Crnilo obraza Mladena Ivanića i Dragana Čovića se više ničim oprati ne može

Postoje zli ljudi, nažalost. Oni su neznalice, jer ne vole sebe. Čovjek koji voli sebe i želi sebi dobro čini dobro drugim ljudima, jer zna da samo tako može ostvariti dobro koje za sebe želi. To prema zakonu uzročno-posljedične veze, koji važi oduvijek i zauvijek. Intelektualno osviješćeni ljudi znaju da svaki čovjek podliježe istom univerzalnom zakonu, te s toga poštuju univerzalne ljudske vrijednosti. Svaka drugačija intelektualna djelatnost u odnosu na drugog i drugačijeg, pojedinačne ili kolektivne prirode, vodi samouništenju. To je apsolutna istina. A dosljednost istine nije vremenski ograničena, nego se prokaže u ono vrijeme koje će najbolje poslužiti svrsi. A djelovanje koje se bazira na temeljima istine i pravde je svrsishodno djelovanje. Svako drugo djelovanje je besciljno lutanje, jer se cilj gubi i nestaje kad ga istina u pravo vrijeme presretne.

Šta će biti sa Ivanićem i Čovićem kad im istina pomrsi račune?! Kad budu pitani zašto su se digli protiv Boga i Njegove vjere?! Kad im se pod nos gurnu ugovori između države BiH i njihovih vjerskih zajednica (Srpske pravoslavne crkve i Katoličke crkve) čije potpisivanje niko od većinskog naroda BiH nije sprječavao, niti validnost tih dvaju dokumenata osporavao, a kamoli dovodio u pitanje vjerodostojnost tih ugovora?! I šta oni, Ivanić i Čović, rade tom istom većinskom narodu, zauzvrat?! Ne priznaju mu legitimitet vjere. Žele ga ignorisati, zažmiriti i kad ponovo otvore oči da tog naroda više nema. Ali, ima. Ima ga. Ima ga, nasuprot njihovih oholih duša i bezobzirnih politika. E, zato ga žele poniziti. Uskogrudne, sitne dušice misle da će im se grudi proširiti i duše ukrupnjati ako se podsmjehnu muslimanima i Islamu. Ali, jedno je jasno: nečovjek nikad ne može poniziti čovjeka, niti ga izvrći ruglu, jer govor i djelo govornika najbolje govore o njemu. Najbliža nam, bosanskohercegovačka, prošlost iz 90-ih svjedoči o tome, a i o istini koja pristigne u svoje vrijeme da pomrsi račune mrziteljima i zločincima. Evo, upravo smo svjedoci delirijumu Vojislava Šešelja, a posljedično tome i prokazivanju skrivenih namjera i duplog morala jednog od vjernih sljedbenika njegovog učenja. Pričam o ozbiljnijem političaru čija nebulozna priča zamagljuje čak i njemu samom pogled, a građanima i pogled, i perspektivu.

Crnilo obraza Mladena Ivanića i Dragana Čovića se više ničim oprati ne može. Ruglu su izvrgli sebe ugrožavajući prava većinskog naroda zemlje čiji su sinovi. Mladen Ivanić želi riječ “garantuje” zamijeniti sa riječju “ne sprječava” u ugovoru sa IZ BiH. Pričam o njegovom sprječavanju potpisivanja ugovora između IZ BiH i države BiH 2015-e godine. I Čovićevom, naravno. Ivanić se javno hvalisao da je spriječio i baš bio ponosan na sebe zbog sprječavanja, mislim ugrožavanja prava IZ BiH, po Zakonu koji datira od 2004-e godine. Zar on misli da je on pametan, a musliman glup?! Država je tu da garantuje osnovna prava (zagarantovala ih je i pravoslavcima i katolicima još prije desetak godina kad je Srpska pravoslavna crkva potpisala ugovor sa BiH, kao i Katolička crkva). Koja je to oholost od strane Mladena Ivanića koja ga gura da potcjenjuje drugog i pokušava ga slugom učiniti? Ko je on da uskrati sigurnost jednom od tri konstitutivna naroda države čiju platu prima, a protiv nje radi? Sram ga bilo. Zar misli osigurati svoj narod tako što će onespokojiti drugi narod koji još rane liječi od nepravde prošlih vremena?! Znači on predlaže da država ne sprječava muslimane da poštuju svoju vjeru, ali ako to pojedinci ili grupe, ili čitavi narodi čine ili namjeravaju činiti, država nema ništa s tim, jer muslimanima nije ni garantovala da će štititi njihovo pravo na vjersku slobodu. On bi da država ne sprječava ni one koji bi da sprječavaju muslimane da vrše vjerske obrede, dok mu smeta da država i muslimanima, kao i pravoslavcima i katolicima garantuje osnovna vjerska prava. Da podsjetim: Početkom 2004-e je usvojen zakon o slobodi vjere i pravnom položaju crkava i vjerskih zajednica. Ivanić i Čović ne žele da legalizuju Islam u zemlji u kojoj su muslimani većinski narod. Pa, to je apsurd! Muslimani ne traže poništavanje ugovora druge dvije vjerske zajednce sa državom BiH, koji je na snazi već deset godina (i već deset godina štiti vjerska prava svojih pripadnika), nego samo traže ono što je zakon od 2004-e i za njih, kao i za druge, predvidio: pravni status. Pravni položaj obavezuje i garantuje. Ivanić i Čović bi izgleda obavezali muslimane sa mnogo štošta što treba i što ne treba, ali im ne bi garantovali da će sebe obavezati da ne diskriminiraju muslimane. Za takve iluzije se unaprijed zna da su izgubljene.

Glupo od Čovića što se sad ćifta i kao fol oštro reaguje u vezi ugovora s Islamskom zajednicom. Ponovo pokušava izmanipulisati javnost u BiH iznoseći obične floskule i pokušavajući da navede čitaoca da pogrešno shvati (mada je vjerovatnoća nikakva, jer smo na Čovićeve insuinacije navikli), citiram: “… kao i preostala dva ugovora s Katoličkom i Srpskom pravoslavnom crkvom …”. Iz konteksta u kojem Čović govori se ne može zaključiti da su ta dva ugovora već potpisana, jer Čović namjerno koristi riječi “preostala dva ugovora”, a ne “već potpisana dva ugovora (prije deset godina).” Čovjek poštenih namjera bi se osjećao nelagodno, sam bi insistirao da se i sa IZ BiH što prije potpiše taj ugovor već jednom, a ne bi po drugi put (u tri godine) odbio njegovo potpisivanje i još napadao i predsjednika predsjedništva i medije da hoće da isprovociraju nerede. Potpisivanje ovog ugovora nije nacionalno, nego vjersko pitanje, te stoga više dosta, Čoviću, i tebe i tvoje prozirne neprijateljske politike prema svemu što baštinimo mi koje bespravno prozivaš. I da znaš, svoju podlost ne možeš prikriti svojim ciničnim smiješkom i lukavim pogledom. Ti si unikatan primjer falsifikata: lažni demokrata koji radi na destrukciji vlasti i dekonstrukciji države BiH.

Čović svojim i govorom o drugima, i odnosom prema drugima, a ponajviše prema istini i istinskim vrijednostima, u stvari priča o sebi. Osvjedočili smo se ranije da on projicira svoje pogreške i nedostatke na druge. Između ostalih, on ima i jedan specifičan problem. I Ivanić ima isti problem: jeli bi obojica, a trećeg bi bez trunke griže savjesti gladnog ostavili. Pogotovo ako nije od istog soja. Ne daj Bože nikom da takav bude.

Za kraj evo ona naša, narodna, izreka: “Ko drugom jamu kopa sam u nju pada.” A ni Čović, ni Ivanić ne znaju koliko im je vremena Bog ostavio … do smrti. A potom, eto pravde njima. Isto kao što i sve nas druge čeka. Pred Bogom smo jednaki svi, samo naša djela se razlikuju. Jedino su ona ono što nam pripada.

Advertisements

Život daje, čovjek uzima i vraća

Život nudi. Čovjek bira, pa uzme. Život nudi uzroke (razloge), a čovjek na njih djeluje. Dakle, život je tu s razlozima djelovanja, da bi došlo do posljedice koja je životu prihvatljiva. Iz ovoga jasno proizilazi da je cilj života uopšte da iznudi ljudsko djelovanje – POKRET. Pokret isključuje pojam statičnosti, ali tu nije kraj priče. Kraj rečenice podrazumijeva tačku i sluti novi početak. Ponavljanje potpuno iste rečenice je samo “stavljanje akcenta” na temu, isticanje značaja onog o čemu govorimo. Svaki novi početak podrazumijeva “drugačije”, nikako isto, a to ujedno daje odgovor na pitanje: “Šta je svrha problema kao pojma i izraza u našim životima?” Odgovor biva jasan, ako razmotrimo prirodu svakog problema na koji u životu naiđemo. Kad ovo znamo, nema nam druge nego prihvatiti istinu da se isti problem ne rješava dva puta, što ujedno kazuje da svako “ponavljanje” problema kojeg smo ranije u životu imali upućuje na to da smo pali na kušnji tog problema, jer smo njegovo rješenje odložili, ili smo ponudili pogrešno rješenje. Život je ustrojen tako da se u njemu pravilno djeluje, jer u protivnom trpimo svi, prije ili kasnije. Kad čovjek zna ovo, bilo bi prirodno da shvati da samo ono rješenje koje nije ni na čiju štetu jeste pravi odgovor na uzrok (razlog), u ulozi posljedice koja životu vraća ono što je od njega uzela. Da je dužna vratiti očigledno je, jer je to bila posudba, a ne kupovina. Mi uzroke (razloge, probleme) nismo dobili kupovinom, tj. plaćanjem. Mi smo ih dobili na korištenje u svrhu odrađivanja onog što nam je Bog u zadatak dao. Kad to znamo, ne bismo trebali da se čudimo stanju u svijetu koje danas imamo. Mi probleme ne rješavamo na način koji zadovoljava čovjeka kao Božije stvorenje: dakle, svi smo u procesu života jednako bitni, jedina razlika je u količini našeg zalaganja i obimu našeg djelovanja, koje podrazumijeva pravilnost. Ta samo ta razlika je “pravni nosilac” razlika među pojedincima i društvima: što ekonomskih, što drugih razlika.

Kad bi čovjek imao na umu globalnu sreću na Planeti Zemlji kao jedini put koji vodi do trajnog rješenja svih problema na koje u životu nailazi, vidjeo bi da je to ujedno i put do zagarantovane sreće svakog pojedinca. Naravno da se ne treba plašiti da resursa nema dovoljno za sve ljude koji žive na ovoj našoj planeti Zemlji, jer Bog je sve s mjerom pravom stvorio, te ni prirodni, ni drugi resursi ne mogu manjkati čovjeku (ljudima), ako ih se pravilno rasporedi.

Ovdje se sada postavlja pitanje pravde: Kako biti pravedan kad je raspodjela u pitanju?! To je lako pitanje. Imamo kontinente, države, društvene zajednice, imamo tu podjelu. Imamo ljude. Dakle, imamo i bilateralne, i trilaterarne, i multilateralne odnose između ljudi, država, pa i kontinenata. Imamo međuljudske odnose. Ti odnosi moraju biti zasnovani na pravilnoj osnovi, ostalo je lako. Vrjednuje se prema mogućnostima: ostvarenim rezultatima, što ekonomske što intelektualne prirode. Što si ostvario pošteno, na to svakako imaš pravo: i da koristiš i da uživaš u tome. Dakle, svi trebaju imati za cilj da se trebaju truditi, i trebaju znati da će svoj trud ugledati kad za to dođe vrijeme. Ovo ne isključuje obavezu da pomognemo druge ljude, države, kontinente – na intelektualnom, moralnom, pa i psihološkom planu, a i da im posudimo resurse uz odgovarajuću nadoknadu. Po logici stvari čovjeku je potrebno onoliko za koliko se trudi. I ne treba mu dati više nego mogućnost da sebi to obezbijedi. Da je svijet pravilno uređen, ovo bi svi ljudi odavno i znali i prihvatili, i pronašli svoju sreću u tome. Ono umno i fizički nespremno stanovništvo svijeta bi bilo dodatni ispit savjesti svakog pojedinca, ali… ne smijemo zaboraviti da je njihov dio nafake kod nas (ostalih), Bog nam je time ostavio mogućnost čišćenja dobrim djelima: ukazivanjem zahvalnosti Bogu što nas je zdravim i sposobnim učinio; tako ćemo kod sebe oholost ukrotiti, te produbiti perspektivu empatije. Biti čovjek koji saosjeća s drugim, koji nije škrt, koji drugom želi dobro je put ljubavi i sreće. To je ujedno i garancija da možda već sutra mi ne budemo u situaciji da trebamo od drugog i saosjećanje i ekonomsku pomoć. Da je ovo tačno postoje dokazi svuda oko nas, u svijetu ljudi: čovjek može postati lud u jednom trenutku, trenutku kojeg samo Bog određuje, a može izgubiti i svu imovinu odjednom (u elementarnoj nepogodi). O saobraćajnim nesrećama nema potrebe ovdje govoriti, kao ni o troškovima liječenja.

Svaki čovjek želi biti zdrav, sposoban i sretan. Čovjek koji ima predispozicije za to to može ostvariti. Svaki čovjek, pa čak i onaj koji je mentalno ili tjelesno oštećen može biti sretan, ukoliko dobije “dozu” pomoći koja mu je potrebna. Sreća se ne može mjeriti ni količinom raznovrsne hrane, ni odjeće, ni ljepote, ni novca, ni ugleda, ni brojem automobila, ni brojem avantura, ni brojem života koje smo uništili, ni… To znaju oni kojima je život ponudio sve ovo na kušnju. Znaju ti nesretnici da čovjek na kraju biva prepušten sam sebi i svojoj duši koja nije pronašla ono što je tražila. A i kako bi, kad nije znala da je sreća ono što je čovjeku najbliže. Ona ima različite oblike i puteve ostvarivanja, njene mogućnosti su neiscrpne, uprkos svemu. Ona ima svoj kod koji otvara sve puteve koji joj vode. Taj kod je u našoj duši. Naše srce nam ga može otkriti. Do nas je. Ima li nade u čovjeku, ili ju je poklopila pohlepa?! Pohlepa vodi bezobzirnosti. Bezobzirnost ne ostavlja prostor razmatranju stvarnog činjeničnog stanja. Dakle, to upućuje na laž: lažno poimanje stvarnosti. Želimo li trajnu sreću, ili ulijevanje lažne nade koju nam nude trenuci bijega od stvarnosti života?!

Naše vođe su naše ogledalo. Vrijeme je da se ogledamo u njemu i vidimo na šta ličimo. Kad to uradimo znaćemo ima li nade za našu trajnu sreću ili nam je čak i lažna nada nestala. Neovisno od naših odgovora egzistira istina: OD STVARNOSTI ŽIVOTA SE NE MOŽE POBJEĆI.

Život daje, čovjek uzima i vraća. U ono što vrati, svaki čovjek, je utkao niti svog života. Utkao je sebe u vječnost.

I veličina i količina su određene brojem

U Časnom Kur'anu je uputa za čovjeka. Znak (znak do znaka) koji pokazuje smjer u kojem čovjek treba ići, prvenstveno u razmišljanju, a potom i u svom djelovanju. Znači, Allah (Bog, Jedan za sve i svakog)) nas Je Stvorio, Poslao na Zemlju i Obavijestio nas o tome da je ON SVEMU BROJ UNAPRIJED ODREDIO. To bi trebala biti polazna tačka od koje naše ljudsko razmišljanje kreće: BROJ. Krenulo je od jednog čovjeka, Adama (Adema, a.s.). Krenulo s ciljem umnožavanja. I sve u životu ka tom cilju ide: UVEĆAVANJU (PROŠIRENJU, PRODUŽENJU, POVIŠENJU). Ne bih ja ovdje pričala o onom što u životu utiče u cilju smanjivanja (sužavanja, skraćivanja, snižavanja), suzbijanja, razaranja, uništavanja i negiranja. Ja pričam drugu priču. Pričam o tendenciji svega da se uveća. Putokaz je to ljudima. POLAZNA TAČKA je broj. Za čovjeka (i živa bića uopšte) broj 1, pa onda još jedan – da bude par. Za sve ostalo što Bog Stvori (prije nego čovjeka i ostala živa bića ) oznaka 0 nije sporna, jer ne predstavlja ni veličinu ni količinu u odnosu na čovjeka, ali predstavlja vrijednost na koju će se vrijednosti nizati. Prirodno da je tako, jer sve: i nebesa, i zemlja, i sve na njima (nebesima i zemlji), kao i ono što je između toga, pa i ono što je u samoj zemlji, ne bi imalo svoju svrhu da nema čovjeka. Sve je to za čovjeka, zato je čovjek faktor broj 1. Jedinice i nule, i njihova uloga u fizici (tehnici, informatici), su ovu istinu jasno posvjedočile. Svako je svoj svjedok, a i sve je svoj svjedok, pa tako i brojevi. Priroda je krenula od nule, čovjek od jedinice. Povratak je neminovan: na nulu priroda (zdrobiće se i nebesa i zemlja na onaj strašni dan, Sudnji dan), a čovjek? Šta će s čovjekom biti? Staće pred Boga sam. Sam će čovjek, kao jedinka (jedan) doći i položiti račun pred Bogom. Zar bi moglo i trebalo biti drugačije?! Sam će čovjek biti svojim svjedokom. Zar bi moglo i trebalo biti drugačije?! Zar bi moglo biti pravednije?! To će biti samo sučeljavanje sa istinom, jer Bog ionako Zna sve o nama. Obavijestiće On nas o nama. Djela naša će svjedočiti. Naša tijela su iznijela ta djela. Svjedočiće ona, jer biće ponovno stvaranje, biće proživljenje. I uživaće, ili će trpjeti. U vječnosti. Biće to nagrada, ili kazna, za ono što smo radili. Zar nisu tijela naša izvršni organ vlasti?! Kojeg vladara?! Pa naravno, naše volje. Ta volja će biti dovedena pred VRHOVNU VOLJU i biti ispitana, radi presude. To objelodanjenja radi samo, jer djela koja je ta volja prouzrokovala nisu izbrisala svoj trag, niti mogu – zbog podložnosti svoje zakonu uzročno-posljedične veze. Lanac je to. Lanac dobra, ili zla. Harmonija, ili disharmonija. Život je to. A ko je Vladar života i smrti?! Čovjek nije, čovjek može samo prestupnik biti, ukoliko se drzne da posegne za onim na šta nema pravo. Nema čovjek pravo da nekom uskraćuje pravo i obavezu na život, pa ni sebi samom. Nema, jer ga on nije ni dao. Život je tu da ga čovjek živi i proživi, da bi na koncu umro. Život u kojem se sve niže, pa i događaji. Sve se računa, sve se sabira. I … kontroliše oduzimanjem. Sve se može i oduzimati, I … kontrolisati sabiranjem. I množi se sve. I dijeli se. Pa i to, čak i to kontroliše jedno drugo. Uzroci kontrole mijenjaju mjesta, a rezultat kontrole mora biti tačnost. Tačnost je put do pravednosti. Uzroci i posljedice se smjenjuju, a Bog je Zakon tačnosti Uspostavio da nam bude svjetiljka vodilja. Naše je samo da osjećamo, vidimo, čujemo i mislimo, da bi smo mogli djelovati. Ako nam nedostaje sluh, ili vid, ili mišljenje, ili sve od toga, opet i uvijek ima osjećaj. On je taj koji nas uvijek prati. To zato što je čovjek predodređen da djeluje i zato mora imati pokretačku snagu za to, a to je?! To je osjećaj neki. Osjećaj za nešto. Poriv neki. Ono nešto što inspiraciji vodi.

I veličina i količina su određene brojem. To čovjek mora imati na umu, da bi mogao sebi pribaviti znanje o prostoru svoje veličine, i o količini substance svoje, u skladu s idealnim zakonom koji vrijedi oduvijek i zauvijek. Da je ovo što kažem tačno čak i fizika jasno dokazuje svojim znanjem o termodinamičkim odnosima, ili hemija, svojim znanjem o elementarnim česticama. Zar je čovjek izuzet iz sustava univerzuma?! Nije. Kako bi i bio kad je sav obuhvaćen tim univerzalnim sustavom, uređenjem?! Bog je sve Uredio. Ko smo mi da poredak remetimo?! A nije da čovjek ne remeti. Evo mali podsjetnik o tome:

Prostora na Zemlji ima dovoljno za sve stanovnike zemlje. I hrane za preživljavanje i uživanje u njoj. I stvari za korištenje i uživanje u njima. Sve nama – ljudima. I neistraženog za istraživanje, i nedograđenog za nadogradnju, i neproživljenog za proživjeti. Čovjek je glavni resurs. Svi ostali resursi su tu za njega. Da li za pojedince, ili izvjesne skupine ljudi, ili izvjesne zajednice ljudi?! Ili da države, pojedine, imaju monopol nad ljudskim pravima od Boga danim svim stanovnicima planete Zemlje?! Ili je neki kontinent važniji od drugog?! Nije. Ništa od toga nije. Svi smo živi (koji smo živi), pa su nam i prava živa. I potrebe. Dakle, stigli smo do potreba. POTREBE SU ONO GDJE SMO SE SAPLELI; IZGUBILI; POGUBILI. Na ispitu potreba je čovjek iznevjerio svoju savjest. Kako?! Da li je stvarno potrebno sve ono što čovjek grabi za sebe, počesto uskraćujući drugom njegovo pravo. O čemu pričam?! O višku pričam. Višku hrane, odjeće, obuće, pritiska na drugog, uživanja – koja ionako kad oblete svoj krug gube smisao, jer ne nude više ništa. Između uživanja duše i patnje duše granica je praznina. Njoj se svi moramo približiti kad trenuci uživanja, ili patnje, vrhunac dostignu. Praznina je uvijek opomena čovjeku. Pričam o sebičnosti, a potom i o strpljelju. Naše je da ne budemo sebični i da jedni drugima preporučujemo strpljenje.

Pričam o sebičnosti, proizašloj iz pohlepe. Pričam o oholosti, proizašloj iz nepravednog stava prema drugom, hoću reći prema životu. Ko sam ja da meni mora biti bolje nego drugom koji se jednako kao ja, ili više nego ja, trudi, a pametniji je od mene, ili je jednako pametan kao ja?! Privilegiju od Boga nisam dobila za to. Znači, ako nije od Boga, onda je od ljudi. Razlog može biti samo taj da sam prevarila ljude, ili da su ljudi mene privilegovali mimo mojih zasluga. Ni jedan od ova dva razloga ne osigurava pravdu. Pravda vezana za uspjeh na ličnom i društvenom planu mora biti zasnovana na urođenim pravima i pravima stečenim na osnovu zasluga. A zaslužiti se ne može bez ispravnog odnosa prema svakom, i svemu što učestvuje u procesu u kojem se čovjek nalazi. Kakvu situaciju imamo danas u svijetu uopšte?! Koji etički (obavezujući i moralni) kodeksi postoje?! Da li je čovjek od svih principijelnosti izabrao da bude principijelan u griješenju i nehajnom odnosu prema sopstvenim greškama?!

Svi griješimo. I oni što gaze ljudske vrijednosti, i oni koji dozvoljavaju da budu gaženi. I oni koji to sve prate, a ništa ne poduzimaju. Njih je najviše. Ovi jedni se pravdaju moći svojom, drugi nemoći svojom i strahom od gladi, torture njih i njihovih porodica. Oholost na jednoj strani, kukavičluk na drugoj. Jedni se pozivaju na naslijeđena prava, naslijeđene predrasude, naslijeđen ugled, naslijeđeno pravo da gaze tuđe demokratsko pravo. Drugi vele: “Zatekli nepravdu, osudu nad sobom, nemogućnost podizanja ispod “zida” bijede. Naslijeđena bijeda, naslijeđen podređen položaj”. Oni koje usput spomenuh, oni kojih je najviše i koji pristojno žive, oni ćute.

Uzrok i posljedica se moraju sresti. I srešće se … u novoj posljedici … koja će biti uzrokom … da će istina, uspavana u indiferentnom stavu kritične mase stanovnika planete naše, one koja prati i ćuti, kojoj je relativno dobro, skočiti i stati u odbranu onih nad kojima se nepravda vrši. To je neminovnost. Demokratija je neminovnost. Ona nudi rješenje za život i razrješenje od straha onima kojima je strah od ljudi nametnut. Ona, demokratija, je u čovjeku; ona je stigla u ljudska društva, ali nije još ušla u sve ključne segmente na kojima ono (društvo) i počiva.

Sve nepravde će doživjeti svoj kraj. Sva nepravedno uređena društva će kad tad “zaboljeti” sve svoje građane. Uspjeh jednog društva određuje broj sretnih (zadovoljnih) ljudi u njemu. Sve dok i jednog čovjeka isključimo, svjesno, iz cjeline kojoj pripada, a to je ni manje ni više nego cijeli svijet, poslali smo strijelu u visine. Poslije lutanja vratiće se nama i pogoditi nas.

Bumerang, biće da će biti. Prije ili kasnije. Sve nepravedne države će dobiti pravedan tretman. Svi nasilni vladari će iskusiti smrt. Patnju prije toga. Zločinci, ratni i ini, će shvatiti koliko bijede u sebi nosi isticanje onog čega se treba stidjeti. Život nije isticanje. Život nije ni ubijanje, mučenje, proganjanje drugog i drugačijeg. Život nije ni otimanje od drugog. Život nije laž, ni varka. Zašto ljudi onda u životu lažu i varaju? Život nije krađa, a neki kradu. Neki kradu imovinu, a neki prava.

Veličina čovjeka nije u nametanju sebe drugima. Veličina naša je određena brojem uzdaha zbog tuđe nesreće i brojem savladanih životnih prepreka u kojima nismo izgubili sebe. Veličinu našu nosi naše korisno znanje. Količina naša je određena brojem ljudi čije nas postojanje raduje. Količinu našu moramo ograničiti na našu dušu. Nismo li to uradili, igubili smo je.

Život nije imati. Život je ono što ostavimo iza sebe.

A svijet, šta je svijet?! Šta je planeta zemlja?! Ona je više od interesa, ratova, sukoba. Ona je dom za sve. Ona je prsten u koji smo svi mi, koliko nas ona broji, stali. Sve naše ruke. Sve naše nade. U jednom prstenu.

I veličina i količina su određene brojem. Naša veličina je određena brojem naših dobrih djela, a naša količina je ona koju možemo ponijeti, podnijeti i progutati… što bogatstva, što siromaštva, što sretnih trenutaka, što boli, što hrane, što gladi, … što nepravde. Ona, naša količina, je određena brojem kapi koje su formirale naše gutljaje i brojem sretnih trenutaka našeg bitka, duše. Veličina našeg srca se ogleda u broju trenutaka smiraja. Količina substance naše se ogleda u broju prijekora koje svojoj duši uputimo.

Smireno srce i smjerna duša su zadovoljni jedno drugim u svim uslovima života. Za taj cilj vrijedi živjeti.

Smrt je predznak Vječnog Života

Bez smrti nebi bilo priče o Vječnom Životu. A ima je. Bez smrti nebi bilo ni dilema oko te priče. A ima ih. Ima i negiranja i zagovaranja te idejne misli. Bez smrti nebi bilo ni dobrog, ni lošeg kraja. Našim rađanjem Bog je dao početak misije svakog pojedinca u ovom našem prolaznom svijetu. Dakle, tu smo da djelujemo do određenog roka. “Upali” smo u vrtlog (čitaj: bubanj) života da se obrnemo u njemu. Samo jedno obrtanje (360 stepeni). Jedno jedino i neponovljivo. Univerzalno za svakog od nas. Onda dolazi KRAJ. To je smrt. Ona je otkrovenje za svakog normalnog čovjeka: ona je pečat Božijih znakova koji su nam se tokom života nizali jedan za drugim. Ona je predznak Vječnog Života. Ona je empirijski dokaz Božijeg Postojanja. Taj dokaz je izražen u prelasku čovjeka (kao i biljnog i životinjskog svijeta) iz živog u beživotno stanje. Smrt je visoki prag koji ni jedan ljudski um ne može prekoračiti i nastaviti svoje (intelektualno) djelovanje koje može imati STVARALAČKU vrijednost.

Sve osim Gospodara svih početaka ima svoj kraj, pa i čovjekova slobodna volja je do roka određenog. Kad taj rok dođe Bog Vrati roba Svog (čovjeka – kad umre) Sebi. Tad će biti čovjekovo sučeljavanje sa posljedicom njegova izbora. Bez tog sučeljavanja, bez te čovjekove smrti, nebi bilo smisla, a Bog Je sve sa smislom Stvorio. Bez te smrti nebi bilo dokaza o konačnosti ovog našeg života, niti dokaza o konačnosti ljudske volje kao jednog od beskonačno mnogo dokaza o Božijoj Beskonačnoj (Neograničenoj) Volji. Da je ovo što govorim istina svjedok je smrt svakog i moćnika, i jadnika. Konačnica ovosvjetskog života svakog od nas je izražena u ogledalu smrti. Prije ili kasnije život svakog od nas će se ogledati u smrti. To ogledalo je ključ života.

Razbiti ogledalo svoje, ogledalo koje smo sami napravili, ili kupili, ili kao poklon dobili, nije teško, ali samo razbijanje ne nudi ništa, te tako ni rješenja. Za rješenjima se traga. Razbijanje ogledala nudi bijeg. Svaki bijeg ima svoj kraj, to znaju oni koji su razbijali svoje ogledalo. Krhotine tog ogledala nisu pronašle česticu koja vodi do svoje negacije. Znaju to naučnici. Znaju oni što BOZONSKU ČESTICU LOVE.

Šta ja ovdje pričam?! Istinu pričam. Za nekog bolnu, za nekog punu nade. Ono što može biti besmrtno od onog što nam je Bog Podario jeste, može, a i mora biti ili nada ili beznađe. Izbor pripada nama. Volja je tu da bira: put dobra, ili put zla. Smrt pojedinca je neminovnost kraja. Neminovnost koja je u funkciji istine. O svakom pojedincu.

Život je slutnja. Smrt je njeno obistinjenje. A šta je onda onaj svijet, vječni svijet, ahiret?! On je život u vječnoj istini o nama. On kao takav ne može nestati nikad, jer ono što je bilo s nama, u životu na ovom svijetu (dunjaluku), bilo je: bili smo putnici koji su proputovali kroz život onako kako su htjeli, ali put bez kraja ne postoji. Postoji smrt. A prije nje iskra nade da ćemo smoći snage da usmjerimo svoju volju tako da na kraju puta (kad smrt dođe) ne uđemo u beznađe: kad bude nagrada ili kazna za ono što smo za života prolaznog činili. Sve dok čovjek diše nada za spas postoji. Problem je samo što čovjek ne zna do kad će disati. Ne zna čovjek koliko mu je vremena ostalo u životu ovom, pa da planira kad će odraditi to što bi da odradi. Kalkulisanja s vremenom nema, jer ne znamo koliko nam ga je ostavljeno. Zato se treba požuriti da se ispuni ono što je Bog odredio da pojedinac (i društvo) ispuni. To za one koji vjeruju da nam život nije dan uzaludnosti radi. Ni smrt takođe. Oni znaju da ono što dolazi poslije tog, od Boga nam datog para: život – smrt, jeste priča o vječnoj istini, kojoj smo posvjedočili još onda kad je Bog Stvorio naše duše; i o njenom nepobitnom dokazu kroz smrt, a sam vječni život u koji smrću idemo je nagrada ili kazna za ono što smo radili. PRAVDA KOJA NEPRAVDI MJESTA NE OSTAVLJA, BOŽIJA PRAVDA KOJA ĆE SVIMA ONIMA NAD KOJIMA JE NEPRAVDA ČINJENA NAMIRITI. Oni koji su nepravdu činili će svakako dobiti ono što su zaslužili, ako se prije smrti nisu osvijestili i pravdom uzvratili na sopstvenu nepravdu.

A to što su filozofi zaključili: “Mislim, dakle postojim” je samo pretpostavka. To se ne može uzeti za definiciju postojanja čovjeka, jer osim “mislim” moglo bi “osjećam” biti validniji dokaz za postojnje čovjeka, jer je “osjećaj” pojam koji, u konkretnosti svojoj, obuhvata: ljubav, bol, beznađe, sreću, grešku, dobro, poraz, pobjedu, i tako dalje, i … tako dalje. Već u utrobi majke dijete osjeća, pa čak i čuje, dok misliti počinje kasnije. Čak je i instikt došao čovjeku prije nego misao, jer razmišnjanje (misao) u sebi sadrži iskustvo. Iskustvo se stječe, dok je osjećaj izvorno svojstvo čovjeka. Misao je samo intelektualni poriv (put), a osjećaj je istovremeno i mjera i mjerni insrument, a čovjek je pokusni objekt nad kojim se mjerenje vrši: misao ima svojstvo bježanja, a osjećaj je predodređen da tu određenu misao proganja. Sve dok se oni (misao i osjećaj, kao od Boga dat nam par)) ne dodirnu, ne spoje, ne djeluju jedno na drugo, nema izgradnje misli. Dakle, misao je “žena”, “žensko”, a osjećaj je on, “muškarac”, osjećaj je ono što “oplođuje” misao. Jeste da je misao “akter”, ali akcija (izraz, uzrok)) bez odraza (reakcije) nema svoju perspektivu pokretanja, dok “osjećaj” postoji neovisno od mišljenja: ne moramo misliti da nas boli, kad se napr. porežemo, nas jednostavno boli. Iz te perspektive posmatrano “misao” je pojam ograničen na želju, a osjećaj je stvarnost. Dakle osjećaj je po svojoj funkciji “moćniji” kao dokaz ljudskog postojanja, ništa manje ni zbog toga što bez osjećaja nema ni misli: čovjek mora imati osjećaj za nešto da bi pokrenuo svoju misao. Ustvrdiću ovdje da se Bog miješa između čovjeka i srca njegova (čovjekova), i ustvrdiću da je ta činjenica razlogom mog vjerovanja da je osjećaj univerzalniji pojam od misli. Ništa manja potvrda ovakvog stajališta nije ni činjenica da imamo slobodnu volju kojom možemo i trebamo usmjeravati svoje misli. S druge strane osjećaje ne možemo birati. Oni su tu i kad su misli prazne, i kad smo bezvoljni. Dakle, Bog se miješa između čovjeka i čovjekova srca, ali ne i između čovjeka i njegova mozga. Naš mozak, sa svojim izvršnim aparatom razumom, je taj koji odlučuje, samostalno, hoće li se povesti za razumnim, ili za nerazumnim mislima. To povlači odgovornost, tu počinje priča o nastanku zla. Tu počinje priča o ponicanju dobrih ili loših misli. A osjećaj je već bio. Njegova kvalitativna vrijednost je uvijek unikatna. Na kvantitativnu vrijednost možemo, i trebamo, uticati. I utičemo tako što imamo mogućnost za to kroz upotrebu moći naše volje koja suzbija, ili podstiče misli, zavisno od svog izbora. To što je misao brza u svom djelovanju, pametna ili glupa, ne šteti istini o kontinuitetu osjećaja i prije i poslije formiranja misli. Svejedno, i od osjećaja ima jasniji dokaz o postojanju “NAS”. Ima smrt.

Tek smrt je dala zaključak (u stvarnosti dokazala) da smo postojali, jer ne možemo nestati prije nego smo postali. Samim tim imamo dokaz da Bog nije postao (dokaz: BESMRTAN JE, a život i smrt DAJE), te s toga ne može ni nestati. To iz jedne perspektive posmatrano, a iz druge se nesumnjivo nameće zaključak da Boga ima iako nije postao, jer neko je morao dati život kojem svjedočimo. Tvrditi da Boga nema, jer niko nije posvjedočio njegovo rađanje, je besmisleno. Razlika između Boga i čovjeka se ne može ustvrditi iz prostog razloga što Bog nije od vrste. Njegova su svojstva drugačija u odnosu na ljudska, te bi logičnije bilo upoređivati babe i žabe u cilju pronalaženja sličnosti između te dvije vrste: one kojoj baba pripada i one kojoj žaba pripada. Ne može se određivati svojstvo onoga što nam nije kao materija dostupno. Znači – materijalizacija Boga je nemoguća. Dovoljna potvrda istinosti ovoga što tvrdim je to što je Bog Besmrtan, a čovjek je obični smrtnik.

Duhovnost je ono što približava Bogu, produbljuje znanje o Njemu, jer čovjek može i treba imati viziju o Bogu, ali ona mora biti zasnovana na istinskim osnovama, razumskim osnovama – onim koje se ne proturječe ni jednoj istinskoj osnovi. Pričam o neoborivim stavovima. Da Boga nema (zato što nije postao, nije rođen), ne bi bilo nikog, ni ičeg, te nebi bilo ni tema, ni dilema. Dakle, Bog je oduvijek i zauvijek. Njegovim Znanjem je sve obuhvaćeno. Ko god po svojoj prirodi umire, ne može biti Bog. Po toj logici bi vjerovanje u Isusa kao Boga bilo bliže islamu, nego kršćanstvu, jer u kur'anu stoji da Isus niti je umro, niti su ga razapeli, nego ga je Allah Uzdigao Sebi. Uprkos toj činjenici kur'an nudi jasnu misao oko toga, jer isključuje mogućnost uporedbe svojstava Božijih i ljudskih. Bog nije od vrste, on je taj koji je vrste stvorio: Tako imamo i ljudsku, i životinjsku, i biljnu vrstu.

Bog se nije rodio, a Isus jeste. Pa Adama (Adema, a.s.) je Bog stvorio i bez oca i bez majke, pa ga, svejedno, niko ne obožava. Zašto?! Zato što smo od Boga dobili informaciju o tome kako i od čega je ON STVORIO ADAMA (Adema, a.s, prvog čovjeka). Kako je onda došlo do toga da se Isusa (Isa, a.s.) obožava, a čovjek zna da je Isus (Isa, a.s.) rođen, i da ga je rodila Marija (Merjem, r.a.)?! Pa naravno, ljudski faktor je zakazao. Zarad kojeg interesa, svakako ćemo biti obaviješteni onog strašnog dana, Sudnjeg dana. To će biti samo potvrda znanja kojeg već većina od nas ima, ali su ga neki usvojili, a neki odbijaju da ga usvoje.

Dakle, BOG JE JEDAN i ON JE UTOČIŠTE SVAKOM. NIJE RODIO I ROĐEN NIJE, TE MU S TOGA NIKO ni RAVAN NIJE. Kako se onda čovjek može moliti za spas nekom drugom do NJEMU?! Isus o sebi nikad nije rekao da je Bog. Kome se i kako Isus moli dovoljan je dokaz njegov “Govor na gori” (Biblija, Novin zavjet).

Svejedno se čovjek, uprkos dokazima koji mu se serviraju u njemu samom, a i u prirodi, pita: “A SMRT, ZAŠTO POSTOJI SMRT?! Zašto Bog daje smrt?!” Jasno k'o dan: da bi dobri ljudi imali dobar kraj koji će ishodište naći u vječnoj sreći, a da bi loši ljudi imali loš kraj koji će ishodište naći u vječnoj patnji. Pričam o PRAVDI I NJENOJ SVRSI. Pričam i o uzročno-posljedičnoj vezi kojom smo svi “OKOVANI”. Ti okovi su dovoljan razlog da se Bogu pokorimo i shvatimo da smo BOŽIJI ROBOVI, i … ničiji više. Nema drugih okova kojih se čovjek ne može osloboditi. Nema vječnog robovanja, osim ROBOVANJA BOGU. Pa, kojem vladaru ćemo se pokloniti?!

Dakle, prema Božijem Zakonu uzročno-posljedične veze koji vrijedi oduvijek i zauvijek, smrt je rješenje: Bez smrti nema ni dobrog, ni lošeg kraja. Bez smrti?! Bez smrti nebi bilo pravde prema Božijim stvorenjima, a Bog je Uredio zakone, Uspostavio pravdu i Naredio pravedan odnos prema svemu i svakom. On je svemu svrhu Odredio, i o svemu Je Obaviješten. ON Je Taj Koji nad svim Bdi. Nad svim, pa i nad onim što nam je poslao, i što nam u koninuitetu šalje kao Znakove od Sebe. A smrt?! Ona je pečat Božijih Znakova na putu – postavljenih čovjeku (ljudskom životu) da mu budu putokaz. Da mu olakšaju put do konačne odrednice putovanja. S obzirom da čovjek tek u času umiranja ugleda svoju smrt, smrt jeste i ne može biti ništa drugo, za one koji su živjeli i nastavljaju da žive, nego predznak za ono što dolazi poslije smrti. U ovom slučaju je, dakle, smrt slutnja vječnog života. Tad bi smo mogli reći da je život na ovom svijetu slutnja smrti, a smrt da je, i ona, slutnja isto tako, ali, ona je slutnja vjećnog, a ne prolaznog života. S obzirom da slutnja kao pojam nema svojstvo materijalnog, onda je njen materijalni (empirijski) dokaz tijelo mrtvaca. To beživotno tijelo mrtvaca pak ne može biti ništa drugo, za našu intelektualno ograničenu mogućnost poimanja svijeta uopšte, nego predznak u ovom životu kojem smo svjedoci. Ova spoznaja je dovoljna potvrda ispravnosti mišljenja da je smrt PREDZNAK VJEČNOG ŽIVOTA i logičnog nastavka priče o Vječnom Životu za koji ne možemo trenutno pružiti materijalni dokaz, prosto zato što je on (taj vjećni život) ispred nas, a od onih koji su u njega “uplovili” niko se nije vratio da nas o njemu obavijesti. Dakle, mi nismo još do njega stigli. Kad se nađemo u njemu svakako ćemo iz njega crpiti informaciju, nije li tako?! Ta mi smo živi dokaz života, a sam život najbolje svjedoči o sebi. Ni sve smrti ovosvjetskog života nisu nam donijele dokaz da ne postoji VJEČNI ŽIVOT: SVE SMRTI SU SAMO POSVJEDOČILE PRELAZAK iz vremena u vrijeme, iz prostora u prostor. Posvjedočile su postojanje vremena i prostora. I čovjekovo putovanje kroz vrijeme i prostor. Tačka. Nema tu vremena, a ni prostora da se konstatuje nepostojanje vječnog života. Dakle, ništa osim ispravnosti naših misli ovdje se ne može dovesti u pitanje, pa tako ni postojanje VJEČNOG ŽIVOTA. Ne vidim da neko može iznijeti argument koji će pobiti ovu moju tvrdnju.

I na kraju: tajna je u pokretu. Život je pokret, a smrt mirovanje. To što je nešto u stanju mirovanja, samo po sebi ne upućuje na to da je mrtvo, niti na to da se ponovo pokrenuti neće, niti na to da neće pretrpjeti izmjenu stanja prije novog pokretanja, hoću reći nastavljanja kretanja. S toga ja smrt smrću ne bih zvala. Ona, smrt, meni više liči na granicu, rampu, carinski prelaz iz države u državu. Ili na vodu kad iz tečnog pređe u gasovito stanje: sad je ima, sad je nema. Iz stanja u stanje.

Smrt. Ja bih nju najradije zvala pragom ispred kojeg se čovjek mora zaustaviti, da bi mogao zakoračiti u novi stan. Selidba je to … šta sa sobom donesemo do tog praga to ćemo i unijeti u novi stan. Čini mi se, a i vi ćete se složiti, da ništa osim naših namjernih ili nenamjernih djela prag preći neće. Njima ćemo namjestiti svoj novi stan.

Sve ove moje, ovdje izrečene, vizije o smrti, pa i vaše koje vi možete ili ćete iznijeti, ne mogu poreći moju tvrdnju da je smrt predznak Vječnog Života. Sve moje i vaše vizije i egzistiraju samo zbog toga da nas dovedu do zaključka da smrt JESTE PREDZNAK VJEČNOG ŽIVOTA. Dilema i rasprava na ovu temu nebi trebalo da bude, a nebi ih ni bilo da smo pomno proučili Božije Znakove na putu kroz ovaj naš ovozemaljski (dunjalučki) život.

Ključ života je izraz, a smrti – odraz istine

Ono što Boga opisati može jeste ISTINA O NJEMU. Ali, čovjek je ograničenog znanja, jer je postao. Sve što je postalo (nastalo, stvoreno, proizvedeno) na ovom prolaznom svijetu ima svoj određeni rok (upotrebnu vrijednost – bilo da se radi o univerzumu ili bićima i stvarima u njemu), te s toga i ne može dokučiti sveobuhvatni pojam istine, što ne isključuje teznju istini. Dapače, to pobuđuje čežnju za istinom. Dakle, niko od nas ljudi ne može opisati Boga, jer su nam i intelekt i vijek trajanja ograničeni. To saznanje je ujedno i saznanje da je SVEOBUHVATNA ISTINA O BOGU čovjeku nedokučiva. To svakako ne može biti razlogom negiranja postojanja ni VJEČNOSTI, ni VJEČNOG TVORCA, kao ni postojanja NJEGOVOG “PLANA” predviđenog za čovjeka u toj vječnosti. Zar ne bi ovaj prolazni život na zemlji mogao biti put koji vodi u vječnost?! Ako nije tako, postavlja se pitanje: “Gdje taj put vodi?! Više nego nelogično zvuči odgovor da smo rođeni da bi smo putovali do smrti, i poslije toga ŠTA?! Ako je smrt cilj putovanja, i ako čovjek u času svoje smrti stigne na taj cilj, pa valjda on mora na tom cilju “ugledati” sebe, jer u protivnom …nema logike čitavo putovanje. Ako je cilj bio samo život na ovom svijetu, a mi ni o tom cilju nismo odlučivali (jer nas nije ni bilo), onda bi taj cilj vodio u besmisao, jer u tom slučaju smrt ne bi imala svoj smisao. Smrt bi bila jedno veliko ništa. Čovjek bi tada, u svojoj smrti, bio negacija samog sebe, dakle, bio bi ništa u odnosu na ono što ga određuje. Zar bi BOG stvorio ništa? Ili, zar bi BOG postavio Sebi NIŠTA za cilj?! Zar ON nije TAJ KOJI OD NIŠTA STVARA?!

Ključ života je izraz, a ključ smrti je odraz istine. Ključ kao pojam je nešto što je nastalo (proizvedeno), te nam sama spoznaja o tome govori da je Bog Vlasnik tog ključa. Ključa života i smrti. On je i Dokaz i Svjedok Izvorne Istine i o Sebi i o onom što je ON STVORIO: dakle, ON je Gospodar i IZVORNOG IZRAZA I IZVORNOG ODRAZA, hoću reći: On je Gospodar i duha (izraz, uzrok) i materije (odraz, posljedica). Šta nam to govori?! Da, to nam govori da je ON Gospodar svega što ima početak i kraj, a sve ima, ili će imati početak (nastanak), što nas neupitno vodi do zaključka da će to sve imati i kraj (nestanak, zalazak, čitaj kako hoćeš, ali ja pričam o ovom prolaznom svijetu). Ova spoznaja nas vodi do druge spoznaje, a ta je: Neko je bio prije i početaka i krajeva, i uzroka i posljedica. Bio Je Neko. Neko Ko Je Dao život i smrt: iz neživog Izveo živo, a živo u mrtvo Pretvorio. Ja pričam o prirodnom, ne o nasilnom poretku stvari. Istina je da ljudi mogu nekome nasilno oduzeti život, ali nasilnici će svakako biti obaviješteni o svom stanju od Onog Koji nam Je nasilje Zabranio. Sumirajući ovo sve možemo zaključiti da izraz (u prirodi, društvu, pojedincu) otključava život, a da je odraz (na prirodu, društvo, pojedinca) prirodni slijed dešavanja na putu (proputovanju) do kraja ((čitaj: zaključavanja tog istog života – prije ili kasnije čovjek umire. Dakle, dolazi kraj). Pitaćete se možda zašto?! Odgovoriću vam protupitanjem: Da li bi život imao smisla bez ispitivanja savjesti, preuzimanja odgovornosti, i, na koncu, nagrade za ispravno (ljudsko) ponašanje, ili kazne za neljudska djela u životu? Ne bi tada život na zemlji imao smisla, jer je čovjek na Zemlju došao radi smisla. Radi istine. Istina je smisao, a laž besmisao. Zato istina vodi pravdi, a laž nepravdi. Dakle, smisao života je život u harmoniji s istinom koju smo dokučili i s kojom idemo u otkrivanje novih istina o nama i onom što nas okružuje. To iziskuje trud. Trud na putu dobra je vizit karta za džennet (raj). O džehennemu (paklu) nek’ pišu oni koji se trude na putu zla. To su oni koji su sebe dobrovoljno ograničili na isključivo ovaj prolazni svijet, a za onaj vječni ne mare. To je njihovo pravo. Čovjekovo jedino zagarantovano, nepromjenljivo pravo je pravo na slobodan izbor – njegova volja zaista pripada njemu: neko bira radije smrt, nego poniženje; gorku istinu radije nego slatku laž; život u neimaštini i poštenju, radije nego u izobilju na grijehu (tuđem znoju, nepravdi) stečenom, itd. Željela sam reći da čovjek treba da uživa samo u onom što je sebi s pravom pribavio.

Ključ života je izraz istine. Mi taj izraz nosimo srcem, dušom, okom, imetkom, porodom našim. Ključ smrti je odraz istine. Mi koji ispraćamo mrtve na vječni počinak to pratimo srcem, dušom, okom, imetkom koji je ostao iza mrtvog (sve ostaje). Dakle, svi smo došli i svi ćemo zato i otići. Jednom smo oživjeli. U utrobi majke. Bićemo proživljeni iz utrobe zemlje. Normalan slijed. Elementarne čestice čovjeka i zemlje svakako su, sustavno, sa biološkog i hemijskog aspekta posmatrano, tajanstveni poziv na otkrivanje kakvoće. Tema koja je neiscrpna. A i nebesa. I kakvoća iona, i pozitivnih i negativnih. I struja … jakih. A i svjetlosti. Da, da, tema neiscrpna: KAKVOĆA! I ljudskih namjera, pa potom … i djela. KAKVOĆA JE PRIČA KOJA IMA SMISLA.

Odazivamo Ti se, Gospodaru, odazivamo! Mi koji to dobrovoljno činimo. Odazvaće Ti se, znam, i oni koji to ne žele, istog trenutka kad ih Pozoveš Sebi. U času smrti shvatiće da se odazvati moraju. Shvatiće, ako nisu prije, da sva moć pripada Tebi. Shvatiti tada, nije isto što i sada. To zato što tada mogućnosti povratka da se ide pravim putem neće biti… a sve do tada je ima. Ima je dovoljno. Dovoljno da se i shvati i prihvati put istine i pravde, a odbaci put laži i nepravde. Istina je po svojoj prirodi odredila pravedan odnos prema svemu i svakome, a laž nema drugu alternativu osim da opstoji na nepravdi počinjenoj nad prirodom i nad čovjekom u toj prirodi: njegovoj i onoj koja ga okružuje.

Sram te bilo, Dodik!

Vijesti.ba objaviše još jednu od Dodikovih bruka (13.11.2017./ 11:22 Politika -Predsjednik RS, “Garantujem nezavisna Srpska će nam pasti u krilo kao zrela jabuka”).

A mi, BiH građani koje su tvorci RS protjerali iz Bosanske krajine, a familije im pomorili što genocidom, što psihičkom i fizičkom torturom, mu poručujemo: Neće ti, Dodik, kako tvrdiš, nezavisna Srpska pasti u krilo kao zrela jabuka. To zato što je Bosna i Hercegovina Bosna i Hercegovina, a nije Srbija – pa da se po Zemlji Srbiji zove. Bogom se Velikim kunemo, jer znamo da je Bog Pravedan, da si ti, Dodik, zelen kad misliš da države rastu na grani. Poručujemo ti samo da je bolji vrabac u ruci, nego golub na grani. A podsjećamo te i na to koliko si nečovjek: tvrdiš da, citiram: “se narod mora osloboditi tog stereotipa da stranci ovdje mogu da rade šta hoće a da mi moramo da slušamo. Ja sam to raščistio još 2006 kada sam postao premijer”. A ko si ti, Dodik, meni – starosjediocu Bosanske Gradiške?! Pa ti si meni veći stranac od međunarodne zajednice, a komšije smo bili. Ti meni ote moje pravo, i još o tome ponosno govoriš, sram te bilo! Proklinjem te suzom mojih umrlih roditelja, i njihovih roditelja, djedova… Jel’ to oni nisu bili jednako vrijedni kao Srbi? Jel’ to Srbija ima pravo, kao što kažeš, da joj Republika Srpska bude najvažnije nacionalno pitanje, citiram te opet: “… najvažnije nacionalno pitanje Srbije je Republika Srpska”. Treba li Sandžak biti najvažnije nacionalno pitanje Bosne i Hercegovine? Ne zaboravi da je Sandžak bio autonomna pokrajina (kao i Vojvodina) u vrijeme kad smo ja i ti bili “osnovci”, a RS nikad nije bila zacrtana na karti BiH. Nikad do ovog rata, a zacrtana je krvlju nesrba, njihovom smrću i progonom, jer su kreatori Srpske znali da taj projekat ima samo tu alternativu. ALI, NE ZABORAVI DODIK, DA SRBI NISU VEĆINSKI NAROD U BOSNI I HERCEGOVINI! Ne zaboravi da je BiH SUVERENA DRŽAVA! Ne zaboravi ni to da će BiH BITI GRAĐANSKA DRŽAVA JEDNAKOPRAVNIH ljudi. DRŽAVA SVIH SVOJIH STANOVNIKA – KOJA ĆE IM GARANTOVATI ista PRAVA, SVIMA. SVAKOM POJEDINCU. Biće tako, jer tako je ispravno. Ne zaboravi, Dodik, da je tvoja politika bila uzrokom nesreće mnogih poštenih Srba. Ljudi, Dodik. Shvatićeš ti, Dodik, najvjerovatnije kasno, da jedino što u životu vrijedi jeste BITI ČOVJEK, sa svim epitetima koji ga određuju. Niko od ljudi neće biti uskraćen tog saznanja. Od Boga se ne mora iskati pravda jer ON JE PRAVEDAN, i pravdi je sve podredio. Saznaćeš i ti to. Put pravde je počesto dug, ali zato je susret s njom za pravedne najljepša satisfakcija i stimulans za strpljivost i u budućnosti. Pravda je čudo: potrebno joj je vrijeme da iskristališe događaje, da bi tako mogla otvorenošću i iskrenošću svojom zablistati u oku svakog normalnog posmatrača: pomoći mu da shvati smisao života i besmisao njegove negacije.

Ti, Dodik, kažeš: “Naša priča je autentična”, i da se RS sa Katalonijom porediti ne može. Ko biva Katalonija je lažna, a RS istinska tvorevina, ili šta?! U čemu je tvoja autentičnost?! U laganju?! Znaš li ti šta je autentičnost?! Kažeš da, citiram te opetovano:”Imamo sve elemente državnosti – teritoriju, efektivnu vlast i narod koji to želi. Bili smo i jesmo država”. Koju teritoriju imaš, Dodik: tvoju, moju ili našu? Pod “našu” mislim na sve narode koji su tu živjeli, pa ih vi uklonili, sve osim Srba i šake onih koji su tu da bi potvrdili to pravilo vaše. Dalje, koji efekat ostavljaš ti u toj tvojoj efektivnoj vlasti?! Da se povratnicima komšijama truju krave da “pocrkaju”?! Koji to narod želi tu nemoguću državu?! Onaj kome je dozvoljeno da ostane, a ostali?! To ti je isto kao kad čovjek izbaci ženu i djecu iz kuće koju su gradili i njeni roditelji i ona (na svojoj zemlji), a i njegovi roditelji, a on? On je razgrađuje. Ti si, Dodik, bosanski Srbin, ili Bosanac. To je jedina istina, koja ujedno potvrđuje istinu da si ti protivnik istine kad tvrdiš suprotno. Svejedno, tvoja država je Bosna i Hercegovina. Ako je mrziš – imaš pravo da je napustiš. BiH nije Srbija, te s toga ne sanjaj više lažne snove o kojima pričaš glasno, ili … ćuti o njima i čekaj da ti Bog “zbog tvoje dobrote ispuni tvoje snove o zreloj jabuci što uskače u tvoje krilo. Samo da jabuka ne istruhne, prije nego spadne s grane, iliti bude zagrižena. A i ako se to ne desi, desiće se ogrizak. Jabuka je da se pojede, nije li tako?!

Milorade, čime garantuješ kad garantuješ da će RS biti država? Svojim životom?! Svojom smrću?! Svojom nepravdom prema svom i drugim uklonjenim narodima?! Milorade, ti ćeš biti samo sugrađanin drugima (isto kao i ja što sam protjerana iz tvog komšiluka, a vratiću se uskoro – u pravo vrijeme, sa potomcima) u našoj zajedničkoj građanskoj BiH. Ona će biti zajednica ljudi. A neljudi DABOGDA pocrkali od muke svi. Tako mora, Dodik! I tako je dobro, Dodik.

Ne tepaj ti više državi BiH: “jabuko moja”, ne zovi je u krilo. Država se ne stavlja u krilo, ona je ta koja svojim građanima okrilje daje.

Ti kažeš da sanjaš i vjeruješ da će RS biti država nezavisna. Kažeš da je BiH neodrživa, a kažeš i da kada bi se RS danas izdvojila da vi (ne znam na koga misliš) ne biste imali NI JEDAN PROBLEM DA ŽIVITE KAO SAMOSTALNA DRŽAVA. Kako sam sebe negiraš neposredno poslije te izjave ( u sljedećoj rečenici koju izgovaraš): “… a da ne padne ni jedna glava”. Znači znaš da bi padale glave, znaš da biste imali problem da živite kao nezavisna država. Vi bi imali problem prije toga, te s toga priča o nezavisnoj državi ne stoji, jer taj problem otjelovljen u nama koje ste isključili iz naših života na i u našoj zemlji nikada ne možete riješiti tako što ćete zažmiriti na oba oka. “Bez nas ništa”, tvoja je izreka, a zaboravljaš na prava drugih. To je licemjerje.

RS je “STVORENA JUČE” na nepravdi. Mi (koji nismo “vaše” pristaše) smo vaša stvarnost: i u prošlosti ( u kojoj ste ljudstvo pod noge stavili), i u sadašnjosti ( da vam ukazujemo na pogubnost postupaka vaših), a bićemo i u budućnosti (da vam pomognemo da se vratite ljudskim vrijednostima). A dotle, sram te bilo, Dodik! I sve one koji tako kao ti misle. Sram vas bilo za sve patnje koje nedužnim ljudima prirediste. Haram vam bila svaka suza kojoj ste vi bili uzrokom: majke za djetetom, djeteta za majkom, ocem ili obadvoma, mužem, ocem, bratom, sestrom, didom, nanom … Haram ti, Dodik, sloboda koju uživaš, a drugima je ne daš. Haram ti sloboda i položaj koji uživaš na uštrb ubijenih i prognanih nesrba. Ima Bog, Dodik, a nebeskih naroda nema, ali zato ima dobrih ljudi (čitaj: vjernika, onih koji vjeruju u istinu) iz svih naroda. Ti nisi iz grupe istinoljubaca.

Bog je htio da nas ima različitih i naredio nam je da se upoznajemo da bismo proširivali perspektive razlučivanja, razvrstavanja i na koncu spoznali vrijednost pravilnog vrednovanja. Da dođemo do najljepše spoznaje iz tih susreta: čovjek s čovjekom, ljudi s ljudima. Dakle, naređeno nam je da budemo ljudi.

Misliš li ti, Dodik, da smo mi poltroni Srbije, kao što si ti, pa da ćemo kleknuti ispred nje na koljena? Među nama ima mnoštvo onih koji se samo Bogu klanjaju. Takvi poštuju ljude, bez obzira koje su rase, nacije, vjerskog opredjeljenja. Takvi ljudi se ne boje ljudi, nego Boga (kad pogriješe). Takvi ljudi vole ljude i žele svakom čovjeku da uspije na putu otkrivanja sreće. Oni mrze rat, ali ako budu napadnuti – odbrambeni rat je za njih svetinja. Oni neće tuđe, a halale od svoga samo ono što dobrovoljno daju. Budi siguran da je Bosna i Hercegovina ono što se ne poklanja. Ona je tu da dobrodošlicu svim dobronamjernima ukaže, a zlonanamjernost strpljivo podnosi i bilježi. “Sve do jednom”, izreka je starobosanska.

Fata i Završni račun Svjetske politike za godinu 2017-u

Ne zna se ko pije, a svi osim onih što ne plaćaju plaćaju. Ne zna se ni ko zna, ni ko ne zna, a svi pametuju, osim onih što ne pametuju. Tako ti nastade svjetska politika i poče se baviti sa sobom. Kako se ona tako bavila, i bavila, stiže ti ona jednog dana do Fate. Bilo je to nekako s jeseni kad lišće opada, ništa ne niče, a pohladno je. Ustvari, friško je to: jesen je. Nema Fata drva, a da joj je da se malo ugrije. “Ma imam onu staru grijalicu u špajzu, gdje sam nekad zalihe hrane držala), ali … struju mi isključili lopovi”, … i dosjeti se Fata, “hah, politika. Ona će me ugrijati. Čačnuću (od glagola čačkati) ja u nju, šta mi ko može, ni para ni mrtvog kapitala (rodbine koja je moj kapital ima mrtve) nemam, a da me i zatvore ni tamo neću biti ni gladnija, ni smrznutija, nego kod kuće. Danas vele, ne tuku tamo u hapsani”, misli se Fata i krenu, ni manje ni više nego u ekonomiju Svjetske politike. Ma nije da krenu, nego ti ona sklepa, onako ofrlje, Završni račun svjetske politike za godinu 2017-u:

Dobar. Ove godine. Kao nikad. Završni račun. Nekom magijom prvi put, čak čitavo jedno tromjesečje prije isteka roka za dostavljanje obrazaca Svjetskoj SDK (Služba Društvenog Knjigovodsta, ja stara- pa i naziv koji koristim stari), imamo zvanične podatke o poslovanju Svjetske politike za ovu godinu. Prihodi i raashodi ustanovljeni, sravnjeni kupci i dobavljači, sve pod kontrolom. AMERIČKOM. Nabas. Po meni. Ja sam iz Bosne i Hercegovine.

Bilans stanja i uspjeha sa 31.12.2016: Izjalovili se neki pregovori oko zajedničkog jezika naroda iz većinskog dijela balkanskih zemalja: Svako hoće jedan, zajednički jezik. Pa, naravno, svi i imamo po jedan jezik u ustima. Svako hoće zajednički srpski ili srpskohrvatski, a mi Bošnjaci, kao i uvijek, bezobrazni, pa ne nudimo bosanski da se nekako umetne (ljudi apeluju na nas) u naziv za taj naš trodimenzionalni jezik. Ja bruke i sramote naše. Trebali smo makar onako, iz kurtoazije, spomenuti da bismo i mi nešto uložili. Ispadosmo pravo sebični. I papci ispadosmo. Doduše, malo manji papci nego sve ove godine do zadnjeg rata kod nas, poslije Bosančice pisma. Razočarasmo ove svoje iz daljeg i bližeg nam našeg okruženja što se svesrdno zalagaše da učestvujemo u toj humanoj “jezičko-semantičkoj” akciji. Šta nam bi? Ili njima bi Mujo i Haso iz viceva: Glupi Mujo i još gluplji Haso. Šta ćeš, k'o mi.

“Sviraj nešto narodno, ponašaj se prirodno”, obrati se Mujo Hasi, a ovaj ” naki smotan kakav je”, zbunjenoiskren odvrati: “Iz naroda sam ja, iza kuće mi pritke asaleten za mohune da im se loza ima oko čega motati, da mi se bolje rascvjetaju. Prirodan sam ja Mujo, samo što mi dosad nisu dali mira u mojoj prirodi – da se zraka nauživam”.

Ovo oko “mohuna” je, da podvučem, prošlogodišnji saldo, prijenos za ovu godinu bilansa uspjeha proizašlog iz bilansa stanja. A sad tekuća godina:
Bilans uspjeha: PRIHODI i RASHODI – POTAMAN

Bilans prometa: neujednačen. Ostatak dohotka ostvarila: Engleska ( manje tačno, a možda i ne, VELIKA BRITANIJA): 40%, Turska: 20%, SAD: 10%, Sjeverna KOreja: 25% i Njemačka; 5%. Ostali, već rekoh: egal. Svima potaman, isto k'o i prošle godine.

Arapski svijet poslovao s gubitkom od 55%, Europska Unija u gubitak ulazi sa 37%, a Afrički kontinent gubi 8% od osnovnih sredstava, ali to je, njima tamo, faktički plus – oni su plaho siromašni, 8% ni gor’, ni dol’. Bosna i Hercegovina?! Njoj je najbolje, ona ne učestvuje u Završnom računu. Čuvaju je i iz vana, i iznutra. Ma ne čuvaju oni nju zbog nje, već zbog sebe, svaki čuvar čuva za se, il'ga neko plaća da mu čuva. A mi?! Šta radimo mi? Ko je mi? Mi je ONA, Bosna i Hercegovina. Mi smo mazan narod. Mi ti fino sjedimo na svom kućnom pragu i uživamo tako u sredini slobodni između spoljnjih i vanjskih saradnika. Sve u parovima se ispreplele saradnje: Amerika (bez Trumpa) i Engleska, Turska i Rusija; EU ne čuva nikog, ona se preračunava, dok vozovi “šinjaju”. Kina se zabavila s poslom.

Evropu interesuje BiH, ali talasaju politički interesi i iznutra, i izvana: američki i ruski, te se i Turska oglasila – ovaj put ima podršku i od Amerike i od Rusije, razlog: EU. Englezi (izlaze iz saveza) bi u savez. Ma ne, nije to, ne sa BiH. Hele nejse. Što se tiče regiona Balkan, nije Evropa u brizi, ima Erdogan, Putin ga posl'o. Da tu nema kakvog dogovora sa Merkelovom? Europskoj zajednici se ne žuri sa balkanskim državama, ali Bosna … šta je čitav region u odnosu na BiH?! Treba ta “malipacna” ZEMLJA SVIMA, trebala je i u 1.Svjetskom ratu – kao neutralan teren, za odašiljanje strijela, u tišini. Bosna ti je zemlja gdje se civilizacije i društveni poretci sučeljavaju, a počesto i razračunavaju. Ne s nama, nego između sebe.

Bosna ti je, jaro moj, ničija zemlja, ali ne kao granični prelaz. Ma, jok. zaboravi. Ona ti je, bolan, zemlja po mjeri svakom: ko god hoće može je svojom zvati, pogotovo ako je voli ili želi, a onaj ko je mrzi ne može joj ništa (te će uvijek imati šta mrziti), ali, svejedno, kurva nije. Zbog čuvara i kućnog praga.

Vidi sad ovo: Ostalo nam jedno konto (0104) neuvedeno u bilans poslovanja. Jedno analitičko konto neproknjiženo (dokumentacija fali), pa zafrklo sintetiku. Doduše, nisu ni ona proknjižena, iz ove klase, sravnjena:

01041 – Rusija i Turska nisu u ljubavi, ali su zajedno zbog straha od Amerike, a tu je i Europa sa Njemačkom. o1042 – Amerika, Engleska i Švedska se vole.
01043 Evropska zajednica u dilemi: Nit’ bi Tursku, nit’ Rusiju, a jedna joj treba. I još one postale saveznici. Nismo bili oprezni, mi svjetski globalisti, pa sad vid’ belaja. Pomrsiše račun (i sebi, i nama) i oni, a i Englezi. Mogli smo mi skontati da će tako biti, ali današnji stres … šta ćeš!? Švedska neće s Rusijom. Tačka.
010431 – Arapski svijet uporno tvrdi da se sunce rađa na istoku, ima naftu, a počeo se joguniti. Tako ti je to – svađamo ih lahko. Nije im dosta što im uzimamo naftu, nego hoće još i da se okoriste o nju. A imaju i teroriste, k'o biva drugi nemaju. Uspjeli smo posvađati Evropu sa arapskim svijetom. Zasad je dobro, dok Evropa ne skonta.

o10432 Izrael, on prati i gleda šta će s Amerikom kad Trump ode, ni Amerika nije što je nekad bila – ne sluša. Neda Izraelu više da o tuđim parama uredno evidenciju vodi, a zlato u svom sefu drži.

P.s. One druge zemlje, neobuhvaćene bilansom stanja Svjetske politike, su pod redovnom kontrolom Svjetske Službe Društvenog Knjigovodstva, te ti ona i kontira, i sravnjava konta za njih. Sjeverna Koreja nije prijetnja svijetu. Malo prgava. To je to. Neda “naaama”: “Šta si ti pouzdaniji od mene – kad možeš ti, i ti … i ti, i ti, mogu i ja”.

Početkom nove 2018-e godine, kad proknjižimo ovo stanje kao početno, doći će do sklapanja sporazuma između ovih analitičih konta, o udruživanju. Ostaće samo dva različita – u klasi. Naglašavam ponovo: Konto 0104 će imati samo dva analitička konta, doći će do udruživanja, radi balansa, da budu dva, ovaj put – jedno protiv drugog. Ja znam kako će to udruživanje izgledati, a znate i vi sigurno, ali nešto će pomiješati izlazne i ulazne fakture i stanje neće biti dobro između kupaca i dobavljača. Izvodi banke dobri, blagajna još uvijek kod Izraela, a ostala dokumentacija kod Kine, to bi bilo sve.

A da, da ne zaboravim: Ako Kina ostavi pos'o i udruži se sa svima nebitnima za učešće u ovom balansu stanja, odosmo mi svi u… helać.