Čeka nana Ramazana

Zamišljena ovih dana
za učinak svojih mana,
s dušom svojom bitku vodi
da je muke oslobodi:
čeka nana ovih dana
na ljepotu Ramazana.

Znade nana gdje je vrelo
s kojeg treba vodu piti,
ali žeđu svoju mora
vrelim srcem razbuditi.

Sanja nana kevser-vrelo,
sve pritišće svoje čelo
da joj savjest odgovori
što koraci njoj su spori.

Ostarjela jeste nana
al’ i nani treba hrana;
sva u zebnji nana hudi,
svaki damar ona budi,
da otvori vrata svoja
koja vode do spokoja.

“Jesil’, nano, dobra bila”,
sve je pita duša njena,
a ona joj odgovara:
“Sad će doći stanja smjena”.

“Kakvo ti je stanje bilo,
dal’ ga štogod narušilo?!”
Odgovara sjetno nana:
“Čekam, čekam RAMAZANA”.

Spustila je nana oči,
u suzama sve ih moči;
Sve sa njima Boga moli
da je iman svu opkoli.

Džennetski joj miris čežnja,
pročišćenje grijeha težnja;
Želi nana svima isto:
pravi oslon – srce čisto.

“Bože dragi, vječni Bože,
učiniću što se može;
Ti proširi grudi moje
da pročistim srce svoje.

Želim, Bože, stepen veći,
želim pravu ljubav steći –
želim sebe ja preteći.
O, Allahu, pomozi nam
da ne bude svako sam.

S Tobom nikom samoća je:
Ašk za Tobom snagu daje
da poleti duša svaka
iz dubine svjetskog mraka.

Hvala, Bože, na milosti,
zato nama Ti oprosti.
Hoćul’ živa dočekati posta,
a u meni grijeha ima dosta?!
Hoćel’ dova koju Tebi sprežem
dati snagu da šejtana svežem?!

Nada živi, a i vjera,
šejtana će da potjera;
Kol'ka li je njemu sfera,
kol'ko ima on duplera?!”

Nema veze, on je bruka,
zato ga je snašla muka,
RAMAZAN mu okov sprema,
snage njemu nigdje nema.

Kur'an uči nana stara,
dušu svoju suzom kara;
Kur'an uči nana stara,
sve se sa njim razgovara…

Pogled nebu uperila,
pa u dušu zavirila.
Čeka nana RAMAZANA,
u svjetlosti okupana.
Čeka nana ovih dana
prijatelja RAMAZANA.

Lanac zla

Začetnik ideje zla je pojedinac, a uzročnik nastanka zla je njegova volja da uradi zlo. Pošto je osjećaj stariji po svom bitisanju od volje, logično je zaključiti da zla misao potiče od srca koje osjeća. Dakle, ideja zla začne se u impulsu srca nekog pojedinca. Puls srca preko krvi dobiva impuls želje. Savjest direktno uskače kao savjetodavac, jer želja apeluje na volju da je zadovolji, kao nalogodavac. Do potrebe još nije došlo, radi se samo o želji. Volja je ta koja odlučuje hoće li do potrebe doći. Ovdje razum uskače kao kontrolor. Ako je sve u redu, razum stavlja svoj potpis i naređuje volji da pokrene projekat. Kako god je volja pokretač, tako isto je razum vođa i koordinator projekta. Dakle, moralna odgovornost je na volji, a duhovna na razumu. Ako znamo da misao kao pojam nema elemente razboritosti (razumnosti) sve dok volja ne potraži automatiku razuma da počne djelovati na razradi po nekoj svojoj osnovi (tek tad se, dakle, uključuje razum), jer mu volja sa željom i upitom dolazi i nudi misao kao ideju za pokret – znači, volja je već pokrenuta pitanjem: da ili ne usvojiti ideju, onda nam izgleda da ljudi koji čine zla djela nisu izgrađene ličnosti, i da kao takvi nikako ne bi smjeli biti na ključnim pozicijama u društvu. Ovome ide u prilog i činjenica da su oni ljudi lošeg samopouzdanja (nesigurni), te žele i drugima uskratiti sigurnost. Ovo ću potkrijepiti činjenicom da se oni ne usuđuju pomaknuti dalje od želje u ovom procesu o kojem sam pričala. Kako to znam?! Nije teško znati, ako se prisjetimo principa para po kojem je ovaj svijet Bog uredio: od svačeg po par. O tome sam već pisala, ali podsjetiću na svoju teoriju razumijevanja pojma par: srce-razum; volja-duša. Dakle: srce priča i osjeća, razum sluša i zaključuje, volja usvaja ili ne usvaja zaključke, a duša snosi posljedice. Naglasak stavljam na to da je razum taj koji pokreće volju, da bismo razumjeli da zlo u biti čine nerazumni ljudi (bez obzira da li oni imaju razumsku sposobnost -jer oni u slučaju da su razumni nisu ostvarili kontakt sa razumom: nisu htjeli ili nisu smjeli; to vam je ono što sam u mom ranijem pisanju rekla vezano za znanje, da postoji: korisno (jedino koje je razumno), štetno (van svake pameti) i beskorisno (jer nije upotrijebljeno – pa kao takvo potpada pod neznanje). Kad kažem da razum pokreće volju, ne znači da je to u suprotnosti mojoj ranije navedenoj tvrdnji da su nerazumni oni koji zlo rade. Čini vam se nelogičnim?! Tvrdim da razum pokreće volju, a znamo da je volja kod činjenja zla jaka i čini se čak često i jača nego kod činjenja dobra – što potvrđuje postojanje razuma kao pokretača volje, a kažem da akteri zla jesu nerazumni! U pravu sam, jer razum koji zagovara zlo nikako se ne može podvesti pod drugo nego: BEZUMLJE; JER ČINI BEZUMNE RADNJE prihvatajući i razrađujući nepravedne ideje. To je korištenje štetnog znanja, a štetno znanje je diskvalifikacija znanja. Ova priča je u vezi sa težim zlodjelima. Krupnim. Onim što direktno napadaju jezgru dobra.

Ima i druga priča, na duže staze čak možda i opasnija. To je priča o lažnoj ljubavi: kad ljudi sa pohotnom željom (ponikloj u srcu što je ćuti) napadnu svoju volju, gurajući od sebe savjest, da bi je mogli zarobiti prije nego li uspostavi kontakt sa razumom. Ovo, stvarno, nema veze s razumom, i kao takvo stanje volje je zaista po svakoj teoriji nerazumno. To ne znači da ovi ljudi nisu obdareni razumom, ali ga oni zbog svoje nesigurnosti ne koriste u svim situacijama (jer traže potvrdu), pa to biva pogubno najčešće po njih. Nisu loši ljudi, ali su im karakteri labilni. Ovi ljudi obolijevaju od mazohizma, depresije, nervne rastrojenosti, itd. Svijest o sebi im je niska, a savjest veoma izgrađena. Nesebični su, a volja im je pristrasna, te ih savjest pritišće. Ova sorta ljudi bude interesantna onima koji ostvaruju svoje interese manipulirajući s drugima. Dakle, bivaju pogodna meta i bivaju često žrtva narcisoidnim osobama, koje su najčešće: izraženi materijalisti, sadisti, sebičnjaci, zavidljivci, asocijalni tipovi sa jakom voljom. To su oni čiji je mentalni razvoj (glede preuzimanja obaveze) negdje pukao ili zastao, identitet im je nedovršen, a po prirodi stvari imaju jaku svijest, a nikakvu savjest. Zajedničko za ove dvije vrste ljudi je: nesigurni su (kod prvih je to vidljivo, drugi imaju masku “nafuranosti”), nose neku vrstu traume iz djetinjstva i prouzrokuju zlo. Evo njihovog jada: ona strana koja savjesti ima, nema volju da joj udovolji, a ona koja volju ima, pljuje na savjest. Tako biva razorenih brakova, ucvijeljene i zanemarene djece, ubistava, i drugih zala, a najviše obmane koja stihijski razara djelujući na ono što stoji na putu ostvarenja želja: žena, muž, dijete, bankovni račun, naslijeđe, savjetodavci. U ovoj vezi žrva hvata rukama vatru i kriva je; dželat je okrivljuje, a i sama sebe krivi i krivicu priznaje svima. A “dželat”? On je fin. Svima. Voljela bih mu zaviriti u dušu, da vidim šta tamo ima!? Bez obzira koliko osjećaji jaki bili kod ove “lažne” ljubavi, to je samo zaluđenost, obmana, privid, nikako ljubav. Ljubav je najljepši Božiji dar čovjeku. Univerzalna vrijednost. Posljedica njena ne može biti zlo. Ljubav rađa ljubav, a zlo rađa zlo (između toga može biti samo šejtanska obmana, šejtansko priviđenje, zaluđenost šejtanskim dodirom).

Dakle, zlo od pojedinca kreće preko volje kao pokretača materije, i štetnog znanja (bezumlja) – kao i iz neznanja, jer je volja spriječila savjest (kao duhovnu protutežu ) da uključi razum (korisno znanje) u proces.

Nijedno zlo nije samo: od pojedinca kreće, isto kao i dobro. Kao što dobro nikome ne šteti i svakom koristi (prije ili kasnije se reflektira na čitavo društvo, a nameće i kodekse ponašanja), tako zlo svakom šteti (prije ili kasnije se reflektira na čitavo društvo, jer ga uništava, razgrađuje i u moralnom i u ekonomskom pogledu) i nikom ne koristi ( jer se vrati kući uvećano za onoliko koliko je djelovalo). Pravda je čudo: nikom ne ostaje dužna.

Tema ove priče je bila, dakle, lanac zla kao uzročnik svih nesreća u ovom našem prolaznom životu. Uzrok i posljedica su kao roditelj i dijete povezani. Dijete će roditelju doći. I zlo potraži svoga “roditelja.” Oni koji zlo čine i tako prave nered na zemlji sami sebe svojim sopstvenim “rukama” uništavaju, a da to i ne primjećuju. Bog je čovjeku dao pravo, a i obavezu da svakom drugom čovjeku da pravo njegovo. On nije odredio jednima patnju, a drugima uživanje. On nas samo jedne drugima kuša. U dobru, i u zlu.