PRVI FESTIVAL SEVDALINKE “GÖTEBORG 2017”

Sevdalinka, šta je sevdalinka?!

Govor ptica. Vezeni jastuk. Nakrivljeni fesić. Uplakano lice. Bosanski ćilim prošaran maštom umjetnika. Umjetnika koji kreira na licu mjesta: u zraku, bez olovke i papira, bez mjernih instrumenata. Utkana duša. Znoj mirisni. Kreativnost djevojke što okreće vratilo stana za kojim sjedi i šara sačmaricu ponjavu. Kerana šamija. Pletenice. Pjevušenje nježno. Sjetno il’ poletno. Čeznovito. Ustreptalo srce. Zov duše. Njene. Djevojčine. Odgovor prije pitanja, to je sevdalinka. Stvar procjene. A on tamo negdje na nju misli. Il’ ne misli. Sanja li i on budan?! Čisti osjećaji, ničim uprljani. Mašta mjeri, odmjerava i presijeca neobjašnjivom preciznošću kojoj se samo duša može približiti i “ostvariti “kontakt s njom”. Danas je malo sevdalinke.

Sevdalinka. U vapaju spoj. Spoj materije sa svojim bićem. U pjesmi. Pjesma je pečat. Pečat na proživljeno. Žal za izgubljenim. Za nedoživljenim, ili ne proživljenim. Razočarenje. Bol. Ili doživljavanje okusa svega onog što je bilo ili nije bilo.

Sevdalinka. Priča o željenom. Odraz sadašnjeg stanja. Nostalgija i zanos u nevjerovatnom spoju: čuđenje. Slutnja o budućnosti bez ljubavi neda jadikovanju da ubije dušu. Ostavlja mu samo drhtaj. Drhtaj topline. Zova. Žive riječi. Neminovnost dolaska nove zore.

Sevdalinka je tačka dodira između duha i materije, tačka u kojoj duh i materija vibriraju pretvoreni u jednu dirku koja svira notu vječnosti. Sevdalinka sluti istinu o bitisanju insana, i ulozi njegovoj, i kazuje nam o kušnjama njegovim u ovom našem prolaznom, zemaljskom svijetu. Zato je sevdalinka istinita priča. Priča o originalnosti insanske prirode koja materijalna dobra stavlja kao tepih pod noge duše. Sve stilske figure nađu mjesto u nekoliko redova u toj priči – prosto zato što je sevdalinka priča kompletna. Kompletna dunjalučka priča o Božijim stvorenjima. Zato je u njoj toliko česta personifikacija: trava priča, đul se udaje, ruža stigne čak i do “jadnog” srca da na njemu uvehne, ili da ga njen trn ubode, mjesec hodi s fenjerom u ruci u dolami žutoj, prolazi i zalazi za tamne oblake, sunce zalaskom bježi ili rahmetli Safet Isović šalje dragoj pozdrav preko njega, ili … upućuje vapaj rijeci Bosni da priča svojim valovima: o ljepoti Sarajeva, Ilidže …(kud god bude tekla), ili u “Šehidskom rastanku” (čiji damar datira iz početka 19-og stoljeća) ispušta elegični zov u kojem je ezan ptica koja donosi miris Ramazana, itd, itd…

Dakle, u sevdalinku su utkane sve niti života. Iz nje se nazire i ćošak nanine šamije kojim čelo briše dok unučadi svojoj šapće o životu. To je sevdalinka. Tajna. Baš kao i duša. Zato se ona pjeva dušom. Glas je samo refleksija nanine i svačije priče, upakovana lijepo da se ne rasprši, pa dokači prljavštine.

Ljepota duše mora ostati čista. Oni koji je imaju to vrlo dobro znaju. A i sevdalinka nam upravo to poručuje. Zato je bitno naglasiti da se sevdalinka pridržava moralnog kodeksa ponašanja: samokritike, a predviđa i kazne za nekontrolisanje svoga stanja (“Oči moje kletvom bih vas kleo”… zbog gledanja “šta mi radi kona na bunaru” i onog što je uslijedilo zbog tog gledanja, a i posljedice zbog takvog razvoja događaja pristižu: “…sad je na me k'o na vuka hajka, šta uradi žalosna mi majka?…”).

Sevdalinka ima i svoj zaštićeni kodeks odijevanja, zato je skupa. Ne dozvoljava da se na nju lijepe etikete. Ne pristaje na sniženje cijene da ostvari tiraž, jer ona nije tu zbog para. Ona je tu zbog osjećaja. A to što je Fata zbog zlata u magazu ušla sama (bez prisile) i da ju je to koštalo časti je kritika, pouka i poruka. Sevdalinka nije našla opravdanje za Fatu, nego je samo ispričala priču koja se desila ili bi se mogla desiti. Sevdalinka ima stav koji ne dovodi u pitanje ispravnost moralnih normi. Ona je samo pojavni oblik stanja suptilnosti proživljavanja. Pada ili uspjeha na tom putu.

Sevdalinka se dotiče i stanja u društvu, jer njene niti bitišu u društvu. Počesto nam priča o oholosti bogatstva. Ruga se nemoći, kao i nedostatku volje i kuraža insana da se odupre nepravdi. Za loše stanje krivi stare, a sa mladima saosjeća, ali im nijemo prigovara i zamjera pasivnost: “Dadoše mene mladu za stara, dadoše mene mladu zbog para…”
Sevdalinka se ne bavi merakom, ona ga samo konstatuje i ostavlja u zraku pitanja o uzrocima koji dovode čovjeka u jedno stanje koje ga može odvesti istinskom cilju, a i u pogrešnom smjeru. Sevdalinka ne simpatizira ni s Mehom, ni s Fatom u pjesmi “Pita Fata”, nego se pita zašto je nekad zdrav momak Meho obolio od sporadične hipohondrije (depresije u kojoj nema ravnodušnosti, nego duša pritišće insana) i šta ga je to razočaralo?! Zašto je otišao od kuće? Šta ga je otjeralo?! Je li Fata? Je li okruženje uopšte? Zašto bježi od stvarnosti, kad zna da joj se mora vratiti? Lupanje čaša i sahana u mehani tu ništa ne pomaže: srž problema nije u čaši, ni u sahanu, kao pojmu (iako se iz čaše i žuč može popiti, a i iz sahana otrovna čorba pokusati) – zna to Meho, al’ je želio da promijeni nešto, pa makar oblik čaše i sahana, kad drugo ne ide. Ne pravdam ja njega, nego samo gledam kroz prizmu sevdalinke. Sevdalinka je samo konstatacija stanja i proživljavanje istog. Ona saosjeća s onim ko je ugrožen. Njen damar napipa i žrtvu i krivca.

Dakle, sevdalinka živi u vremenu. Zato ona ne treba da brine o svom opstanku u njemu. A u ljudima?! Danas je malo ima. Svejedno, sevdalinka “U Stambolu, na Bosforu” odjekuje u univerzumu i u mnogima od nas – njegovih tačkica. “A i “Šehidski rastanak” gromko odjekuje u savjesti ljudi. I neka mi niko ne pokušava iskinuti ove dvije pjesme iz klupka konca sevdalinke, jer svu dubinu sevdaha ćutim u njima. Koja pjesma sadrži elemente sevdalinke se ne uči, nego osjeća. U tome se i krije originalnost sevdalinke: ne podliježe šemama, nego se određuje otkucajima damara.

Iz novije prakse nas Bošnjaka vidjeli smo da na sevdalinci ne uspijeva ni jedna plastična operacija. Sadržajna tematika srčanog mišića sevdalinke to ne dozvoljava. A iz grla izvođača u kojem sevdaha “nejma” ne izlazi sevdalinka!!! Saz i harmonika to znaju najbolje. Zbog harmonike ne trebamo nikad zaboraviti Ismeta Alajbegovića Šerbu, a ni Safeta Isovića – zbog grla. Prvi je krio suze (prolivene zbog sebe i nas) u mjehovima svoje harmonike, a drugi u njedrima. Ne trebamo ni umišljati sebi da bez harmonike i grla u kojem sevdaha ima vrijedi pokušavati nešto sa sevdalinkom. Izvucimo pouku iz nepravde koju smo sazu učinili.

Ova moja pjesma je samo jedan pokušaj da se otkrije komadić iz mozaika od kojeg je satkana sevdalinka:

Sevdalinku treba znati (zamišljeno da melodijom liči na Safetovu pjesmu: “Jablani se povijaju”)

Sevdalinku treba znati
snagom duha zapjevati,
sevdalinku treba moći
osjećajem dočarati.

Refren:

Sevdalinka ljubav poji,
svaki damar priču kroji;
sevdalinka nije pjesma,
ljubavi je ona česma.

Cvrkut ptica, žubor rijeke
i čežnjive oči neke,
nježne dirke što prebiru
po rijekama što izviru.
Sevdalinka – harmonika.

Refren:
Sevdalinka ljubav poji…

Sevdalinka – to je šapat
u tišini tamne noći,
sevdalinka – to je tuga
za svim onim što će proći.

Refren:
Sevdalinka ljubav poji…

Sevdalinka – to je drhtaj
zbog ljepote osjećaja,
sevdalinka – moja ljubav
što me grije do beskraja.

Refren:
Sevdalinka ljubav poji…

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s