Gumessevi

Čuva Fata

U sehari skovanoj od zlata
svoju ljubav čuva nena Fata.
Zbog svog Halče i sad Fata sanja
mladost svoju, davna sevdisanja.

Refren: Oj Halile, nisi alčak sada
ali ni ja nisam više mlada.
Prohujale sve vreline ljeta,
al’ ost'o je merak ahireta.

Kad nanulom lupi lijepa Fata
otvore se dunjalučka vrata;
sevdah pjeva pa Halila budi
da Fatimu privije na grudi.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…

Kad potjera Halil svoga ata
sve klepeće nanulama Fata;
a kad nene ruži mladu Fatu,
Halil stisne labud-grlo atu.
Haaaaaaaj, uskoro ću ja po tebe doći,
rezilit’ te niko neće moći.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…

Ah Fatima, gumessevi moja,
zlatnom žicom veze ruka tvoja –
sve merakli, u sehari kiti,
haber šalje da ćeš moja biti.
Haaaaaaaj, uskoro ću ja po tebe doći,
rezilit’ te niko neće moći.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…
Zabilješka:

“Gumessevi” (turcizam) je riječ koju sam čula od svoje rahmetli nane, (a meni je, u zli vakat, šezdesetjedna puna), dok mi je pričala narodne priče. Značenje riječi: “gumessevi” na bosanskom jeziku je kako sam shvatila: “odsjaj mjesečine na vodi”. Bezbeli će i moja unučad ubacivati švedski u bosanski dok budu, inšaallah, svojim unucima – U BOSNI pričala priče. I moja nana se VRATILA KUĆI IZ IZBJEGLIŠTVA U DOBRI VAKAT: stigla se i udati i steći: i djecu, i unuke, i praunuke, pa čak i, na smrtnoj postelji, drhtati – zbog straha za nas – od metaka što šište da zastraše, a i slučajno pogađaju. Dan prije smrti su je izmarškali i utjerali u kuću ti što pucaju, kad je nakon mjesec dana teškog bolovanja polahko izašla u avliju da vidi svoje grožđe pod koje nas je uvijek zvala da sjedimo: “Kad Allah dadne, pa mi odlahne, pa ćemo mi fino kahvu pod grožđem svi zajedno popiti. Ja ću šećer ispeći i podosta oraha u njega metmuti.” Znam da je znala da ni šećer, ni kahvu više ispeći neće. Poznavala sam ja starog filozofa života, nanu svoju, htjela je da nas razgovori. Ali, Allah je dao da joj odlahne, pa da izađe da posljednji put vidi svoje grožđe. I klupu pod grožđem. I da sjedne na nju, pod grožđem. I na trenutak odahne. Zar je važno to što je uslijedilo: marškanje i nanino posrtanje, padanje i puzanje do kućnog praga!? U kuću je nekako dospjela sama, jer je i napolje htjela sama. I umrla je sama, a mi šćućureni oko nje ostali živi. I oni bez obraza, sami će biti kad se s dušom budu rastajali. Umrla mi nana u zli vakat, a mi što pod grožđem htjedosmo kahvu piti, što milom, što silom dadosmo se u bijeg po bijelom svijetu. Osta grožđe. Eno ga i sad čeka. Umrla je nana moja uz zlokobne zvuke metaka i tresak prozorskog stakla, u mraku – jer Arkanovci i ini silnici pucaju u bošnjačke kuće u kojima svijetli. A željela je tada da svjetlo gori. Na koje je svjetlo mislila: na materijalno, ili duhovno?! Ili je mislila na obadva?! Umrla je u svojoj domovini. A ja ostala živa. I ja, i ovaj oštri bol što me sada probada: Što joj svjetlo ne upalismo dok je uz fatihu dušu ispuštala? Da nas vidi zadnji put dunjalučkim očima. Učili smo svi fatihu, ali njenu, jedva čujni šapat, sad najbolje čujem… a željela je jednom opet posjetiti Tursku i rođake što “ostaše” tamo. Čujem i sad riječi:” Ja i ti ćemo, ako Bog da, u Izmir”. Izgleda mi da je Bošnjacima od adeta da svaka generacija doživi rat u svojoj domovini bar jednom u svom životu. Kaharli saznanje. Asli slabo čuvamo ono što nam je u amanet ostavljeno: Eh, u amanet ostavljeno i mi … biće bolje, inšaallah.

Dva mi rata nana preživjela. Treći dočekala i otišla. Izvoru svom. Fatiha je i ispratila i otišla s njom. Ono što je isprati, ostade da živi i preživi rat taj (i Bog zna koji još), i nadživi sve osim Onog u Čije Ime se uči. I učiće se u vječnosti. Kad malo bolje razmislim, nije moja nana umrla u mraku. Umrla je nurom imana obasjana. Ima li veće i nade, i sreće?! A Arkanovci i ini silnici su pucali u muslimanske kuće u kojima svijetli, jer su znali da niko uzvraćati neće, jer nema čim. Željeli su da nemamo svjetla. Željeli su da smo u mraku u strahu. Zaboravili su da ima i drugo svjetlo do kojeg se metkom ne dopire, svjetlo što i strah razgoni. Ono pomoću kojeg vjernik vidi i u dunjalučkom mraku. Allahovo svjetlo niko ne može utrnuti. Neki to shvate kasno, a posljedicu toga kušaju već kad duša do ključne kosti dođe, a i u mraku groba svog. Šta im tek slijedi … kad Božija Pravda bude presuđivala, a ne Haško-tribunalska!?

Nana nije umrla, nana je preselila tamo gdje je mir. Ni pucanja, ni marškanja tamo nema. A poslije toga, za prave ljude ne postoji ništa osim istinska, a kao takva i trajna sreća. Poslije kijameta, biće sud. Poslije suda nekom sreća, a nekom nesreća. Drhtaće nana, inšaallah, od radosti, a ne od straha.

Valja nama svima mrijeti. Umriješe mi i majka, i otac, i muž. Rahmet im duši. Dunjaluk sije, smrt kosi, a ahiret pobire. Smrt. Jel’ to pad?! Ili prag koji ne možemo prekoračiti?! Smrt. Ja iščekujem na nju i “stojim” dok ne udarim u prag. Prag prelaska iz jednog u drugo stanje. Smrt je selidba iz kuće u mezar. Praznih šaka. Samo ono što smo pripremili za svoju dušu nas prati u vječni život. Smrt iznenadi insana. Nekog prijetnjom, a nekog mirisom dženneskog grožđa – ukalemljenog na dunjaluku dobrim djelima.nVALJA NAMA SVIMA MRIJETI!

Sjetih se sad i dide, rahmetli. On je pričao u stihovima kad je puno ostario. Ostalo mi u sjećanju ovo:

“Ima jedna ljudska sorta
što je rada sve da smota:
ne srami je ni sirota,
ne drma je ni grihota,
a eto kol'ko je dobra –
ne odvraća je ni dobrota.
Al’ doći će do spoznaje,
te će shvatit’ šta je grihota,
kada pređe preko plota
što razdvaja dva života”.

Sad znam da nemam “Alzhajmer”, jer sam zapamtila nešto od onog što sam čula prije najmanje 44 godine. Ili je “Alzhajmer” baš to!? Ko će ga znati sad u ovom časku?! Pamtim ono što me se dojmi. Uvijek sam takva bila. Uvijek nešto pamtila, a nešto zaboravljala. Ja sad opet ne znam kakva mi je situacija po pitanju Alzheimerove bolesti. Bolje je meni da idem spavati, da me to neznanje, u ovo kasno, gluho doba, opet ne bi dodatno uzbihuzurilo. Ljudi moji, mene bihuzurluk BUDNOM DRŽI!