Vanzemaljski život

Mediji su pomogli fizičarima. Da im izmakne. Opet. Fizičari su ovaj put pretrpjeli najveći poraz u svojoj istoriji. I NASA. Gori od onog o vanzemaljcima što će sići zajedno sa NASOM među nas “Prizemljene”. Mediji su im podmetnuli naziv za “Higgsov bozon”. Nazvali su ga “Božja čestica”, što je, naravno, razljutilo Boga, jer do Njega se ne može doći – upravo zato što je Nedjeljiv. NJegovo biće nije od čestica, a do naših čestica On lahko stiže. I do svih onih bozonskih.

LHC tuneli, k'o svemirski brodovi, iz svog CERN-a traže “Božju česticu”, izmišljajući “Božije zone”. Einstein ih nije nazivao “Božjim”, nego ih je stavio u jednu od dvije klase podatomskih čestica (manjih od atoma). Jedna od tih čestica je i ova sad, relativno novootkrivena, tzv. “Higgsov bozon”. Znači, oni bi Bogu da pripišu to da je On najmanja od čestica, dosad neuhvaćena, taj “Biggsov bozon”. To novinari kažu: “Znanstvenici love “Božju česticu”. Koga bi oni to da ulove? Boga? Kud se odmeću?! Subhanallah! Pa ima li ikog ko bi pouku primio?

Otkud da ja ovo pišem?! E, pa, reći ću vam. Sve ima svoju pozadinu, pa tako i ovo moje pisanje. Ono se tiče Petera Higgsa, britanskog naučnika. Teoretičara fizike sa sveučilišta “University of Edinburgh”. On vam je 2004-e dobio nagradu izraelske Wolf fondacije za fiziku. Ne ode on po nagradu u Jerusalem. Znate zašto? Nije želio?! Čuj, neće nagrade. Znajte da ima i takvih. Evo primjera. U Peteru Higgsu. Čovjek odbio u znak protesta protiv izraelskog postupanja prema palestincima. Odbio da primi; i priznanje, i nagradu. Ne znam jesu li mu “priznanje” poslali, ili su se naljutili, pa mu “vrijednost” bacili. Dakle, onaj što stoji iza najpopularnijeg bozona u svijetu je pravedna osoba. Političar čiste savjesti. Allah mu se smilovao.

Još nešto stoji u pozadini ovog pisanja. Pa evo, da i o tome malo prozborim:
Bozon njegov (Higgsov) i livada njegova “Higgsovo polje”, to hipotetičko polje, kvantno je i u njemu je i najmanja masa. Kao kvantno, to polje je odgovorno za davanje mase pojedinim česticama. Znači, elektroni se šećkaju kroz to polje koje im daje masu. Ko biva, cijeli se svemir sastoji od tog prostora. E sad, da li je ta hipoteza tačna, ostaje da se vidi.

Kako stvari stoje, izgleda da se ova hipoteza zasniva na Spinozinoj (Spinoza, filozof) teoriji o Bogu prema kojoj je “Bog u svemu”, a ne na onoj “Bog Upravlja svime” (što zvuči sasvim prirodno). Prema onom kako sam ja shvatila (sa mojih 60 godina) izgleda mi ovako: temeljna čestica prođe kroz “Higgsovu livadu”, koja joj onda svojim djelovanjem “masu (osnovnu) “dadne”. Prolazeći kroz tu “livadu”, koja joj daje osnovnu masu, ta čestica ostavlja trag za sobom. Taj trag se zove Higgsov bozon. Da stvar bude gora, nije malo što je taj trag sam od sebe upitan, nego on ostaje u izuzetno kratkom vremenu. Zato njega sad naučnici love. Kako već rekoh taj trag je toliko brz u svom gubljenju, da naučnici-fizičari u stvari love od traga trag. Eto, to vam je trenutno najvažniji naučni eksperiment u svijetu. Da pojasnim: Vele (kažu) da je LHC nekakav veliki hadronski sudarač što je u tunelu (meni se čini bolničkom). Taj tunel je napravljen 175 metara ispod francusko-švicarske granice (kod Ženeve). Dugačak je 27 km. Ja ne mislim da je taj tunel ljepši od našeg: Sarajevo – Zenica.

Ja tražila riječ “hadron,” da vidim šta je. Nađoh: “hadroni su subatomske čestice na koje djeluje rezidualna jaka nuklearna sila”. Ne znam ni šta znači “rezidualna”, ali znam, sestro-brate, šta znači “nuklearna jaka”. Trnci me od straha prođoše. Da to oni ne traže bozon da nam s njime dohakaju. Sjetih se i Hirošime, i Nagasaki mi “proleti” kroz glavu, i rat u Bosni i Hercegovini, i Bog jedini zna šta još. I to sve zarad “tolišašnog” Higgsovog bozona. I još da je taj bozon “težina”!? Nije, nego od njenog traga trag. Isto kao kad te neko u srce rani, pa ostane trag na njemu (srcu kao pojmu svemira). On, taj trag, jurnja (od srca pa hop) po tvojoj duši (obadvoje, i duša i srce imaju istu putanju u svemiru) da na njoj ostavi trag. Od svih tragova na toj tvojoj jadnoj duši, što je sa svih strana ranjavaju, hajd’ ti sad ulovi baš taj k'o biva specifičan među tragovima. Ti misliš da je baš on taj koji te koči. “Datije” do njega, da mu očitaš “bukvicu”.
Vanzemaljski život ove moje priče je priča o zakonima prirode kroz fizičko proganjanje bozona. Alat za to je LHC (sudarač -kao najveći ubrzivač čestica). Taj ubrzivač (akcelerator) treba da okrene pozitivne (protone) jedne protiv drugih – nabijanjem temperature, čitaj: nabijanjem energije (čitaj:negativne) po čestici (čitaj: čovjeku). Sad LHC-ov CERN testira ono što fizičari rekoše o elementarnoj čestici (čitaj čovjeku kao jedinci), a i ja sam jedna od njih (od ljudi).
“Ganja” se “zraku”. Više puta je ta “zraka” protona (pozitivna) proletjela kroz glavni prsten čestice (čitaj:duše), ali zbog kvara -gluon plazme (čitaj:zbog krivog ugla gledanja), nestade zrake. Poslije zastoja, razloge mu evo upravo kazah, hoće naučnici da vide ko je kriv za lomljenje simetrije – pa se čitav život slabo vidi. Kad ti svjetski naučnici (a ima ih iz preko 100 država i njihovih preko 100 instituta. “Pofajn” ih ima: 10 000 naučnika i inženjera) otkriju razlog “zavrnute” simetrije, oni će u lov na supersimetriju. Ja znam koja je to simetrija. Znala sam i dosad: Sve ima svog superpartnera u zakonu prirode. Allahov zakon prirode ogleda se u stvaranju od svačega po par. I ptice šire KRILA, s jednim teško ide.

Naučnicima za ovaj posao trebaju jaki magneti. Pričam o lovu na bizone, pardon bozone.
“Iskupite” sve magnete, trebaju nam u tu svrhu. Više magneta, više olova, poruka je naučna.

Mene interesuje ALICE detektor: fizika teških IONA. Ja bih umjesto olova, koje naučnici sad u tunelu (u LHC) u svom CERN-u koriste, uzela kalaj. Predlažem im da na LHC-u sudare lakše: umjesto s teškim ionima OLOVA, nek’ sudare s ionima KALAJA onu energiju iz centra mase. Znate zašto? Zato što se traga za mehanizmom koji je odgovoran za lomljenje simetrije u elektroslabom području. Otkud kalaj?! Odgovor je skroz logičan: Problem je elektroslabo područje Univerzuma. Na slabo se ne bi trebalo ići jakim. Kalaj, umjesto olova, je perfaktan iz više razloga:

Radi se o svjetlosti i njenom prelamanju. Čuli smo o bijeloj svjetlosti i njenoj mogućnosti prelamamanja u spektar boja: Na um mi pala i alhemija, i jupiter, i bijelo svjetlo, i bijelo olovo (kalaj). A kalaj (Sn) se dobija elektrolizom. Uz to, srebrnast je, savitljiv i ne oksidira lahko na vazduhu. Pa i bronza mu je u “srodstvu”. Ono što mene intrigira u vezi s kalajem jesu njegova oksidativna stanja (dva moguća: +2 i nešto stabilniji +4, a to su brojevi s kojima se ja bavim u svom pručavanju “para” kao fenomena Božijeg stvaranja. Specijalno: 2 kao pojam prve dimenzije toga “para”). Izučavam i pojam težnje svega prema stabilnosti (harmoniji), koja joj – ta naklonjenost – određuje uglove. O tome sam vam ranije pisala. I još nešto: kalaj ima najveći broj izotopa od bilo kojeg drugog elementa.

Pošto je masa masovnost onog što je određuje, tako su i obični ljudi valjda oni zbog kojih ovi naučnici i rade. Ova konstatacija mi je poslužila kao argument (potiče iz naroda- narodna poslovica je) za ovo što ću sad iznijeti kao argument dokaza da je kalaj rješenje: “Okolo kalaj (znači nešto dobro u kontekstu), a unutra belaj” (loše). Da li je kalaj slučajnost ove izreke? Da li je slučajnost da su kao pojam para paralelno uz dobro-loše “par”, upotrijebljeni kalaj i belaj kao “par”. Ovdje bi smo onda mogli filozofirati. Za olovo koje koriste u “proganjanju” bozona (čitaj:ljudi) narod ima izreku “Čvrst kao olovo”, a kalaj opisaše u narodu kao dobro u ovoj navedenoj izreci. Sad je stvar izbora: bira li se “čvrsto” ili “dobro” (ispravno). Ono što je čvrsto, može, a i ne mora stajati uspravno (niti mora biti ispravno), dok je ono što je dobro samo po sebi ispravno. To je prirodan slijed kod promjene oblika stanja ovih dviju riječi: olovo i kalaj.
Kao još jedan argument u korist kalaja iznosim i činjenicu da se bakarno posuđe kalaiše da bi se oslobodilo fleka ( a na nebu je fleka hejbet ((mnoštvo). Da bi tako sjajilo našem oku pri pogledu u njega. U to posuđe. Od čega li su fleke na posuđu bakarnom?! A bakar je provodnik struje. Od čega li su fleke u universumu?! U njemu su svi provodnici struje, uključujući i čovjeka.

To su one zvijezde padalice u kur'anu spomenute. A na nebu ih ima mnogo.

Vi mene izvinite, ja imam svoju logiku, onu što je zasnovana na Kur'anskim porukama. Zato ja, kad mislim na mehaniku i njenu fiziku koja se zasniva na prirodnim zakonima, paralelno s tim mislim na čovjeka. Jedan je Božiji Zakon. Kao takav važi za sve: prirodu i sve što je u njoj. To uključuje i nas ljude. Kad se tako razmišlja “Biggsov bozon” se može približiti. Mi smo njega stvarno udaljili od sebe. Red je da ga približimo, da bi smo imali šta udaljavati. To zato da bismo mogli odrediti proporcije. Učiniti “zlatni rez” koji glasi: manji dio (naučnici i vođe uopšte) trebalo bi da se odnosi prema većem (čovječanstvu) kao veći dio prema cjelini, To da rotiramo. Da čovjeka vratimo u prvobitno stanje. Da mu vratimo ulogu. I osobine potrebne za tu ulogu, koje je s vremenom, izgubio. Osobine koje mu je Tvorac svega dodijelio da bi mogao odgovoriti zadacima koji mu se postavljaju kao centralnom stvorenju pojavnog svijeta uopšte.

Imamo li situaciju takvu da omogućava “zlatni rez”? Nemamo. U narodu je situacija ista kao i ona u nauci: problem slomljene simetrije. Naučnici su već skontali da je simetrija slomljena, valja i nama, običnim ljudima to uvidjeti. Kad se to desi (kad ovi naši veliki i mali dijelovi kao pojam “par” skontaju u čemu je “fora”, pa paralelno radeći (opet se važnost “para” nameće) lako ćemo u “paru” do supersimetrije. Bog je sve skladno stvorio. I svemu uzrok odredio. I o posljedici nas obavijestio. Zar to nije priča o “paru”? Uzrok i posljedica kao “par” su bili početak priče o svemu. Big – kao uzrok i Bang – kao posljedica.

Božiji znak je stvaranje Adama I Eve. Pa zatim, sve što je uslijedilo imalo je taj Božiji znak kao pouku o pristupu: pojmovima, stvarima i tokovima stvari. Pogrešan pristup, vodi lošoj posljedici. I ova konstatacija je kroz pojam “para”. Pojam sklada. Pouka nam da je Allah SVE STVORIO u najljepšem skladu i opomena nama ljudima o dužnosti očuvanja tog sklada. Zašto? Zato što je to jedini put sreće. Na obadva svijeta: ovom u kojem živimo sad i onom kojem će nas linija(putanja života) odvesti. To je staza. Staza vječnosti. Istom stazom svi hodimo. Stazom života. A Bog je SVJETLO ŽIVOTA. On i bozon Osvjetljava. On iz tmina na svjetlo Izvodi. I oblike daje. I onom što je Stvorio rok Određuje. Sve što imamo, i na mikro i na makro planu, i mi u tom svemu, je do roka određenog. To nebi smjeli zaboraviti. A ima i ona narodna izreka: “Kakav narod, takve mu i vođe”. To je pojednostavljeni oblik onog “slikarskog” – “ZLATNOG REZA” A bog je u Kur'anu rekao da svaka promjena na bolje, mijenja stanje na bolje, i obratno. Pričam o uzročno-posljedičnoj vezi.

Naučnici Svjetlost Božiju ne mogu ni uhvatiti, ni utrnuti. Oni to, sigurno, ni ne žele. Stvar je u tome što im TA SVJETLOST treba da im pomogne u rješavanju problema Higgsovog bozona, kao i svih ostalih problema. A oni na NJU skroz zaboravili, te JOJ se tako nisu ni obratili. I nek’ se ostave Spinoze. On nije bio “načisto”. Ni s pameti, ni sa filozofijom, te se tako zapetljao sam u svoje klupko kučine. Nek’ se drže Imanuela Kanta i njegovog kvant-humanizma. Kad već neće KUR'ANA. A lakše bi se snašli, u vanzemaljskom životu, (a za ovaj zemaljski, a posebno za onaj pogrebni život im je prijeko potreban) da hoće. Oni hoće okolo. Pa hajd’ nek’ im bude. Oni hoće ono : “okolo bliže”. Ja hoću ono što je preče. Svejedno idemo istom cilju. Taj cilj bi, nas ljude jednom više, TREBAO UJEDINITI.

U tišini hladne noći …

…krenula je suza. I muslimanska. I pravoslavna. i katolička. Krenula je suza BiH. Krenule su suze svakog dobrog čovjeka. Ali, suze ne znaju da govore. Ili ne smiju. Ili su sleđene na licima. Ili su nemoćne, jer su oči obnevidjele boreći se sa tom dugačkom suzom koja se sama na sebe niže. Ja sam svoju vratila nazad u oko, a ona našla put do srca i tamo se ulila. Onakva dugačka, u sebe mi srce pretvorila. Pa nek’ priča. Svaki govor iz srca dolazi. Neka kaže zašto je došla i gdje su joj sestre i braća – oni što su u nekim drugim očima.

I ona sad priča, po nalogu mom: “Nepravda mi je učinjena. Teška. Htjeli su da te ubiju: tebe, duh tvoj – ono jedino od tebe što je vječno. Ko plakao ne bi, a ti meni ne daš više da me imaš. Mene. Suzu na svom licu. A i one tamo oči što mi sestre i braća u njihovim srcima žive, ne daju mi braći i sestrama na svoja lica. Da liju”.

I tako krenu priča moje dugačke suze, duge od kad znam za se. Od kad imam sjećanje. Od onog trena kad mi učiteljica Rada (iako je moja učiteljica bila Emina) gurnula bombonu (i svoj muslimanskoj djeci za svaki slučaj taman kad smo u redu ulazili u učionicu) u usta uz lijepi Ramazan. Ja doduše tad nisam znala da i na djetetu piše da posti – kad posti.

Ta ista Rada mi je bila komšinica u zgradi, godinama kasnije, čak smo i dobre bile. Samo nas je moj bol dijelio, a nikad joj ga nisam spomenula. Ali, bombona je čekala u ustima mojim da bude ispljunuta na velikom odmoru (kad se izlazi napolje). I ispljunuta je na odmoru između časova, tako da sam ja ipak pobijedila. To je ona moja Osnovna škola “Bratstvo-jedinstvo, što se kasnije prosvijetila (nešto prije početka zadnjeg rata) u “Svetog Savu”.

Sjećam se školske drugarice Tehvide, koja je dobro “učila školu”, tadašnje “Bratstvo.jedinstvo”. Voljela je ići u školu, ali joj je otac, svejedno, morao plaćati novčane kazne zbog toga što je prekinula školovanje u 6-om razredu. Zbog nastavnika iz Srbije (koji je tu radio) Petra. Da pojasnim. Pitao je na času biologije: “Ko vjeruje u Boga?” Djevojčica je sva sretna podigla ruku. Iskreno, djetinjski. Uslijedio je takav šamar. Takav da ju je onesvijestio. “Umrli” smo svi od straha. U mom razredu su sva djeca bila iz muslimanskih porodica. Puno nas je vjerovalo u Boga i krilo da ide u mekteb, jer je mekteb često spominjan u negativnom kontekstu u školi, glede odgoja. Zato smo mi drugi ćutali, bili mudriji od Tehvide. Osjetili opasnost. Bili manje iskreni od te djevojčice, da ne kažem neiskreni. Hele nejse. Ona nikad više nije došla u školu, ali su zato njenom ocu kazne što je ispisao dijete iz Osnovne škole, redovno pristizale. Moj babo se ibretio. I Bog zna da ni Tehvidin babo nikad nije saznao što mu glupača kćerka kao mazga tvrdoglavo odbija da ide u školu, jer ni ja to nikad nisam nikom ispričala do sad. O kojem se tu fenomenu radilo, ni dan danas ne znam. Isto kao ni ono sa učiteljicom Radom i bombonama uz ramazan (inače nas nikad niko nije počastio čime u toj našoj školi), kojom smo se više zaklinjali nego majkom svojom. Bar u segmentu života koji se tiče odgojno-vaspitnog dijela. Znaju roditelji koliko smo im usta začepljali: “Ne, ona učiteljica kaže da je to ovako, jedna druga kazala … , pa nastavnici, pa sekretarica, te direktor rekao …” , što nikad nikom nisam ispričala. Poenta priče nije, ipak, to, nego ono da Tehvida nikad nije završila Osnovnu školu. To je bilo prije 48 godina.

Godine 1991-e me jedan događaj podsjetio na djevojčicu Tehvidu. Slučaj moje kćerke u četvrtom razredu Osnovne škole (nemalo zatim nije više ni išla u školu nikako do izlaska iz Bosne, te zadržavanja U Hrvatskoj dok smo tražili način kako dalje – podugo vremena. Dovoljno dugo tamo i ovamo da mi kćerka preskoči pola četvrtog i cijeli peti razred, da bi se u Švedskoj upisala (poslije testiranja znanja) u šesti, sukladno starosnoj dobi. Dolazi mi kćerka kući iz škole “Danilo Borković” i plače, zato što ih direktor tjera da dižu tri prsta. Ćutala sam. I ne samo to – davala sam taj novac što se kupio u školi za Srbe, izbjeglice iz “Preka” ( preko Save, iz Hrvatske) koji su se tu našli prije nego što ih je ko kud potjerao iz “Preka”. Od srca sam ga davala. Brzo uslijedi saziv na opšti roditeljski sastanak. Ramazan je bio, a sastanak zakazan sat- dva pred iftar. Postila ja.

Direktor škole nas dočeka kraj školske kapije. Kad je došao svako ko je mislio doći, on s nama pa u školsku salu za sjednice i SDS (tadašnji, prijeratni) sastanak otpoče. Hoću reći direktorov monolog u službi apelovanja na nas. To je trajalo, i trajalo dok smo mi svi stajali i “tiskali se”. I tri prsta tako, i obaveza dizanja ih u razredu i hodnicima, dođoše na red. I ja sam tada podigla DVA PRSTA i zamolila za riječ. I dobila sam je. I rekla sam: “Ja sam s kompleksom rasla, moje dijete neće. Dizaće tri prsta ako to želi. Ako ne želi – neće”. (Bogami ne znam otkud taj dječiji otpor. Djeca su moja bila zaštićena od svih priča, osim dječijih. Jeste da me je jednom pitala šta je ustaša, kad je dotrčala u stan sva uzrujana i uplakana i plačući ispričala da je Nebojša, oniliki kao i ona, i manji, zove “ustašo”, te “ti ne trebaš da budeš ovdje”, i svašta joj ružno govori. To je bilo i do dvije-tri godine prije rata. Ja uzela svoje dijete za ruku pa iz “Lamele B; u “Lamelu A”. Pozvonim na vrata Nebojšinoj materi, izvinem se što smetam i tako to kroz stid jedva da sam joj štogod i rekla pravdajući joj ipak sina, plašeći se da će ga možda i pucnuti zbog toga. Ja nisam željela to, nego da mi dijete ne bude tužno, a i da mati malo poprati Nebojšino ponašanje napolju, pa da se to više ne ponavlja. To sa “ustašom” i suzama dječijim, suzama moje kćerkice. Žena mi doduše reče da će ona to srediti kad mali Nebojša, kojeg smo obišle ispred mog ulaza u zgradu, uđe u kuću.

“Ti meni miniraš sjednicu”, dreknu direktor škole, brzinom pantera se pokrenu, lati za džep i jurnu prema meni. Uskomeša se svijet i ja čuh povike: “Gospođo, bježite, on kroz hodnike i u zbornici pištolj nosa, bježite. Ja sam shvatila da on s pištoljem samo što nije ispred mene, ali ukopala se u mjestu, nikud ne mrdam. Taman kad je bio na domak mene, moja radna kolegica Vera Mirjanić hitro iskoči i zakloni me od njega, rekavši: “Nije ti ovo ćaćevina”. Narod krenu na svoju ruku prema stepeništu za sprat gdje su učionice u kojima su razredne starješine trebale imati sastanak svako u svom razredu, sa roditeljima. I ja krenu, iako su me ljudi molioli da bježim kući. Valjda Ramazan i želja da pokušam ne biti strašljivko, pa ja sam tu da djeci svojoj hrabrosti pridodam, kad im usfali, a ne da im plačem kako ni za sebe ništa učiniti ne mogu. Zahvalih se ja mojoj Veri i svima što brigu oko mene pokazaše, i u razred kod razredne učiteljice Esme, na roditeljski sastanak. Pa zbog toga sam i došla. Samo što smo sjeli svi, eto ti njega opet. Kako me samo nanjušio u onolikoj rulji. Mora da je brzinski, od vrata do vrata, pa do mene. Još ja se krila, i glavu navijala u pravcu od njega. Džaba sve, stade on tačno ispred mog nosa i poče sa svojom demagogijom opet. Niko da me u zaštitu uzme, moja Vera otišla za svoje dijete u neku od susjednih učionica, a one iz “preka”, još i one navalile da me kude i mom bezobrazluku da se čude. Okrenuh se da ih pogledam, kad … shvatih da su im frizure od frizerkine haube jedva uspjele da se rashlade, i huja me spopade. Usitni mi se duša, jer krenu misao o kupljenju novca za njihovu djecu. Postidjeh se svojih misli. Još u mubarek mjesecu, te se ja brzo pokaja Gospodaru zbog tih misli (On zna bolje od mene sve stvari, moje nije da sudim njima). Znam da ni njihovo nije da sude meni, ali neka one o tome misle. S tim mislima u mozgu, a u ušima odzvanja paljba što one osipaju i dalje po meni. Tad taj direktor škole, ispred mog nosa što stoji, ublaži ton (baš ono ko da empatija provri u njemu, ko da osjeti i da sam postila i da još uvijek dva sahata iza iftarskog vremena postim, i da ne mogu više ni straha u srcu od pištolja, ni maltretiranja duše od njega i od ovih iz “preka” žena podnositi, te pođe lijepo sa mnom pokušavajući da mi pogled uhvati, ono da me polahko ubijedi, finim – manipulatorskim tonom, u to da sad trebamo kupiti pare za stranku, udarajući se ljepotom ove nove škole, isto kao da je njegova stranka – što je od juče, ovu školu napravila. Tad sam pukla i dreknula: “Ne obraćajte se meni”. Tad je i on napustio razred. I one žene odmah “splahnule”. Esma začas riješila sa roditeljskim sastankom, i mi smo otišli svako svojoj kući. A ja sve dok me iz stana ne izbaciše, nikad mirna više nisam bila od straha. Stan mi tačno nasuprot škole, samo školsko igralište me dijelilo od direktora vajnog. Da je dobar nišandžija otud bi me na balkonu mom, na četvrtom spratu, mogao trefiti metkom. Za curicu sam se najviše plašila. Ona je išla u školu svaki dan. Sreća ne dugo iza ovog događaja. To je bilo u vrijeme kad će se uskoro održati referendum za samostalnost BiH. Moje glasačko mjesto je trebalo biti u toj školi, ali nedadoše nam tu, te smo se nekako u nekim starim učionicama zgrade ŠUP-a snašli i uglavili sa onima što glasaju tamo. Sve je to oko referenduma išlo krišom, da nas ni komšije ne vide da kud odlazimo. A sjećate li se plebiscita? Ja se sjećam. Sjećam se i komšije Ahme, vojnog oficira, kad je ono išao na vojni sastanak da se dogovore za koju stranku će svi glasati, pa dogovorili SDP, pa se Ahmo sa snahom posvađao zato što se uzjogunila i za SDA hoće da glasa. A sjećam se i kad je sav skrhan došao i rekao mom babi: Više glasova za SDS nego Srba, valja sad smanjivati broj glasova. Al’ me oni moji nasadiše, a ja “poderao” svoju i kućnu i socijalnu mrežu vjerujući svojima i u dobru i u zlu najiskrenijim, a uz to, i vojnim prijateljima. Džaba što nosa u džamiju ne promolih nikad, i džaba mi što kraj svoje ograde do puta stojim i pogledom ispraćam svoje komšije što idu na džumu.

Ovo ja pišem zbog Vere što pred pištolj poturi svoje lijepo lice da bi zaštitila mene. I zbog moje Gordane koja je otvoreno govorila da je trudom stekla, i da joj ne treba tuđih kuća i imanja, nego da joj sin jedinac živ i zdrav treba.

Pitate se, možda: “Otkud to pa ona zna da oni (Vera, i Gordana, i oni drugi iz te šačice u kojoj su i one) imaju bol?? Pa znam. Zar je teško znati?! Gordana je vozala auto iz tvornice doveženo (novo, i to ne jedno). I mene vozala, prije nego što sam i sama provozala. Radila žena i u drzavnom poslu zajedno sa mnom, a Bogami i na imanju. Pomagalo se jedni drugima. Kako kome bude frka u poslu. I pilići se tovili, i timski perutali, a opet se dama bilo. I to prava, iz trenda koji je bio njen, i kojeg je pratila. Radila i imala žena. Imala i dijelila. Voljela. I od svoga Milenka odjeću novu mome Dženi donosila. I osjećala kad, šta i kako treba biti pri ruci. I nikog se nije plašila kad je gusto bilo. Biciklom mi plin po mraku dovozila, vodila me svojoj kući, pa čak i u inat nekima u komšiluku svom. U onim kokuznim vremenima. Sprovodila me kući i na rampama se s vojnicima svađala kad bi mi tražili propusnicu da pokažem, a ona “lične” iz ruke svoje nije pružala, ali davala do znanja ko je. Mahala s njom, iskorištavala je. Poslala je ona, kasnije, svog sina daleko – pa ga sad željna.

Ovo ja pišem i zbog Rade Mandić. I svih Mandića za koje mi je moj babo rekao da su ljudi – ljudine. Njemu rekao njegov babo isto to. Rada je radila sa mnom. Bila čovjek i radiša i udala se i priključila ljudima ( duša među dušama se našla) i radišama – porodici Mandića. Bilo ih je. U Brestovčini. Tik uz čaršiju. Njihove suze su bile jednako dugačke kao u mog djeda, oca, majke, brata, sestre, Vere i Gordane. I Gordana je porijeklom iz Brestovčine, tik uz moj Liskovac. Mati joj pokojna s našim bulama Pembom i ostalima kahve ispijala i ćaskala. Drage joj bile, a i ona njima. I suze im bile jednako dugačke. Tako je to. Plače onaj ko osjeća. Bol tuđu, i bol svoju. Volim ja ljude što osjećaju bol.

Gordana je u penziji. Otkad je u penziji prodaje taburetiće (koje njen muž pravi) na ulazu u pijacu, ali … od svog truda i čistog srca živi. Nek’ je i suze dugačke. To je Gordana, žena koja mi nije dozvolila da izgubim vjeru u ljude. To je ona ista Gordana koja prkosi zlu. Ona Gordana što me nakon mnogo godina slučajno vidi “pokrivenu”, stegne me jako i odnese moju putnu torbu u prtljažnik autobusa, a ja idem “mašuć’ šaka” za njom. Ispraća me na put za ŠVedsku, tužnu zbog rastanka s roditeljima što su se jedva “skrasili” nazad na svoje, a sad stari obadvoje. Majka teško bolesna. Zbog nje najviše i dolazila. Gledam Gordanino lice kroz staklo, dok autobus lagahno klizi sa staničnog perona. Maše mi. Bez šminke, u trenerci, ni ostarjela mi nije. Lijepa. Ljepša.

Borojevići su gospoda gradska. Jedni gradska, a drugi prigradska. Kažem gospoda. Ljudi. Jedna Borojevićka baš iz grada, iz korijena iz grada, radila je sa mnom. I otac njen radio u istoj nam firmi. Plaho fin i milostiv čovjek. I žena mu duša od žene. Poznajem je, sjedila ženi u kući. Ali i njima se jedan belaj umetnuo među njih. Oženio im kćerku, što je malo prije spomenuh. O njemu, tom doktoru iz Fočanske gudure, sam vam u ranijem pisanju nešto natuknula. Eh, ako nikad nisam bila tračara, sad jesam. Ali, ovo je govor istine, podignuti glas moje suze dugačke.

A moj komšija jedan (iz našeg ulaza B), ispraćao konvoje što su Muslimane u neizvjesnost odnosili, i plakao govoreći: “Odoše nam svi ljudi”. Policija i vojska ga odgonila i šta ja znam. Valjda i oni nisu voljeli rastanke, pa da ih ne gledaju. Doduše ovaj čovjek je posmatrao izdaljeg, nije se htio ili nije smio da se miješa s nama, ali i pogled začuđeno-tužni i govor mu nužni, svi konvojci su registrovali. Žena mu frizerka. Naočita, prefinjena žena, a na sina im i manir mu, divna meni uspomena. Da uljudnost njega prati, naučila njega mati. I u njih suza dugačka.

A moj komšija sa šestog sprata stigao sa tablicom ODŽAK i derao se toliko da se i do susjedne Hrvatske čulo. Možda sam ja tad tamo već bila, ali ovaj vam je citat 100% tačan: “Stara, dođi da vidiš kakvu sam ti ogrlicu donio, ovakvu ni jedna druga pronosati neće”. Ovdje ja citirah onog što nema dugačku suzu. Ovaj ne plače. Ovaj rasplakuje. Ucvjeljuje. Ubija duše.

Dolepršali su neki novi ljudi. Slušala sam i vidjela ženu sa kusavim ušima. Zbog naušnica. I zbog žurbe. Ko će se peglati s vađenjem. Ili čekati da vlasnik izvadi. Iz ušiju svojih. Naušnice zlatne. Pitate se sigurno zašto ja sve ovo pišem. Evo zašto: Srbi koji nemaju veze sa zločinima, nisu zločinci. Ovo što ću sad reći namijenjeno je zočincima da čuju: “Vi se iza dobrih ne možete sakriti, niti podijeliti svoju krivicu s njima. Kao što je niste mogli podijeliti ni s Bošnjacima. Preuzimanja grijeha na sebe nema, a pogotovo nema projiciranja njihovog na druge. Kapak. Dobar je dobar, i uvijek takav. Zato se dobra Srpkinja ne boji sjesti u kafić sa “pobuljenom” muslimankom u po Gradiške i gledati ravno u oči četniku koji se nakokotio i samo što još nije skočio i na nju, i na onu drugu, da im glavu o glavu jednim udarcem smrska – mislim dvije glave: I srpsku, i “balijsku”
Ali neka se i on pripazi zajedničke suze dugačke. U tišini hladne noći … krenula je suza. I muslimanska. I pravoslavna. I katolička. Krenula je suza BiH.

SRBIH SIHR

Uvod: Davno je to počelo. Od ključa. Od priče (koju sam nebrojeno puta čula sopstvenim ušima) da je ključ štetan po prosperitet BiH, jer muslimani nisu dorasli da “uskoče brojčano u “BiH pamet”. A dalje se nije moglo bez ključa, jer čak ni potčinjeni, i u tome poslušni musliman nije imao više snage da podnosi kompleks niže vrijednosti. On nije smio biti to što jeste (da ga se ne bi proglasilo antidržavnim elementom (kao mog profesora matematike Dževdeta Kozarčanina, koji je u mojoj gimnaziji “Enver Šiljak” bio omiljen među nama učenicima i poznat po tome kako se može, nesebično i bez dobijanja bilo kakve nadoknade, u svoje slobodno vrijeme pomagati učenicima. Nije nas dijelio, nego nas je sviju volio. Svako od mojih školskih drugova koji je iskren, reći će o njemu ljepše nego što ja sad govorim. Reći će i o nastavi, i o pripremanju učenika za popravne ispite i kod drugih profesora. Voljeli ga svi učenici: i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci. Ali vlast ga nije voljela, jer se zalagao za slobodu vjere, koja kao takva nikome ne šteti. Ležao i u zatvoru, pa se na posao opet vratio, pa im opet palo na pamet da ga muče, pa nisu znali kojim povodom, te ga na kraju kao posljednju hulju otjeraše u nekakvu prijevremenu penziju. Ali, duh mu nisu ubili – ostao je svoj. Umro u izbjeglištvu u Danskoj, ne dugo nakon progonstva. Grijeh mu je bio što je vjerovao u moguću jednakost svih naroda u BiH, pa čak i onih koji su vjernici. Neki drugi ljudi su, u isto vrijeme (dok je on bio proganjan zbog borbe za jednakost svih građana BiH), odriješenog jezika i sa zagarantovanim pravom da budu to što jesu, sigurnim korakom krčili sebi put. Prostor u kojem je jedan narod imao prevlast nad ostalim narodima SFRJ-a, je načeo tu državu. Prostor i vrijeme koji će biti svjedoci protiv nas: onih što su potčinjavali i onih što su sebi dozvolili da ih se potčinjava. To je bilo nepravedno, i zato je to moralo “otići”. Davno je to počelo i zaogrnulo se plaštom ključa, pokušavajući zaustaviti proces djelovanja progresivnih snaga. Davno je to počelo. Od onog po ključu, što je načelo Jugoslaviju. Taj proces: po ključu, se nekom nije sviđao, jer ima ljudi koji misle da je u životu važan interes jednih u relaciji među ljudima, dok su drugi narod koje je Bog stvorio da budu ili robovi, ili nazadni; u krajnjoj liniji – ti drugi ne smiju imati svoje mišljenje, nego su tu da budu podrška prvima u njihovom i mišljenju, i djelovanju, ali ne i u uživanju u dobrim rezultatima djelovanja: oni su tu da im se pripiše odgovornost za loše rezultate djelovanja. Ako ne biva tako red je da ih se pobije, protjera ili proglasi teroristima da bi se onemogućila mogućnost njihova reagovanja na nepravdu i ugušilo njihovo pravo na idejnu misao i slobode po svim pitanjima. Ekonomsko i vjersko su presudna pitanja, jer su od esencijalne važnosti.

Ja sam iz Bosanske Gradiške, pa znam. Znam da nisam mogla biti pismena. Pokušala sam, nije da nisam. Jednom sam čak čitala svoje pjesme na “Radio Gradišci”, već tad su bili izbacili prefiks iz imena grada. Bila gost na radiju. E, pa da podijelim svoje iskustvo sa vama: zbog tog gostovanja sam prestala pisati uopšte.

Fino me primio čovjek na radiju, ja svoje izrecitovala, te moj stvaralački rad bi nagrađen pjesmom na radiju. To je bila kruna mog gostovanja, završni čin radio-emisije: “Odakle si sejo, djevojano mlada, iz Srbije brale, iz Kruševca grada … ” A davno je to bilo. Godina i godina prije rata. Statistike radi, reći ću da su muslimani bili nadmoćno većinsko stanovništvo u čaršiji. Sa novoizgrađenim stanovima dobili smo nove Gradišćance (nove čaršijske ljude, što bi u principu trebalo da je pohvalno) koji su bili dijasporci isto kao i ja sad. Od petka popodne do nedjelje naveče, ti Gradišćanci su bili kod kuće, ne u dijaspori (što je, takođe, u principu pohvalno i rekreativno. Pričam o rekreaciji, ne o degradiranju kreativnosti, mada se ispostavilo da to kreativnost nije donijelo). Ali, ne bih o tome. Rekoh, shvatila sam da nisam iz Srbije (iz Kruševca), samim tim i da sam zalutala na taj “radio”, isto kao što mi je sin zalutao (godina kasnije, uoči raspada Jugoslavije, a i to mojom krivicom), dakle, nešto malo prije rata, osvojivši nagradu za najbolji hvalospjev JNA (kao učenik Osnovne škole – čak su i drugi učenici čitali neke od njegovih radova, da bude više pojedinačnih nastupa). Isti predsjednik opštine, Ivaštanin, što mi je sinu dodijelio nagradu (i mene pokušao šarmirati u svom kabinetu) je zajedno sa mojim komšijama iz zgrade (lamela B), dr Potkonjakom i dr Dunjićem (koji je živio grofovski od privatnih posjeta bošnjačkim nanama koje su se zaklinjale s njim) je moju porodicu istjerao puškom (čitaj: bio nalogodavac po idejnom planu)). Na koncu se protjeralo iz Bosanske Gradiške svakog Muslimana koji je imao mogućnost da nekako dođe do para i poplaća masu dadžbina oko odlaska. Onaj procenat muslimana koji je ostao (čitaj: preostao), indoktrinirao se na neki način (moj rođak je dobio ime Miroslav, bio u srpskoj vojsci) samim tim što su ti ljudi ostali u mjestu zbivanja radnje. Indoktrinacija kao odbrambeni mehanizam. Za preživljavanje. Da ne bi nastradali. Pričam o ljudima koji su navikli na strah. I o vremenu neposredno pred rat i samom početku rata u BiH. Slikovitosti radi, pročitaj ovo što ću sad napisati: radni kolega mog muža (mog Ismeta rahmetli – koji je već dobio otkaz sa posla) dođe sa vojnicima i nahrupi mi u stan u kojem sam sama sa djetetom. Ljudi koje poznaješ i smatrao si ljudima dođu da demonstriraju silu i moć, iživljavaju se drekom: “U roku od 15 minuta da ste napustili stan!”, dok curica od 10 godina zuri u tu cijev uperenu u njenu mamu. Nisam ja bila govno ni tad, kao što nisam ni sad, rekla sam mu: “Skloni tu svoju pušku ( mada nije samo njegova, svi smo se mi odricali pozamašno velike sume novca plaćajući iznos doprinosa za tu našu JNA), ne bojim se ja tvoje puške, čitav život sam živjela kao čovjek i kao čovjek ću izaći iz svog stana”.

I izašla sam. Ali ne uz njegovu, i pratnju vojske. Isposlovala sam rok od deset sati, zato što sam zbunila i šokirala agresora (stanova) neočekivanom hrabrošću. O pretresima koje je moja familija imala nemam snage pisati. Opet slikovitosti radi, reći ću samo: dva u dva dana. U Bosanskoj Gradišci je rat počeo onog dana kad se “dogodio narod” u Vukovaru.

Šta je bilo sa muslimanima u Bosanskoj Gradišci što su poklani na pijaci, i u svojim kućama (na Vidovdan), dosta je što Bog zna i za to i za one paravojne jedinice što su tukle do smrti. Da nije bilo Božije Volje i klanja jagnjadi, u tajnosti (da bi se pretučene ljude umotalo u tople jagnjeće kožice) i pod prijetnjom smrti idenja i traženja svojih, pod udarcima odvedenih članova porodice, ili komšija – onesviješćeni polumrtvi, izgaženi čizmama i izubijani ljudi, ne bi bili među živima. Nekima se nije moglo ni pomoći. Izdahnuli su. Zna to pogan što je poganluk činila. I ona pogan što je detaljisala, pa intelektualce iz prigradskih sela, sela Liskovca i drugih okolnih sela, odvela i pobila u kukuruzima na državnom poljoprivrednom dobru. Makar da su nam rekli gdje su nam rođaci i da su mrtvi, pa da grč u mozgu i srcu malo popusti. A i da se ne izlažemo još većoj opasnosti tražeći ih. Kasnije su oni negdje bačeni. Pa odatle, opet negdje drugdje, bačeni. Sava mnoge tajne zna. Plutalo je njome, a i izbacivala je po koje tijelo i na obalu. S ispaljivanjem prvog hica u Borovom selu, hoću reći od Vukovarske tragedije, mi muslimani smo krivi. Niko mi nije objasnio u čemu je krivica moja, ali muke nas muslimana Bosanske Krajine su počele 25.08.1991. Ja sam rekonstruisala događaje iz moje uže okoline vezane za radno mjesto moje (u “Potkozarju”) i moga muža (u “Plantažama”) i odgovorno tvrdim da sam ja par godina pred rat samo spavala: Ili to, ili nisam htjela da vidim što je trebalo da vidim. Mada sam se plaho čudila što se tih godina toliko puno čitao i preporučivao, kod mene na poslu, Draškovićev “Nož”. Da se sve vraća i plaća skontala sam, ne tako davno, i kad se Kosovo odvojilo od Srbije. Nije bila tajna ni za koga da se policija iz moje Bosanske Gradiške godinama prije rata slala na Kosovo da bije Albance. Ima i izreka iz tog vremena: “Gdje ti je muž (milicioner)? Na službenom putovanju. Otišao da bije Albance”. A kako bi Albanci i bili zadovoljni kad su im predodređena bila radna mjesta: slastičara i pekara, pa hajd’ trbuhom za kruhom. Koliko je to Albanaca bilo zaposleno u društvenom sektoru bivše SFRJ?! A znamo da se u ta vremena jedino društveni sektor (državni posao) smatrao ozbiljnim (čitaj: prezentativnim) poslom. Ostalo su bili sluganski poslovi. Ja se ovdje ne bavim zlatarama, jer zlatare su otvarali ljudi koji su se s početnim kapitalom rodili. Nemojte mi samo reći da su Albanci bili glup narod, pa s toga i neškolovan, te da im zato nema nego biti pekar ili slastičar. Zvuči paradoksalno, ali to je u svijetu uvriježeno mišljenje o svim narodima koji su na neki način porobljeni. Ja sad pitam šta je to što nas čini glupim?!

Ali ja pričam o zlotvorima u BiH. Za istinu o njihovom djelovanju suvišno je potkrjepljivanje papirnim dokumentima, u smislu citiranja dijelova iz neke knjige u službi argumenta.
Nju su potkrijepila mrtva (nažalost) i živa tijela (ljudi što su tijelom i dušom ranjeni, a ipak preživjeli, i što s već ispruženom rukom (pomirenja) godinama čekaju prave riječi koje bi vodile pomirenju, a bivaju uvijek i iznova izloženi poniženju). Oni što zlo prouzrokuju su pogan. I Gamad! Prokleo ih Allah! Oni koji su prokleteni, znaju da su prokleteni, jer da ne znaju – ostavili bi se prokletstva. A ja nikad nikog nisam mrzila, niti ću mrziti. Ali istina se mora progovoriti zbog pravde. Prvenstveno radi toga što pravda suzbija pogrešan put novih pokoljenja, da ne bi zločionac nasljeđivao zločinca (zbog laži o stanju stvari vezano za rat). Ljepše je da ti nasljednici budu ljudi. Ja kad spomenem riječ čovjek, nekako neposredno poslije toga često se sjetim Bogića Bogičevića koji je sigurno pred Bogom (koji je Pravedan i jednakim aršinom mjeri svim ljudima) jedan od najboljih Srba i nosioca srpstva. Čovjek koji je imao i ima uvijek isti stav dostojan čovjeka, i zato toliko propatio i on i njegova porodica. Zbog njegove pravednosti. Riječi pravednika su dova (molba Bogu) za spas svih ljudi. I ja tako dovim. Dabogda mi svi tako dovili. Dabogda mi shvatili da štiteći pravo drugog, štitimo i svoje pravo. Da čineći dobro drugom, činimo više dobra sebi. Dabogda mi shvatili ko smo mi – ljudi na ovoj Planeti Zemlji. Dabogda mi shvatili da je Mudrost Božija i u tome što ona – ta Planeta Zemlja, još uvijek nije: izvratila sebe, pa izbacila sadržaj iz sebe, kao i u tome što još nije zbacila sa sebe sve; a nije se ni uplašila, pa zabunila, pa zastala u kretanju svom. Dabogda nepravednici shvatili da su se u nemoguć projekat upustili: objavili su rat Bogu. A ko ratuje protiv Boga, vidjeće se uskoro (vrijeme je relativan pojam) šta će s njim biti. Onaj ko prvi ispali hitac, snosi odgovornost za rat. Onaj koji prvi posije mržnju, snosi odgovornost za tragedije koje neminovno slijede, onaj koji zaustavi zlo je spasitelj čovječanstva, jer zlo pretendira da se “u njega gleda”. A to je da zagospodari Zemljom. Razumom obdareni ljudi znaju da se to neće dogoditi, jer ljudi nisu stvarali svijet, nego su ga otkrivali. Tako ga ne mogu ni uništiti, time što će trovati ideologijama koje su u službi zla. Ima Onaj koji je ravnotežu na nebu i na zemlji uspostavio, On je i održava i istinom laž suzbija. Nije “džaba” ona narodna izreka: “Ko laže, taj krade. Ko krade, taj ubija”. Lagati se ne smije. Prikrivanje istine je gore od laganja. Svako to sebi slikovito može dočarati, ali, i u pojavnom svijetu dokazati. Ovo je bio samo uvod u priču o bivšoj Socijalističkoj Republici BiH i napravljenom joj sihru oko ključa njenog. A dva su joj sihra podbačena. Onaj prvi, davni, što datira od ustrojstva (aršina) pravde na našim prostorima, od Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu (pisala sam vam ranije o tome) je skinut sa nas ovim posljednjim ratom. Ko ga je na nas Bošnjake stavio, nesvjesno ga je pravljenjem novog sihra nama, sa nas vrlo poletno skinuo. Ovaj novi sihr, na nama što je, možemo sami skinuti, jer nas ovaj put nisu sproveli kroz mrak (nisu ugasili svjetlo), nego su nas čak i uputili u samu vrstu sihra.

Razrada: Dodik je iskren. On je meni bolji od Ivanića. I Kusturica je bolji od Ivanića. Ivanić je opasan. A ova dvojica su nemilosrdna i sirova. Ivanić i Aleksandar Vučić su meni isti. Ne vjerujem im ništa, jer su prgavi. Oprostite što ja stranog državnika lijepim ovdje, ali on meni godinama rane zadaje, isto kao oni prije njega što su obnašali tu funkciju u susjednoj nam zemlji. Prekrile su moje bošnjačko tijelo te rane od njih nanesene.

Ne vjerujem ja ni onom Ivanu Pernaru. Ima on osjećaj za pravdu (koliko izgrađen ne znam), i pametan je, i dovoljno lud da se uspjeti nametnuti zna, i brbljati on zna, ali ja njemu ne vjerujem. Zašto?! Zato što on ne zna tumačiti snove, a to je vrlo, vrlo opasno. Oprostite što i u drugu susjednu državu guram nos, ali šta ću kad su se nosevi tih država proširili u mojoj državi, pa ja nemam kud s cijelim mojim nosem, te mi nozdrve nemaju gdje da se naštimaju osim na graničnim prelazima sa susjednim državama. Izvinjavam se što posjedujem čulo mirisa.

Kako god, Dodikova mržnja zove na pokret. I to je dobro. Ne može se do vječnosti tapkati u mjestu. Jednom se insan mora i pokrenuti. Il’ nek’ taj insan crkne od jada. Svejedno nebi bila šteta ako takav ponižen crkne. Pošto sam ja stara i puna rana koje mi je srbovanje nanijelo, moram se vratiti ponovo na onaj ranije pomenuti ključ i ulogu tog “po ključu” u vlasti BiH. Ostale mi i od te priče rane, za koje sam mislila da su zarasle, al’ sad drugi dimnjak obezbjeđuje razgorijevanje vatre, iskrice njene su već povrijedile te moje stare rane. Ljudi, mi Bošnjaci uvijek bivamo optuženi za ono što drugi rade, da bi nam se nametnula ideja da ne smijemo imati svoj identitet. Jesam li ja luda, ili nas je neko uvijek gušio?! Pa dokle, ljudi?! Ovako ne može više. To manipulisanje s nama je iscrpilo ideju na kojoj se zasniva. Više ne može i neće biti moguće. Previše je jednostavno. Previše je jednostavno biti kriv samo zato što si musliman. Neki misle da mogu one koji praktikuju vjeru islam nazivati teroristima, pa tako i samu vjeru proglasiti terorističkom. Prostim jezikom rečeno, željeli bi da islama i muslimana nestane. Ta ideja predugo živi i toliko je ostarila da se sva potrošila, a svejedno je i dosad svojim zaživljavanjem na određenim prostorima postizala samo kontra efekat. Tu se krije velika pouka. Zar neki misle da će tako vjeru iz srca ljudskih istisnuti?! K'o biva natjeraće nas da je se odreknemo. K'o biva, da nebi anam’ neko pomislio da sam terorista zato što klanjam i idem u džamiju, moram ćutati i sve podnositi, pa čak ni braniti se ne smijem ako mi se terorizam pripiše. A oni koji su teroristi, nemaju nikakvu potporu u vjeri za svoje djelovanje. I ne samo to: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je poubijao čitavo čovječanstvo,” odgovor je onima koji bi da ubijaju. I onima koji bi da islam terorističkom vjerom proglase. U islamu nema ekstremizma, islam je jasan u svojoj poruci srednjeg puta. Zato je više dosta sranja. Terorista je bilo među “pripadnicima” svih religija i politika (kako idejnih, tako i vjersko- manipulatorskih, a najčešće u cilju zadovoljavanja interesa (posebno ekonomskih) koji sa vjerom imaju najmanje zajedničkog (upravo zato što ne počivaju na vjerskim osnovama). I da li je svaki čin proglašen terorističkim zaista i bio takve prirode?! Je li dokazano da možda neki od njih ne bi mogao da se klasifikuje kao čin odbrane, u smislu borbe za preživljavanje (opaska je uopštena, nisam mislila samo na islamske teroriste. Za mene su svi teroristi definisani istom temeljnom definicijom)?!

Dosta je više sranja. Niko nikom ne treba da zabranjuje da vjeruje u što hoće. Ne može se, ljudi, ničiji identitet ni mijenjati, ni uništiti djelovanjem izvana, osim što svako od nas može sam svoj identitet mijenjati ili uništiti djelovanjem iznutra. Spoljni uticaji samo mogu doprinijeti učvršćivanju tog našeg unutrašnjeg djelovanja na sebi.

Ne može se ničiji identitet poništiti. On je u insanu, sve dok on diše, pa makar on bio i onaj što je uništen djelovanjem nas samih na nas same. Kad insan prestane disati – taj identitet je ono što će čovjek naći na onom svijetu. Ako je bio “identitet dobra” zna mu se: Raj, edenski vrtovi, džennet, džennetske bašte, zovi kako hoćeš – užitci su tamo. A onaj drugi identitet – neka obrađuje onaj ko se njime bavi.

A pravda je konačni ishod. Razmišljajući o njoj, pa koja bi nam sad “startna” mogla biti za izlazak iz haosa i za početak na putu pravde? Vidite, mi muslimani nismo željeli raspad Jugoslavije. Prosto zato što bolje nismo slutili. Ostati nismo mogli, jer ono što nam se na kraju nudilo nije nam moglo osigurati ni minimum ljudskog dostojanstva.

Da je bio Stipe Mesić, Senad Hadžifejzović i Čedomir Čedo Jovanović “garnitura” koja nam nudi zajedničku “PRIMJER EVROPSKU DRŽAVICU” mi bi u nju “uletili”; hoću reći takva Srbija, BiH i Hrvatska bi mogle činiti Federativnu (ili konfederativnu) Jugoslaviju. Ali te Federativne Jugoslavije ne bi opet bilo, jer Srbi i Hrvati neće ni Mesića, ni Jovanovića, a kamo li Hadžifejzovića.

Ne treba se plaho sekirati. Biće onako kako Bog odredi. Naše je raditi. I zabraniti našim političarima da rade.

Zaključak: I ne mogu ja sad reći da naša trojka nije karizmatična trojka. I kao jedinica, i kao dvojka, i kao trojka je ta naša vlast karizmatična. I ne mogu ja ustvrditi da mi nećete skočiti na glavu zbog toga što ne napadam Izetbegovića. Bog mi je svjedok da je on jedini u “trojci” što gori za svaki pedalj ove zemlje, kao i svaki drugi Bošnjak, prosto zato što ni on, kao ni mi, nema rezervne domovine, iza plota svoje avlije, pa da belaj ne bude ako mu krava pređe iz svog u susjedni pašnjak. Nema ljepše domovine od domovine tvoje i tvojih pradjedova, ni ljepšeg busena od busena rodne grude. To će svi Bosanci i Hercegovci prije ili kasnije shvatiti: i Srbi, i Hrvati. Bošnjaci to već znaju, jer nisu imali nikog da im pozornost prilikom uviđanja te spoznaje odvlači.
Jest'da je teško priznati sebi da si u mnogim ljudima volio ono što nisu posjedovali: LJUDSTVO. Sidrane, trebamo se postidjeti svoje djece, i ja, i ti. Mi smo sijali ljubav, nesebično, a dobili smo (zauzvrat), znaš već šta. Ali, to nas neće spriječiti da je i dalje sijemo, zato što joj slast znamo. Šta koga briga što mi slast osjećamo?! Biće briga kad i sami tu slast osjete (neće moci svi ) i dobiju spoznaju o tome da ima ljudi koji su toliko nesebični da su postiđeni sami pred sobom ako taj doživljaj (slasti) ne mogu prenijeti na drugog. Oni vole druge više nego sebe. Njima je logično da to tako bude, jer znaju da je tih drugih nebrojeno puta više – u odnosu na njega jednog.

Bosančica pismo i “Tarik”

Moj babo je čitao “Tarik” (na bosančici, starobosanskom pismu), a ja “Stazu rječitosti” (jer bosančicu ne znam čitati). Ali, moj sin bosančicu čita. Naučio ga moj rahmetli babo, dok je bio živ.

Moj babo se uvijek zavraćao na čitanje jednog “Tarika” (dobro ulijepljenih korica – sa dobrim selotejp-trakama). On je njemu blaga vrijedan bio. Taj “Tarik” je bio ukoričeni svezak nekakvih isječaka iz novina, nekakva zbirka objavljenih novinskih članaka, ili šta već. Oko toga plaho ne znam, ali znam da je babo mi rahmetli taj “Tarik” naslijedio od svog babe, a ovaj, opet, od svog babe. Tako trojica baba, preko jednog “Tarika”, naučiše mog sina da čita bosančicu. A kurseva bosančice pisma nema, te vrijednost ovog “Tarika” ko ga zna čitati stvarno postade ogromna. To ja onako, suma sumarum, logički zaključih, te o tom zaključku obavijestih svoju djecu. Obadvoje mi se uglas nasmijaše i u horu izdeklamovaše: “Draga majko, ti kasno pališ. Zar ti je trebalo 60 godina da dođeš do tog zaključka?!”

Ja se nimalo ne uvrijedih zbog njihove opaske. Dapače, srce mi se odjednom smiri. Ugledah spoznaju o tome da su oni došli do ove spoznaje prije mene. U ovim mojim godinama svaka nova spoznaja olakšava teret života. Svaka nova spoznaja mi krči put spoznaji da koračam prema smrti, i smiruje me. Smiruje me, jer mi daje spoznaju o tome da sam nešto i odradila kao majka – pružila svojoj djeci uslove za slobodu misli. Bez slobode misli nema spoznaje. A ja vidim da su moja djeca hitrija od mene na putu do spoznaje. Elhamdulillahi. Kako mene može smiriti spoznaja o tome da koračam prema smrti, pitate se možda!? Odgovor je jednostavan: djeca su dovoljno odrasla da mogu pojmiti spoznaju, a ja sam dovoljno stara da mogu otići, ako je vrijeme da odem (preselim na ahiret). Odsustvo straha za djecu (poslije mog odlaska) smiruje i daje nadu da će i njihova djeca imati uslove za slobodu misli.
Pa smiruje me ta spoznaja da koračam prema smrti, kao i spoznaja da starim. Da vrijeme stoji, možda se starilo ne bi. Pa, postoji li neko ko bi volio da vrijeme stoji?! Ne postoji. Odmah ću reći da laže onaj ko kaže da postoji. I obrazložiću svoju tvrdnju: pokret je u vremenu, a vrijeme nije u pokretu, nego samo postoji vrijeme pokreta ( vrijeme dešavanja). Obadvoje kruže u prostoru. A i prostor kruži, jer je njegovo kretanje uslovljeno kretanjem zemlje (kruženjem oko svoje osi). Pošto prostor ne može zaustaviti kruženje zemlje oko njene osi, pošto vrijeme nije statično, nego ono dolazi, prolazi, ističe (izdiše), onda je logično zaključiti da, kad bi vrijeme stalo, tog trenutka u kojem bi mi željeli ostati ne bi ni bilo. Ni nas ne bi bilo. Pa tako ni naših želja. A sadašnje stanje željenja da vrijeme stane je stanje fiktivne (nestvarne) želje. Fiktivno i stvarno nisu jedna istina. A istina je jedna istina. Stvarnost je jasna istina. Fikcija je samo blijedi nagovještaj istine ili zabluda laži. Ona ne može biti više od slutnje. A slutnja nije želja. I ova konstatacija dokazuje da ne postoji niko ko bi volio da vrijeme stane. Hvala Allahu što je tako mudro uredio svijet. Zato je moj babo čitao “Tarik”. Da se čemu pouči. “Tarik” je ostao iza njega u nasljeđe, nebi li se još kogod čemu poučio, čitajući ga. Ali, malo je onih Bosanaca i Hercegovaca koji pouku primaju.

Identitet

Ubrusila ja da odem u naš “Diskont”” (ne tako davno otvoren) u našoj Bosanskoj Gradišci. Kažem ubrusila, jer mi muslimani u tom vremenu “šuškanja o ratu” nismo smjeli da se krećemo. Kontam, moram ja, Ismet nikako ne smije. Uhvatiće ga pa, ili mobilisati (poziv da se javi u Vojni odsjek nisam htjela primiti, a on Ismet, muž mi rahmetli se krio, nije htio ići pucati na rođenu braću što su u centralnoj Bosni; i muž mi otud. Kasnije smo se krili obadvoje), ili prebiti, a djeci otac treba. Doduše, trebam i ja djeci, ali žensko sam, provući ću se nekako, inšaallah, razmišljala sam prije kretanja u tu avanturu da kupim malo: brašna, ulja, soli, šećera i kahve. Moj Ismet rahmetli je tad već bio izbačen s posla, otprilike mjesec dana (tad smo već i iz stana bili izbačeni; noću se krili s nekim komšijama po podrumima bezbjednijih kuća i do zore u parovima igrali table uz fitilj: na smjenu se stražarilo da nas štogod ne iznenadi, dok su djeca povaljana po podrumu k'o klade spavala. Danju su stražarila i djeca, da im ne bude dosadno. Da se sa strahom zabave. Ko djeca, treba im zabava.

Sjećam se jednom da su nam došli (mislim da su se zvali “Crni labudovi”, to su oni što su prebijali i gazili čizmama ljude, zabave radi) na vrata vikendice u koju smo naša tijela i prestravljena srca “pretulili” po izbačaju iz stana. Ubrzo su nas i odatle izbacili, te mi svoja tijela i prestravljena srca i odatle preturismo. Preko “grane”. Moj muž je bio u kući, a ja na kućnom pragu da vidim ko ide, te ga nisam stigla upozoriti na posjetioce – iznenadili me. Narediše da ga zovnem da izađe. Nisu ni pitali je li unutra. Nismo imali ni čestita noža u kući (rekla sam im to, kad su tražili oružje). A i da smo imali, šta bi mogli uraditi s tim jednim čestitim nožem!? Protiv toliko crnogoraca i srbijanaca što iz našeg grada na Savi brane naš grad (s cijevima postavljenim kod tvornice “Prehrana”) od granata iz Hrvatske što pogađaju samo objekte i kuće što su im vlasnici muslimani (tako ode frizerski salon “Almasa” u tiptike, pa Almasa i ne znam ko još sve od “almasa i njihovih muških srodnika”, njihovih i inih, pogidoše od granata, rahmet im duši), između ostalog.

JNA nije raspodijelila oružje prema onom kako smo ga svi građani SFRJ-a plaćali, tako da sam ja skontala da je ta JNA bila SNA, koju smo svi financirali pri kupovini oružja, da bi nas imala čime ubijati. Hele nejse. Izađe ti moj Ismet u šorcu (ljeto bilo, koje godine – ne znam, ali znam da smo “najureni” iz BiH 1992. Kažem u šorcu, htio obući hlače iz kurtoazije, a i da malo noge zaštiti kad ga budu tuhali, ali vremena ne bi za oblačenje). Izađe on:”Dobar dan”; i sjede u stolicu najbližu vratima (bio sto i stolice kod samog ulaza u kuću). Gledaju oni u čudu, ja u još većem: “Gdje će, bolan, sjesti, pa razgovarati treba u stavu “mirno!” Počeše oni ispitivati, a on samo; “Ne znam. Stvarno ne znam. Ne znam ni da sad živi ovdje. Ne pamtim kad sam ga zadnji put vidio”, sve on tako. A oni s vremena na vrijeme ubacuju: “Ma šta ne znaš, majku ti tursku, ma šta ne znaš, … ti materina, … ti majku, dijete, ž… Znaćeš ti, znati”. I odjednom k'o vihor “izletiše” iz naše avlije i nahrupiše na komšijina vrata. Ori se, i trešti.

“Pa čovječe, je si li ti pri sebi? Ti koraknu iz kuće, i sjede k'o po naredbi. Gdje ćeš sjesti?”, čudila se ja mom mužu. “Šuti ženo, od straha mi se noge odsjekle, pa sam se samo bacio u stolicu. Da su mi rekli da ustanem, nema šanse, nego ti moli Boga da Alija nije kod kuće, jer ako ga strpaju u onaj crveni kombi, gotov je. Il’ će ga tamo negdje ubiti, il’ će ga izgaziti i musaku od njega napraviti da mu ni janjeće kožice pomoći neće. Bježimo mi od kuće tetki u Žeravicu, pa ćemo se po voćnjaku kriti (plantaža voća), ili u majdanu (tetak i tetka vadili šodor godinama iz svog majdana i prodavali na veliko, pa ostala ogromna “pećina bez krova”, ali je bilo udubljenja za ugurati se u njih). Sutra, ili u roku od najmanje tri dana, eto njih po mene. Oni prvo dođu pitati za komšijinu kuću, a znaju gdje je (obavještajci rade svoj posao), – tako da bude da mu je komšija smjestio belaj. Bježimo sad u kuću, da ne gledamo kako Aliju pajsaju dok ga sprovode do kombijaa i da se ne predomisle, pa i mene zgrabe. Nisam ja mogao znati da nisu došli po mene, jer ne znam jesu li koga od komšija pitali za mene. Ko kad niko ne smije nosa promoliti napolje da izvidi šta se dešava,”
reče moj Ismet, pa me ugura u kuću, “čas prije”.

Kažem, gladno se, ubrusila izaći iz kuće. Pa do “Diskonta”. Dakle, izađem iz kuće kontajući: “Neće me, valjda, legitimisati baš danas, misliće da sam Srpkinja, jer koja bi sad budala od muslimanke po “Diskontu” šetala. Požurila ja, pokušavajući da budem nevidljiva; učim iz “Jasina” (kur'anska sura) ono što napamet znam. Naletih na patrolu: “Jesi li vidjela šta sumnjivo”, upita me jedan iz patrole. “Nisam”, ja njemu drhtavim glasom. Pa štas’ vid'la? Ja njemu na to: “Vojsku”. “Kakvu vojsku?” “Pa našu vojsku, brate” (a stvarno sam srela vojsku, i zamolila je, klanjajuići joj se do zemlje, da me ne šalje kući po ličnu kartu – koju sam “zaboravila” u tašnicu tutnuti. Pitali me da li sam srela takvog i takvog momka. Kasnije je nekako do mene stigla priča da je taj dan bila racija u kućama oko vodotornja. I u gradu. I u okolini grada. Jedan im njihov pobjegao, odozgo sa vodotornja, dole u muslimanske šume, u tzv. Kovanluke. Vodotoranj je bio osmatračnica. Ne znam kako im je vojnik uspio umaći, a da ne osmotre na njega. Šta je s momkom vojnikom bilo, i jel’ i njega metak “snašao”, dalje ne znam. Ne bih ni ovoliko znala da ne imadoh bližnjih svojih nastanjenih u blizini vodotornja), rekoh već sabranijim glasom.

Nakupila malo stvari, pa na kasu. “Samo da umaknemo odavde”, nelagoda moja i strah će ti meni.

Na kasi puno svijeta. Uvukla ja glavu u ramena i drhtim kao prut, čekajući u redu. Ne dao Bog nikom. Kontam, neće valjda niko od poznatih biti, neće znati da nisam Srpkinja, “Diskont je malo izvan, izvan žiže interesovanja. Jest’ vraga. Iz moje nelagode i straha me prenu glasan ženski, samosvjesni glas: “Ajša, što Čišija ne dođe u firmu da mu damo brašna (odnosi se na mog muža koji je u toj firmi “dobio nogu” prije mjesec dana). Sve se glave prema meni okrenuše. Zapalih se ja brate, ovaj put od stida zbog poniženja (u ovakvim situacijama moj strah se premeće u kuraž) što ona tako MENI ( za koju zna da je od nama – jer zarađuje sama).

Oglasih se i ja glasno: “Hvala, ne treba”, a u sebi dodah: ma gdje će doć’, neće preprhnuti do tamo, a i ko sve ima u krugu firme (znam, još od ranije, još koji mjesec prije muževljeva otkaza – što sve stvari prokaza, što stražu drži, i u njemu – što “strategiju vojnu prži”) – da bi smio i ući u taj “svoj bivši poslodavac” – taman i da preprhne od kuće do njega (“Plantaža” svojih: što im uprava u po” centra grada – gdje se izvodi “vojna parada”).
Hajd'ona, al’ gore mi što svi drugi zure u mene: (slijedi nastavak onog što sam rekla iza “Hvala, ne treba”) “Mi smo čitav život čuvali za ne daj Bože, a to ne daj Bože je došlo. Ne treba nama ništa”. Niko mi, doduše, ne naudi. Ali sam saznala, kasnije, preko jedne Srpkinje (odlične osobe, vjernice) koja nije imala veliko s u imenu, da se pričalo u tim “Plantažama”, da je žena o meni kazala: “Uh, jest’ zaje..na ona Čišijina žena”:

Vi sad sigurno mislite da sam stvarno nafurana i da odbijam da mi se pomogne. Al’ nije to. Poznavala sam ja ljude iz mog okruženja. Čast izuzecima, ali jedni od njih su vam tako dobri prema vama bili – da bi s vama zadnji zalogaj podijelili, ali pod uslovom (javno neizrečenim) da vas ponize. Ili iz razloga da u njima vidite “veće od sebe”. Da u njihovoj veličini vidite svoju “malehnost”. Ovo možda i nije nešto plaho vezano za tu bivšu radnu koleginicu moga rahmetli muža (što mu se “brašno iz usta” otkazom koji mu je firma dala uzelo, pa je sad trebalo da ode u firmu bivšu svoju da mu se to “brašno baci u lice”). To je ono što me boli. To je ona suza što je kapnula u tišini hladne noći. O njoj sam vam već pisala. To je ono što me boli, i neda mrziti ikad ikog. Neda mrziti, jer mržnja je laž, jer sve što se bazira na laži nestaje i nekad prestaje. Ako ne prije, a ono čovjek je ponese sa sobom, svoju laž u grob (ili mezar), te ti nas laž njegova zajedno s njim napušta. Istina o njegovoj laži kad tad izađe na vidjelo. Prostor i vrijeme objasne sve. S vremenom i logikom stvari koje slijede sve biva servirano kao na dlanu. Samo nam se kaže. Laž je kula od karata.

Ja se Bogom jedinim kunem, da nikad nikog mrzila nisam, niti će Bog to, inšaallah, ikad dozvoliti da činim. I ovaj moj govor istine je iz ljubavi prema čovjeku i humanosti, i želje da humanost i ljubav zavladaju svijetom. Da bi se to moglo desiti, moramo svi prvo pogledati istini u oči (jer samo na istinskim osnovama se može graditi nešto trajno), sagledati besmislenost mržnje, priznati to sebi (ne moramo jedni drugima), oprostiti jedni drugima i krenuti u svijet kojeg će označiti ljudi, a ne granice kontinenata, država, ili kao kod nas u BiH, avlija. Ljudi, ljubav nam nije podarena da je čuvamo za sebe, nego da je dijelimo drugima – da bi i mi mogli ušićariti. Da bi je i mi mogli dobiti. Samim tim i osjetiti joj slast. Ovo je poruka ovog mog pisanja.

Pouke radi želim vam još nešto reći. To da mi muslimani iz Bosanske Gradiške nismo pružali nikakav:
organizovani otpor,
niti smo imali sa Srbima spor,
nismo ni pravili koridor;
pitanje naše, ako bi ga bilo, bilo bi: Hoćete li dogovor?!
“Mrzimo vas”, na nepostavljeno pitanje, dobismo odgovor.

Ovim gore napisanim sam vam željela dvije mudrosti kazati.
Prva je:
“Čovjek bez identiteta ni zahrđalog groša jednog ne vrijedi”;
a druga:
“Čovjek koji mrzi nije zdrav (a bolest uništava onog koga je snašla), jer mržnja je otrov koji šejtan ubrizgava u čovjeka da bi uništio mir u njemu. Mir duše i smiraj srca se zasniva na radosti upoznavanja s drugim i drugačijim i beskrajnoj ljubavi prema Bogu kao Tvorcu i ljudima kao Njegovim namjesnicima na Zemlji, u čemu je, i srž života, i korijen zdravlja čovjeka”.

Čovjek i izraz stanja

Ključni pojmovi na mom putu spoznavanja ISTINE o postojanju APSOLUTNOG – kao takvog neminovno NEDJELJIVOG; VRHUNSKOG i (u djelovanju) JEDINOG, djelovanju na sve prolazno – čije postojanje zahtijeva uticaj: bilo hrane (na rast i održivost), bilo učenja (na znanje), na karakter (okoline i stava prema njoj – tu slobodna volja stupa na scenu), bilo čišćenja (mislim na opšte stanje: tjelesno i duhovno), i da ne nabrajam dalje. Iz ovoga gore navedenog proizilazi da On niti jede, niti hoda – na način koji je svojstven ovisnicima o takvim vrstama pokreta, jer je On taj koji POKREĆE u segmentu Apsolutnog, Vrhunskog Pokreta. Neko će reći: “On hoda”. A šta mi znamo o pojmu hoda?! Rekli smo da za hodanje treba pokret: nogu, kandži, šapa, kopita, itd. Odakle pokret?! Opet dolazimo na isto: od VRHUNSKE VOLJE koja pokreće. A šta bi to moglo biti, ako ispred toga nema pokreta, ako je to stanica. Vrhunska stanica – za sve stanice za pokret: bilo talasa, bilo ljudi, bilo dešavanja, bilo nestajanja, bilo nastajanja, itd.

U ovom našem životu imamo stanice kretanja: ciljane, slučajne i krajnje. Imamo i neku vrstu stanice predaha. ALi sve te stanice su potekle od neke stanice ( odakle u našim mozgovima zamisli, njihov plan i razrada?!):
VRHUNSKE stanice (mjesta pokreta: njegovog početka, puta i kraja). Stanica je pojam za ljude, jer asocira i na pokretanje iz mjesta, i na predah (stajalište), dakle može biti i odmorišna tačka. Već kao pojam “stanica” ne sadrži u sebi garanciju zakona kontinuiteta kojem se ne može naslutiti ni početak ni kraj. Znači, mora biti NEKO KO POKREĆE SVE TE STANICE; NEKO KO GARANTUJE POKRET, hoću reći Pokretač Vječni, onaj koji se ne umara; pokretači se ne smjenjuju, inače bi se poremetio balans i na nebu i na zemlji prilikom preuzimanja dužnosti. Proizilazi da je ON kao takav onda i Poznavaoc svih logika, kako pojmova tako i pokreta vezanih za te pojmove. A znanje, isto kao dijete: raste, razvija se, sazrijeva, grabi za sebe, …i na koncu, kad smrt dođe čovjeku umiru zajedno i on i njegovo znanje (osim onog koje je taj čovjek ostavio iza sebe na upotrebu živima). Privremeno umiru. Tačnije, preseljavaju iz jednog stanja u drugo. Privremeno. Logika “pojma privremenosti” je smisao – UČENJA: sigurno nije smisao da naučiš, ubereš plodove tog učenja, pa onda umreš. I sve zauvijek nestane. Zvuči besmisleno. Kakva misao nam se nudi ?! DIJELJENJE. Dijeljenje znanja. Matematički pojam dijeljenje nije nikakvo specijalno otkriće. Baš kao ni množenje, sabiranje ili oduzimanje. To je jednostavno praćenje jednostavnih zakona i pojava u prirodi koje nam se samo servira ispred nosa. Da bi smo shvatili i razumjeli poruku tih zakonitosti u prirodi. PRIČA O PARU KAO JEDNOJ OD TIH ZAKONITOSTI, danoj nam na razmišljanje, jednostavno se ni ovaj put ne može zaobići. Ovaj put ću navesti vjeru (duhovni element, kao jedno u paru) i nauku ( kao dokazni faktor, empirijski dokaz da je vjera živa kroz Božiju Riječ koja nikad ne utihne, uprkos tome što ima toliko onih koji bi da utrnu Božije svjetlo u riječi od Njega. Ako zamislimo jedan životni krug, te mu odredimo jednu tačku kretanja ( do koje ćemo ponovo, obilaženjem cijelog kruga, stići) možemo ga opisati ovako: duša (bit, koja je davno stvorena, pa kasnije ušla “NEČIJOM VOLJOM U LJUDSKO TIJELO, potom dolazi akcija koja krči put znanju o oboma: i o tijelu, i o duši u njemu; s tim znanjem se dolazi do reakcije ( pojavni oblik biti “materija”). Potom idemo cilju – nauci (koja se približava niti graničnoj između razotkrivenog nam od Boga i onog za nas tajnog, nedokučivog: tu su vibracije drugačije, tu materija i duh iščekuju zajedno, u jednoj iskonskoj čežnji za tajnom bitisanja. To je čežnja za Onim što tajne poznaje. Čežnja za susretom s Njim. Poslije toga nema dalje, stižemo do tačke našeg kretanja. Dušu posudili zbog misije koju smo dobili (odredba je to Silnog i Mudrog), a ona se zatvaranjem kruga vraća Onom koji ju je stvorio. A naše tijelo koje je od zemlje stvoreno, vraća se ponovo u nju. Znači vrhunska tačka životnog kruga čovjeka je nauka koja je ujedno i cilj životnog kruga (proizilazi, jer graniči sa dušom kao bitkom koji se udahnuo u čovjeka još u majčinoj utrobi): To znanje, kao vrhunska tačka našeg životnog kruga, ima svoj izvor (dakle postoji izvor znanja). Taj izvor znanja je ograničen, a još više je ograničen sakupljač tog znanja, jer mu sposobnosti ne mogu obuhvatiti sve ponuđeno. To upućuje na razmišljanje o VRHUNSKOM, SVEOBUHVATNOM ZNANJU. Kad čovjek to shvati, rezultat tog shvatanja je odraz njegova stanja; bio to ženski putnik kroz život na zemlji uopšte (nama ljudima povjeren na čuvanje), bilo da tim putem hodi muškarac ( i prati oznake na putu rame uz rame sa ženom). Obadvoje su dužni ispuniti svoju obavezu. A za preuzetu obavezu će se odgovarati.

Evo šta bude kad nana vozi samu sebe

Moderna vremena sve promijenila. Tako sad ono što je bilo dole bude gore, i obratno. A i ono što je bilo logično, postane suludo. Kao na primjer taxi, ali o tome ćemo kasnije. Ja na riječi mislim. Meni je od baratanja ČIME ostalo samo da probam baratati riječima. Postara sam ja već, a tek sad progovaram. Ide teže nego da sam TEK GODINU ŽIVA: kod djece od godinu dana je “nadolazeće pamćenje”, a kod mene “spuštajuće” (naravno, kad je spuštanje u pitanju, nema kud nego na dole).Prema dnu. Bliže zemlji. Da mi se u nju lakše bude spustiti. Znači: što više “prizemljenju” prije “uzemljenja”. Da se izgubim u majci supstanci. Dosta je i mene bilo. Dosta se i ona morala gibiti u meni (majka substanca, zemlja), miješajući se sa substancama otrovnim po nju. A sve mojom krivicom. Zaboravila od čega me Allah stvorio. Čovjek jedva uspije isčistiti hamelj kad ga se puno nataloži i prekrije pravu substancu nečega, npr. plodnu zemlju. To ti je, bolan, isto školjka. Nju ti iz mora baš ružnu izvadiš, pogotovu ako je u hamelju bila. Džaba što su u njoj biseri (doduše može biti i lažnjaka), a i prazna može biti. Kažem džaba, jer ne zna svako šta u školjci ima. Valja prvo biti kursadžija, pa sa znanjem “iz kursa” prilaziti školjkama. Polahko ih otvarati – da se biseri ne prospu. Hajd’ ako po travi čistoj – da ih se i napipati, pa “pobrati vrijednost njihovu”. Ali, ako nam opet u more upadnu, valja nam i mornar biti … Biseri u moru su teški za izvaditi. Tu treba čitava vojska ronilaca da se angažuje. Eh, zato oni i jesu tako skupi. Jedino što je sad malo bogataša (a i oni već pokupovali šta su mislili od bisera), a siromašni nemaju čime bisere platiti. Iz tog razloga su biseri prestali biti važni. Svakome, i onome ko ih radi kolekcijskog broja ima, a i onome kome su oni samo san. A mi odavno znamo da porediti snove i javu je isto kao, u današnje vrijeme, voziti se taksijem. Ko je to radio, nema ga da posvjedoči – umro je od gladi, a ko to radi – uskoro će. Ja, k'o hoću da budem pametna pa ne umrem, počeh voziti samu sebe. I ide. Ništa ne košta ova vožnja riječima. A taksiste, Allah im se smilovao, pogotovo ovdje u Švedskoj – riječ im dukat, a kilometraža mala. Svejedno, ovdje samo firme imaju dukata da do aerodroma plate taxi svojim uposlenicima, koji će negdje dalje, na seminar. Da ne mislite da mi senilnost moja nije pod kontrolom, obavijestiću vas o svrsi ovog riječima voženja moga. Da ne pomislite da vas želim “smuhati”. Nije to, Allaha mi, nego da vas upozorim – na skupoću bisera, a i na to da tu ima napora ( oko sabiranja njihova, i eventualno, padanja nazad u more) prilikom vađenja. Ali ne treba odustati od njih. Od bisera. Može ih se posmatrati na “daljinski”. Stati ispred izloga radnje što biseri su tamo, pa posmatrati. Lahko ih je prepoznati. Sjaje. Naočale stavite, za svaki slučaj. Nije biser sve što sjaji.

P.S. Što se taksista tiče, i njihove skupoće prevoza i govora, savjetujem – odustanite. Niti su oni toliko pametni da toliko za riječ naplaćuju, niti je kilometraža toliko velika u ovom nam gradu da je sami ne možemo vožnjom (čitaj:pokretom vlastitim) svojom preći, jer toliku taksu, mislim prevozničku, je ludorija platiti. Ako će nas vožnja glave koštati ( zbog skupoće), vozimo sami! Sporije ide (toliko sporo, jer zaobilaznica oko prepreka na putu ima: što ljudi, što zgrada, što naših bolova u nogama koji prekidaju vožnju, što zbog odmaranja istih ili zbog razbojnika na putu – i njih moramo zaobići), ali svejedno ćemo se dovesti do odredišta. A ima i ona pametna izreka: “Preko preče, a okolo bliže”. A kad smo već stigli (budemo stigli) možemo ustanoviti razliku između sad već dvije poslovice: “Nije zlato sve što sija” (znači, u mnoštvu: na kraju zasija) i moje (poslovice) “Nije biser sve što sjaji” (znači, u mnoštvu:na kraju zasjaji) ili sinonimno: “Nije biser sve što blista” (u mnoštvu zablista). Koji od ovih pojmova označava najljepši izgled?! Meni: “ZABLISTA”. Haj'mo mi njega usvojiti. Ja bih da mi njega usvojimo, pa do dženneta, inšaallah – vozeći se sami. Oprostite, ja sam samo mislila na dušu i njenu blistavu čistoću. Moguću. I na srce sam mislila. Srce svako zasijati može (mislim zasijati svoju baštu) voljom insana:

Srce svako zasijati može
voljom našom sve nam lože;
samo baštu treba znati
blistavošću okupati.
Kad zasija, uvijek blješti,
osjećaj (čulo) se zove šesti –
a zove se duša
što nam život kuša.
Srce sija, duša sjaji –
a sjaj su joj osjećaji.
Nek’ zasija u srcima,
nek’ zablista u grudima;
srce daje – uzme duša
duša koja sve to kuša.

Mreža (nastavak)

Ne rekoh li ja vama ranije da sam i ja nadrljala. Zbog mreža. Ostala na suhom – sasušeno praznog mozga i džepa. Zato sam se ja sjetila one dobre mreže – ribarske, te uzela ribarski konac, pa heklaj. K'o nekad. Stolnjak. Sve u cilju da sasušeno ispražnjeni mozak odmorim i tako ga pripremim za nove aktivnosti njegove. Ali, da počnem od početka. Zaboravila ja da čak i ribe bježe od mreže. Sreća što uzeh heklati s ribarskim koncem, inače se nikad sjetila ne bih. Kažem sad sama sebi: “Ti u mrežu sama plaćajući (internet) skačeš, a poslije – na besplatnom blogu plačeš”.
A evo i tog plakanja, glavnog razloga ovog pisanja ( a u vezi s temom, ranije načetom); čitaj dole:

Farbanja je više dosta. Skupo nas košta. Kad nas Dodik farba, košta toliko da podsjeća na rat – na onu ratnu nestašicu. A kad nas opet frizerka farba, košta nas praznog novčanika. Mene ne farbaju, a opet kriza. Riješila sam da je se riješim (krize). Prvo sam ukinula kablovsku – skupa mi, a imala sam ja i HAYAT- mrežu. I nju ukinula. Nemam je više. Gotovo.

Sjedila sam poslije za kompjuterom i pratila vijesti preko interneta; i to prekinula zbog saznanja o sasušeno ispražnjenom mi mozgu. Za novčanik sam i prije toga znala da je prazan. Dakle, kad sam prestala s tim što me koštalo sasušeno praznog mozga i džepa, pođoh ti ja kontati kud sa viškom vremena koje bih provela sjedeći u stolici: ili ispred kompjutera – prateći “internetvijesti”, ili u frizerskoj. I skontah: da provodim to vrijeme probavajući i ja da farbam. Blogovima. Dok me i to ne pođe koštati. Pošto sad mozak odmaram heklajući, nije loše da ga pođem oporavljati razmišljajući o mrežama, da ne promašim temu. Da ne bude u naslovu mreže a u biti heklanje. Doduše i ono na mrežu liči … Neće mi biti na odmet da biflam ponovo o mrežama, senilnost “fata” koga može. Sad navalila kao luda na mene. E, ne dam joj! “Ponavljanje je majka znanja”:

Kakvih sve ono mreža ima?! Kablovska, internetska, računarska, društvena, cestovna, željeznička, naftovodna, vodovodna, plinovodna, virtuelna, a čula sam i za onu kapilarnu (ne treba mi); ima, kažu, i ona nekakva neurološka (kako stvari stoje, znanje o njoj već sad mi nebi bilo od viška – zbog sasušenog mi, praznog mozga).

Odjednom mi sad i politika na um pade ponovo. Rekla sam da je zastranila. Pa u pravu sam. Nekad su se golovi u fudbalu brojali, a sad se priča o političkim golovima. Ako mi ne vjerujete, navešću vam imenom ljude koji su zastranili. Evo odmah dva imena: jedan se zove Vladar. Ne znam koliko ih je ispod njega (nad kojima vlast prosipa), te vam proizilazi da ne mogu znati ni je li on donji u toj svojoj vlasti. On vam živi u Drvengradu. Za moje znanje, to nije grad, al’ gradovi niču k'o pečurke; ne mogu ništa sa sigurnošću ustvrditi oko tog Drvengrada. Nebitno, ali to vam je Drvengrad, meni se čini blizu Srebrne planine je, ako ste za nju čuli.

Drugi moj političar-primjer živi u Laktašima (da li su Laktaši postali grad – ne znam. Puno je vremena prošlo od kad tamo nisam bila, u svojim Laktašima. Ovaj političar neće iz Laktaša, jer im je ime zvučno (Laktašima). Nije ni čudo, jer liči njegovom. On se zove Milozvučni. Baš je laktaš. Ali briga me za Milozvučnog, ja se sjetila nečeg drugog, interesantnijeg od njega. Onog na što smo zaboravili zbog mreža. Ovaj moj ribarski konac, što sa njim heklam ovaj stolnjak, me podsjeti na vrijeme kad sam bila mlada. Kad se heklalo i fudbal igralo. Sjećam se k'o sad kad sam isto ovako sa “ribarskim” heklala, sjedeći u onoj finoj sećiji što mi moj babo rahmetli napravio. U vremenu “rahatlukmreže”, kad smo mi žene ćaskale, smijale se i brojale “očice”, a iz druge sobe se čulo radosno urlikanje zaljubljenika TV-mreže, kad je Musemić dao go na prvenstvu prvoligaša. Šareno je bilo navijanje tad. Jedni za “Dinamo”, jedni za “Sarajevo”, jedni za “Crvenu Zvijezdu” (tako smo mi u Bosni zvali “Crvenu Zvezdu”).
Bilo ih je koji su gorili za “Želju”, a podosta ih izgorilo za “Partizan”. Banja Luka je imala “Borca”. Pa “Trepča”, pa dva “Čelika”, ali Banovići su legenda: oni imaju “Budućnost”. Ne mogu se ja više tih imena klubova sjećati. Ali znam šta hoću da kažem: Svaki klub je imao igrače što daju golove. Golova je bilo. A sad politički igrači daju golove. Iz dva kluba pucaju: iz Mostara, i iz Banja Luke (čitaj: Laktaša). Iz trećeg nema golova – za sad vodi laktaški klub, mostarski je sa poenom manje. Red je da i treći puca prema golu. Valjda će im obojici zakucati. U dvije utakmice. Nek’ bude demokratsko pucanje prema protivničkim golovima, pa će se i više “centarfora” isprobati oko golova.

Od ovih golova u mrežu, što mi se u sliku pretvaraju, ne mogu više ni heklati. A isheklala tek prvu mrežu (onu internetsku). Ostalo je još osam. To smo se u prošlom pisanju bili dogovorili da svako uzme mrežu blisku svojoj branši, te je obradi. Niko izgleda ne “uša”. Nema veze, kasnije ćemo ih obraditi zajedno, ako nas lopte sa suterena ne budu pogađale. Ali svejedno ćemo nastaviti kad ih se “kutarišemo”. Tamo gdje smo stali.
P.S.Kablovska (prevaziđena), kapilarna i neuronska mreža ne upadaju u onih devet što nam belaj prave. Ako smo zdravi, naravno. Pošto sam jednu (internetsku) trunčicu obradila, ostalo nam je, ponavljam, još osam da zajedno obradimo: računarsku ( o vezi između računara i načinu na koji oni dijele svoje resurse); društvenu (socijalnu, ono druženje na daljinski, bez da iza gostiju ostanu prljavi fildžani, čaše, ili suđe i pokoja mrvica na stolu); cestovnu ( o onim lijepim tunelima Sarajevo- Zenica, što su ih Austrijanci projektovali bolje nego svoje. Baš evropski. Ja ušla u jedan od dva i zablokirala na mjestu od ljepote njihove. Stvarno mi je bio toliki ugođaj unutra da su me jedva odande izvukli. Na sunce. Ljetos. Nebi ni uspjeli da me nisu zaplašili nedostatkom sunca u tom tunelu i da ću ostati bez D-vitamina tamo unutra. Izvinite me, ponavljam se od prošlog pisanja. Ja k'o papagaj. “Tepem” istu stvar cijelo vrijeme. Ma otkud mi pravo da vas tušim, nisam ja od onih koje morate slušati?!); željezničku (nju ćete obraditi bez mene, mene će tad boljeti glava); naftovodnu (pitaćemo Dodika da nam pomogne oko obrade ove mreže); vodovodnu ( o brananama što su čuvale od proboja u poplavljena mjesta, i prije i poslije poplava); plinovodnu (otići ćemo zajedno u zeničko naselje Klopče, da vidimo dokle se stiglo sa “koridorom 5 C”) i virtuelnu ( elektronski ćemo se povezati u mrežu, čak i sa državom ako hoće; pa da vidimo kako ćemo rizicima i resursima do profita).

Ja bih sad da odmorim malo. Zamisliću “mahalu i rahatlukmrežu” uz ćaskanje žensko – ženama, a muškarcima TV-mreža i prepucavanje oko toga čiji je tim bolji. Fudbalski. Banovići su legenda: oni imaju “Budućnost”.

Mreža

Sve se promijenilo. Hm … Sve se promijenilo otkad smo u jednu mrežu ulovljeni, druga nam se oko vrata svezala, treća nas rastavila, četvrta ogolila (poplavama), peta izbezumila, šesta umirila a sedma dokusurila. O mrežama pričam.

Prva (internet-mreža) nam je dala ovo: stanje – nadole; apetiti – nagore; djeca – poskočila; politika – zastranila; poslovi – zapetljali, a napredak?! On nam se unazadio. Obrazloženje slijedi: Za stanje nadole – promijenilo se za 180 stepeni, tj. što je bilo gore, sad je dole. O vrijednostima pričam. Što se tiče apetita nagore – oni su se propeli na prste da veći budu. Djeca – poskočila. I ona zbog ove prve (internet-mreže) prije vremena ostarila, pa sad slabo pamte. Mozgovi im isto kao kod staraca pretrpani informacijama. Pretrpani glupostima, pa sad nemaju gdje ugurati pamet. Politika- zastranila. Jedni lijevo, drugi desno, treći u sredini, a ovi okolo što su u kolu, slabo se za ruke drže. Krug se pravo iskrivio. K'o harmonika postao, i to kad je neuki u šake “lape”. Šestar nam fali, pa da to kolo poravnamo, zarad onog što je u kolu. Zarad srednjeg puta. Poslovi – zamršeni. Od silnih projekata nestali jedan u drugom. Kako je to uticalo na infrastrukturu, mislim da je suvišno komentarisati. Opis: zapetljani su poslovi. Ime “zapetljani” su dobili zbog promjene infrastrukture koja je prouzrokovana silnim projektima, jer su ti projekti direktno povezani s ovom prvom (internetskom), ali i sa ostalih osam mreža čiji sam broj već pomenula. Reći ću i koje su to mreže: naftovodne, plinovodne, vodovodne, željezničke, cestovne (sjetite se samo tunela i autoputa novonapravljenog – po evropskoim standardima. Čini mi se da je projekat – Austrija. Meni austrijski tuneli sivi, mrski brate, ali ovi naši novi, otkidaju, k'o da ih je Dembelija projektovala, a ne Austrija. Nek’ je i kod nas lijepo. Nešto.) i računarske. Ja sam obradila stanje prouzrokovano djelovanjem prve mreže, na vama je da svako odredi koja mreža je najbliža njegovoj branši, te je specijano istretira. Ja se volim pomalo i našaliti, ali sve je ozbiljno do specijalnog tretmana. Zaboravimo mi na riječ: specijalni tretman, nego se mi latimo posla. Svako u svojoj branši, vezano za mreže i negativne posljedice njih devet na nas. Nadam se da se sjećate šta su nam one uradile, svaka u svom domenu. Nisu one odgovorne, nego masovnost projekata. Da ne odem sad i do amandmana (pravo sam mahaluša postala, ali, eto, neću).
Da vam lakše bude, pomenuću jedan uspješan takav (pripadnik mreže što nas umirila, zbog ugođaja, cestovne) što će dohakat sitnim, mislim privatnim dioničarima “telecom-a”(vezan za tunel: Sarajevo – Zenica, autoput se podrazumijeva. Toliko sam oduševljena tunelima (ukopala se u njima), te su me jedva natjerali da izađem na sunce, zbog vitamina D). Mislim da sam ja već svoje odradila što se ovog tiče. Zar vas nisam usmjerila i gore navedenim poplavama, doduše – “metnute” su tamo brane ispred i iza poplava (nadam se da znate da ja o gornjem mom tekstu pričam, o četvrtoj mreži, onoj vodovodnoj). Bujrum sad i vi malo radite, a ja odoh spavati. Nastaviću (kad se dobro izodmaram) i sa vama još malo, nebil’ i zapjevali zajedno:”Radimo, radimo – relacije – gradimo, gradimo …”

Ja spavam. Ovo ja sanjam, u gornjem prvom snu, moje sad: Zbog mreža sam i ja nadrljala. Pričam o onom privatnom dijelu, samo mom (što ne ulazi u onaj udio što ga imam tamo s vama, u zajeničkom stanju). Ostala na suhom u mreži od sunca sasušenoj – sasušeno praznog, i mozga i džepa. U nedostatku akcije, skoknula u podrum po ribarski konac što sam ga na pijaci u Bosni prije desetak godina kupila. Nađoh ga. Stoji kako stoji u onom papiru kako je i bio. K'o da ga nikad niko ni pipnuo nije. Sad sjedim i heklam. Stolnjak. Sasušeni, mozak moj prazni, odmaram, pripremajući ga tako za nova saznanja. Rehabilitacija, a ne košta.