Poetski osvrt na tri pjesme Dženisa Šaćirovića (po slijedu: “Na obali”, “Ja” i “Čas odluke”)

“Na morskoj pučini”

Na morskoj pučini
lijepo se boriti
sa razbješnjelim valovima
što se prepliću
u najezdi svojoj
poput riječi prijekora
izgovorenih dušom
koja više ne može da ćuti.

Na morskoj pučini
teško je plivati
ako smo blizinu
daljine dokučili
probijajući se
do istinskog cilja
zajedno
sa onima koji se
usuđuju znati.

Na morskoj pučini
dok brišemo umorno čelo
sve je jasno
nema straha od ljubavi
nema kazne – sreća je tu
bori se sa bolom.

 

“Ti”

To si ti. Postojiš.
Postojanje se učvrstilo.
Uvijek si imao dosta,
uz tu tvoju punoću duše.
Najbolje je kada nedostaješ sam sebi.
Mnogo bolje nego kada
nikom ne nedostaješ.

To si ti.
Nisi potrošio snove,
ušao si u njih.
Uvijek si htio mnogo toga,
sad si postao skromniji.
Najbolje je kad
zatvoriš oči i
“ugledaš” mir.
Mnogo bolje nego kada ih
zatvoriš i ugledaš
lažni sjaj.

To si ti.
Nisi izgubio ništa.
Dobio si mnogo.
Uvijek su ti sreću činile
male stvari.
Nesretnim te ne može
učiniti ništa.
Najbolje s tobom je
to što se uvijek vraćaš
sam sebi.
Mnogo bolje nego
kada
tragaš za izgubljenim.

 

“Tren dvojbe”

Tvoja sloboda je
tvoj put,
jer si ga
sam sebi izabrao.
A sloboda
vidno polje proširuje.
Ono što vidiš ti
nije percepcija lažna.

Čovjek okupan svjetlošću
spoznaje
težinu mraka,
i otvorene oči “osjećaju”
pogrešan zov.
Nema bježanja
od stvarnosti.
Nema lutanja
u slabosti svojoj.
Sa izvora slobode
si se napio.
Ropstvu je kraj.

Kad nestane dvoumljenja
shvatićeš da si
rodio toplinu u sebi.
Jak si: osjećaj ljubavi
i sažaljenja
jesu ljudske vrline,
a duša
koja sebe kori
kajanjem plače sreću.

Ljubav je borba
u kojoj smisao,
ipak,
nad besmislom zavlada.
Ljubav je kušnja
iz koje, živeći je,
moramo izaći kreposni
da bismo
njenu toplinu
vječno ćutili.
Sažaljenje, crpeći te, jača
i produbljuje čula,
a ti, o, … ti si
već uspio.
Koriti sebe ne znači
pokoriti sebe.

Izdigao si se
iznad zla.
Za taj cilj
vrijedi progutati
i puno više
ljubavne boli,
nego ove
koja te oštricom svojom
tek okrznula,
a ipak – dubinu života dotakla.
Empirija je čudo.

Advertisements

Dragan (Čović) i Kolinda (Grabar-Kitarević) nasamarili Plenkovića

Ko vara i laže, po logičkom slijedu, vara i laže i onog za koga radi. Tako ti Dragan prevari i slaga (Ko)Lindu, a potom, njih dvoje u kompi, preglasaše inteligentnog i uglađenog gospodina Andreja Plenkovića. Džaba mu bi što je razuman čovjek, uz to advokat i dobar diplomata, a i uhodan političar. Tako je to kad preglasaju i naprave budalom. Vidi, Plenkoviću, isto ti je bilo i sa Agrokorom. Nadam se da si shvatio šta preglasavanje može uraditi i čovjeku i državi. Sad sigurno razumiješ kako je nama Bošnjacima – ni elementarna ljudska prava ne možemo ganjati, zbog preglasavanja, a da ne govorim o tome da to preglasavanje tog preglasanog čovjeka pravi budalom. I državu koju se preglasava. Ali, ne lezi vraže, Dragan i Kolinda tebe nasamariše više nego što su dosad nasamarivali BiH. Nateraše te da aminuješ nezasluženom dodjeljivanju nagrade Draganu Čoviću: Počasni doktor (99-i) zagrebačkog Sveučilišta (natjeraše te da ga uguraš kod Nikole Tesle). Zar nisi skont'o koliki je on lisac i da je Kolinda igračkica u odnosu na njega? Curica, slatka curica, još mlada i željna avantura. Ti nisi smio upasti u zamku obećanja Čovićevih u stilu: “Nema problema, to je meni … pih … taj Pelješki most, ma ja ću i samostalnost (HB) dobiti prije početka gradnje. Ne brini gospodine, moj premijeru, Plenkoviću, nema u BiH pametnijeg lopova od mene”. Lisac prevari i tebe (kao i Kolindu), pa ti onomad nasjede i oko Agrokorovih dionica (pa sad ne znaš gdje si: ili u Europi, ili u Rusiji), nasjede ti i na pelješki problem, ne da nasjede, nego upetlja se u njega. Nisi želio, znam. Znam da si ganjao interes svoje države, ali znam i da nasilno ne bi otimao, osim prihvatio isposlovano za interes svoje DRŽAVE. Ako ti šta znači to što te ja ne smatram lošim čovjekom (poštujem te kao državnika, voljela sam tvoju prefinjenost u izrazu i strpljivost u ophođenju, dakle – tvoje gospodstvo), nego žrtvenim jarcem (kao i sebe samu), imaš moju podršku u tome što si naumio reći Draganu Čoviću u današnjim popodnevno-večernjim satima (1. kolovoz 2018.) prilikom susreta s njim u Uredu Vlade Republike Hrvatske, vrijeme: 19 časova). Znamo svi koliko te nasamario, navukao, svojim lažima, na lošu procjenu situacije u BiH, a i lažiranjem svoga značaja za opstojnost BiH. Kriv si, ni pod kojim uslovima nisi smio odobriti rješenje problema Pelješkog mosta koje se zasniva na ne uvažavanju druge strane (ti si odvjetnik po struci) i na ucjeni.

Da Čović ne zna ništa drugo nego šarmirati (Ko)Lindu (i Vučića) i ucjenjivati Bošnjake je više nego jasno. Nema on, na koncu, više čim ucjenjivati, ispucao sve adute, pa i ZA TO. Žao mi je što si nasjeo oko počasnog doktorata vezanog za zasluge (oko “suverene” odluke Dragana Čovića da je ON IZVRŠNA VLAST BiH), kao nosioc europskih vrijednosti. Ne zaboravi da Europa pere ruke od njega i njegovih vrijednosti. E, sad ti sam odluči čije vrijednosti su civilizacijske: Draganovo-europske ili Europsko-demokratske?! Isto tako ti odluči da li je tačno ono što stoji u opisu Draganovih zasluga, pročitanom prilikom dodjele mu titule počasnog doktora zagrebačkog Sveučilišta, citiram: “IZNIMNE DOPRINOSE JAČANJU BILATERALNIH ODNOSA BiH i HRVATSKE”, kao i “VRLO ZNAČAJNA OSTVARENJA U POLITIČKOM DJELOVANJU” (hvalospjev (D)raganu Čoviću pročitao je rektor zagrebačkog Sveučilišta Damir Boras, te time “postidio” “sićušnog” akademika čije su zasluge mizerne u odnosu na Čovićeve, te je taj akademik, Jurica Pavičić, kulturno vratio titulu počasnog doktora. I ja bih, ali nisam ni akademik, ni doktor, ni Hrvat, već imam odobrenu hrvatsku penziju od 200 kuna (rješenje datira iz prvog polugodišta 2013-e, a još ni kune na mom računu), ali sam čovjek. Meni je to dovoljno. Dovoljno mi je da ne rastužim nikog svojim govorom i djelom. A to što ponekog naljutim, pričajući istinu, nimalo me ne bihuzuri.

Kakvo nam je razmišljanje, takvi su nam i životi

“Kakav narod takve i vođe”, izreka je stara. Istinu je rekla. A koja je ta istina i u čemu se otjelovljuje u BiH, kao i u dvjema susjednim državama čija ju “usta žvaću”?! Istina je da se BiH konstantno čini nepravda od tih dviju susjednih država, jer one se ne zadovoljavaju samo žvakanjem. Žvakanje im istrugalo želudac, one bi da više jednom progutaju to što im je u ustima, ali … postoji problem: skroz suženo ždrijelo, “usko grlo”. Što je žvaću, što bi da je progutaju?! Nedostatak KRITIČKOG RAZMIŠLJANJA. Tačnije, nema ga.

Ako čovjek želi uspjeh, on mora prići problemu tako što će iznuditi više rješenja za njega. Tu već postoji šansa da to rješenje može biti i pravo. Šta znači pravo?! Pravo ne može biti ništa drugo nego ispravno, ako se radi o rješenju. Šta znači ispravno?! Ispravno kao pojam i djelo ne ide na štetu nikom. Šta ja ovdje trabunjam?! Pričam o odsustvu logičke obrade informacija koje smo prikupili od nesretnih 90-ih do danas. Je li moguće da je vlast, da je visokopozicioniran čovjek u vlasti nezasitan u svojoj gladi za više, u svom oholom nametanju sebe (krijući se iza nacije, zbog svog kukavičluka), a ponajviše u svojoj strasti za vlašću?! Čini mi se da jeste. Čini mi se i da su neki moćnici u Europi, u posljednje vrijeme, namjerno “proizveli” negativnu energiju u svojim društvima, sve u želji da se vrate u SREDNJOVJEKOVNI POLITIČKI SISTEM, dakle – FEUDALIZAM. Znači, i njihovo kritičko razmišljanje je u ćorsokaku. To je velika greška. Zašto? Prosto zato što su svi sistemi i ideologije koji su propali o sebi rekli da su potrošeni, jer ih je razvoj ljudske misli pretekao. Živimo u vremenu koje zahtijeva slobodu čovjeka da se odredi i zauzme stav. Takvo vrijeme je prebrzo da bi moglo osigurati vazalski odnos u bilo kojem društvu, bilo kojoj državi. Pričam o informativnom društvu, pričam o brzom protoku informacija. Ono se poklopilo sa prodorom demokratije u svijetu. Ova sprega, demokratije i čovjekove mogućnosti da proslijedi informaciju momentalno, jednostavno isključuje strah. Ne ostavlja mu prostora, a u svim dosadašnjim sistemima strah narodnih masa, koje su iz različitih razloga bile u inferiornom položaju u odnosu na vladara (najčešće zbog siromaštva), bivao je osnovna poluga vlasti. Ljude je mogao zaštititi samo vladar. Nema više jednoumlja, niti ga više može biti. To je bar jasno. A jasno je i da se ponuđenim rješenjima za probleme mora i može prilaziti samo sa argumentima i protuargumentima, pa koje rješenje ima najviše argumenata za svoju ispravnost neka bude usvojeno. Za to treba kritički pristup prvo prema sebi i svom znanju, a onda i prema tuđem: više glava – više pameti. A sa puno pameti koje jedna drugu kontrolišu se ostvaruje napredak. Podmetanje stupice jednih drugima samo usporava put ka blagostanju. Bez istog aršina prema svakom nema pobjede koja neće biti poražena, jer nezadovoljni ljudi ne mogu biti mirni. A zadovoljni mogu biti samo ako se svima sve mjeri istim aršinom, pa “kom obojci, kom opanci”, sve prema zaslugama.

Opet ćete se sigurno pitati: “O čemu ona to?” Pa evo da dam kratak i jasan odgovor, onaj s početka ovog pisanja: “Kakav narod, takve i vođe”. To je istina, a vidimo svi kakva nam je, u BiH i susjednim državama. E, sad, nisam odgovorila na ono drugo: “U čemu se otjelovljuje ta istina o BiH i dvjema susjednim državama koje je žvaću?” Otjelovljuju se u sveopštoj nesreći sve triju država. Jel’ se kojoj susjednoj državi što Bosnu i Hercegovinu žvaće perspektiva otvorila, jel’ cilj do sada ostvarila?! Uzalud genocid, UZP, dva protiv jednog: kontinuitet mržnje, prezira, ismijavanja?! Šta se promijenilo? Žvaka u ustima (BiH) izgubila slast, guma k'o guma ne topi se, dakle – nema se kud nego izvaditi iz usta. Ma i ako se bude gadila prstima pri vađenju, opet je guma. I kad se ispljune, opet je guma. Zar zbog ono malo slasti s početka žvakanja (žvake)?! Žvakanje žvake je navika, strast. Umaranje usta. Ne donosi ništa, a žvaku deformiše. Destruktivno djelovanje.

Što se savjest kasnije probudi, breme će joj biti sve teže, a probudit’ se mora. Mislim na ljude, oni su većina. LJUDI IMAJU SAVJEST. A one druge smrt će probuditi. Umro Tuđman, umro Milošević, presudio sebi Koljević, Praljak, Arkan ubijen od onakvih kao i on, i Alija je rahmetli, i Tihić, i general Alagić, i … Šta su ponijeli sa sobom?! Ništa osim svojih djela. Ništa osim istine o sebi.

Kakav život živi general Mladić, Biljana Plavšić, Krajišnik, … a bili su, nekad – viđeni među ljudima. Oni. Žrtve sopstvenih zabluda, a to je, priznaćete, najbolnije iskustvo. Sve što sada osjetiti mogu je očaj. Izvucimo pouku, volimo ljudskost – osvijetlimo svojoj djeci i unučadi put da vide u kom smjeru ići da bi ostvarili život dostojan čovjeka. Svoj djeci, našoj djeci: i mojoj, i tvojoj i njegovoj (njenoj).
Sve nesreće zbog tijesnog ždrijela (čitaj: uskogrudnosti, tumači: kratkovidosti, a počni: kritički razmišljati).

Pravda za sve je garant stvarnog uspjeha i sreće. Za nju treba više pameti, a nje nema bez KRITIČKOG RAZMIŠLJANJA.
Kakvo nam je razmišljanje, takvi su nam i životi.

Raspamećeni Dodik pokušava svojom drskošću, beskrupuloznošću i zlom namjerom nagurati Bošnjacima soli u rane da ih produbi i golemo raskrvari, nebi li se i oni raspametili

Oprez! Šta više Dodik može reći da ne povrijedi čovjeka, ljudsko biće koje je po prirodi osjećajno? Odgovor je: ništa. Kad govori ono što misli, vrijeđa Bošnjake, kad govori ono što smisli vrijeđa čitav ljudski rod, a Srbe najviše, jer … on samo laži smišlja, a svom narodu obećava ono što i mala djeca mogu skontati da ne može ispuniti sve da hoće. Daleko je on od bilo kakvih htijenja, osim onih da mu njegov narod bude roblje, kojem će ogrjev za zime biti vatra koju bljuje po pravima drugog naroda, a hrana krv koja tom narodu iz rana, koje on uvijek i iznova raskrvavljuje, curi. I naravno, puni džepovi za dasu koji je usnio da je faraon.

Zašto ja, zašto ti, zašto bilo ko da osjeti ovu oštru bol? Ovog Dodika ću ja tužiti za Genocid nad mozgovima, nad srcima, nad dušama, a prije toga neko ga mora zaustaviti. Ja ne mogu, ali znam KO IMA NAJVEĆE PRAVO DA TO URADI, Njega ću zamoliti za pomoć: “Bože, molim Te svim Tvojim najljepšim imenima, Zaustavi nasilnika Dodika, ne dozvoli mu više da robovima Tvojim gazi po dušama. Amin. Smiluj nam se, Bože, Najmilostiviji od milostivih. Amin. Zaštiti nas, Bože, od svih Tvojih neprijatelja. Amin. Mi nemamo druge neprijatelje osim onih koji su neprijatelji Tebi i Poslaniku Tvome, zato nam oprosti grijehe naše i smiluj se na nas. Amin.

Poslije onog šta nam rade od ranih 90-ih, pa sve do današnjeg dana, iživljavaju se na nama, mi nemamo kud: ili ratovati, ako se ova psihička tortura nastavi, ili će nam, insaAllah, dragi Bog pomoći da ovo zlo koje na nas juriša, zaustavimo i otjeramo od sebe na neki drugi način. Allahu je lahko, Kaže: “BUDI”, I ONO BUDE. Bože, olakšaj nam stanje i skini breme sa nas, Amin. Ti znaš da je ono teško. Ti znaš da nas ima puno na čiju su pradjedovinu, očevinu i lično stečenu imovinu okačili srpsku zastavu, a nad nama torturu vršili, nekima pobili familiju, nekima rodbinu, neke silovali, neke pobili, a nekima uradili sve od toga. Neke otjerali, neke protjerali, neke robljem učinili. Ti znaš i ono skriveno i ono na javu iznešeno, pa nam pomozi protiv nasilnika. Amin. Bože, ti znaš da je nezasitnom od činjenja nepravde uvijek malo zla koje ljudima nanese, pa bi i tu srpsku zastavu u predsjedništvo BiH da unese – da prkosi i Bogu i ljudima kojima je najvažnija zastava zastava ljudstva. Da smo makar mogli zaboraviti šta smo preživjeli pod okriljem te zastave sa četiri s, pa da ne marimo: krpa, krpa, zar od nje da boli?! Ali Ti Znaš, a ja ne znam. Ti razotkrivaš svu bijedu zlotvora puštajući ih, naizgled, da rade šta hoće. Ti skidaš koprenu sa očiju čovjeka, a nečovjeka ostavljaš vezanih očiju da gladan optrči svoj životni krug oko mlina u kojem je žito, a on misli da leti nebeskim prostranstvima. To je tvoja kazna njemu: s dozvolom Tvojom ostaje taoc sopstvenih zabluda. Hvala ti što si nam ga primjerom za pouku učinio.

Hvali ti, Bože, što si vjernike razumom obdario. Hvala ti, Bože, na svemu što si mi dao, a i na onom što si mi uskratio, da bi me od propasti sačuvao. Hvala ti, Gospodaru svih svjetova, što si me sačuvao od mene same. Hvaljen da si Ti!

Neće nas Dodik raspametiti, neće nas povući za sobom u ponor! Sačuvaj nas, Bože! Amin. Neće nas zlo više dotaći, jer Si nas Poučio kako se od njega brani.

Oprez! Moguće je direktno ispisati sinonime za Dodika, najmanje 11 njih, punim imenom i prezimenom. Neće im, svejedno, ni jednom od tih “Dodika”, što ženskih – što muških, poći za rukom da nas raspamete. Ni nas, ni one mnogobrojne, druge, što svoju domovinu BiH vole; ako ne nju, a ono ljudstvo. Ima Bosne, ima nas. Dosadašnje iskustvo nam otkriva da nit'će nje, nit’ nas nestati. Hvala Bogu, IMA LJUDI: POLAKO SE BUDE – jedni iz kome, jedni iz dubokog sna.

Bosna i Hercegovina je država koje najviše ima, fenomen u svijetu

“Ko drugom jamu kopa, sam u nju pada”, reklo se, govori se i reći će se, jer … to je stara narodna izreka. Reklo bi se – mudrost. Tako ti oni neki tamo, relativno davno, u jednoj bivšoj zemlji na brdovitom Balkanu, kopajući jamu drugom, zakopaše sebe i svoje narode zajedno sa svojim, u to vrijeme, neograničenim mogućnostima. Kako to oni sebi i svojim narodima smjestiše?! Vrlo lahko, a uz to vrlo naivno. Šta uradiše? Učiniše Bosnu i Hercegovinu državom koje najviše ima. Državom fenomenom. Kako?! Prokazavši svoje loše namjere prema njoj, a priznaćete da se loša namjera ne može imati prema nečemu (čitaj nekome, jer Bosna je živa) ako toga nema. Time su je samo osigurali kao pojavni oblik. Uz to, misleći da ignorišući jedan državotvorni narod mogu izbrisati njegovu domovinu, sapletoše se pa izdigoše islam i muslimane (uopšteno) iznad drugih vjeroispovijesti, te ispade da u Bosni i Hercegovini žive pravoslavci, katolici i Muslimani. Znali su oni to, ali njima je nacija ispred vjere, a nama muslimanima vjera ispred nacije, te nas tako samo počastiše ugledom, prema našem islamskom sistemu vrednovanja. Da stvar bude gora, ispadoše i slabi poznavaoci gramatike, a i to su ukabulili samo da Bosne nema. Ali ima Bosne. Što bi rek'o Josip Pejaković: “Kako, bolan, nema Bosne, a Neretva huči? Kako, bolan, nema Bosne, a Miljacka teče? Kako, bolan, nema Bosne, a Sana ide? Ti misliš da ona ne ide, al’ sagni se hajvanu, pogledaj – ide. Ide Sana, ide Sava, Ide Drina, ide Ukrina, ide Vrbas, ide Bosna, ide Lašva, ide Željeznica. Svi oni i one IDU, a ti ‘dje ćeš?”

Ali, da biste mogli razumjeti poruku ovog teksta, moraću vam ispričati jednu priču. Istinitu, da istinitija ne može biti. Prije toga ću vam samo reći da je riječ “Bošnjak” kao pojam riječ koja je rak rana onima koji su uvijek zijevali na Bosnu, jer u državi žive narodi, a musliman nije narod, nego pripadnik (pojedinac) islamske vjeroispovijesti. Znači u BiH su Srbi, Hrvati, pojedinci (Muslimani) i zalutali pojedinci (ostali). Ako im je ružno, tim pojedincima, nek’ idu kući. Da, ali kuća je tu, u Bosni. Šta nam to govori? Upućuje nas na pakleni plan nestanka većinskog naroda u BiH. Zato ta riječ, Bošnjak, nestade iz velikih i malih riječnika, te bi zaboravljena. Istina k'o istina, na se podsjeća, te bi nam se koji put od zaborava otrgla kad čujemo prezime Bošnjak.
A sad obećana, najistinitija priča: Ovako je to bilo. Bila jednom jedna Zemlja na brdovitom Balkanu u kojoj su ljudi voljeli čuda, te ti oni uvijek tražiše junake koji čuda “stvaraju”. Kad ih nije bilo, oni ih počeše izmišljati, što ih, dakako, odvede do mitova i vjerovanja u njih. E, sad, kad čovjek zna da je mit neistinita priča, uz to kolektivno prihvaćena, šta reći o kolektivu? Nazvati ga lašcem?! Ne ide, jer ne stoji. Pa kako onda okvalifikovati kolektiv, a ne slagati. Jedini ispravan odgovor je: PREVAREN, jer vladari njegovi, i svećenici njegovi, i učitelji njegovi ne obavijestiše taj svoj kolektiv da su te priče samo puste želje njihove. MIsleći da se istina može ućutkati, TI PRVI LJUDI KOLEKTIVA ućutkaše one što istinu znaše – što rušenjem aviona u kojima oni za svoju Bosnu nazad lete, što slanjem na robiju, što palicanjem, što potvorom, što ucjenom. Ućutkaše oni njih, ali istinu ne ućutkaše.

O kojoj istini ja to zborim?! O istini Bosne i Hercegovine i njenih građana Bošnjaka. Bosna je vjekovna država, te je, nje – BOSNE, bilo i 1918-e kad ono u Zagrebu osnovaše Narodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Proglasiše ga političkim predstavništvom tih triju naroda. Bošnjake-muslimane niko nije ništa pitao, niti dozvolio da išta sami kažu. To je bila godina kada je Srbija anektirala Crnu Goru. Dakle pričam o Kraljevini Srba, Hrvata i Slovenaca, pričam o tzv. Kraljevini Jugoslaviji (1918 -1941) u kojoj su Crnogorci i Bošnjaci gurnuti u jamu i zatrpani zemljom. Ali, kiseonik istine ostade u toj rupi i održa ih u životu. Pravda k'o pravda, hoće svoje, te ti oni i u toku Drugog svjetskog rata počeše izvirivati iz rupe nebi li ugledali kakvu mogućnost da se površine zemlje domognu. Ne znajući šta s njima, dobaciše im malo hrane u rupu, shvativši da su živi, ali ja se ovdje neću baviti crnogorcima, eno njih – oni se dobro bave sobom, ne trebam im ja. S toga ču ja eglendisati o ono malo hrane što Bošnjacima u rupu dobaciše: baciše im na tacni veliko M umjesto B ( na Drugom zasjedanju AVNOJ-a u Jajcu, 29.novembar 1943.), kad time dobiše, čitaj: dobismo, za ratne zasluge u NOB-eu, jaje od noja metnuto na genocid počinjen nad nama, muslimanima, te iste godine, u Sandžaku i Istočnoj Bosni- kad ono četnici po Bosni klaše Hrvate, Bošnjake i druge narode, o čemu se u bivšoj Jugoslaviji nije smjelo ni naučno istraživati, ni pisati, ni svjedočiti. Dakle, četnici su prećutkivani, rehabilitovani, te s toga nije čudo što se genocid ponovo desio. Mislili su da im se opet može, krvožedne životinje. Tek od 1989-e se počelo pomalo šuškati među Hrvatima i Bošnjacima o stvarnim ljudskim gubicima, u toj kobnoj 1943-oj posebno. Dakle, kao nagradu za ratne nam zasluge “dotad” (do kraja novembra 1943.) i “odtad” (avans za zasluge koje ćemo steći do kraja rata (1945, mada se nije znalo koliko će godina rat još trajati) skuhaše otrovnu čorbu misleći da će je Bosna pojesti, pa u grob i ona s nama Bošnjacima leći (ne zaboravite da je Bošnjacima naziv Bošnjak ukinut davne 1906-e, a sami smo ga sebi vratili tek 27-og septembra 1993-e, ko će drugi, nego sam sebi?! Zar znajući to pljuvati po tim ljudima, tom Bošnjačkom saboru, pa tih 377 sabornika i 80 poslanika iz čitave BiH su nas iz rupe spasili, na svjetlo dana izveli?! To može samo lud Bošnjak, a svejedno je Bošnjak. Pa ko je Alija Izetbegović, ko može poreći istorijski značaj njegove ličnosti, a mrzio nikog nije, samo čast i obraz svoj i svih nas branio!? Sram bilo one pojedince iz SDA što, kasnije, čast i vjeru za pare prodaše, što oholo nos u nebo od sirotinje digoše, što ličnim, bijednim, dunjalučkim interesom svojim džemat rastrgaše, teško njima na Onom danu. Svi ljudi su grešnici, ali najbolji su oni koji se pokaju i ne ponavljaju iste greške. Stidim se, kakvih ima među nama. Gdje su makar pokajnici?! Vjernik i korupcija, pronevjera i ostale izdaje ljudskosti ne idu zajedno.

Ali, da se vratim svojoj tvrdnji da je Bosna i Hercegovina država koje najviše ima. Kojim argumentima ću potkrijepiti ovu moju tvrdnju?! Ima ih hejbet, ali ja ne mogu u nedogled pisati, te ću se morati ograničiti na samo tri:

1. Kraljevina Bosna ili Bosansko kraljevstvo je država koja je postojala na Balkanu još od druge polovine 14.vijeka. Tvrtko I Kotromanić, prvi bosanski kralj (krunjen u Milama kod Visokog, današnji Arnautovići, 1377-e; pridodao je sebi ime Stefan, jer riječ “Stefan” ima značenje “okrunjen”, starogrč., a sintagma “kralj Srbljem” se odnosi na teritorij koji je priključio Bosni 1373-e i 1377-e); nikakve obaveze – niti prava nije imao prema lokalnim srpskim gospodarima, niti prema srpskoj pravoslavnoj crkvi.

Njegovo porijeklo je nekako i bosansko, i hrvatsko, i srpsko – kad se sve činjenice uobzire, a znajući da je postao bosanski ban sa samo 15 godina, kod mogućnosti izbora, ne ostaje nam ništa drugo nego konstatovati da je već kao dijete ispoljio sve osobine potrebne jednom dobrom, pravednom vladaru i razmišljati o tome koliko stamena ličnost je morao biti da bi sa svojih 15 godina dobio prednost nad ostalim mogućim kandidatima za bana (iako njegov otac, knez Vladislav, zbog bolesti, nije mogao preuzeti tu odgovornost, djed je zaobišao stvarni hijerarhijski poredak i dao vlast u ruke onom za koga je najviše vjerovao da će mu biti dostojan nasljednik, izabrao Vladislavovog sina, a svog unuka Tvrtka). O ljubavi kralja Tvrtka prema Bosni, a sigurno i o otporu njegove porodice (osim djeda, koji je vjerovao u unukovu inteligenciju i sposobnost rasuđivanja) prema izboru životnog puta (imajući u vidu kakvo je mišljenje o bosanskoj crkvi vladalo: da su heretici i patareni, ili pobunjenici), dovoljno govori to što ga je okrunio djed Crkve bosanske. To govori i o njegovom izboru vjerovanja u Boga. S druge strane, to što je sebe nazivao i kraljem “Srbije” je bila obična fikcija, koje je i sam bio svjestan, ali to je bilo zbog emotivnih razloga, zbog njegove bake Jelisavete. Ali, pustimo to, vratimo se granicama Bosne, koja je uglavnom kroz svoj “životni vijek živjela” u otprilike istim granicama, a tačno je da manja nego sad nije bivala, a veća jeste. Zbog toga, a i zbog ranije spomenute bake Jelisavete, uklapa se i ona priča o “kralj Srbljem”.
Ljubav prema njoj, BOSNI, koja je bila veća i od ljubavi prema majci, i prema bratu (koji su ga obadvoje, realno je reći, izdali: majka zbog ljubavi prema drugom sinu, a brat zbog svoje ljubomore na sposobnost brata Tvrtka koji je bio djedov ponos i dika, kojeg je slavni, ljudevni djed Stjepan I Kotromanić odabrao i povjerenje mu ukazao, iako je imao samo 15 godina), učinila je Bosnu politički stabilnom, ostvarila značajan kulturni i duhovni napredak, razdoblje njegove vladavine označila razdobljem razvitka: bosanskih gradova, trgovine, rudarstva, … pa čak se u Bosni, ubrzo nakon njegove krunidbe, krenulo s kovanjem zlata, a Ljiljanu našem, kralju Tvrtku, ta njegova ljubav prema Bosni je zalijepila vječnu titulu na čelo: Najjači vladar u povijesti srednjovjekovne Bosne. Bosnu je učinio najsnažnijom južnoslavenskom zemljom. Bosna nije iznevjerena, iznevjeren je Tvrtko. Šta je to Bosna imala više od drugih Zemalja. Imala je dušu. Imala je život u sebi. Živi žive osjete.

2. Bosna je Zemlja čiji su dušmani zbog nje izgubili i čast, i ljudsko dostojanstvo, i odrekli se pismenosti svoje u svom nastojanju da je makar slovom unište, kad već nisu mogli rukom. Kad ni to nije uspjelo kako je vrijeme odmicalo, desio se ponovo genocid nad Bošnjacima – muslimanima i katolicima, pa čak i nad pokojim Srbom koji je Bosnu u srcu nosio: u Srebrenici i Prijedoru, i zločini strašni širom BiH su počinjeni od srpske ruke (zbog lažiranja istorije i lažnog mita o nebeskom narodu, svome srpskom narodu su njihove vođe obraz okaljale, a mnoge iz tog naroda natjerale da mrze i ubijaju u ime srpstva. I to mogu nekako shvatiti, ali kako shvatiti crkvu i ubijanje nedužnih u ime pravoslavlja, kad znamo šta svaka vjera kaže o ubijanju nedužnih?! Ne, ne,takvi crkveni oci ne vjeruju u Boga, oni su naciju za boga uzeli. E, znači, taj “bog” će im na kraju i presuditi. Ono što me još više čudi je to da se desio UZP, jer za njega ni iza svoje logike ne mogu dokučiti ništa. Zna se da su Bošnjaci uvijek poštovali Hrvate, i da su Hrvati mogli puno više ušićariti od Bošnjaka takvih, koji ih gledaju sa strahopoštovanjem, nego od Bošnjaka na koje su poslali zmije, jer sad je tako: “Koga su zmije ujedale, i guštera se boji”.

Dakle, Bošnjaci su Srbe voljeli (jer su kulturološki posmatrano slični), a Hrvate poštovali, jer su ih smatrali uglađenima, većom gospodom od sebe, a uz to između Bošnjaka i Hrvata nije bilo direktnih konflikata, hoću reći Hrvati ih nisu izazivali, ponižavali, niti nad njima genocid ikad počinili. E, tu je bila greška, odstupio Bošnjak malo od svog ubjeđenja: “voli onog ko te ne mrzi, a poštuj onog ko to zaslužuje”, pa volio onog ko ga mrzi, a poštovao i onog ko zaslužuje i onog ko ne zaslužuje poštovanje.

Što se tiče povjerenja, i jedni i drugi, i Srbi i Hrvati su izgubili bošnjačko povjerenje. Dvadesettri godine Bošnjaci čekaju, žudeći da se povjerenje ponovo uspostavi, čak poduzimaju korake u tom pravcu, što je greška – jer nema temelja za gradnju povjerenja: nema izvinjenja ni s jedne, ni s druge strane. Ništa otud, ništa osim što uzimaju platu od države koju mrze i “pošto-poto” ruše, ne stideći se čak ni najbrutalnije odbaciti i najhumaniju želju za napredak zemlje za dobrobit svih njenih građana, ne stideći se poricati genocid ili UZP, mrziti toliko da se pojedinci raspadaju od mržnje, jer mržnja je u njima – njih muči, ne one koje mrze. Nemai zvinjenja, nema kajanja, veličaju se pred međunarodnim sudom osuđeni ratni zločinci, osmišlja se novi genocid, ili novi UZP, ili obadvoje; ili će ČOVJEK, BOŽIJI NAMJESNIK NA ZEMLJI, u korijenu da SASIJEČE ZLO. Svako u svojoj avliji. Vidim, kreće u tom pravcu, mašaAllah. Ljudi se bude. Znači, otišla čast, ljudsko dostojanstvo, pismenost, pobijen i protjeran narod, porušene džamije, jedna od prvih srušenih – ona moja lijepa u Liskovcu. Džaba, opet nikla nova, ista al’ čvršća i punija. Bogomolje su da neko u njima Boga moli, a ne da zjape prazne. Kad smo već kod toga da upitam Dodika: “Što ti bolan smeta ezan i riječi njegove: Bog je najveći … dođi na molitvu, dođi na spas!?
Dodiče, a sad da ti pojasnim: razglas je zbog toga da ljudi čuju i dođu (ako žele) da obave zajedničku molitvu, jer ona vrijedi više od pojedinačne. Kako će čuti ezan oni koji su udaljeni?! Cilj je da čuju svi koji pripadaju tom džematu (selu, dijelu grada, oni kojima je ta džamija najbliža). Zato razglas, zato pojačala. Mujezin poziva, a onaj ko hoće se dolaskom u džamiju odziva, onaj ko neće, nek’ se ne nameće govorom mržnje. Nek'se s pozivom na molitvu ne sprda, jer Bog na sve motri, a i neumoran je u davanju šansi ljudima da se poprave. Ali, Njegova je vlast nad svim, pa i nad tobom, Dodik. Vjerniku je malo dovoljno, samo ga ostavi na miru i u bogomolju mu ne diraj. Iskreni vjernici, pravovjernici, su svi od istog soja i isti su im korijeni. Od Adama (Adema, a.s. do posljednjeg Božijeg poslanika Muhammeda, a.s.). Obs. A.s. znači: alejhissselam ( u prevodu na srpski: njemu pozdrav, a na bosanski: mir na njega, a jezičko-vjersko-semantički: nek’ počiva u miru, ili neka mu je lahka crna zemlja, ovisno o tome jesi li pravoslavne vjere ili islamske vjeroispovijesti. Pa ti sad, Dodiče, vidi tu strahotnu razliku! Dakle, i porušene džamije ponovo iznikoše, i Bosna stoji “đe” je uvijek stajala, naravno, Božijom Voljom, ne tvojom. U Bosni su uvijek živjeli ljudi koji su imali osjećaj za pravdu, te će Bosna Zemlja i ovaj teret iznijeti i korov iz sebe iščistiti. U to nema sumnje, jer Bosna je više od zaokružene teritorije. Bosna ima dušu. Ima život u sebi. Živi žive osjete. Oni bijeli nišani u Potočarima, Hambarinama, idr. plaše svojim autentičnim simbolom života, oni nišani govore svakom ko do njih dođe, to osjeti i musliman i onaj ko to nije. Nisu ono grobovi, k'o drugi grobovi. Bujrum svakom neka dođe i shvati o čemu pričam. Oni su nijemi šapat koji opominje svakog. Svaki za se. Čujan golom uhu. Dođite sami u Potočare, budite sami s šehidima, napričajte se s njima u miru. Nema straha od njih, to su ljudi kojima je raj (džennet zagarantovan). Tamo, u Potočarima, se već osjeti blizina za kojom čovjek čitav svoj život traga. Blizina Bogu, jedina blizina koja potpuni smiraj pruža.

“Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je ubio čitav svijet, a ko spasi jednog nevinog čovjeka, kao da je spasio čitav svijet”, stoji u Kur'anu. Neki bi sad da mijenjaju Kur'an, za kojeg je Bog u njemu samom, dakle – u tom istom Kur'anu obećao da će ga On čuvati od promjena. Ti neki bi, radi svojih bijednih ovosvjetskih interesa, da prikažu islam suprotnim od onoga što on jeste. Islam je u biti vjera mira, tolerancije i suživota sa drugim i drugačijim. To su naše komšije drugih vjera uvijek i znale. Bosna Zemlja pamti dobre stare Bošnjane svoje (što bijahu različitih vjera, a uvijek u miru: k'o ono u hadisu Božijeg poslanika Muhammeda, s.a.w.s.(Božija milost i mir na njega), gdje stoji da je komšija komšiji preči nego brat (jer komšija je tu, blizu, da u pomoć pritekne, a brat može biti i daleko).

Šteta je što su ljudi, općenito, prestali da njeguju komšijske odnose, zbunjeni ovim naglim razvojem tehnologije. Pričam o uticaju tehnologije na vrijednost društva, o mnogobrojnim i raznim implementacijama nove tehnologije koje iziskuju nova etička pitanja. To diktiranje novih etičkih pitanja neće mimoići ni narode u BiH, jer je BiH država koje najviše ima: Ima dušu, živa je, a živ živog osjeti; BiH je država koja ima puno više stanovnika nego što ijedan popis može pobrojati, te s toga ima nestvaran BDP per capita. Kad bi se to sve uobzirilo i nekakve proporcije u odnosu na to odredile ispalo bi da mi Bošnjaci, Srbi i Hrvati živimo od have, ljubavi i mržnje. Zbog novih etičkih pitanja koja nas obavezuju, koja spomenuh ranije, i zbog buđenja moralno-etičke svijesti kod zavedenih građana BiH za očekivati je da ubrzo shvatimo da je bolje imati mir i para, nego mržnju i samodopadljivog vladara. I opet, iznova, svim BH-građanima, naša Bosna- država koje najviše ima. BiH je fenomen država. Ona ima jedan narod koji ne zna da mrzi… nikad … čak ni onda kad mu ubiješ djecu, muža ili ženu, pobiješ sve da ni kalema od loze mu ne ostane, ni onda kad godinama traži i iskuplja kosti svojih najdražih po smrdljivim mrtvačnicama, hoda k'o hablek od institucije do institucije, kad mu se u lice smiju predstavnici druga dva naroda koji sjede u Predsjedništvu BiH i k'o biva vježbaju svoju veličinu kočenjem tako da se bez njih ništa ne može, pa ni ganjati pravda za mrtve, a nije ih stid slušati laži o tome da je tretman koji se pruža pritvorenom generalu Mladiću (koji je imao moralnu i svaku drugu obavezu da štiti sve građane bivše SFRJ, a ne da genocid sprovodi) u Hagu loš, koji tamo ima i ljekare, i lijekove, i sve drugo što mu na pamet pasti može, sve osim slobode kretanja. Šta su žrtve genocida dobile i imale kad im je on slobodu oduzeo?! Đubre pokvareno, pa ja bih da sam, ne daj Bože, on, izdahnula, ne bi mi sud trebao da me kazni, sama bih kaznu prizivala, tugujući za žrtvama palim zbog moje gadne duše što izda gadne naredbe, bojeći se pravde Božije. Srce bi mi puklo i od jada,i od stida, i od straha, pa taman da sam tek evo sad, ne daj Bože, shvatila da su zbog moje naredbe ljudi postajali neljudi. U tom kontekstu žrtve su irelevantan faktor cjeline. Pustimo na trenutak ubijene u Potočarima, njima je dobro, Bog zna da im je dobro, a i vjernici.

Sad bih da pričam o preživjelim žrtvama genocida koje je dželat u tugu zavio. O njima ja pričam, na koncu i o sebi – ni trunke mržnje, samo tuga, duboka tuga i jad zbog svega što nam se izdešavalo. Mi to ničim i nikad nismo prouzrokvali, nije bilo čak ni: “pomakni se malo”, a kamoli poganih nakana. Vrlo dobro znam: da rata nije bilo u BiH, da je BiH odmah postala demokratska građanska država (koja garantuje sva prava i slobode, posebice vjerska sloboda je bila važna Bošnjacima-muslimanima jer, da ne lažemo jedni druge, komunizam je bio totalitarni sistem), za kakvu smo se i založili izlaskom na referendum, mi Bošnjaci bi ostali isti onakvi kakvi smo do tad bili: poslušni. Nismo mi narod koji voli kavgu zametati, a kad već moramo započnemo je u svojoj kući, nikako u tuđoj. Sve nam se može pripisati, ali nedostatak respekta prema drugom ne. Otišli smo toliko daleko u tome ( da drugog i drugačijeg iritirali nebi) da smo dozvolili da izgubimo samopoštovanje i, naravno, to nam se kao bumerang vratilo u vidu prezira i mržnje tih drugih. E, sad smo za njih k'o biva ekstremni, jer koristimo slobodu da se oblačimo kako hoćemo (po vjerskim propisima, ako želimo), jer slobodno pozdravljamo jedni druge islamskim pozdravom (naravno, ne u mojoj Gradišci, jer tamo ima još mraka koji pojede insana), jer ne idemo kradomice u džamiju, ne lažemo da ne klanjamo 5 vakata namaza. Na koncu, hvala mojim dušmanima, niko mene ne osvijesti vjerski bolje nego njihov pristup meni kao čovjeku. Hvala Allahu Čijim emerom, a Miloševićevim, Šešeljevim i Arkanovim sevepom, mi se otvori prava, istinska spoznaja o misiji čovjeka na zemlji: i onog što zlo uzgaja i onog što dobro sije, a zlo iskorjenjuje. I onaj što zlo sije i uzgaja u službi je istine i nauke, kad bi on samo znao. Kad bi znao da dobri ljudi crpe najveće znanje i iskustva upravo iz susreta sa zlom. Zlo je tu da proširi perspektivu dobru, onda kad dobra bude manjak. A zna se gdje će biti vječno boravište velikih grešnika, nepravednika, nasilnika. Isto kao što se zna prema kakvom boravištu u vječnosti idu oni koji dobra djela čine, pravedni, nenasilni, dobri ljudi.

3. Ja znam da je Bosna i Hercegovina država koje najviše ima zato što sam svojim sopstvenim očima vidjela kako Bošnjaci-muslimani ljube hrvatsku zemlju kad živu glavu do nje donesu, bježeći od svoje bosanske, bježeći od smrti, a ponajviše bježeći od straha, jer strah … to je najgore. Nema jačeg osjećaja od straha: od njega se može zaboraviti i dijete, i otac, i majka, i muž, i brat i sestra. Toliko je taj strah gadan, da kad ga jednom preživiš više ga nikad ne možeš osjetiti. Zato će BiH biti za vijeke vjekova, i zato je ona fenomen, a njeni konstitutivni narodi i ostali (a zbilja je i najlakše, a i najispravnije reći “građani”, jer svejedno smo svi kad odemo negdje u svijet “bosanci”, jer iz Bosne dolazimo, džaba kavga oko, i busanje u prsa: Hrvat, Srbin, Bošnjak, jer “nema ha Švedo, ha Srbin, ha Rom, ha Hrvat, ha Bošnjak”- ako imaš švedski pasoš prihvatio si da budeš Šveđanin. Kako je to jednostavno, jer je logično. U nas u BiH je sve iza pameti i u stilu “može nam se, šta je za nas plaćati tri predsjednika države i tri-četiri državna aparata?” Nismo mi sirotinja k'o druge države, da se stisnemo. Zar to nije najjači argument za to da smo država koje najviše ima?! Zato me nije stid što je Bošnjo vjerovao Hrvatu, pa u Novskoj ljubio zemlju, a u putu za Zagreb skont'o da je gusto sa Hrvatima, te se poneki usr.. od straha, neki tvrdoglavo odlučio otkriti način da se domogne Bosne i tamo mobiliše, a neki iz neznanja zaglaviše u HVO, pričam o građanima BiH, o nama koji smo islamske vjeroispovijesti. Naravno da su svi muslimani koji žive u Hrvatskoj, porijeklom Bošnjaci, kao i svi ostali građani Hrvatske koje niko nije prisilio da u njoj žive,trebali i bili dužni braniti granice zemlje čiji su građani. To je građanska dužnost, isto kao i onom Bošnji i inom izbjeglici ili useljeniku u Švedskoj što je dužnost da brani Švedsku kad bi, ne daj Bože, to bilo potrebno. To je logičan slijed. To je prihvatanje odgovornosti. To je uzimanje, pa vraćanje. To je balans koji neda čovjeku posrnuti. Čovjek koga se progna nije u stanju da izbalansira svoj život, jer mu nije ostavljeno ni vremena, ni prostora. Zato su sve izbjeglice očajne. Ovo sam ispričala da bih objasnila zašto je potrebno ispričati svu istinu o zbivanjima u BiH, i da bih upozorila na to da što se prije čovjek suoči s istinom, lakše je podnese – ma kako surova ona bila. A prevariti, hoću reći sažvakati je, svi moramo radi psihičkog zdravlja. Ljudi ne mogu progutati tugu i jad, a i ko proguta mora to kad tad iz sebe izbaciti – oni moraju o tome pričati, da ih ne bi ugušilo. Dođe bol, bol u duši, obuzme čovjeka i počne ga gušiti; neko se bori s njim dugo i on (bol) ga na kraju slomi. Čovjek ode nečujno, ne ostavivši objašnjenje o tome zašto mu je srce “prepuklo”. I ne treba se bojati istine ni o sebi, ni o drugima koja ispliva na površinu, daleko opasnija za sve nas je ona o kojoj se ćuti. Lagati i poricati istinu je pogubno po onog ko laže i poriče istinu, prema Božijem zakonu.

I zbog ratnih stanja,
i ljudskih izdanja,
i usnule bebe
što od straha zebe –
nestat’ neće sabur u Bošnjaka,
al’ će ostat’ njemu volja jaka:
čuvat’ Bosnu k'o zjenicu oka,
dobro c'jenit’ nijemog svjedoka:
Potočare i šehidske duše;
nedat’ nikom da im mir naruše.
Iskustvo nas pritiskalo bolom,
opasalo sa životnom školom,
te nas niko više varat’ neće,
pa makar nas i ne zvali: “cv'jeće”
Nek’ smo bili naivčine teške,
sami išli do svog groba pješke.
Ima ove tuge sve do neba,
ali mrzit’ nikoga ne treba.
Pravdu tražit’ dug je nama svima,
da je ima, pokazat’ onima
što prkosno i oholo hode
putevima koji paklu vode.

Zbog svega ovoga što dosad kazah, Bosna i Hercegovina jeste država koje najviše ima. Da nema protuargumenata ovoj mojoj tvrdnji dovoljan je dokaz to da iz svakog argumenta od ova tri koja sam navela izviru novi argumenti, isključivo argumenti. Da nema protuargumenata dovoljan je dokaz to da Bosna nije poklekla pred silom kakva nikad više neće biti moguća za sprovođenje nad Bosnom od strane njenih neprijatelja. A i da su je na Higsove bozonske čestice (sitnije od atoma) razdijelili, opet bi BiH bila zemlja koje najviše ima, jer jedan narod je toliko voli, da kad bi se bozonske čestice drugih naroda približile njegovim česticama, obuzeo bi i njih plamen ljubavi. Znajući da se tijela na toploti šire, nema vam druge nego povjerovati u to da je BiH država koje najviše ima. Uz to Bosna ima jedan narod koji je dokazao da zna voljeti drugog i drugačijeg, a mrziti ne zna. Ima Bosna i jednu nacionalnu manjinu za koju pouzdano znam da ne zna mrziti, a lahko voli. E, još kad se svedemo na pojedince u društvu, odnosno kad budemo kompaktno društvo u kojem sva prava uživaju i pojedinci i različite skupine naroda, biće Bosne još više. One po mjeri svima.

P.S. Ljudi su u potrebi za Bogom, Onim Čijom Voljom postoje. Zato oni koji Njega ne obožavaju, za boga svoga uzmu ili zlato (novac), ili naciju, ili ideologiju, ili glumca, pjevača, vođu, … pohlepu za vlašću nad drugim …

Države ne propadaju, ljudi propadaju. Propadaju oni kojima je oholost njihova učinila zemlju tijesnom, opskrbu nedovoljnom. Države ne propadaju, mogu samo propasti ljudi koji u njima žive. Oni od njih koji ne znaju da je Zemaljska kugla dovoljno velika i po mjeri svih svojih stanovnika. Oni koji to znaju, jedva čekaju da dođe vrijeme u kojem će se svi ljudi svijeta, zadovoljni, skupiti “pod jednim kišobranom”. Tada će zlo biti potpuno iskorijenjeno. A dotle, bilo bi dobro da svako od nas ostvari komunikaciju sa svojim bitkom: DUŠOM. U njoj su odgovori na nejasna pitanja.

Senad Kobilić je pozivao prognanike iz Bosanske Gradiške da se vrate kućama, nudeći im sebe i svog vjernog psa kao bedem (zaštitu)

Branik je pao… Ubijen je moj komšija o čijem životu, do 1994-e, sve znam. Dijete koje je uvijek imalo sve. Roditelji mu radili u Njemačkoj – pošteno zarađivali i skućili se. Novca je bilo više nego dovoljno u rahmetli Senadovom životu. Amidža mu, Ahmo Kobilić (poput mog rođaka Ibre Mulalića i drugih iz Liskovca) imao visoke zasluge iz NOB-a, imao vojna odlikovanja. Visoki vojni čin je “imao” i 90-ih, glavni starješina je bio u Dubravama kad su bila vojna predavanja, ili velike i male vojne obuke, kad se išlo u rezervu na više dana, uoči posljednjeg nam rata, a svejedno je morao, već oronuo od života, bježati iz svog Liskovca glavom bez obzira, prevaren od svojih drugova bosanskih Srba, ratnih veterana sa činovima iz DRUGOG SVJETSKOG RATA, pa i oko samog dogovora da svi glasaju za SDP na prvim građanskim izborima u BiH. Pričam o vremenu nastavka sna o Velikoj Srbiji, kad ono Milošević zakuha u Bosni i Hercegovini, te nas ubrzo Srbi najuriše iz domovine naše. Pričam o snu iz kojeg se većina srpske inteligencije nije nikad ni probudila, jer zakon ljudskih vrijednosti, poput Hitlera, nikad nije usvojila. Nema velikih naroda, ali zato ima velikih ljudi u svim narodima. Mnogoljudnih naroda, dakako, ima. Hele nejse, Umro Ahmo 11.11.2016-e u izbjeglištvu u Švedskoj, razočaran u časnu vojničku riječ, a svoj vojnički čin u mezar ponio.

Halalite, ja sam stara, puna sjećanja, te ne znam baš da se striktno držim teme. Takvi smo mi stari. Misli nam rasplinute po širini iskustva, što stečenog, što naslijeđenog. Ali vjerujte, imamo mi iskustvo i u tome da greške svakog kad tad lupe po glavi. I zlotvori rata 90-h to znaju. Zna to sad čak i Dodik, te bi da spriječi da ga greške njegove ne lupe po glavi. Pametan je on, ali ne toliko da shvati da Božija Pravda, neminovnost koja jednom, nakon mnogo opomena od Boga na specifične načine – samo Njemu svojstvene, pristigne u propisano od NJEGA vrijeme.

O, misli moje razuđene, pa ja sam pričala o rahmetli Senadu, a vidi gdje me odvedoste?!

Nazad rahmetliji! Korijene vuče iz dviju uglednih porodica. Šta se s njim dešavalo od vremena četničkog pokolja u Bosanskoj Gradišci na pijaci, tih kobnih 90-ih, ne znam, ali znam da mu se trag izgubio od onog momenta kad je poslije strašnih haranja škorpiona, i njihovog sijanja smrti i batina do smrti našim gradom i okolnim selima – nemoćan da uradi nešto po tom pitanju, preplivao Savu, i sa Hrvatske strane naplatio mali danak – pobio “vojnički” 14 ili 16 škorpiona. Među tim škorpionima su bili sinovi viđenijih bosanskih Srba, te smo mi poslije toga još gore prošli. Ali, Senad je za građane Liskovca bio i ostao izdvojeni, s pravom rečeno – jedini simbol hrabrosti i otpora neljudskim djelovanjima naših komšija Srba (čast izuzecima) i njihovih pomagača iz Srbije i Crne Gore uz pomoć oružja JNA koju smo svi zajedno plaćali i za koju smo oružje, svi iz bivše SFRJ, zajedno i kupili. Tu je kraj priče o mom poznanstvu sa rahmetli Senadom. Do tad nije pio, nije krao, nije se tukao i nije pogazio zadatu riječ, a nije nikog ni prevario. Ne znam ni da je kakvu curu prevario, a momak je bio.

Šta se kasnije dešavalo s njim, pročitala sam u novinama, ili čula. A čula sam i da se posljednjih 13 godina vrtio po našem Liskovcu i bio u njemu miran i spokojan. Stari Senad. Šta je bijeli svijet poslijeratnih godina uradio od njega, ja ne znam. Sretala sam ga ovih posljednjih godina i prepoznavala u njemu ono isto dijete koje sam uvijek i poznavala (kulturno ophođenje i pozdravljanje s osmijehom na licu, njegovo interesovanje za moje, i stanje mojih najdražih u svakom pogledu, nije izostalo – želio je da se svi mi gradišćanci kući vratimo, sigurnost obećavao nama, preplašenim kukavicama. To je Senad iz mog poštenog Liskovca, iz kojeg nisu poticali nikad ni provalnici, ni kriminalci, ni ini lopovi. Ako je bio kriminalac, to je naučio poslije bježanja od smrti i sramotna je (po Senada, a i nas mještane) posljedica potucanja po bijelom svijetu. Za Zijada Turkovića znam da je osuđen na kaznu od 40 godina, znam i da mu je imovina zaplijenjena, a za Senada znam da mu imovina nikad nije oduzimana, a znam i to da je roditeljskih novaca iz Njemačke puno u toj Senadovoj imovini. Da li je i koliko “svrnuo” nečasno ne znam, ali ima zakon da to utvrdi. Iz priče komšija sam čula da mu Liskovac, rodna gruda i miran život godi, pa valjda je zbog toga većinu svog vremena želio provoditi tu. Eto, tu ga je i snajper stigao – kad već nije u mladosti, te ti ja usnih sinoć i Senada, i škorpione, i Davida Dragičevića, i Dodika, i novi rat. U tom mom snu vidjeh da snajper pogađa Šukalo Adama, a na tenešir staviše Senada.

Adame, čuvaj se, produžio ti se život, ali prema mom tumačenju snova, ovo je tebi opomena, a nama, koje Senad haman ubijedi da se vratimo kući iz bijelog svijeta, ne znam – možda znak (brzojav) da nemamo kud nazad. Zar smo kukavice još uvijek?! Jesmo li?!

Senade, da ti Allah oprosti kriminal, ako si kriminalac bio, znaš što? Zbog srca koje je bilo čisto, pokvarilo se (ako je tako bilo), pa opet postalo čisto. Ti si meni, svejedno, simbol hrabrosti i otpora neprijatelju ljubavi među svim ljudima.

Tvoja komšinica Ajša, Refikova i Safijina.

P.S. Ova nana u 62-oj godini, suzom svojom, sada moli Allaha da ti oprosti grijehe i lijepi džennet podari. Dragi Senade, hvala ti što si znao da mi, po bijelom svijetu rasuti, čeznemo za svojom Gradiškom i Liskovcem. I da nam ništa, ni svo blago ovog svijeta, ne može nadomjestiti ono što rodna gruda pruža nepovratno. To si i ti znao, pa nas nazad zvao. Bezbeli za to i život dao. Esselamu alejkum, junače. Ako si uprljan bio, banditi i nepravda su te u mulj odveli. Neka tvojoj porodici mir obezbijedi, i tugu za tobom odagnaju dove Allahu svih nas koje si bodrio i za koje si brižio. Molimo Allaha da te u džennet lijepi uvede, a na mrzitelje nas i naše vjere u Boga da Allah kaznu spusti. Amin.

A i plaćeni ubica za kojim se traga, il’ ne traga (nisam vidjela policijski nalog, pa ne znam), i on takav dobar snajperista, neće umaći Božijem sudu, baš k'o ni njegovi nalogodavci.

“Dodik i Ivanić u jedan glas o Dudakoviću”, i to iz Bosanske Gradiške!!!

Dudaković je iz Bosanske Gradiške. I ja. Ja vrlo dobro znam šta se dešavalo sa Muslimanima u Bosanskoj Gradišci puno prije početka rata 90-ih. General Dudaković to zna još bolje. Ono što je danas, u 2018-oj, žalosno – jeste činjenica da se (pljačke i) stradanja Muslimana iz Bosanske Gradiške nigdje ne spominju, niti su se spominjala (valjda su ta stradanja neznatna u odnosu na stradanja u drugim dijelovima BiH; opkoljeni sa svih strana oružjem i vojskom koja se povukla iz Hrvatske i oružjem i ljudstvom iz Srbije i Crne Gore, nemoćni smo bili. Još su i oružje teritorijalne odbrane prije toga pokupili iz svih sela i zaseoka. Što milom, što silom – bili smo poslušni. Ubili su nam na Vidovdan i Almaza, koji je bio vojno lice JNA, pa, kad je vidio u čijoj je službi ta vojska, klisnuo kući u Liskovac). Nikud iz kuće nosa promaljao nije, pa je, svejedno, zbog svoje profesije, za svaki slučaj, smaknut), a još žalosnije je to što za počinjena zla i nasilje nad Muslimanima Bosanske Gradiške niko nije odgovarao. Počinioci zločina mirno šetaju ulicama grada i sad, osim onih što su pomrli. Podignute optužbe protiv njih kupe prašinu u nekom podrumu na adresi: Vladike Platona, br. 2, u Banja Luci. Ali, istina kruži, te mi se čini da je stigla tamo odakle je krenula – u Bosansku Gradišku. Na most na Savi. A ja pričam o istini Bosne i Hercegovine.

Istina je da su nas u Bosanskoj Gradišci pokušavali spriječiti da izađemo na Opšte izbore 18-og novembra, 1990-e. Pričam o prvim višestranačkim i demokratskim izborima za članove Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine i za Skupštinu Socijalističke Republike Bosne i Hercegovine.

Pričam i o diktaturi i torturi koja se bori protiv višepartijskih i demokratskih izbora, a zalaže se za jednopartijski, usmjereni i strogo kontrolirani – nacionalni (srpski) način izbora, hoću reći: neostavljanje izbora drugim nacijama. Pričam, dakle, o prijetnji i prisili.

Mi smo glasali u strahu, a meni lično se desilo da sam došla na glasačko mjesto u O.Š. “Danilo Borković”, i “poljubila vrata”. Zabranio direktor škole. Zabranio direktor škole u koju mi dijete ide, onaj direktor Osnovne škole što je s pištoljem na Opštem roditeljskom sastanku. Onaj što tjera djecu da dižu tri prsta, a ja (“kalimero iz crtanog filma”), na njegovo: “Moraju djeca dizati tri prsta”, ubrusih reći: “Moje dijete neće dizati tri prsta, ako to ne zeli”. Onaj što me proganja, a ja postim – a iftar davno bio, jer se sastanak previše otegao i pretvorio u Kongres direktorove stranke. Pogađajte koje!? I ne samo to. Išće, zahtijeva čo'jek pare od nas za svoju stranku, navodi izgradnju škole kao primjer uspjeha stranke, a škole bilo godinama prije stranke. Da tik uz mene, na tom roditeljskom, ne bi moje radne kolegice Vere, čije dijete u istu školu ide, da me tijelom svojim zaštiti i kaže: “Nije ti ovo ćaćevina”, pitanje je da li bih ja nastavila živjeti u strahu u toj svojoj Bosanskoj Gradišci, ili bi me metak među šehide poslao. To je bilo prije početka rata. To je bio kraj 1990-e godine. Valjalo je izdržati pritisak do rata. Do rata kojeg u Banja Luci i Bosanskoj Gradišci nije ni bilo. Ali je bilo škorpiona, banjalučkih crvenih kombija, a i četnika što napraviše pokolj Muslimana na pijaci u Bosanskoj Gradišci, pa potom zaklanu ženu (što je na pijaci, zajedno sa svojim mužem, štand za prodaju njihovih vlastitih rukotvorina imala, te tašne i novčanike prodavala) u Savu pored gradskog šetališta baciše, a i muža joj, a djeca njihova ih čekaju da dođu kući sa pijace. Bilo je i onih zaduženih da upere prst na Muslimana, tek razaznavanja radi, da se pogriješilo ne bi. Svejedno, svi smo i bez posla ostali, a na kraju i većina nas protjerana iz domova naših. Pričam o narodu koji je sačinjavao najveći dio stanovništva u gradu 1991-e: 42,68%, Srba je bilo 38,60%, a Hrvata 4,63%.Bilo je i drugih građana, naravno. Na području čitave opštine Bos.Gradiška je, istina, živjelo oko 27% Muslimana, a Srba je bilo blizu 60%, dok je Hrvata bilo oko 6%. Dakle, 60% ljudi je imalo makaze u rukama i krojilo ljudske sudbine po mjeri Slobodana Miiloševića, Šešelja i Draškovićevog “Noža”. Potom dođoše neki nepoznati ljudi u grad. S njima se udruži ko se htio udružiti od domaćina grada.

Bilo je stravičnih prizora ubistava u selu Liskovcu, na Vidovdan (sjećam se, i OHR dolazio sutradan, ali zna se ko je za OHR prevodilac bio): Silovanje, više ubistava muškaraca, ubistvo starice majke kantama za mlijeko i ranjavanje njene snahe (posljedica: ostala doživotni invalid, uprkos intervenciji OHR pri liječenju), ranjavanje jedne njene unuke, bebe još, a stravična silovanja druge, tek u pupoljku mladosti. I dva sina joj ubili, očeve djevojčica. Ovo je samo jedan primjer iz tog dana: Vidovdanskog pira i zločina iz hira. Krenulo se s flašom i junačkom pjesmom niz mahalu, nasumce, od avlije, pa jednu preskoči; iz te opet u bližnju uskoči, a bježati se nema kud: vojska u selu!!! Iz tog sela pokupiše mlade momke, asaleten intelektualce, i odvedoše u kukuruze na “kolonije”, pa poslije nekud odatle, dal’ već mrtve, dal’ žive još?! Spominje se i sad, šapatom, baza kraj Dubrava. Ne znam da li su pronađene kosti svih njih. Za 14 njih, koje ja poznajem, znam da se nikad nisu vratili. Jednog je doduše Sava izbacila neke godine. Dok u Savu nije stigao, teško je znati gdje je bio. Dobra je ova DNK analiza, inače, kako stvari stoje, lako je pretpostaviti ko bi bili mladi, mrtvi civili koji se tek tako pojave, možda vanzemaljci, ili teroristi, šta znam. Neću pričati o pretučenim ljudima, preživjelim (od uboja – zahvaljujući umotavanjima u jagnjeće kožice), niti o onima koji su podlegli – škorpionima “na čast”. To je još uvijek bila demonstracija moći u svrhu ulijevanja straha, ne i rat u Bosni i Hercegovini. Šta se kasnije događalo Muslimanima Bosanske Gradiške, doći će vrijeme da i Ivanić, i Dodik, i ja, i svi drugi posvjedočimo pred Bogom. Dobro smo svi znali šta se dešava u dijelu Bosne i Hercegovine koji se tad nije zvao RS. RS-a nije bilo, pa kako su to onda mogli biti branioci RS-a, i od koga su se ti ljudi branili napadanjem nedužnih civila?! A na savjest nam svima sve. Ja bih rekla: da nam Bog dadne olakšanje ili teret na dušu, i daće, ovisno o tome šta smo zaslužili.

A prvi egzodus Srba iz Hrvatske, preko mosta, pa u Bos. Gradišku (koju preimenovaše u “Gradišku na Savi), je bio isplaniran (istovremeno je planirano i ubijanje i protjerivanje Muslimana iz grada, u recipročnom odnosu, mislim na broj ljudi, uslovno rečeno), a zašto – suvišno je napominjati, ali eto, pomenuću: da bi se nesmetano moglo pucati po ljudima koji se prepriječe na putu zaživljavanja SAO Krajini u Hrvatskoj; prepričavam priču koje sam se naslušala. Problem je samo što ta politika nije ostvarila svoj cilj u Hrvatskoj, nije računala na to da bi se mogla desiti operacija “Bljesak”. Takva politika je dobila bumerang u neplaniranom, još većem egzodusu Srba, Srba iz zapadne Slavonije, te 1995-e godine. Ja ne volim prekomjerno poistovjećivanje sa nacijom. Nacija mora ostaviti čovjeku prostora da misli svojom glavom. Čovjek mora imati dvoljno i vremena i prostora da dobro razmisli, prije nego što odluči hoće li ili neće predati svoju sudbinu u ruke svojoj naciji. Zato meni nije čudo što sad Ivanić i Dodik sami sebi u stomak uskaču pominjući generala Dudakovića na tom obilježavanju egzodusa Srba iz zapadne Slavonije. Zaista Dudaković nema ništa s tim.

Dudaković ima jake veze sa odbranom bosansko-hercegovačkih vrleti od agresora. Branio je i sela i gradove. On, general Dudaković, je branio čast države BiH i njenih građana. Bogić Bogićević je znao šta je čast, i Jovan Divjak, a ni general-pukovnik Kukanjac nebi bio smijenjen 9.maja 1992. poslije slučaja u Dobrovoljačkoj, da nije držao do istine i pravde. Znate, istina sama sebi biva svjedokom. A i Bogićevića nije izdalo pamćenje o tome da su ga građani BiH izabrali, referendumskim glasanjem 1989-e, za svog predstavnika u SFRJ-u. On nije naše povjerenje iznevjerio. A JNA jeste.

Bog da da dobri ljudi budu stubovi na kojima društvo počiva, a i brani se od neprijatelja. Prvi stub odbrane BiH je bila pravda otjelovljena u Bogiću Bogićeviću. Potom u narodu predvođenom našim generalima Jovanom Divjakom, Atifom Dudakovićem, … potom u brigadnim generalima, komandantima poput onog 505-e bužimske, rahmetli Izeta Nanića, a svi mi znamo pravo mjesto Rahmetli Alije Izetbegovića u istoriji BiH. I oni koji ga vole, i oni koji ga mrze istinu znaju: jedni joj posvjedoče (braneći se njome, poput Ilije Jurišića, časnog borca za slobodu), dok je drugi napadaju. A istina uvijek pobjeđuje. To je Ilija Jurišić svojim primjerom dokazao, a i mnogi drugi primjeri su posvjedočili ovu tvrdnju. Biće ih i u budućnosti da i dalje svjedoče istinu o braniocima Bosne i Hercegovine. Ne bih ja ovdje izostavila ratnog zapovjednika Armije BiH Sefera Halilovića, a ni Nasera Oriča.
Kad nacionalističke strasti izjedaju mozak dešava se da se zaboravi ko je kriv što je do egzodusa Srba iz zapadne Slavonije 1995-e došlo. Zaboravi se i to da srpska politika, nešto prije, a i poslije raspada SFRJ-a, nije dala ni jedan odgovor na pitanje zaštite srpskog Nacionalnog interesa, ali je zato, svakako, loše namjestila postelju svojim sljedbenicima, postelju u koju će leći. Ni mirnog sna, ni odmora u njoj. Kasno je sad “ispravljati krive Drine”, ali ni jednom narodu nije kasno shvatiti gdje spava, u svojoj ili u komšijinoj kući?! U svojoj, ili susjednoj državi?! U skladu sa tim treba definisati svoje interese.

Za kraj, poruka Ivaniću: Zločini nad bilo kojim ljudskim stvorenjem trebaju biti adekvatno kažnjeni, a ne samo nad Srbima. Budi sretan što je bilo malo zločina nad Srbima (u odnosu na druge narode) u posljednjem nam ratu, a tužan što je puno srpskih vojnika poginulo, a ponajviše zbog toga što su poginuli za pogrešan ideal. Majke u crnom znaju o čemu ja pričam. I ne zaboravi jednu istinu: niko nikad neće moći ustvrditi da bi ijedan zločin nad Srbima, u ratu 90-ih, bio izvršen da Srbi nisu napali. Napali su prodor demokratije na naše prostore. Znaš, kad ti neko siluje sestru, pobije pola familije, a drugoj polovini teror nametne, a ti se poslije “dokopaš slobode” da braniš svoju Bosnu od agresora, da braniš svoje pravo na život dostojan čovjeka, onda je teško predvidjeti svoje ponašanje. Bilo kakvo to ponašanje bilo, nije ga teško razumjeti, ali priznaćeš da je teško razumjet’ to da ti vojnici iz Srbije i Crne Gore dođu u tvoju Bosnu, pa u tvoju avliju, koja je i tvom pradjedu avlija bila, i počnu udarati vojničkim čizmama (a te čizme svi mi platili doprinosom za vojsku da joj noge ne zebu dok nas čuva) po tlu, uzvikujući: “Ovo je srpska zemlja!” Kako razumjeti takvu Bosansku Gradišku, a takva je od početka devedesetih do današnjih dana?! E, u toj Gradišci, kojoj uskraćuju pripadnost, čak i u imenu naznačenu: Bosanska, Ivanić i Dodik ganjaju pravdu za svoj srpski narod, a mi nad kojima nepravda takve Gradiške od 1990-e nikad nije zaustavljena čekamo na izvinjenje u ime svih Srba, i na poziv Dodika i Ivanića da se vratimo kući i da se gradi ljepše sutra za sve nas. Čuj mene, naivnog pragmatičara!? Pa da nas se planiralo ikad nazad zvati, ne bi nas se ni protjeralo. Onog momenta kad bi nas se iskreno pozvalo da dođemo kući, bilo bi obznanjeno da se odustalo od Velike Srbije. To je bar jasno. Ali, ne mogu se ja oteti utisku da je baš taj skup u Gradišci bio prava prilika da se pomene i egzodus Muslimana iz tog grada, grada koji upravo podiže glas protiv egzodusa. Ako ništa, vjerodostojnosti skupa radi.

Vrijeme je da srpski narod iz RS-a uzme stvar u svoje ruke: krajnje je vrijeme da taj narod istinom progovori i zatraži ruku pomirenja. Sigurno bi mu bila pružena. I onim Srbima koji vole svoju BiH bi laknulo. Svima bi nama laknulo. Za napredak BiH nam ne bi trebala pomoć ni Rusije, ni Amerike, Ni Turske, ni Srbije, ni Hrvatske, … dosta bi nam bila Božija pomoć u iskrenoj namjeri, naše vrijedne ruke i živa, zdrava i pametna djeca.

P.S. I nek’ se Ivanić ne sekira javno, na obilježavanjima egzodusa Srba iz zapadne Slavonije, što nema komentara predstavnika međunarodne zajednice na dešavanja oko generala Dudakovića, ovih dana. Da ih je trebalo biti, bilo bi ih. A kad bi ih i bilo, svakako se ne bi svidjeli ni njemu, ni Dodiku.

I još nešto, Ivaniću! Pamtimo ti svaku riječ izrečenu za bilo koji medij u mandatu člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, te s toga nismo zaboravili ni one riječi, ne tako davno izrečene u Mladen Ivanić, otvoreno: “Uskoro istina o tezi da su Bošnjaci žrtve” (6.decembar 2017). Pamtimo da si rekao da mora postojati veće poštovanje među narodima, a lično ničim ne pokazuješ da znaš značenje tih riječi koje si izrekao, a kamoli da su ti one uputa za djelovanje. Pamtimo da si tada opet i iznova pogriješio i opet se i iznova ogriješio od nas proturajući tezu da je utvrđivanje istine razlog za probleme u BiH, te da s završavanjem mandata Haškog tribunala više neće biti obrazloženja za probleme u BiH. To je jedna teza koja izražava sav očaj i beznađe politike Mladena Ivanića. Da je ovo što upravo rekoh tačno, evo vam citat Ivanićev, iz istog teksta i konteksta, pa ocijenite sami: “Svaka strana ima svoje viđenje istine i svaka strana vjeruje da je žrtva”. Ova rečenica je notorna laž. Istina je jedna, i nepromjenljiva. Zna se da je izvršena agresija na BiH, a zna se i da su je patriote branile. A biti žrtva otrovne nacionalne, agresorske politike kojom si zadojen, nije isto što biti žrtva progona, ubijanja i genocida. Tu prostora za podvlačenje paralele nema, a kamoli za prebacivanje polovice odgovornosti sa ubice na ubijenog, sa dželata na žrtvu. Srebrenico, Tomašice …

Manjača, Omarska, Trnopolje, Keraterm, Luka-Brčko, Batković-Bijeljina, KPD-Foča, Sušica-Vlasenica, Kula-Sarajevo, Dretelj, Heliodrom, Gabela, Žepče, Drmaljevo, … će biti svjedoci žrtvama zločina počinjenim u njima. Sudnji Dan je svakim danom sve bliže – dan u kojem će ljudske savjesti biti propitivane. Teško toga dana poricateljima istine!