U sjenci života

Prebirem po tuzi svojoj. Ja ne živim. Žive samo uspomene moje. Lijepe. Lijepe u toplini svojoj. A puno i ružnih u toplini mojoj. One ružne poklopile svojim mnoštvom one lijepe. Hele nejse, griju uspomene, i razdiru dušu. Kažem lijepe, ne zbog toga što razdiru dušu, nego zbog topline svoje koja me održava da ne svisnem od boli. Ja ne živim od 1992-e. Živi bol moj u meni. Ja iz ove moje sjenke života pratim i volim. Volim insana, moleći Allaha da se sva bića u ljudskom obliku u ljude pretvore. Ja ne živim. Živi toplina u meni kojom volim žive i mrtve svoje. I tuđe volim. Ja ne živim. Ja sam sjena u sjenci života. Tako je, zbog ove gorčine što mi grudi pritiska, utrobu razdire.

Moje uspomene, što mi griju i razdiru dušu. Uspomene od moga juče i moga danas. Eto, ostala mi samo duša kojoj smrti nema. Džaba što je razdiraše i razdiru ljudi i događaji. Ama jok, … ona toplina ostala u direktnosti i neprolaznosti svojoj da grije dušu i ispunjava srce. Zbog te topline ono, srce moje, i kuca. Kuca srce u sjenci života. Gorčina, opet, ona se nastanila u meni, ona iz uspomena, da bi mi dušu razdirala. Kuca srce u sjenci života. Ali, zar samo moje?! Nije. Nije tako.

Ja sam prognana iz svoje domovine. I mnoge druge je vihor rata oduvao iz njihovih domovina. Neki treći su se, željni avanture, uputili u neku “tuđu” zemlju koja im je zagolicala maštu. I nadalje, još neki su napustili svoja ognjišta i krenuli “trbuhom za kruhom”. Ono što je svima nama zajedničko je to da mi živimo u sjenci svojih života. Svako od nas je sjena svoje sjene. Zrake sunca smo zamijenili za nekakvu sigurnost. Kakvu?! Od čega smo se osigurali?! Pribavili smo sebi bijeg. Bijeg od stvarnosti. Utonuli smo u njega. Zato se mi ne smijemo više. Neka me Bog ubije ako osim bijega, kojeg “dinarčića”, umora i briga imamo. Ali, bijeg je glavni pokretač naš. On ima svoja i lica i naličja. Jedni bježe telefonu, jedni kompjuteru, jedni na posao, jedni u svoje misli, jedni u probleme i kojekakva rasula, … Istina je da se čovjek, od trenutka kad se otisnuo u bijeli svijet, opasao bijegom. Čovjek bježi od sebe, ali one zrake sunca koje na topraku zemlje svoje ostavi jednako ga privlače sebi, htio on to priznati ili ne.

Ali, on bježi. Jedan od najzdravijih bijegova je bijeg na kojekva putovanja. Zašto to on bježi, ako je toliko dobro tu gdje je utočište našao?! Čovjek uporno traži surogat. U stalnom svom bijegu, uz stalno traganje za što više različitih falsifikata originalnog sebe, ostade čovjek u sjenci života, jer život je brži od njega. Čovjek kaska za njim u tuđini, i hudi. Hudi čovjek sve dok, najzad, ne shvati koliko besmisla u bjekstvu ima. Dođe čovjeku da vrisne, kad se već smijati ne zna. A sjeti se čovjek, nije da se ne sjeti, da se tamo kod kuće i smijalo, i šalilo se, ma nije se ni umiralo od gladi, ma najzad, priznaćete i sami vi bjegunci zajeno sa mnom, da je hrana ukusnija bila, šta li!? Slatko se jelo. Ni izbirljivo se nije bilo. I živjelo se. I sretno se bilo. Samo što mi to onda nismo znali. A i logično. Sadašnjost nije stvarnost, jer koji trenutak mora proći da bi smo je mogli osjetiti, nju i njen učinak na nas. Dakle, kad čovjek osjeti trenutak koji živi, on, taj trenutak, je već dio prošlosti, jer protok informacija do mozga zahtijeva vrijeme. Vrijeme izmiče, i mi polahko shvatamo da smo se izgubili u njemu. I u prostoru – tuđoj zemlji, jer su one zrake sunca daleko, a naše razočarenje blizu – u nama. Shvatili smo da smo puno više izgubili, nego što smo dobili. Nije čovjek hajvan, pa da mu je dosta pune jasle sijena i napoj. Jok, bolan: ČOVJEK IMA DUŠU. I najteže mu je kad je sam sebi gazi. A nije da ne gazi.

Ovo nije priča o beznađu. Naprotiv, ova priča ima jednu poruku:” Sve je prolazno, osim vjere u Tvorca Svevišnjeg, u Njegovu Pravdu, u Njegovu milost, u Njegov Oprost, u Njegovu Pomoć, ali i u Njegovo Kažnjavanje pravde radi”. U nekima od nas živi vjera u Njega i ljubav prema Njemu i od straha jača. Jedino je to ono što čini razliku. I, obznanjeno je, davno, da vjera kuca na vrata svakog srca. Na nama je hoćemo li ih otvoriti.

I Bog Stvori duše. I one posvjedočiše Tvorca svoga. S toga, čovjek ima dušu. I najteže mu je kad je sam sebi gazi. A nije da ne gazi. I kad živi život, a i kad je u sjenci života kao sjena svoje sjene, ne bi to smio smetnuti s uma. To je nada, istinska nada. Iskra života.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s