S Imenom Božijim i u vjeri Božijeg Poslanika,
umorni smo od briga, politike, rasprava, korone i bockanja – dozvolite mi da unesem samo mrvicu promjene! … Pa da ja krenem: dosadno mi nije, niti je ikad u životu bilo. Toliko toga za pročitati, ugledati, pogledati, oslušnuti, doživjeti, zapamtiti, propustiti, uraditi i o svemu razmisliti. O razonodi ću kasnije u ovom pisanju, a brižnosti mi je preko glave. Što se tiče bezbrižnosti ne sjećam se da je ikad u mom životu bilo u smislu trajanja kao pojma ljudskim umom definisanog, a znam da je bezbrižnosti bilo i mora je biti u svačijem životu, te s toga i u mom. Zato ću ja ovdje pokušati da empirijski dokažem da je moje bezbrižnosti bilo i da prisilim svoje sjećanje da prizna da je bezbrižnost neizbježan faktor ljudskog života. Što se bora tiče, one su posebna, dokazna priča. One su svjedoci, nešto poput zaključka poslije pretpostavke i teze. Znam da tušim, ali vas unaprijed molim za sabur, jer moje riječi uvijek na početku umaraju, ali kad postignem zacrtanu dozu umaranja one zaista otvore put odmaranju. Uvjerićete se, isto kao što se i Junus, a.s. spomenut u Kur'anu (i drugim Božijim Knjigama) uvjerio da mora biti strpljiv da bi dokučio odgovor. Uvjerićete se da ćete na kraju biti razonođeni. Obećavam.
Dakle, ovo je avantura u koju želim upustiti čitaoca ovog bloga, a sebe sam, evo, već upustila. Do vas je hoće li ovo pisanje biti pročitano (a ako se to ne desi, ostaće zauvijek nepročitano kao i more drugog mog pisanja koje je odlazilo u smeće zajedno sa potrošenom sveskom, ili pokvarenim kompjuterom), nije do mene. Nebitno. Bujica se izlila. Baš kao što nedavno zapisah o sevdalinci: “Sevdalinka je pjesma života – u srcu začeta, dušom oživljena, glasom na svijet iznešena. Iz srca iznikla, u duši bujala, iz nje glasom bujicu izbacila. Bujica se u saz i harmoniku izlila da bi pjesma sevdalinka živa čežnja bila”. Doduše ovo pisanje nije sevdalinka. Ovdje slova iznose priču umjesto živog glasa, a umjesto u saz i harmoniku ova bujica riječi ima šansu da se izlije ovdje i preko čitaoca oživi priču. Do vas je, nije do mene.
Dakle, iz dosadašnjeg izlaganja da se naslutiti glavna tema ove priče: Bezbrižnost čija refleksija bore na licu čini umilnijim, nego što su “umilne” one od politike i filozofiranja. Odmah ću vam jasno kazati šta me natjera da ovo pišem, dvoje: boce, da, boce i bocanje, i jedan prijatelj koga nikad u životu nisam srela.
Politička situacija u domovini i svijetu: Bože, sačuvaj nas pri pameti, nikom do smijeha, a korona s uljem, pa na vatru. Nije mene to previše ni uzbihuzurilo, nego kahar dođe s vakcinacijom, aman ja Rabbi, razvi se kahar i nelagoda i u nepodnošljiv osjećaj pretvori, a da kažem i kako to meni bi: politika i potreba moja da znam šta se to sve dešava kod nas i u svijetu sveza me za ekran, a tamo svaki put kad ću da pogledam vijesti ugledam injekciju onu s dugačkom iglom kako ide polahko i prijeteći prema nečijoj ruci, zabada se u nju i stoji u njoj, stoji pa stoji, i najzad, kad se više mora skloniti pogled, pogled k'o pogled uhvati sugestivan način izvlačenja iz ruke, koji mi se pričinja da predstavlja sliku koja pokazuje da se boci ne ide iz ljudskog organizma. Hajd’ jednom u jednom informativnom programu, ali jok, valja da se izredaju predstavnici iz svih grana društvenog života kako se vakcinišu u jednom te istom emitovanju za javnost. I još, soli na moju ranu, ja pratim sva tri dnevnika i na N1. Sad znate kakav mi je život, a tek slijedi gore s dolaskom vakcina napokon i nama, u BiH. E, vallahi, što je previše, previše je. Ne znam samo kome to treba, da na sve još trpimo i gledanje u bocanje bez granica. Sad sigurno mislite da sam strašljiva i da se plašim primiti injekciju. Nikad u životu, nego, stvarno, nepodnošljivu mi neprijatnost prouzrokuje gledanje kako nekog tamo bodu i probadaju, a nakon toga krv. Ništa me ne umiri ni ona bogdica vate što na krv metnu. Toliko mi je ružno bilo prilokom posljednjeg bocanja koje pogledah da sam nemalo zatim pišući poruku na mobilni istu poslala pogrešnoj osobi, jer imam dvije osobe pod istim imenom u imeniku. Doduše prezimena su različita, ali sedmoro djece mi bi u kući, a nismo se pridržavali ni korona-mjera o distanci, valjda su mi dječurlija pamet okrenula sebi. I ne bi to bio problem, nego ja čovjeku hvalospjev za darovitost spjeva, za angažman, stručnost, ma nema šta sve fino ne rekoh, i to da veliko poštovanje za doprinos društvu, i kulturi u društvu, osjećam prema njemu, te da mi je drago što mi se ukazala prilika (jer me je nekim slučajem prozvao, slučajnim slučajem i ime i prezime mu se lijepo u mom telefonu ukazalo, te telefon samo zazvonio, i ja nekakvu političku emisiju sa tv primjemnika njegovog malo odslušah, pa stisnuh najzad crvenu slušalicu) za hvalospjev njemu, da bi na kraju poselamila lijepo njega i selame njegovoj porodici odaslala. Čovjek se, je li, kulturno zahvali, a ja tek onda čitajući zahvalu uočih gore u lijevom uglu svog mobilnog ekrančića slova u prezimenu, te ti ja kao iznebuha odmah s odgovorom: “Izvini, greška”. Domalo zatim obrišem ga. Uh, šta uradi, žalosna sam, pa obrisa i selame čovjeku, ženi mu i ostaloj rodbini. Pogledam onaj drugi broj pod istim imenom, al's drugim prezimenom, onaj što me prozvao kako rekoh, tamo nema niti jedne prepiske, a nikad nije bilo ni telefonskog razgovora osim pomenutog zvuka s TV-a. Dakle, da sumiram da se opet ne pometem: ne bi telefonskog razgovora, kao ni s onim prvim, ali eto, desi se ta sramna prepiska s prvim u kojoj se i selami brisaše i izbrisaše.
Kontam, gotovo je, nisam iskopirala, obrisah u trenu i čovjeka i onu poruku što odleprša u još kraćem trenutku na njegovu, pogrešnu, adresu, koja je ubilježena kod mene preko kanala mimo mene i zbog sasvim drugih razloga, a sad ovako postiđena da se ponavljam kao papagaj i pišem sad na pravu adresu: jok, te čovjek osta bez moje poruke poštovanja. Prezivjela bih ja to lakše da nisu boce i bocanje u mozgu i pate ga. Da odmah kažem da ni jednog od dvojice gore pomenutih nikad nisam lično upoznala, a i onog trećeg kome se požalih i kojeg uključih u svoj problem, s kojim imam nekakvu kao bajagi poslovnu prepisku, ni njega nikad ni na ulici nisam srela. Požalim mu se ja, “štaću”, i opričam mu slovima, isto kao što i vama sad pričam, da sam kaharli i da me bihuzur učiniše dvojica Seja (ime: Sead, Sejo), a on meni: “Svima se dešava, ha..ha..” i smije mi se. “Ma nije to ništa strašno, ne sekiraj se, i meni se dešavalo”, hahaha, pa hahaha… “Ti se smiješ, a ja u go…ma”, ja ti njemu, a on: smijeh… Ja se razjarih: “Ti se i dalje smiješ”, nešto u meni prepuče odjednom i ja se otvorih (inače vrlo zatvorena sa nepoznatima), i krenu ti ja pisati ona mala sitna slova u svom dotrajalom mobilnom, ovim starim prstima bockati tipkice mlade, pardon male. Napisah da sam baksus, da sam i u pogrešan brod sjedala (u njemački, umjesto u švedski, te plovila morem u pogrešnom brodu); letjela niz stepenice u hotelu “Breza”, kad ‘no ja i moja jetrva rahmetli htjele do toaleta, pa mi ona, u razgovoru usputnom, rekla da skrenem lijevo, a ja gledajući u nju, pa na lijevo … hop!!!, i poleti u podrum: štiklica moja boje neba, svaki put na rub stepeničice, sve po dvije preskače, ali svaki put rub pogađa, ma nema pravo letim, ne osjećam težinu, letim i pravo čistaću wc-a u zagrljaj, umal’ čo'j'ka ne oborih, ali sreća vrata mu wc-ovska iza leđa bila. Sva se ja zapužarila, stid me bi više nepoznatog čovjeka nego jetrve, al’ mi ona veća briga bi: sad će ona tamo, čim se iz zahoda vratimo svom mužiću odmah za stolom ispričati, a i moj će tu svjedokom biti, i samo Allah Zna šta će mi na to reći. Ali, zbog meraka letenja, ostadoh vesela, pa kako bude… Kad to ču, mislim pročita, taj moj neupoznati prijatelj, on se još dalje nastavi smijati tamo u svojoj kući. I još hoće da zna kako ono bi s brodom njemačkim. Bezobrazan pravo, a ja, da mi Allah oprosti, i to ispričah, i ne samo to, nego i o cariniku u Egiptu: “Sjela ja s unukama mojim na brod za Mahmyu (Egipat), uživale mi pravo na tom izletu, i u povratku ti ja njih uvedem u brod za Nijemce, a u luci ostavim onaj švedski što je trebalo da na njegovoj palubi izložim svoju mahramu suncu, a ne lice na ovoj njemačkoj što sam. Odmah sam ja znala, čim je brod krenuo šta učinih, ali ja unučicama ni riječi, uživam u divnom pogledu niz morsku pučinu, u ljuljuškanju, mirisu soli, na onom uskom, uzvišenom, dijelu broda sa par stepeničica slikam se s unukama rašrenih ruku i s bezbrižnim pogledom gledam u kameru, ja radosti naše, i uz plovidbu mirnu, usput, čekam svoju šansu da bezbolno presjednem nekako u svoj brod, a najzad, i da ne platim plovidbu i za ovaj u kojem plovim greškom. Kad su se brodovi dovoljno približili jedan drugom, u nekakvoj divljoj luci presjednemo u pravi i nastavimo plovidbu. To je bilo tad, a tri dana nakon toga ćemo nazad za Švedsku. Dakle, u Hurghadi smo odsjele. I tu sam bila u problemu: jela sam kao st.ka, jela kao nikad da iskoristim bar ja, za sebe i za unuke sam jela, jer su one jele samo jagode, palačinke i pomfrit, i to uzimale po bogdicu, a sve uračunato u cijenu i jedi ako hoćeš ručak iza ručka u svim restoranima, kolače, voće, sa ulice jagnjetinu s ražnja, kukuruze, sladolede u poslastičarnicama. Ma džabno i klowna za nos povući možeš, kamilu zajašiti u velikom krugu hotela u kojem odsjedaš, vozati se autobusom uokolo, piti sokove razne i “lapati” za se, grickalice i voće, rukom promoljenom ispod suncobrana uz samouvjeren poziv na robovanje onom jadniku što po žegi i vrelini raznosi gospodi potrepšine za užitak i razonodu. Ja se sažalila, a meni moji vele: “Ih, ovima što su ovdje zaposleni je k'o begovima u odnosu na njihove tamo kod kuće, u mjestima odakle su, ovo je država u državi, napravili je Svabe, Rusi, i ne znam sve koji, za sebe, da uživaju, a ovim kuharima (lete na nosu, ako si zaboravio sebi uzeti čašu s vodom ili sokom, i za sto tvoj neko od njih leti s osmijehom), i čistačima, i čuvarima, i maserima, i … njima je ovo uspjeh na poslovnom planu i sigurnost kojoj džep doprinosi mnogo …
Peškira koliko hoćeš na plaži, samo idi prljavo predaj, čisto u šake, a ja jadnica i na Mahmyu ponijela, na brod vukla svoje peškire, noću prala i stavljala na sušenje, sve to dok me djeca ne uputiše na peškire boje pijeska, one za plažu, baš izložene svačijem pogledu, u oči prolaznika bodu. One mislile nana voli prati, jer znaju da sam iz sobe hotelske izbacila onog što hoće naše krevete ujutro namještati: “Ma šta radiš ti u ženskoj sobi, ma sikter, ti ćeš nama u intimu naše sobe nos zavlačiti i veš gledati, sikter”. Ode jadnik da dežura malo podalje od našeg apartmana, a sve ga strah mene bilo ono malo dana što tamo provedosmo. Znate kako je, prepala se ja: cure poodrasle, a ni ja tad nisam bila stara baš ovoliko k'o sad. Kad smo tek s aerodroma stigle u hotel: upis, hrana, kafa, aktiviranje telefona, tamo-ovamo, mračak tu, a mi treba da nađemo svoj pansionski smještaj: S torbama u šakama žurno napuštamo hotelsku recepciju, domalo, usput, čovjek me pita da li znamo pronaći što tražimo, a ja ga otpremim, naći ćemo same, a ipak na kraju, kad sretnem osobu za koju se jasno vidi da je tu zaposlena, ubrusim pitati za pomoć, te čovjek odmah okrenu broj i u tren oka se pred mojim očima nacrta onaj od 7-8 minuta ranije i odvede nas do ulaza u apartman. Doduše, nisam glavu dizala, što od postiđenosti, što ‘nako, al'opet zbog sebe, ne zbog njega. Čovjek prav. Na stranu šala, bilo mi je neprijatno, ali ja više nikom ne vjerujem dok se ne uvjerim da mogu.
Iživljavanja na trošenju toalet papira je bilo, k'o kad paket čitav svako jutro u sobu uskoči. Sapunom smo se prskale, da imamo razlog da se stalno osvježavamo. I iživljavanja na peškirima bijelim kao snijeg je isto bilo. Gazanja po njima. U hotelskoj sobi svako jutro po dva peškira za nas svaku posebno, ako zatreba još, tu su oni što opslužuju. Frižider u sobi krcat sokovima koje ne piješ, jer si uglavnom van nje, a vraćaš se u nju bez potreba ikakvih, zasićen svim. A da vam kažem, ugođaj mi je bio i otključavati vrata nadnošenjem kartice. Sef u sobi je bio već problem. Tek zadnja tri dana se usudih ostaviti pasoše i pare u njega, pa da rahat mogu uživati na plaži u svojim unukama i svom burkiniju. Do tad sam bila zaokupljena brigom oko svoje tašnice. Ah, tako sam saznala koji su jadi onih koji imaju mnogo novca, mislim keša u torbi, ili love puno na kartici, a kartica u torbi. Nit’ ostavit’ kod kuće (nikad ne znaš kad lopov može nahrupiti – lopovi kuće lovatora lahko nanjuše), nit’ sa sobom vukariti.
Znam da sam rastegla k'o teraviju, ali sad ću vam puno toga kazati u posve malo riječi. Nek’ to bude moje izvinjenje vama što me otrpiste dosad: O Egiptu pričala. Rekla sam vam da su u rezervaciju karata i smještaja uračunati svi troškovi vezani za određen mjestom boravavak u Egiptu, ali vam ne rekoh da troškovi kupovine suvenira i poklona po prodavnicama nisu, ta priča je suvišna… koštalo je.
Pri dolasku na egipatski aerodrom previše papirologije. U povratku, ista stvar, a aerodrom kilometarski, da ga ne vidjeh i ne pretabana ne bih vjerovala da može toliki dugačak aerodrom biti. Hodam, popunjavam formulare, putna torba mi teška, prepuna, a u rukama nosam kesu s flašama vode, soka, slatkiša, grickalica i suvenira. Na carini mi oduzeše tu kesu, a ja se zbog nje sva osapunala. Ljeto je, uši odgaraju. Prođemo i sjednemo na onu klupu iza one granične trake da se malo odmorimo, pa ćemo dalje, valja hodat’ i hodat’ do svoje aerodromske ulice kojoj će te strelice odvesti. Sjedim i gledam u onu svoju kesu, ma nema dva i po metra je ona od mene, tamo iza leđa onog carinika. Još je nisu makli. Gledam, okrenem se unukama: “Ma nisam se ja đaba patila nosajuć’ onu kesurinu”, i pravac do one crvene trake, osmijeh onom cariniku, pa svoju kesu zgrabim i u miru odem sjesti na klupu. Tako je i kesa iz Egipta avion za Švedsku vidjela… Kad sam u Bosni živjela, prije nego me iz mog stana, a potom i iz kućiće i Bosne moje istjeraše, skoknem ja do prodavnice iza naše zgrade što je bila, velika samoposluga, “Cigančica” se zvala, i u povratku se u liftu sjetim da bih rado s komšinicom Rahimom, što joj stan ispod mog, kahvu popila. “Ma samo da otključam i ubacim stvari što iz prodavnice donesoh, sletiću na treći kucnuti joj, prilika dobra – obe s posla došle, a njen muž drugu smjenu radi, nije kod kuće. I moj nekud ispario. Djeca napolju, igraju se. Smetnem s pameti da ću sletiti po Rahimu i ne razmišljajući otkopčam svoje crne sandalice s onim dugačkim, baš dugačkim kaišem što ide oko noge, poviš’ članka, u modi bile. Lijenost k'o lijenost, a i nema se plaho tog vremena, pomislim: “Ma neću ih sad ponovo kopčat’, valja poslije iz one rupice izvadit’ onaj hepek mali. Svejedno ću odmah nazad, samo da Rahimku zovnem na kahvu” i ja krenuh naglo dva koraka do stepeništa, utom stade na onaj dugački kaiš i odmah mi se dio noge ispod lijevog koljena nabode na rub gornje stepenice i ja poletih brzinom munje niz stepenice četvrtog sprata, one u dva dijela, na L, pravac Rahimi na treći pred vrata. Nisam trebala ni zvoniti. Žena, inače radoznala po prirodi, odmah iz stana istrkala da vidi šta se dešava, šta se strovali u hodniku u po bijela dana… U nas u stanu na četvrtom balkon bio otvoreni i puno mali, ma nema kockica jedna, sin mi često hod'o po ogradi držeći se dlanovima raširenih ruku za zidove, pa ih polahko od zida odvajao da proba po šipci hodati održavajući nogama ravnotežu, pa se čistačica iz škole preko puta prestravila gledajući hoćel’ dijete ljosnuti dole s četvrtog: ako se drekne, desiće se, ako ne – valja gledat’ i u strahu iščekivat’. I mater mi rahmeti jednom ispametio, kad žena srčani nije dobila, ali ga je tiho, vukući glas unazad sa šipke na tlo balkona namamila, a mirno i poslušno dijete bio k'o ni jedno za koje znam. Jedino je po noći volio igrati košarku na školskom igralištu. Šta ćeš, mi smo morali ići na posao, znala su mi moja djeca onda kad su već obadvoje išli u školu lijepiti porculansku šoljicu što mi kćerkica razbije i u vitrinu je zadnju u nizu posložiti da odmah ne primijetim. Čizmom moja kćer, pet godina mlađa od sina mi, ganjala brata što je izaziva, pa staklena vrata od kuhinje tom čizmicom kaubojkicom svojom razbila. Ja gluposti s tim staklenim vratima. Jednom je iz dnevne sobe, koja je isto tako imala staklo uramljeno u drvo za vrata koja sam ja uvijek držala otvorena, ali neko slučajno zatvorio, znači ustala i zaletila se, trebala u WC, mala još, a ja valjda tek usnila, pa je nisam čula, uvijek me zovne, a taj put nije, zaletila se, pukla u vrata i staklo se prepolovilo: donja polovina se sasula, a gornja gore visi, moglo je zaklati. Sreća od straha je, i u neznanju, brzo skočila na stranicu onog modrozelenog štofanog trosjeda što mi moj babo, vrsni tapetar aman lijep napravio, i dvosjed, i fotelju. I fotelju za u kuhinju da stavim, na razvlačenje za spavanje. Nije mi se kćerkica ozlijedila, a Rahima ispod nas što je, domalo kopče, dugo ih nosala zbog istog peha… Za naš mali balkončić smo dali da nam prika stolar izradi mali sto i skemlije, te on umjesto skemlija napravio stoličice na rasklapanje da nam bude lakše osloboditi prostora kad ne sjedimo, kad se veš prostire ili muzeviri s balkona. E, ta stolica mi je jednom gotovo pojela kažiprst lijeve ruke. Sjela sam na njega, on u drvenoj baglami ukliješten. I sad, nakon gotovo četrdeset godina imam kružić, doduše jedva vidljiv kružič sve do samog nokta s obe strane jagodica prsta moga. Mislim da mi ni otisak kažiprsta moje dvije ruke nije isti. Provjeriću da znam, nije zgoreg znati, možda se i s tim može nešto pametno uraditi. Da umrem negdje i da trag od mene bude samo taj prst, moja djeca bi me po njemu poznala. Do unazad desetak godina i po mojoj lijevoj nozi, koju mi je let do Rahime na treći sprat, obilježio. Lijeva strana keveš, a desna mi je, mašaAllah, ispravna…. I da znate da zbog prsta kažiprsta lijevog i lijeve noge nisam ni doktoru otišla…. pola godine deverala sam s tim sama, k'o i onda kad sam se okliznula na tek uglačanom parketu, a ja u najlonkama bila, nekakav svečan dan bio, letila i pravo na oštru ivicu masivne stilske komodice na kojoj nam je bio TV, suho cvijeće, predivno, s hrvatskog mora, što mi pokraj vitrine u uglu stajalo svo satrala ukoje sam ruku zarila u pokušaju da belaj veliki izbjegne. I izbjegla sam s ledom na obrazu danima, da ono jaje što iz bojeplave u ljubičastu prelazi, pa silazak otoka ispod očiju i ono strašno modrilo, a kad je dobilo narandžasto-žutu već nmi je lahnolo, o žutoj da i ne govorim- jer sam već ugledala svjetlo nade da će biti bolje i s onim udubljenjem preko čitavog obraza, ispod tog jajeta. Muž mi plaho bio ljut što sam pala, stid ga bilo naroda, misliće da me je on udesio. A i ja sam na to mislila, a još gore mi je bilo što sam nakazna, ne zbog mene, nego zbog naroda, jer znate kako je, nije prijatno u nakazu gledati. Sedam mjeseci sam nakazna hodala. I na godišnji u BiH nešto manje nakazna morala otići. Muž mi bio ljut što sam po čitavu noć masirala obraz i mjesecima ravnala taj desni moj obraz rasterujući one kvržice )bojao se da ću rak navući) od uboja ne bi li mi se lice izravnalo. I, elhamdulillahi do godinu dana je prošlo i sve se lijepo namjestilo, ostala samo jedna majušna borica iznad usne gornje od one razdrljotine od ćoška stilske vitrine koju ni ne uših kod doktora, jer me ni tad nije vidio. Dugo sam ja u crnim, zatamnjenim, ogromnim naočalama hodal krijući lice od pogleda ljudi iza njih. Kad mi je muž skontao da se stari izgled vratio, Bogami je i njemu plaho drago bilo… Sin moj bio beba od tri mjeseca, istrošila se ja, aman, i pelene jednokratne za puta spremila, pa u autobus iz Pule da oca, majku, sestru, tetke, amidže i nanu obiđem. Sjela ja kraj žene. Sinčić mi miran, sve se žena čudi – ne čuje se on, a meni ni 20 godina, mlada. Autobus do Rijeke, preko Karlovca, pa u Zagreb. Putuje se dugo, sporo se gradovi i sela prolaze, nije onda bilo kao sad. Duga stanka će biti u Zagrebu, a meni da izvinete potreban WC. Svi putnici otišli do WC-a i da malo prošvrljaju, a ja s djetetom u naručju i ona nana ostale sjediti u autobusu. Šoferu mrsko, ne može zaključati autobus i urahatiti se. Nije bilo konduktera. Šofer servis za sve, od karata, smeća, vožnje, do kesa za povraćanje ako kome ustreba. “Zar vi nećete zraka udahnuti?” Nana njemu:” Fala sine, ali ja ne bih da se izgubim. Jok”. Ja pogledam u nanu, a da izvinete išla bih da platim onaj zahod. “Nano, bil’ mi mogla pričuvati dijete koji minut,
vidiš da je miran i spava, samo da skoknem do WC-a?” Veli ona meni:”Dobro”, ali me sumnjičavo gleda, a i ja nju, šta misliš da baba šmugne nekud s djetetom, a moram ići u zahod. Koga drugog da pitam, kad mi ova nana kraj mene opet izgleda najpouzdanija. Hele nejse, odem i vratim se što sam brže mogla, vidim nana sjedi kako sjedi, a moj sinčić spava kako spava na sjedištu kraj nje na onom svom malom jastučku. Ja da joj se zahvalim, kad ona s uzdahom dubokog olakšanja progovori: “E, curo moja, jesam se ja prepala kad si ti otišla, šta ja znam – mlada si, da ne pobjegneš i ostaviš mi maksuma, šta bih jadna, ni sa sobom ne znam šta ću. Ni odnijeti ga gdje treba ne bih znala”. Zagrlim nanu i svoje dijete stegnem u svom naručju i ja odahnuvši što sam ga našla u istom stanju u kojem sam ga ostavila. Usnulog, sa blagim smiješkom, kakav samo novorođenčad mogu imati… prije nego što ću na hadž otići, a klanjala sam par godina prije toga i ibadetila s takvim žarom da sam jedva čekala da ručak smlatim, promlacam po kući i sjednem učiti Kur'an do vakta sljedećeg namaza. Klanjala nafile isto dugo, a nikako ne posustajem, niti odustajem, te mi se jednom prilikom u toku klanjanja samo Bog zna koliko dugog, ja ne znam, jer sam se sva u koncentraciji na Tvorca i ljubav prema Njemu našla, neka neobjašnjiva, tako fina toplina desi što mi je dušu grijala, a srce?! Ono je jednostavno letjelo nekud u visine. Odjednom osjetih da ne osjećam tijelo, ništa, ni gram, nema me – nisam tu, a jesam, šapćem u namazu, neki nepoznat, ali ljepši od svih mirisa osjetih i neka čežnja snažna u meni se probudi. Prenuh se i predadoh selam. Moja tjelesna težina se u sekundi jednoj sva strovali na moju grbaču i teret me ophrva. Allahu dragi, kao olovo mi se učini težak, a da znate da ni mrvicu debela nisam bila, čak pomršava i inače plaho okretna sam. “Allahu dragi, kako do sad nisam bila svjesna da nije lahko nosati po vas cijeli dan svoje tijelo”, pomislih… tih dana mi se rahmetli muž moj spremao za put na hadž. Drago mi, plaho drago zbog njega, a opet, žao mi što nismo u mogućnosti da i ja idem. Njemu džemat uplatio za hadž kao nagradu što je predvodio džemat na jacija-i teravih-namazima. Ma ne prođe ni tri dana zove neko na telefon, kad ono glavni imam u Švedskoj, pita bi li ja mogla ići na hadž zajedno sa svojim efendijom-mužem da budem gajd ženama, jer znam pomalo arapski, te i ja odoh na hadž besplatno… Poslije obavljenog hadža uputimo se mi hadžije na brdo Hira. Neki donekle, i ne mogu dalje – tu se odstrane da nas sačekaju pri povratku. Većina s naporom hoda uzbrdicom, a ja?! Ja opet letim. Odjednom osjetih umor kad ugledah onaj mali improvizovani restorančić, šta li, i sjedoh da odmorim. Odozgo vidim ide dedo stari, vraća se s brda Hira glasno učeći “Ikre’ bismi Rabbike” i … ja nekud nestade… doživljavam sebe u vremenu prošlom, u trenutku kad se Objava poslaniku Muhammedu, s.a.v.s. spušta, proživljavam nepojmljiv osjećaj zanosa, skočim s mjesta i ustrčim ostatak puta uz brdo začas. Ostavila sve hadžije, ne znam ni moj gdje osta. Stigoh, i pravac pećina. Drhtim od neke neobjašnjive čežnje u kojoj tonem. Tonem u ljepoti osjećaja. Dugo. Ne osjećam ničije prisustvo u blizini. Osjećam kako intezivno živim osjećaj punoće za kojim sam tragala … Čujem plače dijete, i ja kao po komandi tamo na brdašce i ledinu na njemu, pa dijete u naramak. Eto, ako hoćete, poslaću vam i sliku koju neko od hadžija izradi na licu mjesta, neko me slikao bez mog znanja. Slika se nađe u mojim rukama. Znam da sam odužila, a svašta bih vam imala izvaditi iz sehare mojih sjećanja, što možda učinim nekim drugim javljanjem, prođe li ovo javljane uspješno. Sad, kad sam gotovo sigurna da više niko nema snage da ovo moje pisanje okom preleti, ja bih ga ipak zaokružila sa još jednim događajem s hadža: Divno, neopisivo fino iskustvo stajanja na Arefatu, odlazak na Muzdelifu gdje me podobro oči napatiše. Iz nekog razloga vjetar i pijesak mi ih nairitiraše… Mina, ljepota uživanja u prirodi i još veća u ljudskom rukom uređenom prostoru za uživanje dok hadžija korača prema mjestu bacanja kamenčića. Hodam ushićeno prema ulazu za tamo gdje se bacaju ti kamenčići nalik zrnima graška. Oko mene naše žene kojima sam vodič. Na samom ulazu se one dogovoriše o tome kako da ne izgubimo jedna drugu i spasimo onu koja, eventualno i ne daj Bože, padne nošena bujicom “svjetine”, te mi jedna zgrabi jednu ruku, druga drugu, treća prihvati rukom ćošak ihrama s desne strane, četvrta s lijeve, ostale pohvataše za šta koja prije stiže, jedna od njih za onaj dio platna na zatiljku glave i tako to i mi nastavismo put u unutrašnjost građevine. Ispod nogu masa gumene obuće što su je ljudi pogubili probijajući se do cilja. Snažni, suhonjavi, al’ pravo žilavi Avganistanci koračaju stamenim korakom, jedne hadžije može biti iz Malezije ili neke tamo zemlje napravili rukama obruč oko žena koje čuvaju, i tako se probijaju kroz masu, svijeta nema otkud nema, ma nema milimetra razmaka između ljudi, a čini mi se metar u visinu one gumene, od koraka silnih po njoj ugrijane, obuće pleše pod mojim nogama: Saplete se žena što me držala za lijevu ruku, krenu padajući na dole, ona s lijeve strane pojača stisak ruke, one druge se uskomešaše, tegle me, a ja se povih nadole da ženi pomognem da se pridigne i da mi se njena ruka ne bi istrgla iz moje, dok one druge u strahu vuku onaj moj ihram i mene, sagnuh se i nestadoh. Nestadoh ispod ljudi. Osjetih da me nešto zgrabi u tom mraku za glavu i u trenu izvuče i diže iznad one mase. Ta jedna šaka me nosila i ispred ulaza na desnu stranu, u ćoše, spustila i nestade figura nazad prije nego sam lice čovjeka uspjela vidjeti. Činilo mi se dok me je ta ruka nosila da je čovjek najmanje metar viši od drugih ljudi čije sam glave odozgo vidjela u tom trku njegovom sa mnom kao plijenom u kljunu ptice, a tad kad me spustio i nestao još viši mi se pričinio. Stojim, čekam i tješim sebe: “Ostaće one moje žive, spasiće se nekako, evo i mene žive, a i uspjela sam ja ipak baciti dovoljan broj onih kamenčića što su, čini mi se, poput zrna graška. Bacila sam ih na “šejtana”, ma jesam, jašta sam ga nego pogodila”. Stojim kao u transu i čekam…čekam… istom moj pogled poče otkrivati jednu po jednu ženu-hadžiju iz moje grupe. Sabra ja njih sve i okupi oko sebe. Brojim. Brojim, al’ jedna fali. Drhtimo sve i od uzbuđenja zbog svega proživljenog, ali i zbog straha šta li je s oonom: gledam, oči mi ispadoše… Ide ona s drugog kraja, iz suprotnog pravca od onog iz kojeg je trebala da stigne. Ide i sva ozarena, dok ja trčim prema njoj probijajući kroz onaj silni narod, maše rukom prema meni. Najzad sam tu, pored nje, držim je za ruku, a ona meni: “Otkad ja vas tražim, al'nema veze, ljepota je ovo. Neću se moći nikad odužiti, nazahvaljivati Allahu, Gospodaru svih svjetova, što mi je ovu ljepotu koju vidim i u sebi osjećam dao”. Sad znam da ovo počinje biti uvod u drugo poglavlje romana (za koji sam zaključak što će biti na kraju knjige već napisala i lekturu nad njim sama odradila, da ne plaćam), ali ću vam reći još par riječi: žena mi je umrla bukvalno u rukama taman kad smo sve obrede hadžske obavili i upravo stigli na pasošku kontrolu u Medinu, gdje ćemo uživati u ljepoti poslanikove, s.a.v.s. džamije, gdje je mermer svuda oko i ispred džamije čistiji od sofre s koje čistunci jedu, vreliji od moje pite iz rerne tek izvađene. Odatle imam najfinije uspomene vezane za sklad duha i materije moje uz uspomene iz harema Kabe, sa Zemzem vrela, Safa, Merva i tavaf moj živi su u meni, a onaj osjećaj kad sam ugledala prvi put hadžerul Esved, crni kamen u Kabi, održava mi život živim u meni: tavafili smo oko Kabe i ja nisam mogla prestati jecati, one moje me već vidjele u ćefinima, mislile da umirem, tako sam im, kažu, izgledala. A ja, ne znaju one, ali, eto, vi ako hoćete možete znati, da sam ja istovremeno i lebdila od sreće, i stidjela se Gospodara svoga što me je u Svojoj kući onakvu kakva sam bila, mislim ovakvu kakva sam, ugostio, zahvaljivala Mu što me je uprkos nedostatku mojih zasluga ipak u kuću Svoju kao musafira primio. O tim tananim, i vjerovatno za mene neponovljivim, univerzalnošću okupanim, osjećajima koji ispune čovjeka do te mjere da ni sebe nije svjestan, a kamoli svoje djece ili bilo koga drugog bliskog njemu, čovjek se i sebe i drugih i onih koji su rod i koji nisu, i koje voli i koje baš nešto i ne voli neprestano sjeća u svojoj dovi Allahu za njihov spas i sreću na životnom putu. Ali to je drugačije sjećanje, nema tu ničeg osim duše što učestvuje i nju jednostavno pratiš i ti vezu čak i sa svojom djecom doživljavaš bezvremenski. A onaj miris u namazu što vam spomenuh ranije u pisanju našla sam u haremu Kabe i doživjela kao miris kamenja, mermera, Safe i Merve. Ne znam tačno, ali sam ga prepoznala u haremu Kabe. O tavafu, o oproštajnom tavafu i zbog silne želje i potrebe moje da, pred sami polazak na put, odnosno odlazak iz Meke, ujagmim klanjati Sabah-namaz u haremu Kabe, o tome da sam i oproštajni tavaf morala obnovini, možda drugom prilikom, ako koga bude interesovalo. Ali ona žena, ona što mi je umrla na rukama, ona što je pod inzulinom otišla i obavila hadž drugi put u svom životu, otišla je da u Medini umre i ostane tamo ukopana u mezarju poslanikovovom, s.a.v.s. U komšiluku sa ashabima, r.a. Blago njoj, a ja sam Allaha molila da ja budem ta, a vidi, evo me, šarakam ovo još. Ne znate vi da sam ja tužna što mi se ta moja dova Allahu nije ispunila. Daće Allah bolje od toga, insaAllah, a bolje nema, te se uzdam u Allaha da će mi se želja kasnije ispuniti. Dotle, pamtiću riječi one žene što meni i efendiji Fuadu hodajući od autobusa, iskoračivši dakle iz njega u Meku, i, nakon par koraka klonu u našim rukama i preseli na Ahiret. Donijela sam s hadža njen novac djeci i najveći kanister zemzem-vode po koji me je, kad smo već gotovo krenuli, zamolila da joj ga odem kupiti, te i šofer i hadžije moraše počekati na mene da se s kanisterom vratim. Pamtiću njene riječi kad se pred obred hadža obukla u bijeli ihram i kao curica stala ispred mene obraza rumenih od uzbuđenja i prozborila: “jesam li ti lijepa”, aja njoj odgovorila ono što mi je pogled na nju dojavio: “MašaAllah, kao bulka si mi rumena i kao pupoljak u cvijetu lijepa”. Evo, i suze mi kvase obraze od ponovnog proživljavanja tog trenutka našeg druženja.
O hadžu, štiklicama, o tome kako me ptica u po ljeta, u po čaršije, posrala po glavi i kako se ono od ptice odozgo, s glave, polahko, u tankom mlazu, spustilo i razlilo po mojoj bež haljinici ljetnoj od indijskog platna kad sam se s posla vraćala, davno prije rata kod nas u Bosni, o tome kako me je to razonodilo, i mene i one što su vidjeli da ptica to s merakom uradi na mojoj mlađahnoj tintari, imam još hejbet za reći. Ja sam, evo, signal poslala, od vašeg responsa, kakav će biti, zavisi hoću li i reći…
I zamislite bezobrazluka onog čovjeka što mi se u lice ismija sinoć, bez da smo pritisli kockicu s trokutićem s desne strane za video prenos, onog čovjeka što ga obrisah u telefonu, bezobrazluka li mu, aktivirao me ponovo i još napisao: “Ja samo znam da sam sinoć rasterećeno lego pun tvog duha i zaspo”. Sram da ga bude, on da uzme od mog duha, izvinite me moram ići: odoh ga izbrisati i blokirati. S kojim pravom, uostalom, čovjek ima pravo biti rasterećen?!
Tek da dodam sad kad sam ga odstranila: RAZONODA, BRIŽNOST I BEZBRIŽNOST ČINE DA DOSADE U ŽIVOTU NEMAMO, A BORE SVE TO FINO OBJEDINJUJU U PRIČU ŽIVOTA KOJA I PJEVA, I PLAČE, I SMIJE SE. A duša?! Ona mora poruku svega da odsluša, ako nije u nehaj pobjeguša.
I taman sad kad hoću zaklopiti poklopac ovog starog, nešto malo manje starog nego što sam ja, kompjutera, stiže mi na telefon poruka. Piše mi taj bezobrazni insan što se smijati zna: “Jesi li ljuta na mene?” Subhanallah, što bih bila ljuta na njega?! Šta ja imam s njim u sevdalinci njegovoj?I To što voli poneki stih koji ja u sevdah-promociji svojoj, u pauzama od pečenja pite i drugih zavrzlama, pauzama između dva obavljena namaza, poslije učenja Kur'ana i mojih dova upućenih Gospodaru naših sevdalinki (čitaj: života), uz komešanje unučadi oko mene napišem, ne mijenja na stvari.
Ja slobodu živim punim plućima sevdalinkom, pjesmom života. U sve moje je utkana. Bore moje su njena slika koju moji oko mene što me viđaju vole pogledati počesto. Kad tu sliku požele oživjeti, ja zacvrkućem kao slavuj. Šta ću kad ih volim. Doduše znam i zakriještati. Život je to.
Ajša piše 