PRVI FESTIVAL SEVDALINKE “GÖTEBORG 2017”

Sevdalinka, šta je sevdalinka?!

Govor ptica. Vezeni jastuk. Nakrivljeni fesić. Uplakano lice. Bosanski ćilim prošaran maštom umjetnika. Umjetnika koji kreira na licu mjesta: u zraku, bez olovke i papira, bez mjernih instrumenata. Utkana duša. Znoj mirisni. Kreativnost djevojke što okreće vratilo stana za kojim sjedi i šara sačmaricu ponjavu. Kerana šamija. Pletenice. Pjevušenje nježno. Sjetno il’ poletno. Čeznovito. Ustreptalo srce. Zov duše. Njene. Djevojčine. Odgovor prije pitanja, to je sevdalinka. Stvar procjene. A on tamo negdje na nju misli. Il’ ne misli. Sanja li i on budan?! Čisti osjećaji, ničim uprljani. Mašta mjeri, odmjerava i presijeca neobjašnjivom preciznošću kojoj se samo duša može približiti i “ostvariti “kontakt s njom”. Danas je malo sevdalinke.

Sevdalinka. U vapaju spoj. Spoj materije sa svojim bićem. U pjesmi. Pjesma je pečat. Pečat na proživljeno. Žal za izgubljenim. Za nedoživljenim, ili ne proživljenim. Razočarenje. Bol. Ili doživljavanje okusa svega onog što je bilo ili nije bilo.

Sevdalinka. Priča o željenom. Odraz sadašnjeg stanja. Nostalgija i zanos u nevjerovatnom spoju: čuđenje. Slutnja o budućnosti bez ljubavi neda jadikovanju da ubije dušu. Ostavlja mu samo drhtaj. Drhtaj topline. Zova. Žive riječi. Neminovnost dolaska nove zore.

Sevdalinka je tačka dodira između duha i materije, tačka u kojoj duh i materija vibriraju pretvoreni u jednu dirku koja svira notu vječnosti. Sevdalinka sluti istinu o bitisanju insana, i ulozi njegovoj, i kazuje nam o kušnjama njegovim u ovom našem prolaznom, zemaljskom svijetu. Zato je sevdalinka istinita priča. Priča o originalnosti insanske prirode koja materijalna dobra stavlja kao tepih pod noge duše. Sve stilske figure nađu mjesto u nekoliko redova u toj priči – prosto zato što je sevdalinka priča kompletna. Kompletna dunjalučka priča o Božijim stvorenjima. Zato je u njoj toliko česta personifikacija: trava priča, đul se udaje, ruža stigne čak i do “jadnog” srca da na njemu uvehne, ili da ga njen trn ubode, mjesec hodi s fenjerom u ruci u dolami žutoj, prolazi i zalazi za tamne oblake, sunce zalaskom bježi ili rahmetli Safet Isović šalje dragoj pozdrav preko njega, ili … upućuje vapaj rijeci Bosni da priča svojim valovima: o ljepoti Sarajeva, Ilidže …(kud god bude tekla), ili u “Šehidskom rastanku” (čiji damar datira iz početka 19-og stoljeća) ispušta elegični zov u kojem je ezan ptica koja donosi miris Ramazana, itd, itd…

Dakle, u sevdalinku su utkane sve niti života. Iz nje se nazire i ćošak nanine šamije kojim čelo briše dok unučadi svojoj šapće o životu. To je sevdalinka. Tajna. Baš kao i duša. Zato se ona pjeva dušom. Glas je samo refleksija nanine i svačije priče, upakovana lijepo da se ne rasprši, pa dokači prljavštine.

Ljepota duše mora ostati čista. Oni koji je imaju to vrlo dobro znaju. A i sevdalinka nam upravo to poručuje. Zato je bitno naglasiti da se sevdalinka pridržava moralnog kodeksa ponašanja: samokritike, a predviđa i kazne za nekontrolisanje svoga stanja (“Oči moje kletvom bih vas kleo”… zbog gledanja “šta mi radi kona na bunaru” i onog što je uslijedilo zbog tog gledanja, a i posljedice zbog takvog razvoja događaja pristižu: “…sad je na me k'o na vuka hajka, šta uradi žalosna mi majka?…”).

Sevdalinka ima i svoj zaštićeni kodeks odijevanja, zato je skupa. Ne dozvoljava da se na nju lijepe etikete. Ne pristaje na sniženje cijene da ostvari tiraž, jer ona nije tu zbog para. Ona je tu zbog osjećaja. A to što je Fata zbog zlata u magazu ušla sama (bez prisile) i da ju je to koštalo časti je kritika, pouka i poruka. Sevdalinka nije našla opravdanje za Fatu, nego je samo ispričala priču koja se desila ili bi se mogla desiti. Sevdalinka ima stav koji ne dovodi u pitanje ispravnost moralnih normi. Ona je samo pojavni oblik stanja suptilnosti proživljavanja. Pada ili uspjeha na tom putu.

Sevdalinka se dotiče i stanja u društvu, jer njene niti bitišu u društvu. Počesto nam priča o oholosti bogatstva. Ruga se nemoći, kao i nedostatku volje i kuraža insana da se odupre nepravdi. Za loše stanje krivi stare, a sa mladima saosjeća, ali im nijemo prigovara i zamjera pasivnost: “Dadoše mene mladu za stara, dadoše mene mladu zbog para…”
Sevdalinka se ne bavi merakom, ona ga samo konstatuje i ostavlja u zraku pitanja o uzrocima koji dovode čovjeka u jedno stanje koje ga može odvesti istinskom cilju, a i u pogrešnom smjeru. Sevdalinka ne simpatizira ni s Mehom, ni s Fatom u pjesmi “Pita Fata”, nego se pita zašto je nekad zdrav momak Meho obolio od sporadične hipohondrije (depresije u kojoj nema ravnodušnosti, nego duša pritišće insana) i šta ga je to razočaralo?! Zašto je otišao od kuće? Šta ga je otjeralo?! Je li Fata? Je li okruženje uopšte? Zašto bježi od stvarnosti, kad zna da joj se mora vratiti? Lupanje čaša i sahana u mehani tu ništa ne pomaže: srž problema nije u čaši, ni u sahanu, kao pojmu (iako se iz čaše i žuč može popiti, a i iz sahana otrovna čorba pokusati) – zna to Meho, al’ je želio da promijeni nešto, pa makar oblik čaše i sahana, kad drugo ne ide. Ne pravdam ja njega, nego samo gledam kroz prizmu sevdalinke. Sevdalinka je samo konstatacija stanja i proživljavanje istog. Ona saosjeća s onim ko je ugrožen. Njen damar napipa i žrtvu i krivca.

Dakle, sevdalinka živi u vremenu. Zato ona ne treba da brine o svom opstanku u njemu. A u ljudima?! Danas je malo ima. Svejedno, sevdalinka “U Stambolu, na Bosforu” odjekuje u univerzumu i u mnogima od nas – njegovih tačkica. “A i “Šehidski rastanak” gromko odjekuje u savjesti ljudi. I neka mi niko ne pokušava iskinuti ove dvije pjesme iz klupka konca sevdalinke, jer svu dubinu sevdaha ćutim u njima. Koja pjesma sadrži elemente sevdalinke se ne uči, nego osjeća. U tome se i krije originalnost sevdalinke: ne podliježe šemama, nego se određuje otkucajima damara.

Iz novije prakse nas Bošnjaka vidjeli smo da na sevdalinci ne uspijeva ni jedna plastična operacija. Sadržajna tematika srčanog mišića sevdalinke to ne dozvoljava. A iz grla izvođača u kojem sevdaha “nejma” ne izlazi sevdalinka!!! Saz i harmonika to znaju najbolje. Zbog harmonike ne trebamo nikad zaboraviti Ismeta Alajbegovića Šerbu, a ni Safeta Isovića – zbog grla. Prvi je krio suze (prolivene zbog sebe i nas) u mjehovima svoje harmonike, a drugi u njedrima. Ne trebamo ni umišljati sebi da bez harmonike i grla u kojem sevdaha ima vrijedi pokušavati nešto sa sevdalinkom. Izvucimo pouku iz nepravde koju smo sazu učinili.

Ova moja pjesma je samo jedan pokušaj da se otkrije komadić iz mozaika od kojeg je satkana sevdalinka:

Sevdalinku treba znati (zamišljeno da melodijom liči na Safetovu pjesmu: “Jablani se povijaju”)

Sevdalinku treba znati
snagom duha zapjevati,
sevdalinku treba moći
osjećajem dočarati.

Refren:

Sevdalinka ljubav poji,
svaki damar priču kroji;
sevdalinka nije pjesma,
ljubavi je ona česma.

Cvrkut ptica, žubor rijeke
i čežnjive oči neke,
nježne dirke što prebiru
po rijekama što izviru.
Sevdalinka – harmonika.

Refren:
Sevdalinka ljubav poji…

Sevdalinka – to je šapat
u tišini tamne noći,
sevdalinka – to je tuga
za svim onim što će proći.

Refren:
Sevdalinka ljubav poji…

Sevdalinka – to je drhtaj
zbog ljepote osjećaja,
sevdalinka – moja ljubav
što me grije do beskraja.

Refren:
Sevdalinka ljubav poji…

Advertisements

Poetski osvrt na tri pjesme Dženisa Šaćirovića (po slijedu: “Na obali”, “Ja” i “Čas odluke”)

“Na morskoj pučini”

Na morskoj pučini
lijepo se boriti
sa razbješnjelim valovima
što se prepliću
u najezdi svojoj
poput riječi prijekora
izgovorenih dušom
koja više ne može da ćuti.

Na morskoj pučini
teško je plivati
ako smo blizinu
daljine dokučili
probijajući se
do istinskog cilja
zajedno
sa onima koji se
usuđuju znati.

Na morskoj pučini
dok brišemo umorno čelo
sve je jasno
nema straha od ljubavi
nema kazne – sreća je tu
bori se sa bolom.

 

“Ti”

To si ti. Postojiš.
Postojanje se učvrstilo.
Uvijek si imao dosta,
uz tu tvoju punoću duše.
Najbolje je kada nedostaješ sam sebi.
Mnogo bolje nego kada
nikom ne nedostaješ.

To si ti.
Nisi potrošio snove,
ušao si u njih.
Uvijek si htio mnogo toga,
sad si postao skromniji.
Najbolje je kad
zatvoriš oči i
“ugledaš” mir.
Mnogo bolje nego kada ih
zatvoriš i ugledaš
lažni sjaj.

To si ti.
Nisi izgubio ništa.
Dobio si mnogo.
Uvijek su ti sreću činile
male stvari.
Nesretnim te ne može
učiniti ništa.
Najbolje s tobom je
to što se uvijek vraćaš
sam sebi.
Mnogo bolje nego
kada
tragaš za izgubljenim.

 

“Tren dvojbe”

Tvoja sloboda je
tvoj put,
jer si ga
sam sebi izabrao.
A sloboda
vidno polje proširuje.
Ono što vidiš ti
nije percepcija lažna.

Čovjek okupan svjetlošću
spoznaje
težinu mraka,
i otvorene oči “osjećaju”
pogrešan zov.
Nema bježanja
od stvarnosti.
Nema lutanja
u slabosti svojoj.
Sa izvora slobode
si se napio.
Ropstvu je kraj.

Kad nestane dvoumljenja
shvatićeš da si
rodio toplinu u sebi.
Jak si: osjećaj ljubavi
i sažaljenja
jesu ljudske vrline,
a duša
koja sebe kori
kajanjem plače sreću.

Ljubav je borba
u kojoj smisao,
ipak,
nad besmislom zavlada.
Ljubav je kušnja
iz koje, živeći je,
moramo izaći kreposni
da bismo
njenu toplinu
vječno ćutili.
Sažaljenje, crpeći te, jača
i produbljuje čula,
a ti, o, … ti si
već uspio.
Koriti sebe ne znači
pokoriti sebe.

Izdigao si se
iznad zla.
Za taj cilj
vrijedi progutati
i puno više
ljubavne boli,
nego ove
koja te oštricom svojom
tek okrznula,
a ipak – dubinu života dotakla.
Empirija je čudo.

Altruizam – zaboravljena riječ, ili…

Altruizam je nestao. Da, nestao, jer je egoizam zavladao svijetom. Kako i ne bi kad u svijetu žive ljudi toliko gladnih duša da im ni pretrpavanje stomaka ne utiče na smanjenje te gladi. Gladne duše (čitaj: prazne duše) izrodiše “uskogrudne” (čitaj:siromašne) politike, koje svojim siromaštvom prijete da unište svijet. Altruizma nema, ali altruista ima još u svijetu. Oni su zbog svojih gladnih usta onemogućeni da altruizmu vrate mjesto, u društvenim zajednicama, koje mu pripada. S druge strane, oni altruisti čija su usta sita i zadovoljna su u toliko malom broju da su zanemareni od svojih društava i medijske mašinerije koja ima moć da promoviše njihove ideje i djela. Jer, svjetski ideal je pohlepa. I mediji su pohlepni u poltronstvu svom. Većinom. Zato se egoizam toliko i ukrupnjao i proširio u društvima i njihovim uređenjima. Pričam ni manje ni više nego o ukupnom svjetskom poretku. Tužno je ovo saznanje, kad čovjek zna da niti može više pojesti nego što u stomak strpati može, niti na dva kreveta leći (ako nisu sastavljeni – pa da se popriječi preko njih, ali to ne čini razliku). Ne trebaju mu ni dvije fotelje kad želi udobno sjesti. Ni dva konobara, ni dvije stjuardese ne dodaju zajedno jednu čašu gostu ili putniku. I tako dalje i tako bliže, što se tiče čovjekovih potreba. Dakle, ono što čovjeku treba jeste ukusna hrana, udoban krevet, ukusno za popiti, … ukusno se obući, slatko spavati, lijepo sanjati, ugodno putovati, … Resursa je dovoljno u svijetu za to, za nas sve.

Voljeti i voljen biti. Davati i uzimati. Željeti i htjeti. Morati živjeti, na koncu. Kad je tako, onda – urediti život. Nema uređenja života bez uzajamnosti. Relacija između ljudi. Mi smo atomu slični, zar nije ljudski da ga nadvisimo. Ta mi smo živi, ne bi nas trebalo definisati samo ono što nas privlači ili odbija. Ne samo energija i zračenje.

Mi nismo samo od “mesa”. Imamo i krv. I motor koji je pokreće. Srce. Imamo srce, i motor koji ga pokreće – dušu. I ne definiše nas energija i zračenje, jer smo živi. Nas definiše naš izbor. To zato što mi imamo slobodnu volju da biramo između dobra i zla. Duševna je to priča. Nismo mi atomi.

Izbori u BiH su tu. Kucaju nam na vrata, a političari kljucaju u mozak. Kad se čovjek osvrne ne vidi mnogo dobra, zlo ga u ćošak satjeralo, a kad pogleda naprijed ne vidi ništa. Za koga glasati?! Ja znam. Ne zato što mi ugodnost pričinjava to što sam voljom svojom izabrala, nego zato što biram: “Nek’ je zlo umanje”. Gorčina u grlu i dalje stoji. Gdje su političari sa karizmom?! Nema ih. Ako u kojem i ima entuzijazma, nema mudrosti dovoljno, a ako ima mudrosti nema entuzijazma. Karizmatičan političar mora biti i pametan, i entuzijasta, i strpljiv (kad treba), i jasnog stava, i velikog srca, i mudar, i pravedan, i obziran, i izdržljiv, i ne biti zaboravan, jer se zaboravnost skupo plaća. I biti mali u sopstvenim očima, jer je svakako manji od svog biračkog tijela, pa makar to bio samo, napr., njegov sopstveni i moj glasački listić što su “izabrali” njega. Jedan od naših bošnjačkih političara ima podosta tih osobina, ali je naivan, te ga doktrini ooholosti poučiše, lažući ga da je usisao u sebe i znanje i karizmu. Žao mi što sam usnila puste snove o njegovoj pogodnosti. Inače, od pojedinih oholih političara bosansko-hercegovačke scene ništa se dobro ne može očekivati. Jeli bi i meso mrtvog brata svoga, samo da budu na vrhu piramide vlasti. Grdne moje rane, zaboravili da je čak i “najveći” egipatski faraon krep'o, a piramide ostale. Doduše, oholost njegova je otišla zajedno s njim.

Rekoh vam da znam za koga ću glasati. Izabrala sam jednog koji ima možda sve osobine karizmatičnog političara, a da ja to do skora nisam primijetila. U posljednje vrijeme je pokazao i dokazao da je i pametniji i žilaviji nego što sam mislila. Da je mudar znala sam, i strpljiv, i ostalo da ne nabrajam. Ja sam puno ljuta na njega, jer sve što karizmu znači on kod sebe ima, a karizmatičan nije. Mora da je nafuran. Ali, pobijedi li, znam kakvu kampanju treba voditi da ga se pameti dozove. Tražiću pomoć gdje god stignem za taj moj kampanjski pohod, samo da on nas ugodno iznenadi po tom pitanju karizme. Oh, ljudi moji, šta je ovo? Pa on nije na listi. Eh, starosti moja, ja smetnula s uma. Ne brinite, imam njegovu slabočitljivu kopiju na listi. Glasaću!

P.S: Što se mene tiče, Erdogan je političar nabas. Pričam o teži i protuteži na svjetskoj političkoj i ekonomskoj “sceni. Ne zaboravljam ni strateški položaj Turske. Tri mora, sa tri strane svijeta, a na preostaloj četvrtoj ionako izlazi sunce. Na toj velikoj sceni Turska treba političara kao što je Erdogan. Ali, pustimo mi Erdogana Turskoj. Bavimo se svojom politikom. Bošnjaci, hoćemo li svi na glasanje?! Hoćemo li? Ko ne glasa, i još uz to pametno, nema pravo da se žali poslije, pa taman da i rob nečiji bude.

Ah, pade mi na pamet jedan moj rođak. On ti meni, neke godine, i svih ovih godina, drvlje i kamenje na državu, političare; pokrali (ovo-ono: i što jest’, i što nije), ma nema šta ne drobi. Da je u pravu, šta da kažem?! Uglavnom jest’. Ali da bude ljut i žali se nema pravo, a ja imam. Ja njemu onako ofrlje, kad mi glavu u bubanj “pretvorio”: “Pa za koga si ti glasao?” “Nisam ni glasao”, on će ti meni. “Pa mog'o si za komšiju, bio na listi, a prije toga mu zaprijetiti da ćete ga svi koji glasate za njega nalemati ako ne bude radio kako je ispravno ( ma ne samo nalemati, nego na zid srama metnuti – za njegovo dobro, da ne izgubi i odgovornst i stid”, uzvratih ja, sva nairitirana. Taj put s razlogom.

Što naš narod kaže: “Kad obraz pocrni, kasno je”. Iskreno govoreći, i kad prođe vrijeme glasanja bez tvog učešća u njemu, smatraj i sebe odgovornim za sve što nam se desi loše, a ono dobro što se desi, ni u njemu nema tvoje zasluge. Svoje pravo i obavezu da utičeš zanemario si. Razmisli, i ne budi lijen otići glasati. Teško ti je snaći se u moru lažnih politika?! Potraži savjet od onog za koga pouzdano znaš da je pametan. Razum i poštenje ” idu pod ruku jedno s drugim”. Svi mi znamo kakvi su oni koji su zdravim razumom obdareni, njih pitaj! Altruizma je nestalo, ali altruista još ima. Ako ih baš i nema, zasigurno znam da je ostao po koji utilitarista. Nerazumnih ljudi i njihovih politika se kloni. Oni su egoisti. Oni mogu imati znanja, ali ne i razumnog prosuđivanja, logičkog razmišljanja. Njihovo znanje je štetno. Pogubno po državu i narod.

Altruizam, zaboravljena riječ, ili … riječ opomene?!

U sjenci života

Prebirem po tuzi svojoj. Ja ne živim. Žive samo uspomene moje. Lijepe. Lijepe u toplini svojoj. A puno i ružnih u toplini mojoj. One ružne poklopile svojim mnoštvom one lijepe. Hele nejse, griju uspomene, i razdiru dušu. Kažem lijepe, ne zbog toga što razdiru dušu, nego zbog topline svoje koja me održava da ne svisnem od boli. Ja ne živim od 1992-e. Živi bol moj u meni. Ja iz ove moje sjenke života pratim i volim. Volim insana, moleći Allaha da se sva bića u ljudskom obliku u ljude pretvore. Ja ne živim. Živi toplina u meni kojom volim žive i mrtve svoje. I tuđe volim. Ja ne živim. Ja sam sjena u sjenci života. Tako je, zbog ove gorčine što mi grudi pritiska, utrobu razdire.

Moje uspomene, što mi griju i razdiru dušu. Uspomene od moga juče i moga danas. Eto, ostala mi samo duša kojoj smrti nema. Džaba što je razdiraše i razdiru ljudi i događaji. Ama jok, … ona toplina ostala u direktnosti i neprolaznosti svojoj da grije dušu i ispunjava srce. Zbog te topline ono, srce moje, i kuca. Kuca srce u sjenci života. Gorčina, opet, ona se nastanila u meni, ona iz uspomena, da bi mi dušu razdirala. Kuca srce u sjenci života. Ali, zar samo moje?! Nije. Nije tako.

Ja sam prognana iz svoje domovine. I mnoge druge je vihor rata oduvao iz njihovih domovina. Neki treći su se, željni avanture, uputili u neku “tuđu” zemlju koja im je zagolicala maštu. I nadalje, još neki su napustili svoja ognjišta i krenuli “trbuhom za kruhom”. Ono što je svima nama zajedničko je to da mi živimo u sjenci svojih života. Svako od nas je sjena svoje sjene. Zrake sunca smo zamijenili za nekakvu sigurnost. Kakvu?! Od čega smo se osigurali?! Pribavili smo sebi bijeg. Bijeg od stvarnosti. Utonuli smo u njega. Zato se mi ne smijemo više. Neka me Bog ubije ako osim bijega, kojeg “dinarčića”, umora i briga imamo. Ali, bijeg je glavni pokretač naš. On ima svoja i lica i naličja. Jedni bježe telefonu, jedni kompjuteru, jedni na posao, jedni u svoje misli, jedni u probleme i kojekakva rasula, … Istina je da se čovjek, od trenutka kad se otisnuo u bijeli svijet, opasao bijegom. Čovjek bježi od sebe, ali one zrake sunca koje na topraku zemlje svoje ostavi jednako ga privlače sebi, htio on to priznati ili ne.

Ali, on bježi. Jedan od najzdravijih bijegova je bijeg na kojekva putovanja. Zašto to on bježi, ako je toliko dobro tu gdje je utočište našao?! Čovjek uporno traži surogat. U stalnom svom bijegu, uz stalno traganje za što više različitih falsifikata originalnog sebe, ostade čovjek u sjenci života, jer život je brži od njega. Čovjek kaska za njim u tuđini, i hudi. Hudi čovjek sve dok, najzad, ne shvati koliko besmisla u bjekstvu ima. Dođe čovjeku da vrisne, kad se već smijati ne zna. A sjeti se čovjek, nije da se ne sjeti, da se tamo kod kuće i smijalo, i šalilo se, ma nije se ni umiralo od gladi, ma najzad, priznaćete i sami vi bjegunci zajeno sa mnom, da je hrana ukusnija bila, šta li!? Slatko se jelo. Ni izbirljivo se nije bilo. I živjelo se. I sretno se bilo. Samo što mi to onda nismo znali. A i logično. Sadašnjost nije stvarnost, jer koji trenutak mora proći da bi smo je mogli osjetiti, nju i njen učinak na nas. Dakle, kad čovjek osjeti trenutak koji živi, on, taj trenutak, je već dio prošlosti, jer protok informacija do mozga zahtijeva vrijeme. Vrijeme izmiče, i mi polahko shvatamo da smo se izgubili u njemu. I u prostoru – tuđoj zemlji, jer su one zrake sunca daleko, a naše razočarenje blizu – u nama. Shvatili smo da smo puno više izgubili, nego što smo dobili. Nije čovjek hajvan, pa da mu je dosta pune jasle sijena i napoj. Jok, bolan: ČOVJEK IMA DUŠU. I najteže mu je kad je sam sebi gazi. A nije da ne gazi.

Ovo nije priča o beznađu. Naprotiv, ova priča ima jednu poruku:” Sve je prolazno, osim vjere u Tvorca Svevišnjeg, u Njegovu Pravdu, u Njegovu milost, u Njegov Oprost, u Njegovu Pomoć, ali i u Njegovo Kažnjavanje pravde radi”. U nekima od nas živi vjera u Njega i ljubav prema Njemu i od straha jača. Jedino je to ono što čini razliku. I, obznanjeno je, davno, da vjera kuca na vrata svakog srca. Na nama je hoćemo li ih otvoriti.

I Bog Stvori duše. I one posvjedočiše Tvorca svoga. S toga, čovjek ima dušu. I najteže mu je kad je sam sebi gazi. A nije da ne gazi. I kad živi život, a i kad je u sjenci života kao sjena svoje sjene, ne bi to smio smetnuti s uma. To je nada, istinska nada. Iskra života.

Gumessevi

Čuva Fata

U sehari skovanoj od zlata
svoju ljubav čuva nena Fata.
Zbog svog Halče i sad Fata sanja
mladost svoju, davna sevdisanja.

Refren: Oj Halile, nisi alčak sada
ali ni ja nisam više mlada.
Prohujale sve vreline ljeta,
al’ ost'o je merak ahireta.

Kad nanulom lupi lijepa Fata
otvore se dunjalučka vrata;
sevdah pjeva pa Halila budi
da Fatimu privije na grudi.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…

Kad potjera Halil svoga ata
sve klepeće nanulama Fata;
a kad nene ruži mladu Fatu,
Halil stisne labud-grlo atu.
Haaaaaaaj, uskoro ću ja po tebe doći,
rezilit’ te niko neće moći.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…

Ah Fatima, gumessevi moja,
zlatnom žicom veze ruka tvoja –
sve merakli, u sehari kiti,
haber šalje da ćeš moja biti.
Haaaaaaaj, uskoro ću ja po tebe doći,
rezilit’ te niko neće moći.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…
Zabilješka:

“Gumessevi” (turcizam) je riječ koju sam čula od svoje rahmetli nane, (a meni je, u zli vakat, šezdesetjedna puna), dok mi je pričala narodne priče. Značenje riječi: “gumessevi” na bosanskom jeziku je kako sam shvatila: “odsjaj mjesečine na vodi”. Bezbeli će i moja unučad ubacivati švedski u bosanski dok budu, inšaallah, svojim unucima – U BOSNI pričala priče. I moja nana se VRATILA KUĆI IZ IZBJEGLIŠTVA U DOBRI VAKAT: stigla se i udati i steći: i djecu, i unuke, i praunuke, pa čak i, na smrtnoj postelji, drhtati – zbog straha za nas – od metaka što šište da zastraše, a i slučajno pogađaju. Dan prije smrti su je izmarškali i utjerali u kuću ti što pucaju, kad je nakon mjesec dana teškog bolovanja polahko izašla u avliju da vidi svoje grožđe pod koje nas je uvijek zvala da sjedimo: “Kad Allah dadne, pa mi odlahne, pa ćemo mi fino kahvu pod grožđem svi zajedno popiti. Ja ću šećer ispeći i podosta oraha u njega metmuti.” Znam da je znala da ni šećer, ni kahvu više ispeći neće. Poznavala sam ja starog filozofa života, nanu svoju, htjela je da nas razgovori. Ali, Allah je dao da joj odlahne, pa da izađe da posljednji put vidi svoje grožđe. I klupu pod grožđem. I da sjedne na nju, pod grožđem. I na trenutak odahne. Zar je važno to što je uslijedilo: marškanje i nanino posrtanje, padanje i puzanje do kućnog praga!? U kuću je nekako dospjela sama, jer je i napolje htjela sama. I umrla je sama, a mi šćućureni oko nje ostali živi. I oni bez obraza, sami će biti kad se s dušom budu rastajali. Umrla mi nana u zli vakat, a mi što pod grožđem htjedosmo kahvu piti, što milom, što silom dadosmo se u bijeg po bijelom svijetu. Osta grožđe. Eno ga i sad čeka. Umrla je nana moja uz zlokobne zvuke metaka i tresak prozorskog stakla, u mraku – jer Arkanovci i ini silnici pucaju u bošnjačke kuće u kojima svijetli. A željela je tada da svjetlo gori. Na koje je svjetlo mislila: na materijalno, ili duhovno?! Ili je mislila na obadva?! Umrla je u svojoj domovini. A ja ostala živa. I ja, i ovaj oštri bol što me sada probada: Što joj svjetlo ne upalismo dok je uz fatihu dušu ispuštala? Da nas vidi zadnji put dunjalučkim očima. Učili smo svi fatihu, ali njenu, jedva čujni šapat, sad najbolje čujem… a željela je jednom opet posjetiti Tursku i rođake što “ostaše” tamo. Čujem i sad riječi:” Ja i ti ćemo, ako Bog da, u Izmir”. Izgleda mi da je Bošnjacima od adeta da svaka generacija doživi rat u svojoj domovini bar jednom u svom životu. Kaharli saznanje. Asli slabo čuvamo ono što nam je u amanet ostavljeno: Eh, u amanet ostavljeno i mi … biće bolje, inšaallah.

Dva mi rata nana preživjela. Treći dočekala i otišla. Izvoru svom. Fatiha je i ispratila i otišla s njom. Ono što je isprati, ostade da živi i preživi rat taj (i Bog zna koji još), i nadživi sve osim Onog u Čije Ime se uči. I učiće se u vječnosti. Kad malo bolje razmislim, nije moja nana umrla u mraku. Umrla je nurom imana obasjana. Ima li veće i nade, i sreće?! A Arkanovci i ini silnici su pucali u muslimanske kuće u kojima svijetli, jer su znali da niko uzvraćati neće, jer nema čim. Željeli su da nemamo svjetla. Željeli su da smo u mraku u strahu. Zaboravili su da ima i drugo svjetlo do kojeg se metkom ne dopire, svjetlo što i strah razgoni. Ono pomoću kojeg vjernik vidi i u dunjalučkom mraku. Allahovo svjetlo niko ne može utrnuti. Neki to shvate kasno, a posljedicu toga kušaju već kad duša do ključne kosti dođe, a i u mraku groba svog. Šta im tek slijedi … kad Božija Pravda bude presuđivala, a ne Haško-tribunalska!?

Nana nije umrla, nana je preselila tamo gdje je mir. Ni pucanja, ni marškanja tamo nema. A poslije toga, za prave ljude ne postoji ništa osim istinska, a kao takva i trajna sreća. Poslije kijameta, biće sud. Poslije suda nekom sreća, a nekom nesreća. Drhtaće nana, inšaallah, od radosti, a ne od straha.

Valja nama svima mrijeti. Umriješe mi i majka, i otac, i muž. Rahmet im duši. Dunjaluk sije, smrt kosi, a ahiret pobire. Smrt. Jel’ to pad?! Ili prag koji ne možemo prekoračiti?! Smrt. Ja iščekujem na nju i “stojim” dok ne udarim u prag. Prag prelaska iz jednog u drugo stanje. Smrt je selidba iz kuće u mezar. Praznih šaka. Samo ono što smo pripremili za svoju dušu nas prati u vječni život. Smrt iznenadi insana. Nekog prijetnjom, a nekog mirisom dženneskog grožđa – ukalemljenog na dunjaluku dobrim djelima.nVALJA NAMA SVIMA MRIJETI!

Sjetih se sad i dide, rahmetli. On je pričao u stihovima kad je puno ostario. Ostalo mi u sjećanju ovo:

“Ima jedna ljudska sorta
što je rada sve da smota:
ne srami je ni sirota,
ne drma je ni grihota,
a eto kol'ko je dobra –
ne odvraća je ni dobrota.
Al’ doći će do spoznaje,
te će shvatit’ šta je grihota,
kada pređe preko plota
što razdvaja dva života”.

Sad znam da nemam “Alzhajmer”, jer sam zapamtila nešto od onog što sam čula prije najmanje 44 godine. Ili je “Alzhajmer” baš to!? Ko će ga znati sad u ovom časku?! Pamtim ono što me se dojmi. Uvijek sam takva bila. Uvijek nešto pamtila, a nešto zaboravljala. Ja sad opet ne znam kakva mi je situacija po pitanju Alzheimerove bolesti. Bolje je meni da idem spavati, da me to neznanje, u ovo kasno, gluho doba, opet ne bi dodatno uzbihuzurilo. Ljudi moji, mene bihuzurluk BUDNOM DRŽI!

Ima ona latinska izreka, a i drugih izreka ima i može biti

Ima ona čuvena, latinska, izreka: “Repetitio mater studiorum est” (“Ponavljanje je majka znanja”), a treba tu još štošta dodati. Vjerujte mi na riječ, ako ne na riječ, onda bar kritički osmotrite moj dodatak po pitanju majke. Stara sam ja, djeco, a majka sam i ja, sigurno znam nešto o majčinstvu. Da ja ne bih duljila, ja ću biflati: “Ponavljanje jeste majka znanja”, ali i “Genocid je majka genocida”, i “Glas je majka govora”, i “Pisanje je majka izraza” I “Odsustvo glasovnih mogučnosti je majka nijemosti”. A Bošnjak musliman je i genocid doživio, i glas ima, i pisati zna, i glasovne mogućnosti posjeduje. Šta ga sprječava da se oglasi?!

E, zbog toga pade ona moja teorija oko toga da moje nije oglašavati se. K'o biva ja se par puta oglasila, te skontala da moje nije petljati se po portalima, imaju profesionalci u tom poslu, što ću se sramotiti?! Zar je to nanin posao?! Zar njeno nije između namaza i učenja Kur'ana pitu pravit’, unučad oko sebe okupljat’, mahalat’ i osluškivat’ gdje je boli – da bi se mogla malo pomaziti bolom svojim djeci svojoj?! Jedino kod mene je problem: ne boli me u tijelu, nego u duši. A vi znate da je imati duševnu bol plaho sramota kod nas u Bosni. Proglase te ludim. Jok, jok, neću ja djecu svoju “sikirati”, kad ih već ne mogu obradovati svojom reumom, ili nekom drugom, još pametnijom, bolesti. Zaćutah ja.

Sve bi bilo u najljepšem redu, sa tom ćutnjom, da jedan insan što se na istom portalu (na kojem i ja) jučer ne oglasi naslovom: “MUSLIMANI U BOSNI – META ZA NOVI GENOCID!”. Vi znate o kome ja pričam. Pričam o onom ko je isto kao i ja namjeravao zaćutati, misleći da nije svrsishodno oglašavati se. To me natjera da ja, shvatajući koliko je svrsishodno da on piše, ugledam da bi i moje pisanje moglo, kao jedan glas više, imati svoju svrhu. Znate o kome pričam. Pričam o reisu-l-ulemi bosansko-hercegovačkom. Ratnom i poratnom.

Njega nisu razumjeli, većinom. Zato se on bio i umorio od tog nerazumijevanja. Dakle, ima nas koji smo znali, prepoznavali i cijenili djelovanje njegovo. Manjina smo. Ali, od manjine poćinje sve. To on zna, pa je zato i nastavio pisati. Doduše znali smo mi i od 1993-e do 2012-e šta on radi. Mi nismo bili ni među onima što ga kjafirom haman nazvaše zato što je komunicirao sa “zapadom” na način kako je komunicirao, niti od onih koje hutbe njegove nisu oduševljavale, a ni od onih koji ga mrze.

Ljudi lako zamijene teze. A jedina istina je da on nije podilazio “zapadu”, nego je razgovarao, dijalog “s njim” vodio. Pokušao osvijetliti put do istinske spoznaje o različitostima. Dakako i o približavanjima među ljudima. Držao se sunneta poslanikovog: “Ti sa svakim lijepo, …”. Nije on kičmu podvio onda, kao što je ni sad ne podvija. Radio je tačno, ali oni što mu se lažno predstavljaše u tom dijalogu, rade pogrešno. Većina njih. Čast manjini. Nije on razočarao, razočarali su oni što su u većini. Razočarali su ljudskost. To je ono kad djela riječi ne prate. Fitneluk.

Njega ne razumiju ni sada kad se ukrutio. I istupio. Ne razumiju ljudi da se situacija promijenila “nagore”. Ne razumiju oni među nama koji nemaju m… da maknu s puta zlo koje prema nama ide. Opet i iznova. Misle da će se dodvoravanjem i gaženjem identiteta ličnosti svoje zaštititi od tog zla. Grdno se varaju. Oni su “mi” za one koji nas mrze, pa makar i od sebe pobjegli i mrzitelji samog sebe postali. A ja kažem: Hvala Bogu da je tako. E, neka smo isti, isto nepoželjni: i mekušci i oni ukrućeni u svom dostojanstvu na koje se juriša. Kad juriša na nas, nek’ nas je više, a zna se kraj i mrzitelja, i mekušca, i ukrućenog u uspravnosti i ispravnosti svojoj.

Da ja ne pričam gluposti, svjedoče fakta, evo vam ih – pa prosudite sami:

Kad su genocid vršili, nisu pitali ko u Allaha vjeruje, ko klanja namaz, ko u džamiju ide. Doduše jesmo na vijestima vidjeli slike kako momku u Bijeljini gaće skinuše, pa ga onakvog osunećenog ubiše, to da genocid najave uzimajući za svjedoka slugu svoga, mekušca od nas – Fikreta Abdića. Misle da su onog momka, civila, ponizili, a potom uništili, presuđujući mu onako, zarad toga što se usudio biti živ kao musliman. E, i oni se grdno prevariše. Ni jedno se desilo nije: ni poniženje, ni uništenje, nego se zla namjera dinskog dušmanina pretvorila u djelo. Ali ima Bog.
Kod nas dijasporaca je stvar ista. Nema razlike, u ophođenju i prihvatanju ili neprihvatanju, između mene sa hidžabom, one što vodi računa da ne otkriva mnogo i one gologuze. I ja, i druga, i treća smo bile izbjeglice pristigle im, a sad useljenice u državu njihovu. Državljanstvo tu malo ili nikako ne pomaže. Ulizivanje pogotovo. Ali pamet, ona pomaže. Srećom, gologuza najčešće zakaže po tom pitanju – zbog prezauzetosti oko svoje perspektive, te one sa hidžabom lahko do posla dođu.

Ovamo jaki vjetrovi pušu već neko vrijeme, juče me glava od njih zabolila, ali danas … danas je bio plaho sunčan dan. Obećavajući. Tek da se zna: klimatske promjene su nagle u današnje vrijeme. Treba pratiti vremensku prognozu. Ako ništa, bar da znamo kako ćemo se obući.

I za kraj želim podijeliti s vama dvije švedske izreke: (moj slobodni prevod: “Ne postoji loše vrijeme, samo loša odjeća” (ona koja nije u skladu sa temperaturom u zraku); “Čovjeku glava ne služi da bi na nju šešir stavio, nego da misli s njom”. Meni su ove dvije izreke kao odrezane i izribane za naše bošnjačke političare, a Bogami, i za naš narod.

Dragan (Čović) i Kolinda (Grabar-Kitarević) nasamarili Plenkovića

Ko vara i laže, po logičkom slijedu, vara i laže i onog za koga radi. Tako ti Dragan prevari i slaga (Ko)Lindu, a potom, njih dvoje u kompi, preglasaše inteligentnog i uglađenog gospodina Andreja Plenkovića. Džaba mu bi što je razuman čovjek, uz to advokat i dobar diplomata, a i uhodan političar. Tako je to kad preglasaju i naprave budalom. Vidi, Plenkoviću, isto ti je bilo i sa Agrokorom. Nadam se da si shvatio šta preglasavanje može uraditi i čovjeku i državi. Sad sigurno razumiješ kako je nama Bošnjacima – ni elementarna ljudska prava ne možemo ganjati, zbog preglasavanja, a da ne govorim o tome da to preglasavanje tog preglasanog čovjeka pravi budalom. I državu koju se preglasava. Ali, ne lezi vraže, Dragan i Kolinda tebe nasamariše više nego što su dosad nasamarivali BiH. Nateraše te da aminuješ nezasluženom dodjeljivanju nagrade Draganu Čoviću: Počasni doktor (99-i) zagrebačkog Sveučilišta (natjeraše te da ga uguraš kod Nikole Tesle). Zar nisi skont'o koliki je on lisac i da je Kolinda igračkica u odnosu na njega? Curica, slatka curica, još mlada i željna avantura. Ti nisi smio upasti u zamku obećanja Čovićevih u stilu: “Nema problema, to je meni … pih … taj Pelješki most, ma ja ću i samostalnost (HB) dobiti prije početka gradnje. Ne brini gospodine, moj premijeru, Plenkoviću, nema u BiH pametnijeg lopova od mene”. Lisac prevari i tebe (kao i Kolindu), pa ti onomad nasjede i oko Agrokorovih dionica (pa sad ne znaš gdje si: ili u Europi, ili u Rusiji), nasjede ti i na pelješki problem, ne da nasjede, nego upetlja se u njega. Nisi želio, znam. Znam da si ganjao interes svoje države, ali znam i da nasilno ne bi otimao, osim prihvatio isposlovano za interes svoje DRŽAVE. Ako ti šta znači to što te ja ne smatram lošim čovjekom (poštujem te kao državnika, voljela sam tvoju prefinjenost u izrazu i strpljivost u ophođenju, dakle – tvoje gospodstvo), nego žrtvenim jarcem (kao i sebe samu), imaš moju podršku u tome što si naumio reći Draganu Čoviću u današnjim popodnevno-večernjim satima (1. kolovoz 2018.) prilikom susreta s njim u Uredu Vlade Republike Hrvatske, vrijeme: 19 časova). Znamo svi koliko te nasamario, navukao, svojim lažima, na lošu procjenu situacije u BiH, a i lažiranjem svoga značaja za opstojnost BiH. Kriv si, ni pod kojim uslovima nisi smio odobriti rješenje problema Pelješkog mosta koje se zasniva na ne uvažavanju druge strane (ti si odvjetnik po struci) i na ucjeni.

Da Čović ne zna ništa drugo nego šarmirati (Ko)Lindu (i Vučića) i ucjenjivati Bošnjake je više nego jasno. Nema on, na koncu, više čim ucjenjivati, ispucao sve adute, pa i ZA TO. Žao mi je što si nasjeo oko počasnog doktorata vezanog za zasluge (oko “suverene” odluke Dragana Čovića da je ON IZVRŠNA VLAST BiH), kao nosioc europskih vrijednosti. Ne zaboravi da Europa pere ruke od njega i njegovih vrijednosti. E, sad ti sam odluči čije vrijednosti su civilizacijske: Draganovo-europske ili Europsko-demokratske?! Isto tako ti odluči da li je tačno ono što stoji u opisu Draganovih zasluga, pročitanom prilikom dodjele mu titule počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta, citiram: “IZNIMNE DOPRINOSE JAČANJU BILATERALNIH ODNOSA BiH i HRVATSKE”, kao i “VRLO ZNAČAJNA OSTVARENJA U POLITIČKOM DJELOVANJU” (hvalospjev (D)raganu Čoviću pročitao je rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras, te time “postidio” “sićušnog” akademika čije su zasluge mizerne u odnosu na Čovićeve, te je taj akademik, Jurica Pavičić, kulturno vratio titulu počasnog doktora. I ja bih, ali nisam ni akademik, ni doktor, ni Hrvat, već imam odobrenu hrvatsku penziju od 200 kuna (rješenje datira iz prvog polugodišta 2013-e, a još ni kune na mom računu), ali sam čovjek. Meni je to dovoljno. Dovoljno mi je da ne rastužim nikog svojim govorom i djelom. A to što ponekog naljutim, pričajući istinu, nimalo me ne bihuzuri.