mladi, mrtvi civili koji se tek tako pojave, možda vanzemaljci, ili teroristi, šta znam. Neću pričati o pretučenim ljudima, preživjelim (od uboja – zahvaljujući umotavanjima u jagnjeće kožice), niti o onima koji su podlegli – škorpionima “na čast”. To je još uvijek bila demonstracija moći u svrhu ulijevanja straha, ne i rat u Bosni i Hercegovini. Šta se kasnije događalo Muslimanima Bosanske Gradiške, doći će vrijeme da i Ivanić, i Dodik, i ja, i svi drugi posvjedočimo pred Bogom. Dobro smo svi znali šta se dešava u dijelu Bosne i Hercegovine koji se tad nije zvao RS. RS-a nije bilo, pa kako su to onda mogli biti branioci RS-a, i od koga su se ti ljudi branili napadanjem nedužnih civila?! A na savjest nam svima sve. Ja bih rekla: da nam Bog dadne olakšanje ili teret na dušu, i daće, ovisno o tome šta smo zaslužili.

A prvi egzodus Srba iz Hrvatske, preko mosta, pa u Bos. Gradišku (koju preimenovaše u “Gradišku na Savi), je bio isplaniran (istovremeno je planirano i ubijanje i protjerivanje Muslimana iz grada, u recipročnom odnosu, mislim na broj ljudi, uslovno rečeno), a zašto – suvišno je napominjati, ali eto, pomenuću: da bi se nesmetano moglo pucati po ljudima koji se prepriječe na putu zaživljavanja SAO Krajini u Hrvatskoj; prepričavam priču koje sam se naslušala. Problem je samo što ta politika nije ostvarila svoj cilj u Hrvatskoj, nije računala na to da bi se mogla desiti operacija “Bljesak”. Takva politika je dobila bumerang u neplaniranom, još većem egzodusu Srba, Srba iz zapadne Slavonije, te 1995-e godine. Ja ne volim prekomjerno poistovjećivanje sa nacijom. Nacija mora ostaviti čovjeku prostora da misli svojom glavom. Čovjek mora imati dvoljno i vremena i prostora da dobro razmisli, prije nego što odluči hoće li ili neće predati svoju sudbinu u ruke svojoj naciji. Zato meni nije čudo što sad Ivanić i Dodik sami sebi u stomak uskaču pominjući generala Dudakovića na tom obilježavanju egzodusa Srba iz zapadne Slavonije. Zaista Dudaković nema ništa s tim.

Dudaković ima jake veze sa odbranom bosansko-hercegovačkih vrleti od agresora. Branio je i sela i gradove. On, general Dudaković, je branio čast države BiH i njenih građana. Bogić Bogićević je znao šta je čast, i Jovan Divjak, a ni general-pukovnik Kukanjac nebi bio smijenjen 9.maja 1992. poslije slučaja u Dobrovoljačkoj, da nije držao do istine i pravde. Znate, istina sama sebi biva svjedokom. A i Bogićevića nije izdalo pamćenje o tome da su ga građani BiH izabrali, referendumskim glasanjem 1989-e, za svog predstavnika u SFRJ-u. On nije naše povjerenje iznevjerio. A JNA jeste.

Bog da da dobri ljudi budu stubovi na kojima društvo počiva, a i brani se od neprijatelja. Prvi stub odbrane BiH je bila pravda otjelovljena u Bogiću Bogićeviću. Potom u narodu predvođenom našim generalima Jovanom Divjakom, Atifom Dudakovićem, … potom u brigadnim generalima, komandantima poput onog 505-e bužimske, rahmetli Izeta Nanića, a svi mi znamo pravo mjesto Rahmetli Alije Izetbegovića u istoriji BiH. I oni koji ga vole, i oni koji ga mrze istinu znaju: jedni joj posvjedoče (braneći se njome, poput Ilije Jurišića, časnog borca za slobodu), dok je drugi napadaju. A istina uvijek pobjeđuje. To je Ilija Jurišić svojim primjerom dokazao, a i mnogi drugi primjeri su posvjedočili ovu tvrdnju. Biće ih i u budućnosti da i dalje svjedoče istinu o braniocima Bosne i Hercegovine. Ne bih ja ovdje izostavila ratnog zapovjednika Armije BiH Sefera Halilovića, a ni Nasera Oriča.
Kad nacionalističke strasti izjedaju mozak dešava se da se zaboravi ko je kriv što je do egzodusa Srba iz zapadne Slavonije 1995-e došlo. Zaboravi se i to da srpska politika, nešto prije, a i poslije raspada SFRJ-a, nije dala ni jedan odgovor na pitanje zaštite srpskog Nacionalnog interesa, ali je zato, svakako, loše namjestila postelju svojim sljedbenicima, postelju u koju će leći. Ni mirnog sna, ni odmora u njoj. Kasno je sad “ispravljati krive Drine”, ali ni jednom narodu nije kasno shvatiti gdje spava, u svojoj ili u komšijinoj kući?! U svojoj, ili susjednoj državi?! U skladu sa tim treba definisati svoje interese.

Za kraj, poruka Ivaniću: Zločini nad bilo kojim ljudskim stvorenjem trebaju biti adekvatno kažnjeni, a ne samo nad Srbima. Budi sretan što je bilo malo zločina nad Srbima (u odnosu na druge narode) u posljednjem nam ratu, a tužan što je puno srpskih vojnika poginulo, a ponajviše zbog toga što su poginuli za pogrešan ideal. Majke u crnom znaju o čemu ja pričam. I ne zaboravi jednu istinu: niko nikad neće moći ustvrditi da bi ijedan zločin nad Srbima, u ratu 90-ih, bio izvršen da Srbi nisu napali. Napali su prodor demokratije na naše prostore. Znaš, kad ti neko siluje sestru, pobije pola familije, a drugoj polovini teror nametne, a ti se poslije “dokopaš slobode” da braniš svoju Bosnu od agresora, da braniš svoje pravo na život dostojan čovjeka, onda je teško predvidjeti svoje ponašanje. Bilo kakvo to ponašanje bilo, nije ga teško razumjeti, ali priznaćeš da je teško razumjet’ to da ti vojnici iz Srbije i Crne Gore dođu u tvoju Bosnu, pa u tvoju avliju, koja je i tvom pradjedu avlija bila, i počnu udarati vojničkim čizmama (a te čizme svi mi platili doprinosom za vojsku da joj noge ne zebu dok nas čuva) po tlu, uzvikujući: “Ovo je srpska zemlja!” Kako razumjeti takvu Bosansku Gradišku, a takva je od početka devedesetih do današnjih dana?! E, u toj Gradišci, kojoj uskraćuju pripadnost, čak i u imenu naznačenu: Bosanska, Ivanić i Dodik ganjaju pravdu za svoj srpski narod, a mi nad kojima nepravda takve Gradiške od 1990-e nikad nije zaustavljena čekamo na izvinjenje u ime svih Srba, i na poziv Dodika i Ivanića da se vratimo kući i da se gradi ljepše sutra za sve nas. Čuj mene, naivnog pragmatičara!? Pa da nas se planiralo ikad nazad zvati, ne bi nas se ni protjeralo. Onog momenta kad bi nas se iskreno pozvalo da dođemo kući, bilo bi obznanjeno da se odustalo od Velike Srbije. To je bar jasno. Ali, ne mogu se ja oteti utisku da je baš taj skup u Gradišci bio prava prilika da se pomene i egzodus Muslimana iz tog grada, grada koji upravo podiže glas protiv egzodusa. Ako ništa, vjerodostojnosti skupa radi.

Vrijeme je da srpski narod iz RS-a uzme stvar u svoje ruke: krajnje je vrijeme da taj narod istinom progovori i zatraži ruku pomirenja. Sigurno bi mu bila pružena. I onim Srbima koji vole svoju BiH bi laknulo. Svima bi nama laknulo. Za napredak BiH nam ne bi trebala pomoć ni Rusije, ni Amerike, Ni Turske, ni Srbije, ni Hrvatske, … dosta bi nam bila Božija pomoć u iskrenoj namjeri, naše vrijedne ruke i živa, zdrava i pametna djeca.

P.S. I nek’ se Ivanić ne sekira javno, na obilježavanjima egzodusa Srba iz zapadne Slavonije, što nema komentara predstavnika međunarodne zajednice na dešavanja oko generala Dudakovića, ovih dana. Da ih je trebalo biti, bilo bi ih. A kad bi ih i bilo, svakako se ne bi svidjeli ni njemu, ni Dodiku.

I još nešto, Ivaniću! Pamtimo ti svaku riječ izrečenu za bilo koji medij u mandatu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te s toga nismo zaboravili ni one riječi, ne tako davno izrečene u Mladen Ivanić, otvoreno: “Uskoro istina o tezi da su Bošnjaci žrtve” (6.decembar 2017). Pamtimo da si rekao da mora postojati veće poštovanje među narodima, a lično ničim ne pokazuješ da znaš značenje tih riječi koje si izrekao, a kamoli da su ti one uputa za djelovanje. Pamtimo da si tada opet i iznova pogriješio i opet se i iznova ogriješio od nas proturajući tezu da je utvrđivanje istine razlog za probleme u BiH, te da s završavanjem mandata Haškog tribunala više neće biti obrazloženja za probleme u BiH. To je jedna teza koja izražava sav očaj i beznađe politike Mladena Ivanića. Da je ovo što upravo rekoh tačno, evo vam citat Ivanićev, iz istog teksta i konteksta, pa ocijenite sami: “Svaka strana ima svoje viđenje istine i svaka strana vjeruje da je žrtva”. Ova rečenica je notorna laž. Istina je jedna, i nepromjenljiva. Zna se da je izvršena agresija na BiH, a zna se i da su je patriote branile. A biti žrtva otrovne nacionalne, agresorske politike kojom si zadojen, nije isto što biti žrtva progona, ubijanja i genocida. Tu prostora za podvlačenje paralele nema, a kamoli za prebacivanje polovice odgovornosti sa ubice na ubijenog, sa dželata na žrtvu. Srebrenico, Tomašice …

Manjača, Omarska, Trnopolje, Keraterm, Luka-Brčko, Batković-Bijeljina, KPD-Foča, Sušica-Vlasenica, Kula-Sarajevo, Dretelj, Heliodrom, Gabela, Žepče, Drmaljevo, … će biti svjedoci žrtvama zločina počinjenim u njima. Sudnji Dan je svakim danom sve bliže – dan u kojem će ljudske savjesti biti propitivane. Teško toga dana poricateljima istine!

Crnolistašima uskratiti gostoprimstvo u institucijama BiH

BiH bi trebala poštovati svoje osvjedočene prijatelje i cijeniti dosljednost njihovih stavova. Ali, podići glavu. Toliko je toj našoj BiH spuštena glava, da ne vidi ni ko u nju ulazi, ni ko iz nje izlazi. Ali, hajd’ sad to, nego BiH treba prosperitet. BiH treba blagostanje za sve njene građane, pa makar neimali svi isto. Važno je da je blagostanje, jer ono u najmanju ruku nudi ono što je za čovjekove potrebe dovoljno. BiH ima sve uslove da ostvari prosperitet na svim poljima, ali … BiH ima nekoliko ljudi koji ne žele demokratiju, jer demokratija garantuje i oborivost pogrešnih stavova i slobodu mišljenja. Oni vole da vladaju, a ne da narod vlada. Da sam u pravu, evo primjera: u Banja Luci ima straha od iznošenja mišljenja, hoću reći onog mišljenja koje nije pod Dodikovom “dirigentskom palicom”. Hajka je na one koji pjevaju drugačije i odvojeno od Dodikovog hora, te s toga i oni koji bi rado Dodikov hor napustili zucnut’ ne smiju, a kamoli da smiju napisati kakvu ljepšu pjesmu za pjevanje. Ti jadnici su shvatili da je život ropstvo, kako god okreneš. Do narodne pameti je to odavno stiglo, ali narod se boji ustati, a “nejmati” gdje nazad sjesti. I još će se uvaliti u belaj, ako djeluje pojedinačno ili u malim grupama, zna to narod u RS. Narod je prevaren, zlatna kašika mu je obećavana pred rat 90-ih, samo da pušku uzme i juriša na sve nesrpsko. Izbori se narod za ovo: da bude porobljen, pa opljačkan.

Nema se više od koga drugog pljačkati za ohole gospodare, osim od svog naroda. Taj narod za slobodu pravu nikad nije znao – uvijek tutor, apsolutni vladar nad glavom stoji i vrši pritisak na mozak. Vladar ne zna da se sve kretati mora, pa tako i ljudske misli. Bez promjena nema boljeg stanja, a vladari ne vole promjene stanja. Oni vole svoje statično stanje, svoju vlast bi najradije armiranim betonom ogradili. Tu osim slugama koji platu primaju nikom pristupa nema; običan narod je sluga koja platu ne prima – a pokornosti naučen. Zato pojedinci ne mogu uraditi ništa da tu vlast na promjene privole. Ni vlast, ni narod. Vlast se ogradila betonom, a narod strahom. Narod se boji posljedica, a vrijeme teče i treba mu se prilagođavati. To je jedini način da se ne zaostane za njim, hoću reći – opstane u njemu. Pokret, razvoj i napredak su esecijalne potrebe ljudi.

Svako mora imati slobodu i koristiti svoje pravo na nju. Nema ljudskog dostojanstva u robovanju bilo koje vrste, osim u robovanju Bogu. S druge strane, niko nikom dostojanstvo ne može uništiti, osim čovjek sam sebi, te s toga dosta priče o tome da neko može Bošnjacima srozati dostojanstvo, a kamoli dovesti ga do dna dna. A on to, inšaallah, sam sebi neće uraditi. Neće Bošnjak izvršiti nasilje nad samim sobom. Neće Allah dati, jer Bošnjak nije ni nad kim nasilje vršio: ni jedna jedina poslijeratna osveta nije izvršena nad onima koji su genocid u Bosni i Hercegovini počinili. Nije Bošnjak ni tuđe prisvajao, a kamoli da mu je na dostojanstvo udarao. Nad Bošnjakom je izvršeno i nasilje i otimačina, a o gorem, ovdje nespomenutom zlu nad Bošnjacima, svjedočiće istorija.

Ko je neprijatelj bilo kojem čovjeku na planeti Zemlji, da ne pričam o čitavim narodima, taj i takav pripadnik ljudske vrste nema onu osnovnu substancu ljudstva u sebi da bi ga se moglo smatrati pouzdanom, i osobom koja “podvija rep” pred istinskim ljudskim vrijednostima. Ovdje treba podvući liniju razgraničenja: Tog neprijatelja bilo koje jedinke ljudske vrste, za kojeg rekoh da ne posjeduje osnovnu ljudsku vrijednost, ne treba odbaciti, ali ga treba osvijestiti. Poučiti ga da je neprijateljstvo majka mržnje, a složićete se sa mnom da riječi “neprijatelj” i “mržnja” ne opisuju ni jednu od ljudskih vrijednosti. Kad čovjek to zna i vidi neprijateljstvo na djelu, onda mu nije problem shvatiti da u neprijateljstvu između dvoje, postoji samo jedan neprijatelj, nikako dva. To je onaj koji nije usvojio osnovnu crtu ljudske vrijednosti u sebi, jer da jeste nikada ne bi otvorio put neprijateljstvu i mržnji. Postoji neiscrpan broj drugih načina da se problemi i nesuglasice riješe. S toga i postoji princip pravde.

Zašto uopšte postoje neprijateljstvo i mržnja? Ovo pitanje ima samo jedan odgovor: nasljedstvo preko nasljednika. Ko je čiji nasljednik?! Prvo moramo znati da je majka neprijateljstva oholost. Dakle, iz oholosti se izrodilo neprijateljstvo, a iz neprijateljstva mržnja. A iz mržnje, svi znamo, rađa se zlo. Eto, otkud zlo. Eto odgovora na pitanje kako je nastalo zlo. A evo i simboličan opis: Pošto se Iblis, (šejtan/sotona) prvi uzoholio i otkazao poslušnost Bogu (svome Gospodaru), logično je zaključiti da je zlo od šejtana, a da je nastalo njegovim šejtanskim zavođenjem ljudi, počev od Adema i Have (Adama i Eve) i trajaće sve do smaka svijeta. Između dobra i zla je volja čovjeka, kojom on bira. Dakle, čovjek je “epicentar” svijeta. Oko njega su racionalne (dobro) i iracionalne /zlo) “veličine”. Čovjek nikad nema problem oko razlučivanja dobra od zla, jer ima razum da mu bistri pamet, nego je volja ta koju treba pravilno usmjeriti. S toga bih ja zamolila Dodika, Čovića, Ivanića, … da svoju volju usmjere na rad za dobrobit svih građana Bosne i Hercegovine, ili put pod noge iz institucija BiH. Ako su oboljeli od “alzhajmera”, pa zaboravili kako izgleda karta BiH, tutnuti im svakom po jednu u šake. Tako bi jedan od njih i sa crne liste sletio, a ova druga dvojica na nju za života ne bi “uletila”. Djeci napaćene BiH bi bilo lijepo: umjesto slušanja govora mržnje prema čovjeku, slušala bi priče o ulozi čovjeka u sveopštem dobru. Priča bi dobila svoj epilog u nesebičnoj ljubavi čovjeka prema čovjeku, a ne u ratovima. Ljubav je radost, uspjeh i sreća, a rat tuga, bijeda i nesreća. Izbor je na čovjeku. Pravda treba biti mjera.

Za kraj evo ona naša, narodna izreka: “Ko s đavolom tikve sadi o glavu mu se obijaju”, a i jedna, pa još jedna moja: “Ko nepravdu voli ljubav će mu sama doći”. “Kad nepravedniku nepravda ljubav uzvrati žaliće ga jedino pravednici, jer će se oni drugi zabaviti o sebi”.

P.S. Ah, da, nisam skroz smetnula s pameti: CRNOLISTAŠIMA USKRATITI GOSTOPRIMSTVO U INSTITUCIJAMA BiH … I ONIMA KOJI SU NAŠI, A I ONIMA KOJI NAM IZ DALEKA DOLAZE – pa makar to bila i Valentina iz Moskve, s pozdravima Dodiku. Niko se ne može pravdati umornim nogama, da bi mogao posjediti i bihuzuriti ljude u parlamentu BiH do presjedanja za Banja Luku. Jedino dobre namjere posjetioca BiH mogu opravdati gostoprimstvo u Parlamentu. Dosta je više dosoljavanja rana Bosne i Hercegovine. Uvijek neko uporno soli, a Bosna, zemlja od strpljenja davno sazdana, zbog svoje strpljivosti još nije izustila: “Kad će već jednom Božija pomoć?” Ako bude prisiljena uzviknuti: “Kad će već jednom pomoć Svemoćnog Vladara!?”, biće to dova (molba) koja se ne odbija. Biće to vapaj za spas onih koji Bosnu vole i prizivanje propasti na one koji joj nasilje čine.

Crnilo obraza Mladena Ivanića i Dragana Čovića se više ničim oprati ne može

Postoje zli ljudi, nažalost. Oni su neznalice, jer ne vole sebe. Čovjek koji voli sebe i želi sebi dobro čini dobro drugim ljudima, jer zna da samo tako može ostvariti dobro koje za sebe želi. To prema zakonu uzročno-posljedične veze, koji važi oduvijek i zauvijek. Intelektualno osviješćeni ljudi znaju da svaki čovjek podliježe istom univerzalnom zakonu, te s toga poštuju univerzalne ljudske vrijednosti. Svaka drugačija intelektualna djelatnost u odnosu na drugog i drugačijeg, pojedinačne ili kolektivne prirode, vodi samouništenju. To je apsolutna istina. A dosljednost istine nije vremenski ograničena, nego se prokaže u ono vrijeme koje će najbolje poslužiti svrsi. A djelovanje koje se bazira na temeljima istine i pravde je svrsishodno djelovanje. Svako drugo djelovanje je besciljno lutanje, jer se cilj gubi i nestaje kad ga istina u pravo vrijeme presretne.

Šta će biti sa Ivanićem i Čovićem kad im istina pomrsi račune?! Kad budu pitani zašto su se digli protiv Boga i Njegove vjere?! Kad im se pod nos gurnu ugovori između države BiH i njihovih vjerskih zajednica (Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve) čije potpisivanje niko od većinskog naroda BiH nije sprječavao, niti validnost tih dvaju dokumenata osporavao, a kamoli dovodio u pitanje vjerodostojnost tih ugovora?! I šta oni, Ivanić i Čović, rade tom istom većinskom narodu, zauzvrat?! Ne priznaju mu legitimitet vjere. Žele ga ignorisati, zažmiriti i kad ponovo otvore oči da tog naroda više nema. Ali, ima. Ima ga. Ima ga, nasuprot njihovih oholih duša i bezobzirnih politika. E, zato ga žele poniziti. Uskogrudne, sitne dušice misle da će im se grudi proširiti i duše ukrupnjati ako se podsmjehnu muslimanima i Islamu. Ali, jedno je jasno: nečovjek nikad ne može poniziti čovjeka, niti ga izvrći ruglu, jer govor i djelo govornika najbolje govore o njemu. Najbliža nam, bosanskohercegovačka, prošlost iz 90-ih svjedoči o tome, a i o istini koja pristigne u svoje vrijeme da pomrsi račune mrziteljima i zločincima. Evo, upravo smo svjedoci delirijumu Vojislava Šešelja, a posljedično tome i prokazivanju skrivenih namjera i duplog morala jednog od vjernih sljedbenika njegovog učenja. Pričam o ozbiljnijem političaru čija nebulozna priča zamagljuje čak i njemu samom pogled, a građanima i pogled, i perspektivu.

Crnilo obraza Mladena Ivanića i Dragana Čovića se više ničim oprati ne može. Ruglu su izvrgli sebe ugrožavajući prava većinskog naroda zemlje čiji su sinovi. Mladen Ivanić želi riječ “garantuje” zamijeniti sa riječju “ne sprječava” u ugovoru sa IZ BiH. Pričam o njegovom sprječavanju potpisivanja ugovora između IZ BiH i države BiH 2015-e godine. I Čovićevom, naravno. Ivanić se javno hvalisao da je spriječio i baš bio ponosan na sebe zbog sprječavanja, mislim ugrožavanja prava IZ BiH, po Zakonu koji datira od 2004-e godine. Zar on misli da je on pametan, a musliman glup?! Država je tu da garantuje osnovna prava (zagarantovala ih je i pravoslavcima i katolicima još prije desetak godina kad je Srpska pravoslavna crkva potpisala ugovor sa BiH, kao i Katolička crkva). Koja je to oholost od strane Mladena Ivanića koja ga gura da potcjenjuje drugog i pokušava ga slugom učiniti? Ko je on da uskrati sigurnost jednom od tri konstitutivna naroda države čiju platu prima, a protiv nje radi? Sram ga bilo. Zar misli osigurati svoj narod tako što će onespokojiti drugi narod koji još rane liječi od nepravde prošlih vremena?! Znači on predlaže da država ne sprječava muslimane da poštuju svoju vjeru, ali ako to pojedinci ili grupe, ili čitavi narodi čine ili namjeravaju činiti, država nema ništa s tim, jer muslimanima nije ni garantovala da će štititi njihovo pravo na vjersku slobodu. On bi da država ne sprječava ni one koji bi da sprječavaju muslimane da vrše vjerske obrede, dok mu smeta da država i muslimanima, kao i pravoslavcima i katolicima garantuje osnovna vjerska prava. Da podsjetim: Početkom 2004-e je usvojen zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica. Ivanić i Čović ne žele da legalizuju Islam u zemlji u kojoj su muslimani većinski narod. Pa, to je apsurd! Muslimani ne traže poništavanje ugovora druge dvije vjerske zajednce sa državom BiH, koji je na snazi već deset godina (i već deset godina štiti vjerska prava svojih pripadnika), nego samo traže ono što je zakon od 2004-e i za njih, kao i za druge, predvidio: pravni status. Pravni položaj obavezuje i garantuje. Ivanić i Čović bi izgleda obavezali muslimane sa mnogo štošta što treba i što ne treba, ali im ne bi garantovali da će sebe obavezati da ne diskriminiraju muslimane. Za takve iluzije se unaprijed zna da su izgubljene.

Glupo od Čovića što se sad ćifta i kao fol oštro reaguje u vezi ugovora s Islamskom zajednicom. Ponovo pokušava izmanipulisati javnost u BiH iznoseći obične floskule i pokušavajući da navede čitaoca da pogrešno shvati (mada je vjerovatnoća nikakva, jer smo na Čovićeve insuinacije navikli), citiram: “… kao i preostala dva ugovora s Katoličkom i Srpskom pravoslavnom crkvom …”. Iz konteksta u kojem Čović govori se ne može zaključiti da su ta dva ugovora već potpisana, jer Čović namjerno koristi riječi “preostala dva ugovora”, a ne “već potpisana dva ugovora (prije deset godina).” Čovjek poštenih namjera bi se osjećao nelagodno, sam bi insistirao da se i sa IZ BiH što prije potpiše taj ugovor već jednom, a ne bi po drugi put (u tri godine) odbio njegovo potpisivanje i još napadao i predsjednika predsjedništva i medije da hoće da isprovociraju nerede. Potpisivanje ovog ugovora nije nacionalno, nego vjersko pitanje, te stoga više dosta, Čoviću, i tebe i tvoje prozirne neprijateljske politike prema svemu što baštinimo mi koje bespravno prozivaš. I da znaš, svoju podlost ne možeš prikriti svojim ciničnim smiješkom i lukavim pogledom. Ti si unikatan primjer falsifikata: lažni demokrata koji radi na destrukciji vlasti i dekonstrukciji države BiH.

Čović svojim i govorom o drugima, i odnosom prema drugima, a ponajviše prema istini i istinskim vrijednostima, u stvari priča o sebi. Osvjedočili smo se ranije da on projicira svoje pogreške i nedostatke na druge. Između ostalih, on ima i jedan specifičan problem. I Ivanić ima isti problem: jeli bi obojica, a trećeg bi bez trunke griže savjesti gladnog ostavili. Pogotovo ako nije od istog soja. Ne daj Bože nikom da takav bude.

Za kraj evo ona naša, narodna, izreka: “Ko drugom jamu kopa sam u nju pada.” A ni Čović, ni Ivanić ne znaju koliko im je vremena Bog ostavio … do smrti. A potom, eto pravde njima. Isto kao što i sve nas druge čeka. Pred Bogom smo jednaki svi, samo naša djela se razlikuju. Jedino su ona ono što nam pripada.

Život daje, čovjek uzima i vraća

Život nudi. Čovjek bira, pa uzme. Život nudi uzroke (razloge), a čovjek na njih djeluje. Dakle, život je tu s razlozima djelovanja, da bi došlo do posljedice koja je životu prihvatljiva. Iz ovoga jasno proizilazi da je cilj života uopšte da iznudi ljudsko djelovanje – POKRET. Pokret isključuje pojam statičnosti, ali tu nije kraj priče. Kraj rečenice podrazumijeva tačku i sluti novi početak. Ponavljanje potpuno iste rečenice je samo “stavljanje akcenta” na temu, isticanje značaja onog o čemu govorimo. Svaki novi početak podrazumijeva “drugačije”, nikako isto, a to ujedno daje odgovor na pitanje: “Šta je svrha problema kao pojma i izraza u našim životima?” Odgovor biva jasan, ako razmotrimo prirodu svakog problema na koji u životu naiđemo. Kad ovo znamo, nema nam druge nego prihvatiti istinu da se isti problem ne rješava dva puta, što ujedno kazuje da svako “ponavljanje” problema kojeg smo ranije u životu imali upućuje na to da smo pali na kušnji tog problema, jer smo njegovo rješenje odložili, ili smo ponudili pogrešno rješenje. Život je ustrojen tako da se u njemu pravilno djeluje, jer u protivnom trpimo svi, prije ili kasnije. Kad čovjek zna ovo, bilo bi prirodno da shvati da samo ono rješenje koje nije ni na čiju štetu jeste pravi odgovor na uzrok (razlog), u ulozi posljedice koja životu vraća ono što je od njega uzela. Da je dužna vratiti očigledno je, jer je to bila posudba, a ne kupovina. Mi uzroke (razloge, probleme) nismo dobili kupovinom, tj. plaćanjem. Mi smo ih dobili na korištenje u svrhu odrađivanja onog što nam je Bog u zadatak dao. Kad to znamo, ne bismo trebali da se čudimo stanju u svijetu koje danas imamo. Mi probleme ne rješavamo na način koji zadovoljava čovjeka kao Božije stvorenje: dakle, svi smo u procesu života jednako bitni, jedina razlika je u količini našeg zalaganja i obimu našeg djelovanja, koje podrazumijeva pravilnost. Ta samo ta razlika je “pravni nosilac” razlika među pojedincima i društvima: što ekonomskih, što drugih razlika.

Kad bi čovjek imao na umu globalnu sreću na Planeti Zemlji kao jedini put koji vodi do trajnog rješenja svih problema na koje u životu nailazi, vidjeo bi da je to ujedno i put do zagarantovane sreće svakog pojedinca. Naravno da se ne treba plašiti da resursa nema dovoljno za sve ljude koji žive na ovoj našoj planeti Zemlji, jer Bog je sve s mjerom pravom stvorio, te ni prirodni, ni drugi resursi ne mogu manjkati čovjeku (ljudima), ako ih se pravilno rasporedi.

Ovdje se sada postavlja pitanje pravde: Kako biti pravedan kad je raspodjela u pitanju?! To je lako pitanje. Imamo kontinente, države, društvene zajednice, imamo tu podjelu. Imamo ljude. Dakle, imamo i bilateralne, i trilaterarne, i multilateralne odnose između ljudi, država, pa i kontinenata. Imamo međuljudske odnose. Ti odnosi moraju biti zasnovani na pravilnoj osnovi, ostalo je lako. Vrjednuje se prema mogućnostima: ostvarenim rezultatima, što ekonomske što intelektualne prirode. Što si ostvario pošteno, na to svakako imaš pravo: i da koristiš i da uživaš u tome. Dakle, svi trebaju imati za cilj da se trebaju truditi, i trebaju znati da će svoj trud ugledati kad za to dođe vrijeme. Ovo ne isključuje obavezu da pomognemo druge ljude, države, kontinente – na intelektualnom, moralnom, pa i psihološkom planu, a i da im posudimo resurse uz odgovarajuću nadoknadu. Po logici stvari čovjeku je potrebno onoliko za koliko se trudi. I ne treba mu dati više nego mogućnost da sebi to obezbijedi. Da je svijet pravilno uređen, ovo bi svi ljudi odavno i znali i prihvatili, i pronašli svoju sreću u tome. Ono umno i fizički nespremno stanovništvo svijeta bi bilo dodatni ispit savjesti svakog pojedinca, ali… ne smijemo zaboraviti da je njihov dio nafake kod nas (ostalih), Bog nam je time ostavio mogućnost čišćenja dobrim djelima: ukazivanjem zahvalnosti Bogu što nas je zdravim i sposobnim učinio; tako ćemo kod sebe oholost ukrotiti, te produbiti perspektivu empatije. Biti čovjek koji saosjeća s drugim, koji nije škrt, koji drugom želi dobro je put ljubavi i sreće. To je ujedno i garancija da možda već sutra mi ne budemo u situaciji da trebamo od drugog i saosjećanje i ekonomsku pomoć. Da je ovo tačno postoje dokazi svuda oko nas, u svijetu ljudi: čovjek može postati lud u jednom trenutku, trenutku kojeg samo Bog određuje, a može izgubiti i svu imovinu odjednom (u elementarnoj nepogodi). O saobraćajnim nesrećama nema potrebe ovdje govoriti, kao ni o troškovima liječenja.

Svaki čovjek želi biti zdrav, sposoban i sretan. Čovjek koji ima predispozicije za to to može ostvariti. Svaki čovjek, pa čak i onaj koji je mentalno ili tjelesno oštećen može biti sretan, ukoliko dobije “dozu” pomoći koja mu je potrebna. Sreća se ne može mjeriti ni količinom raznovrsne hrane, ni odjeće, ni ljepote, ni novca, ni ugleda, ni brojem automobila, ni brojem avantura, ni brojem života koje smo uništili, ni… To znaju oni kojima je život ponudio sve ovo na kušnju. Znaju ti nesretnici da čovjek na kraju biva prepušten sam sebi i svojoj duši koja nije pronašla ono što je tražila. A i kako bi, kad nije znala da je sreća ono što je čovjeku najbliže. Ona ima različite oblike i puteve ostvarivanja, njene mogućnosti su neiscrpne, uprkos svemu. Ona ima svoj kod koji otvara sve puteve koji joj vode. Taj kod je u našoj duši. Naše srce nam ga može otkriti. Do nas je. Ima li nade u čovjeku, ili ju je poklopila pohlepa?! Pohlepa vodi bezobzirnosti. Bezobzirnost ne ostavlja prostor razmatranju stvarnog činjeničnog stanja. Dakle, to upućuje na laž: lažno poimanje stvarnosti. Želimo li trajnu sreću, ili ulijevanje lažne nade koju nam nude trenuci bijega od stvarnosti života?!

Naše vođe su naše ogledalo. Vrijeme je da se ogledamo u njemu i vidimo na šta ličimo. Kad to uradimo znaćemo ima li nade za našu trajnu sreću ili nam je čak i lažna nada nestala. Neovisno od naših odgovora egzistira istina: OD STVARNOSTI ŽIVOTA SE NE MOŽE POBJEĆI.

Život daje, čovjek uzima i vraća. U ono što vrati, svaki čovjek, je utkao niti svog života. Utkao je sebe u vječnost.

I veličina i količina su određene brojem

U Časnom Kur'anu je uputa za čovjeka. Znak (znak do znaka) koji pokazuje smjer u kojem čovjek treba ići, prvenstveno u razmišljanju, a potom i u svom djelovanju. Znači, Allah (Bog, Jedan za sve i svakog)) nas Je Stvorio, Poslao na Zemlju i Obavijestio nas o tome da je ON SVEMU BROJ UNAPRIJED ODREDIO. To bi trebala biti polazna tačka od koje naše ljudsko razmišljanje kreće: BROJ. Krenulo je od jednog čovjeka, Adama (Adema, a.s.). Krenulo s ciljem umnožavanja. I sve u životu ka tom cilju ide: UVEĆAVANJU (PROŠIRENJU, PRODUŽENJU, POVIŠENJU). Ne bih ja ovdje pričala o onom što u životu utiče u cilju smanjivanja (sužavanja, skraćivanja, snižavanja), suzbijanja, razaranja, uništavanja i negiranja. Ja pričam drugu priču. Pričam o tendenciji svega da se uveća. Putokaz je to ljudima. POLAZNA TAČKA je broj. Za čovjeka (i živa bića uopšte) broj 1, pa onda još jedan – da bude par. Za sve ostalo što Bog Stvori (prije nego čovjeka i ostala živa bića ) oznaka 0 nije sporna, jer ne predstavlja ni veličinu ni količinu u odnosu na čovjeka, ali predstavlja vrijednost na koju će se vrijednosti nizati. Prirodno da je tako, jer sve: i nebesa, i zemlja, i sve na njima (nebesima i zemlji), kao i ono što je između toga, pa i ono što je u samoj zemlji, ne bi imalo svoju svrhu da nema čovjeka. Sve je to za čovjeka, zato je čovjek faktor broj 1. Jedinice i nule, i njihova uloga u fizici (tehnici, informatici), su ovu istinu jasno posvjedočile. Svako je svoj svjedok, a i sve je svoj svjedok, pa tako i brojevi. Priroda je krenula od nule, čovjek od jedinice. Povratak je neminovan: na nulu priroda (zdrobiće se i nebesa i zemlja na onaj strašni dan, Sudnji dan), a čovjek? Šta će s čovjekom biti? Staće pred Boga sam. Sam će čovjek, kao jedinka (jedan) doći i položiti račun pred Bogom. Zar bi moglo i trebalo biti drugačije?! Sam će čovjek biti svojim svjedokom. Zar bi moglo i trebalo biti drugačije?! Zar bi moglo biti pravednije?! To će biti samo sučeljavanje sa istinom, jer Bog ionako Zna sve o nama. Obavijestiće On nas o nama. Djela naša će svjedočiti. Naša tijela su iznijela ta djela. Svjedočiće ona, jer biće ponovno stvaranje, biće proživljenje. I uživaće, ili će trpjeti. U vječnosti. Biće to nagrada, ili kazna, za ono što smo radili. Zar nisu tijela naša izvršni organ vlasti?! Kojeg vladara?! Pa naravno, naše volje. Ta volja će biti dovedena pred VRHOVNU VOLJU i biti ispitana, radi presude. To objelodanjenja radi samo, jer djela koja je ta volja prouzrokovala nisu izbrisala svoj trag, niti mogu – zbog podložnosti svoje zakonu uzročno-posljedične veze. Lanac je to. Lanac dobra, ili zla. Harmonija, ili disharmonija. Život je to. A ko je Vladar života i smrti?! Čovjek nije, čovjek može samo prestupnik biti, ukoliko se drzne da posegne za onim na šta nema pravo. Nema čovjek pravo da nekom uskraćuje pravo i obavezu na život, pa ni sebi samom. Nema, jer ga on nije ni dao. Život je tu da ga čovjek živi i proživi, da bi na koncu umro. Život u kojem se sve niže, pa i događaji. Sve se računa, sve se sabira. I … kontroliše oduzimanjem. Sve se može i oduzimati, I … kontrolisati sabiranjem. I množi se sve. I dijeli se. Pa i to, čak i to kontroliše jedno drugo. Uzroci kontrole mijenjaju mjesta, a rezultat kontrole mora biti tačnost. Tačnost je put do pravednosti. Uzroci i posljedice se smjenjuju, a Bog je Zakon tačnosti Uspostavio da nam bude svjetiljka vodilja. Naše je samo da osjećamo, vidimo, čujemo i mislimo, da bi smo mogli djelovati. Ako nam nedostaje sluh, ili vid, ili mišljenje, ili sve od toga, opet i uvijek ima osjećaj. On je taj koji nas uvijek prati. To zato što je čovjek predodređen da djeluje i zato mora imati pokretačku snagu za to, a to je?! To je osjećaj neki. Osjećaj za nešto. Poriv neki. Ono nešto što inspiraciji vodi.

I veličina i količina su određene brojem. To čovjek mora imati na umu, da bi mogao sebi pribaviti znanje o prostoru svoje veličine, i o količini substance svoje, u skladu s idealnim zakonom koji vrijedi oduvijek i zauvijek. Da je ovo što kažem tačno čak i fizika jasno dokazuje svojim znanjem o termodinamičkim odnosima, ili hemija, svojim znanjem o elementarnim česticama. Zar je čovjek izuzet iz sustava univerzuma?! Nije. Kako bi i bio kad je sav obuhvaćen tim univerzalnim sustavom, uređenjem?! Bog je sve Uredio. Ko smo mi da poredak remetimo?! A nije da čovjek ne remeti. Evo mali podsjetnik o tome:

Prostora na Zemlji ima dovoljno za sve stanovnike zemlje. I hrane za preživljavanje i uživanje u njoj. I stvari za korištenje i uživanje u njima. Sve nama – ljudima. I neistraženog za istraživanje, i nedograđenog za nadogradnju, i neproživljenog za proživjeti. Čovjek je glavni resurs. Svi ostali resursi su tu za njega. Da li za pojedince, ili izvjesne skupine ljudi, ili izvjesne zajednice ljudi?! Ili da države, pojedine, imaju monopol nad ljudskim pravima od Boga danim svim stanovnicima planete Zemlje?! Ili je neki kontinent važniji od drugog?! Nije. Ništa od toga nije. Svi smo živi (koji smo živi), pa su nam i prava živa. I potrebe. Dakle, stigli smo do potreba. POTREBE SU ONO GDJE SMO SE SAPLELI; IZGUBILI; POGUBILI. Na ispitu potreba je čovjek iznevjerio svoju savjest. Kako?! Da li je stvarno potrebno sve ono što čovjek grabi za sebe, počesto uskraćujući drugom njegovo pravo. O čemu pričam?! O višku pričam. Višku hrane, odjeće, obuće, pritiska na drugog, uživanja – koja ionako kad oblete svoj krug gube smisao, jer ne nude više ništa. Između uživanja duše i patnje duše granica je praznina. Njoj se svi moramo približiti kad trenuci uživanja, ili patnje, vrhunac dostignu. Praznina je uvijek opomena čovjeku. Pričam o sebičnosti, a potom i o strpljelju. Naše je da ne budemo sebični i da jedni drugima preporučujemo strpljenje.

Pričam o sebičnosti, proizašloj iz pohlepe. Pričam o oholosti, proizašloj iz nepravednog stava prema drugom, hoću reći prema životu. Ko sam ja da meni mora biti bolje nego drugom koji se jednako kao ja, ili više nego ja, trudi, a pametniji je od mene, ili je jednako pametan kao ja?! Privilegiju od Boga nisam dobila za to. Znači, ako nije od Boga, onda je od ljudi. Razlog može biti samo taj da sam prevarila ljude, ili da su ljudi mene privilegovali mimo mojih zasluga. Ni jedan od ova dva razloga ne osigurava pravdu. Pravda vezana za uspjeh na ličnom i društvenom planu mora biti zasnovana na urođenim pravima i pravima stečenim na osnovu zasluga. A zaslužiti se ne može bez ispravnog odnosa prema svakom, i svemu što učestvuje u procesu u kojem se čovjek nalazi. Kakvu situaciju imamo danas u svijetu uopšte?! Koji etički (obavezujući i moralni) kodeksi postoje?! Da li je čovjek od svih principijelnosti izabrao da bude principijelan u griješenju i nehajnom odnosu prema sopstvenim greškama?!

Svi griješimo. I oni što gaze ljudske vrijednosti, i oni koji dozvoljavaju da budu gaženi. I oni koji to sve prate, a ništa ne poduzimaju. Njih je najviše. Ovi jedni se pravdaju moći svojom, drugi nemoći svojom i strahom od gladi, torture njih i njihovih porodica. Oholost na jednoj strani, kukavičluk na drugoj. Jedni se pozivaju na naslijeđena prava, naslijeđene predrasude, naslijeđen ugled, naslijeđeno pravo da gaze tuđe demokratsko pravo. Drugi vele: “Zatekli nepravdu, osudu nad sobom, nemogućnost podizanja ispod “zida” bijede. Naslijeđena bijeda, naslijeđen podređen položaj”. Oni koje usput spomenuh, oni kojih je najviše i koji pristojno žive, oni ćute.

Uzrok i posljedica se moraju sresti. I srešće se … u novoj posljedici … koja će biti uzrokom … da će istina, uspavana u indiferentnom stavu kritične mase stanovnika planete naše, one koja prati i ćuti, kojoj je relativno dobro, skočiti i stati u odbranu onih nad kojima se nepravda vrši. To je neminovnost. Demokratija je neminovnost. Ona nudi rješenje za život i razrješenje od straha onima kojima je strah od ljudi nametnut. Ona, demokratija, je u čovjeku; ona je stigla u ljudska društva, ali nije još ušla u sve ključne segmente na kojima ono (društvo) i počiva.

Sve nepravde će doživjeti svoj kraj. Sva nepravedno uređena društva će kad tad “zaboljeti” sve svoje građane. Uspjeh jednog društva određuje broj sretnih (zadovoljnih) ljudi u njemu. Sve dok i jednog čovjeka isključimo, svjesno, iz cjeline kojoj pripada, a to je ni manje ni više nego cijeli svijet, poslali smo strijelu u visine. Poslije lutanja vratiće se nama i pogoditi nas.

Bumerang, biće da će biti. Prije ili kasnije. Sve nepravedne države će dobiti pravedan tretman. Svi nasilni vladari će iskusiti smrt. Patnju prije toga. Zločinci, ratni i ini, će shvatiti koliko bijede u sebi nosi isticanje onog čega se treba stidjeti. Život nije isticanje. Život nije ni ubijanje, mučenje, proganjanje drugog i drugačijeg. Život nije ni otimanje od drugog. Život nije laž, ni varka. Zašto ljudi onda u životu lažu i varaju? Život nije krađa, a neki kradu. Neki kradu imovinu, a neki prava.

Veličina čovjeka nije u nametanju sebe drugima. Veličina naša je određena brojem uzdaha zbog tuđe nesreće i brojem savladanih životnih prepreka u kojima nismo izgubili sebe. Veličinu našu nosi naše korisno znanje. Količina naša je određena brojem ljudi čije nas postojanje raduje. Količinu našu moramo ograničiti na našu dušu. Nismo li to uradili, igubili smo je.

Život nije imati. Život je ono što ostavimo iza sebe.

A svijet, šta je svijet?! Šta je planeta zemlja?! Ona je više od interesa, ratova, sukoba. Ona je dom za sve. Ona je prsten u koji smo svi mi, koliko nas ona broji, stali. Sve naše ruke. Sve naše nade. U jednom prstenu.

I veličina i količina su određene brojem. Naša veličina je određena brojem naših dobrih djela, a naša količina je ona koju možemo ponijeti, podnijeti i progutati… što bogatstva, što siromaštva, što sretnih trenutaka, što boli, što hrane, što gladi, … što nepravde. Ona, naša količina, je određena brojem kapi koje su formirale naše gutljaje i brojem sretnih trenutaka našeg bitka, duše. Veličina našeg srca se ogleda u broju trenutaka smiraja. Količina substance naše se ogleda u broju prijekora koje svojoj duši uputimo.

Smireno srce i smjerna duša su zadovoljni jedno drugim u svim uslovima života. Za taj cilj vrijedi živjeti.

Smrt je predznak Vječnog Života

Bez smrti nebi bilo priče o Vječnom Životu. A ima je. Bez smrti nebi bilo ni dilema oko te priče. A ima ih. Ima i negiranja i zagovaranja te idejne misli. Bez smrti nebi bilo ni dobrog, ni lošeg kraja. Našim rađanjem Bog je dao početak misije svakog pojedinca u ovom našem prolaznom svijetu. Dakle, tu smo da djelujemo do određenog roka. “Upali” smo u vrtlog (čitaj: bubanj) života da se obrnemo u njemu. Samo jedno obrtanje (360 stepeni). Jedno jedino i neponovljivo. Univerzalno za svakog od nas. Onda dolazi KRAJ. To je smrt. Ona je otkrovenje za svakog normalnog čovjeka: ona je pečat Božijih znakova koji su nam se tokom života nizali jedan za drugim. Ona je predznak Vječnog Života. Ona je empirijski dokaz Božijeg Postojanja. Taj dokaz je izražen u prelasku čovjeka (kao i biljnog i životinjskog svijeta) iz živog u beživotno stanje. Smrt je visoki prag koji ni jedan ljudski um ne može prekoračiti i nastaviti svoje (intelektualno) djelovanje koje može imati STVARALAČKU vrijednost.

Sve osim Gospodara svih početaka ima svoj kraj, pa i čovjekova slobodna volja je do roka određenog. Kad taj rok dođe Bog Vrati roba Svog (čovjeka – kad umre) Sebi. Tad će biti čovjekovo sučeljavanje sa posljedicom njegova izbora. Bez tog sučeljavanja, bez te čovjekove smrti, nebi bilo smisla, a Bog Je sve sa smislom Stvorio. Bez te smrti nebi bilo dokaza o konačnosti ovog našeg života, niti dokaza o konačnosti ljudske volje kao jednog od beskonačno mnogo dokaza o Božijoj Beskonačnoj (Neograničenoj) Volji. Da je ovo što govorim istina svjedok je smrt svakog i moćnika, i jadnika. Konačnica ovosvjetskog života svakog od nas je izražena u ogledalu smrti. Prije ili kasnije život svakog od nas će se ogledati u smrti. To ogledalo je ključ života.

Razbiti ogledalo svoje, ogledalo koje smo sami napravili, ili kupili, ili kao poklon dobili, nije teško, ali samo razbijanje ne nudi ništa, te tako ni rješenja. Za rješenjima se traga. Razbijanje ogledala nudi bijeg. Svaki bijeg ima svoj kraj, to znaju oni koji su razbijali svoje ogledalo. Krhotine tog ogledala nisu pronašle česticu koja vodi do svoje negacije. Znaju to naučnici. Znaju oni što BOZONSKU ČESTICU LOVE.

Šta ja ovdje pričam?! Istinu pričam. Za nekog bolnu, za nekog punu nade. Ono što može biti besmrtno od onog što nam je Bog Podario jeste, može, a i mora biti ili nada ili beznađe. Izbor pripada nama. Volja je tu da bira: put dobra, ili put zla. Smrt pojedinca je neminovnost kraja. Neminovnost koja je u funkciji istine. O svakom pojedincu.

Život je slutnja. Smrt je njeno obistinjenje. A šta je onda onaj svijet, vječni svijet, ahiret?! On je život u vječnoj istini o nama. On kao takav ne može nestati nikad, jer ono što je bilo s nama, u životu na ovom svijetu (dunjaluku), bilo je: bili smo putnici koji su proputovali kroz život onako kako su htjeli, ali put bez kraja ne postoji. Postoji smrt. A prije nje iskra nade da ćemo smoći snage da usmjerimo svoju volju tako da na kraju puta (kad smrt dođe) ne uđemo u beznađe: kad bude nagrada ili kazna za ono što smo za života prolaznog činili. Sve dok čovjek diše nada za spas postoji. Problem je samo što čovjek ne zna do kad će disati. Ne zna čovjek koliko mu je vremena ostalo u životu ovom, pa da planira kad će odraditi to što bi da odradi. Kalkulisanja s vremenom nema, jer ne znamo koliko nam ga je ostavljeno. Zato se treba požuriti da se ispuni ono što je Bog odredio da pojedinac (i društvo) ispuni. To za one koji vjeruju da nam život nije dan uzaludnosti radi. Ni smrt takođe. Oni znaju da ono što dolazi poslije tog, od Boga nam datog para: život – smrt, jeste priča o vječnoj istini, kojoj smo posvjedočili još onda kad je Bog Stvorio naše duše; i o njenom nepobitnom dokazu kroz smrt, a sam vječni život u koji smrću idemo je nagrada ili kazna za ono što smo radili. PRAVDA KOJA NEPRAVDI MJESTA NE OSTAVLJA, BOŽIJA PRAVDA KOJA ĆE SVIMA ONIMA NAD KOJIMA JE NEPRAVDA ČINJENA NAMIRITI. Oni koji su nepravdu činili će svakako dobiti ono što su zaslužili, ako se prije smrti nisu osvijestili i pravdom uzvratili na sopstvenu nepravdu.

A to što su filozofi zaključili: “Mislim, dakle postojim” je samo pretpostavka. To se ne može uzeti za definiciju postojanja čovjeka, jer osim “mislim” moglo bi “osjećam” biti validniji dokaz za postojnje čovjeka, jer je “osjećaj” pojam koji, u konkretnosti svojoj, obuhvata: ljubav, bol, beznađe, sreću, grešku, dobro, poraz, pobjedu, i tako dalje, i … tako dalje. Već u utrobi majke dijete osjeća, pa čak i čuje, dok misliti počinje kasnije. Čak je i instikt došao čovjeku prije nego misao, jer razmišnjanje (misao) u sebi sadrži iskustvo. Iskustvo se stječe, dok je osjećaj izvorno svojstvo čovjeka. Misao je samo intelektualni poriv (put), a osjećaj je istovremeno i mjera i mjerni insrument, a čovjek je pokusni objekt nad kojim se mjerenje vrši: misao ima svojstvo bježanja, a osjećaj je predodređen da tu određenu misao proganja. Sve dok se oni (misao i osjećaj, kao od Boga dat nam par)) ne dodirnu, ne spoje, ne djeluju jedno na drugo, nema izgradnje misli. Dakle, misao je “žena”, “žensko”, a osjećaj je on, “muškarac”, osjećaj je ono što “oplođuje” misao. Jeste da je misao “akter”, ali akcija (izraz, uzrok)) bez odraza (reakcije) nema svoju perspektivu pokretanja, dok “osjećaj” postoji neovisno od mišljenja: ne moramo misliti da nas boli, kad se napr. porežemo, nas jednostavno boli. Iz te perspektive posmatrano “misao” je pojam ograničen na želju, a osjećaj je stvarnost. Dakle osjećaj je po svojoj funkciji “moćniji” kao dokaz ljudskog postojanja, ništa manje ni zbog toga što bez osjećaja nema ni misli: čovjek mora imati osjećaj za nešto da bi pokrenuo svoju misao. Ustvrdiću ovdje da se Bog miješa između čovjeka i srca njegova (čovjekova), i ustvrdiću da je ta činjenica razlogom mog vjerovanja da je osjećaj univerzalniji pojam od misli. Ništa manja potvrda ovakvog stajališta nije ni činjenica da imamo slobodnu volju kojom možemo i trebamo usmjeravati svoje misli. S druge strane osjećaje ne možemo birati. Oni su tu i kad su misli prazne, i kad smo bezvoljni. Dakle, Bog se miješa između čovjeka i čovjekova srca, ali ne i između čovjeka i njegova mozga. Naš mozak, sa svojim izvršnim aparatom razumom, je taj koji odlučuje, samostalno, hoće li se povesti za razumnim, ili za nerazumnim mislima. To povlači odgovornost, tu počinje priča o nastanku zla. Tu počinje priča o ponicanju dobrih ili loših misli. A osjećaj je već bio. Njegova kvalitativna vrijednost je uvijek unikatna. Na kvantitativnu vrijednost možemo, i trebamo, uticati. I utičemo tako što imamo mogućnost za to kroz upotrebu moći naše volje koja suzbija, ili podstiče misli, zavisno od svog izbora. To što je misao brza u svom djelovanju, pametna ili glupa, ne šteti istini o kontinuitetu osjećaja i prije i poslije formiranja misli. Svejedno, i od osjećaja ima jasniji dokaz o postojanju “NAS”. Ima smrt.

Tek smrt je dala zaključak (u stvarnosti dokazala) da smo postojali, jer ne možemo nestati prije nego smo postali. Samim tim imamo dokaz da Bog nije postao (dokaz: BESMRTAN JE, a život i smrt DAJE), te s toga ne može ni nestati. To iz jedne perspektive posmatrano, a iz druge se nesumnjivo nameće zaključak da Boga ima iako nije postao, jer neko je morao dati život kojem svjedočimo. Tvrditi da Boga nema, jer niko nije posvjedočio njegovo rađanje, je besmisleno. Razlika između Boga i čovjeka se ne može ustvrditi iz prostog razloga što Bog nije od vrste. Njegova su svojstva drugačija u odnosu na ljudska, te bi logičnije bilo upoređivati babe i žabe u cilju pronalaženja sličnosti između te dvije vrste: one kojoj baba pripada i one kojoj žaba pripada. Ne može se određivati svojstvo onoga što nam nije kao materija dostupno. Znači – materijalizacija Boga je nemoguća. Dovoljna potvrda istinosti ovoga što tvrdim je to što je Bog Besmrtan, a čovjek je obični smrtnik.

Duhovnost je ono što približava Bogu, produbljuje znanje o Njemu, jer čovjek može i treba imati viziju o Bogu, ali ona mora biti zasnovana na istinskim osnovama, razumskim osnovama – onim koje se ne proturječe ni jednoj istinskoj osnovi. Pričam o neoborivim stavovima. Da Boga nema (zato što nije postao, nije rođen), ne bi bilo nikog, ni ičeg, te nebi bilo ni tema, ni dilema. Dakle, Bog je oduvijek i zauvijek. Njegovim Znanjem je sve obuhvaćeno. Ko god po svojoj prirodi umire, ne može biti Bog. Po toj logici bi vjerovanje u Isusa kao Boga bilo bliže islamu, nego kršćanstvu, jer u kur'anu stoji da Isus niti je umro, niti su ga razapeli, nego ga je Allah Uzdigao Sebi. Uprkos toj činjenici kur'an nudi jasnu misao oko toga, jer isključuje mogućnost uporedbe svojstava Božijih i ljudskih. Bog nije od vrste, on je taj koji je vrste stvorio: Tako imamo i ljudsku, i životinjsku, i biljnu vrstu.

Bog se nije rodio, a Isus jeste. Pa Adama (Adema, a.s.) je Bog stvorio i bez oca i bez majke, pa ga, svejedno, niko ne obožava. Zašto?! Zato što smo od Boga dobili informaciju o tome kako i od čega je ON STVORIO ADAMA (Adema, a.s, prvog čovjeka). Kako je onda došlo do toga da se Isusa (Isa, a.s.) obožava, a čovjek zna da je Isus (Isa, a.s.) rođen, i da ga je rodila Marija (Merjem, r.a.)?! Pa naravno, ljudski faktor je zakazao. Zarad kojeg interesa, svakako ćemo biti obaviješteni onog strašnog dana, Sudnjeg dana. To će biti samo potvrda znanja kojeg već većina od nas ima, ali su ga neki usvojili, a neki odbijaju da ga usvoje.

Dakle, BOG JE JEDAN i ON JE UTOČIŠTE SVAKOM. NIJE RODIO I ROĐEN NIJE, TE MU S TOGA NIKO ni RAVAN NIJE. Kako se onda čovjek može moliti za spas nekom drugom do NJEMU?! Isus o sebi nikad nije rekao da je Bog. Kome se i kako Isus moli dovoljan je dokaz njegov “Govor na gori” (Biblija, Novin zavjet).

Svejedno se čovjek, uprkos dokazima koji mu se serviraju u njemu samom, a i u prirodi, pita: “A SMRT, ZAŠTO POSTOJI SMRT?! Zašto Bog daje smrt?!” Jasno k'o dan: da bi dobri ljudi imali dobar kraj koji će ishodište naći u vječnoj sreći, a da bi loši ljudi imali loš kraj koji će ishodište naći u vječnoj patnji. Pričam o PRAVDI I NJENOJ SVRSI. Pričam i o uzročno-posljedičnoj vezi kojom smo svi “OKOVANI”. Ti okovi su dovoljan razlog da se Bogu pokorimo i shvatimo da smo BOŽIJI ROBOVI, i … ničiji više. Nema drugih okova kojih se čovjek ne može osloboditi. Nema vječnog robovanja, osim ROBOVANJA BOGU. Pa, kojem vladaru ćemo se pokloniti?!

Dakle, prema Božijem Zakonu uzročno-posljedične veze koji vrijedi oduvijek i zauvijek, smrt je rješenje: Bez smrti nema ni dobrog, ni lošeg kraja. Bez smrti?! Bez smrti nebi bilo pravde prema Božijim stvorenjima, a Bog je Uredio zakone, Uspostavio pravdu i Naredio pravedan odnos prema svemu i svakom. On je svemu svrhu Odredio, i o svemu Je Obaviješten. ON Je Taj Koji nad svim Bdi. Nad svim, pa i nad onim što nam je poslao, i što nam u koninuitetu šalje kao Znakove od Sebe. A smrt?! Ona je pečat Božijih Znakova na putu – postavljenih čovjeku (ljudskom životu) da mu budu putokaz. Da mu olakšaju put do konačne odrednice putovanja. S obzirom da čovjek tek u času umiranja ugleda svoju smrt, smrt jeste i ne može biti ništa drugo, za one koji su živjeli i nastavljaju da žive, nego predznak za ono što dolazi poslije smrti. U ovom slučaju je, dakle, smrt slutnja vječnog života. Tad bi smo mogli reći da je život na ovom svijetu slutnja smrti, a smrt da je, i ona, slutnja isto tako, ali, ona je slutnja vjećnog, a ne prolaznog života. S obzirom da slutnja kao pojam nema svojstvo materijalnog, onda je njen materijalni (empirijski) dokaz tijelo mrtvaca. To beživotno tijelo mrtvaca pak ne može biti ništa drugo, za našu intelektualno ograničenu mogućnost poimanja svijeta uopšte, nego predznak u ovom životu kojem smo svjedoci. Ova spoznaja je dovoljna potvrda ispravnosti mišljenja da je smrt PREDZNAK VJEČNOG ŽIVOTA i logičnog nastavka priče o Vječnom Životu za koji ne možemo trenutno pružiti materijalni dokaz, prosto zato što je on (taj vjećni život) ispred nas, a od onih koji su u njega “uplovili” niko se nije vratio da nas o njemu obavijesti. Dakle, mi nismo još do njega stigli. Kad se nađemo u njemu svakako ćemo iz njega crpiti informaciju, nije li tako?! Ta mi smo živi dokaz života, a sam život najbolje svjedoči o sebi. Ni sve smrti ovosvjetskog života nisu nam donijele dokaz da ne postoji VJEČNI ŽIVOT: SVE SMRTI SU SAMO POSVJEDOČILE PRELAZAK iz vremena u vrijeme, iz prostora u prostor. Posvjedočile su postojanje vremena i prostora. I čovjekovo putovanje kroz vrijeme i prostor. Tačka. Nema tu vremena, a ni prostora da se konstatuje nepostojanje vječnog života. Dakle, ništa osim ispravnosti naših misli ovdje se ne može dovesti u pitanje, pa tako ni postojanje VJEČNOG ŽIVOTA. Ne vidim da neko može iznijeti argument koji će pobiti ovu moju tvrdnju.

I na kraju: tajna je u pokretu. Život je pokret, a smrt mirovanje. To što je nešto u stanju mirovanja, samo po sebi ne upućuje na to da je mrtvo, niti na to da se ponovo pokrenuti neće, niti na to da neće pretrpjeti izmjenu stanja prije novog pokretanja, hoću reći nastavljanja kretanja. S toga ja smrt smrću ne bih zvala. Ona, smrt, meni više liči na granicu, rampu, carinski prelaz iz države u državu. Ili na vodu kad iz tečnog pređe u gasovito stanje: sad je ima, sad je nema. Iz stanja u stanje.

Smrt. Ja bih nju najradije zvala pragom ispred kojeg se čovjek mora zaustaviti, da bi mogao zakoračiti u novi stan. Selidba je to … šta sa sobom donesemo do tog praga to ćemo i unijeti u novi stan. Čini mi se, a i vi ćete se složiti, da ništa osim naših namjernih ili nenamjernih djela prag preći neće. Njima ćemo namjestiti svoj novi stan.

Sve ove moje, ovdje izrečene, vizije o smrti, pa i vaše koje vi možete ili ćete iznijeti, ne mogu poreći moju tvrdnju da je smrt predznak Vječnog Života. Sve moje i vaše vizije i egzistiraju samo zbog toga da nas dovedu do zaključka da smrt JESTE PREDZNAK VJEČNOG ŽIVOTA. Dilema i rasprava na ovu temu nebi trebalo da bude, a nebi ih ni bilo da smo pomno proučili Božije Znakove na putu kroz ovaj naš ovozemaljski (dunjalučki) život.