U sjenci života

Prebirem po tuzi svojoj. Ja ne živim. Žive samo uspomene moje. Lijepe. Lijepe u toplini svojoj. A puno i ružnih u toplini mojoj. One ružne poklopile svojim mnoštvom one lijepe. Hele nejse, griju uspomene, i razdiru dušu. Kažem lijepe, ne zbog toga što razdiru dušu, nego zbog topline svoje koja me održava da ne svisnem od boli. Ja ne živim od 1992-e. Živi bol moj u meni. Ja iz ove moje sjenke života pratim i volim. Volim insana, moleći Allaha da se sva bića u ljudskom obliku u ljude pretvore. Ja ne živim. Živi toplina u meni kojom volim žive i mrtve svoje. I tuđe volim. Ja ne živim. Ja sam sjena u sjenci života. Tako je, zbog ove gorčine što mi grudi pritiska, utrobu razdire.

Moje uspomene, što mi griju i razdiru dušu. Uspomene od moga juče i moga danas. Eto, ostala mi samo duša kojoj smrti nema. Džaba što je razdiraše i razdiru ljudi i događaji. Ama jok, … ona toplina ostala u direktnosti i neprolaznosti svojoj da grije dušu i ispunjava srce. Zbog te topline ono, srce moje, i kuca. Kuca srce u sjenci života. Gorčina, opet, ona se nastanila u meni, ona iz uspomena, da bi mi dušu razdirala. Kuca srce u sjenci života. Ali, zar samo moje?! Nije. Nije tako.

Ja sam prognana iz svoje domovine. I mnoge druge je vihor rata oduvao iz njihovih domovina. Neki treći su se, željni avanture, uputili u neku “tuđu” zemlju koja im je zagolicala maštu. I nadalje, još neki su napustili svoja ognjišta i krenuli “trbuhom za kruhom”. Ono što je svima nama zajedničko je to da mi živimo u sjenci svojih života. Svako od nas je sjena svoje sjene. Zrake sunca smo zamijenili za nekakvu sigurnost. Kakvu?! Od čega smo se osigurali?! Pribavili smo sebi bijeg. Bijeg od stvarnosti. Utonuli smo u njega. Zato se mi ne smijemo više. Neka me Bog ubije ako osim bijega, kojeg “dinarčića”, umora i briga imamo. Ali, bijeg je glavni pokretač naš. On ima svoja i lica i naličja. Jedni bježe telefonu, jedni kompjuteru, jedni na posao, jedni u svoje misli, jedni u probleme i kojekakva rasula, … Istina je da se čovjek, od trenutka kad se otisnuo u bijeli svijet, opasao bijegom. Čovjek bježi od sebe, ali one zrake sunca koje na topraku zemlje svoje ostavi jednako ga privlače sebi, htio on to priznati ili ne.

Ali, on bježi. Jedan od najzdravijih bijegova je bijeg na kojekva putovanja. Zašto to on bježi, ako je toliko dobro tu gdje je utočište našao?! Čovjek uporno traži surogat. U stalnom svom bijegu, uz stalno traganje za što više različitih falsifikata originalnog sebe, ostade čovjek u sjenci života, jer život je brži od njega. Čovjek kaska za njim u tuđini, i hudi. Hudi čovjek sve dok, najzad, ne shvati koliko besmisla u bjekstvu ima. Dođe čovjeku da vrisne, kad se već smijati ne zna. A sjeti se čovjek, nije da se ne sjeti, da se tamo kod kuće i smijalo, i šalilo se, ma nije se ni umiralo od gladi, ma najzad, priznaćete i sami vi bjegunci zajeno sa mnom, da je hrana ukusnija bila, šta li!? Slatko se jelo. Ni izbirljivo se nije bilo. I živjelo se. I sretno se bilo. Samo što mi to onda nismo znali. A i logično. Sadašnjost nije stvarnost, jer koji trenutak mora proći da bi smo je mogli osjetiti, nju i njen učinak na nas. Dakle, kad čovjek osjeti trenutak koji živi, on, taj trenutak, je već dio prošlosti, jer protok informacija do mozga zahtijeva vrijeme. Vrijeme izmiče, i mi polahko shvatamo da smo se izgubili u njemu. I u prostoru – tuđoj zemlji, jer su one zrake sunca daleko, a naše razočarenje blizu – u nama. Shvatili smo da smo puno više izgubili, nego što smo dobili. Nije čovjek hajvan, pa da mu je dosta pune jasle sijena i napoj. Jok, bolan: ČOVJEK IMA DUŠU. I najteže mu je kad je sam sebi gazi. A nije da ne gazi.

Ovo nije priča o beznađu. Naprotiv, ova priča ima jednu poruku:” Sve je prolazno, osim vjere u Tvorca Svevišnjeg, u Njegovu Pravdu, u Njegovu milost, u Njegov Oprost, u Njegovu Pomoć, ali i u Njegovo Kažnjavanje pravde radi”. U nekima od nas živi vjera u Njega i ljubav prema Njemu i od straha jača. Jedino je to ono što čini razliku. I, obznanjeno je, davno, da vjera kuca na vrata svakog srca. Na nama je hoćemo li ih otvoriti.

I Bog Stvori duše. I one posvjedočiše Tvorca svoga. S toga, čovjek ima dušu. I najteže mu je kad je sam sebi gazi. A nije da ne gazi. I kad živi život, a i kad je u sjenci života kao sjena svoje sjene, ne bi to smio smetnuti s uma. To je nada, istinska nada. Iskra života.

Gumessevi

Čuva Fata

U sehari skovanoj od zlata
svoju ljubav čuva nena Fata.
Zbog svog Halče i sad Fata sanja
mladost svoju, davna sevdisanja.

Refren: Oj Halile, nisi alčak sada
ali ni ja nisam više mlada.
Prohujale sve vreline ljeta,
al’ ost'o je merak ahireta.

Kad nanulom lupi lijepa Fata
otvore se dunjalučka vrata;
sevdah pjeva pa Halila budi
da Fatimu privije na grudi.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…

Kad potjera Halil svoga ata
sve klepeće nanulama Fata;
a kad nene ruži mladu Fatu,
Halil stisne labud-grlo atu.
Haaaaaaaj, uskoro ću ja po tebe doći,
rezilit’ te niko neće moći.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…

Ah Fatima, gumessevi moja,
zlatnom žicom veze ruka tvoja –
sve merakli, u sehari kiti,
haber šalje da ćeš moja biti.
Haaaaaaaj, uskoro ću ja po tebe doći,
rezilit’ te niko neće moći.

Refren: Oj Halile nisi alčak sada…
Zabilješka:

“Gumessevi” (turcizam) je riječ koju sam čula od svoje rahmetli nane, (a meni je, u zli vakat, šezdesetjedna puna), dok mi je pričala narodne priče. Značenje riječi: “gumessevi” na bosanskom jeziku je kako sam shvatila: “odsjaj mjesečine na vodi”. Bezbeli će i moja unučad ubacivati švedski u bosanski dok budu, inšaallah, svojim unucima – U BOSNI pričala priče. I moja nana se VRATILA KUĆI IZ IZBJEGLIŠTVA U DOBRI VAKAT: stigla se i udati i steći: i djecu, i unuke, i praunuke, pa čak i, na smrtnoj postelji, drhtati – zbog straha za nas – od metaka što šište da zastraše, a i slučajno pogađaju. Dan prije smrti su je izmarškali i utjerali u kuću ti što pucaju, kad je nakon mjesec dana teškog bolovanja polahko izašla u avliju da vidi svoje grožđe pod koje nas je uvijek zvala da sjedimo: “Kad Allah dadne, pa mi odlahne, pa ćemo mi fino kahvu pod grožđem svi zajedno popiti. Ja ću šećer ispeći i podosta oraha u njega metmuti.” Znam da je znala da ni šećer, ni kahvu više ispeći neće. Poznavala sam ja starog filozofa života, nanu svoju, htjela je da nas razgovori. Ali, Allah je dao da joj odlahne, pa da izađe da posljednji put vidi svoje grožđe. I klupu pod grožđem. I da sjedne na nju, pod grožđem. I na trenutak odahne. Zar je važno to što je uslijedilo: marškanje i nanino posrtanje, padanje i puzanje do kućnog praga!? U kuću je nekako dospjela sama, jer je i napolje htjela sama. I umrla je sama, a mi šćućureni oko nje ostali živi. I oni bez obraza, sami će biti kad se s dušom budu rastajali. Umrla mi nana u zli vakat, a mi što pod grožđem htjedosmo kahvu piti, što milom, što silom dadosmo se u bijeg po bijelom svijetu. Osta grožđe. Eno ga i sad čeka. Umrla je nana moja uz zlokobne zvuke metaka i tresak prozorskog stakla, u mraku – jer Arkanovci i ini silnici pucaju u bošnjačke kuće u kojima svijetli. A željela je tada da svjetlo gori. Na koje je svjetlo mislila: na materijalno, ili duhovno?! Ili je mislila na obadva?! Umrla je u svojoj domovini. A ja ostala živa. I ja, i ovaj oštri bol što me sada probada: Što joj svjetlo ne upalismo dok je uz fatihu dušu ispuštala? Da nas vidi zadnji put dunjalučkim očima. Učili smo svi fatihu, ali njenu, jedva čujni šapat, sad najbolje čujem… a željela je jednom opet posjetiti Tursku i rođake što “ostaše” tamo. Čujem i sad riječi:” Ja i ti ćemo, ako Bog da, u Izmir”. Izgleda mi da je Bošnjacima od adeta da svaka generacija doživi rat u svojoj domovini bar jednom u svom životu. Kaharli saznanje. Asli slabo čuvamo ono što nam je u amanet ostavljeno: Eh, u amanet ostavljeno i mi … biće bolje, inšaallah.

Dva mi rata nana preživjela. Treći dočekala i otišla. Izvoru svom. Fatiha je i ispratila i otišla s njom. Ono što je isprati, ostade da živi i preživi rat taj (i Bog zna koji još), i nadživi sve osim Onog u Čije Ime se uči. I učiće se u vječnosti. Kad malo bolje razmislim, nije moja nana umrla u mraku. Umrla je nurom imana obasjana. Ima li veće i nade, i sreće?! A Arkanovci i ini silnici su pucali u muslimanske kuće u kojima svijetli, jer su znali da niko uzvraćati neće, jer nema čim. Željeli su da nemamo svjetla. Željeli su da smo u mraku u strahu. Zaboravili su da ima i drugo svjetlo do kojeg se metkom ne dopire, svjetlo što i strah razgoni. Ono pomoću kojeg vjernik vidi i u dunjalučkom mraku. Allahovo svjetlo niko ne može utrnuti. Neki to shvate kasno, a posljedicu toga kušaju već kad duša do ključne kosti dođe, a i u mraku groba svog. Šta im tek slijedi … kad Božija Pravda bude presuđivala, a ne Haško-tribunalska!?

Nana nije umrla, nana je preselila tamo gdje je mir. Ni pucanja, ni marškanja tamo nema. A poslije toga, za prave ljude ne postoji ništa osim istinska, a kao takva i trajna sreća. Poslije kijameta, biće sud. Poslije suda nekom sreća, a nekom nesreća. Drhtaće nana, inšaallah, od radosti, a ne od straha.

Valja nama svima mrijeti. Umriješe mi i majka, i otac, i muž. Rahmet im duši. Dunjaluk sije, smrt kosi, a ahiret pobire. Smrt. Jel’ to pad?! Ili prag koji ne možemo prekoračiti?! Smrt. Ja iščekujem na nju i “stojim” dok ne udarim u prag. Prag prelaska iz jednog u drugo stanje. Smrt je selidba iz kuće u mezar. Praznih šaka. Samo ono što smo pripremili za svoju dušu nas prati u vječni život. Smrt iznenadi insana. Nekog prijetnjom, a nekog mirisom dženneskog grožđa – ukalemljenog na dunjaluku dobrim djelima.nVALJA NAMA SVIMA MRIJETI!

Sjetih se sad i dide, rahmetli. On je pričao u stihovima kad je puno ostario. Ostalo mi u sjećanju ovo:

“Ima jedna ljudska sorta
što je rada sve da smota:
ne srami je ni sirota,
ne drma je ni grihota,
a eto kol'ko je dobra –
ne odvraća je ni dobrota.
Al’ doći će do spoznaje,
te će shvatit’ šta je grihota,
kada pređe preko plota
što razdvaja dva života”.

Sad znam da nemam “Alzhajmer”, jer sam zapamtila nešto od onog što sam čula prije najmanje 44 godine. Ili je “Alzhajmer” baš to!? Ko će ga znati sad u ovom časku?! Pamtim ono što me se dojmi. Uvijek sam takva bila. Uvijek nešto pamtila, a nešto zaboravljala. Ja sad opet ne znam kakva mi je situacija po pitanju Alzheimerove bolesti. Bolje je meni da idem spavati, da me to neznanje, u ovo kasno, gluho doba, opet ne bi dodatno uzbihuzurilo. Ljudi moji, mene bihuzurluk BUDNOM DRŽI!

Empirijski dokaz istine je spoznaja

Istina se može uvijek materijalno dokazati. To zato što svaka istina (isto kao i čovjek) ima svoj i materijalni i duhovni aspekt. Riječ “aspekt” sama po sebi uključuje i materijalno (observirano – u stvarnosti dokazano) i duhovno (koje, po mom mišljenju, označava razlučivanje istine od neistine). To razlučivanje se formira pomoću “racia”, tj. pravilnog uređenja onog što smo percipirali (to pravilno uređenje je čisto od perceptivnih varki -iluzija). Dakle, mozak organizira podatke dospjele da bi ih interpretirao u jednu smislenu cjelinu. Taj proces se, naravno, sastoji od više dijelova, a jedan od njih je integracija – koja je u fokusu ovog moga pisanja, jer je ona u procesu o kojem govorim subjektivni odraz onog iz objektivne stvarnosti. Šta želim reči? Želim reći da to što se u mozgu dešava – to, uslovno rečeno, pravilno uređivanje onog što smo percipirali neizostavno uključuje duh koji ima svoju neuništivu prirodu (samim tim što smo svjesni da ga ne vidimo, a i zbog toga što smo svjesni da djeluje – potvrđujemo njegovo postojanje). Čak šta više, svjesni smo uništivosti materijalnog (koje se može razoriti različitim djelovanjima: što nasilnim, što spontanim (djelovanjem “zuba vremena”, kao i ostalim vidovima djelovanja). Šta to znači?! To znači potvrdu da je univerzana istina smislena, što nam automatski daje potvrdu postojanja smisla. Smisao ima za krajnji cilj postizanje samo jednog zadovoljenja: ZADOVOLJENJE DUHA.

U principu, postoji samo jedan način djelovanja čovjeka koji će osigurati istinu, a dva načina koja mogu osigurati zadovoljenje. Kako dva načina do zadovoljenja? Evo ih: jedan način koji će imati za cilj da razgradi (uništi smisao) i drugi način koji ima za cilj da gradi (osmisli). Trećeg nema, jedino između toga lebdi namjera. Ako je iskrena, drugi način je u pitanju – davanje smisla (uspjeh, napredak), a ako nije – nema smisla; hoću reći dolazi do razgradnje integriteta pojedinca koji ne teži osiguravanju istine, jer njegova egocentričnost ne ostavlja prostor za komuniciranje na realnoj (istinskoj) osnovi. Takvi ljudi se lažno predstavljaju u zajednici kojoj pripadaju (bračnoj, nacionalnoj, vjerskoj, itd). Dolazi do smutnje među ljudima, jer oni (ti što se lažno predstavljaju) zajednicu rabe (čitaj: ISKORIŠTAVAJU; MALTRETIRAJU; OMALOVAŽAVAJU; UNIŠTAVAJU) kao sredstvo postizanja zadovoljenja ISKLJUČIVO svoga ega. Posljedično tome nestaje harmonije u porodici, društvenoj zajednici, vjerskoj zajednici … i šta nam onda vrijedi materijalno dobro u kojem su ljudi zbog kojekakvih nagona razbili svoj integritet – te tako podcijenili univerzalnu vrijednost – da bi na kraju, srazmjerno stupnju insanovog (čovjekovog) razornog po taj integritet djelovanja, postupno spoznavali besmislenost besmislenosti: oni misle (kad ih bumerang “strefi” – kad im se “strelica” vrati, jer nije postigla cilj) da su prošli put do spoznaje besmislenosti života, a to je u stvari njihova spoznaja o besmislenosti njihovog lutanja kroz taj život – to zato što bježe od stvarnosti (čitaj: bježe od istine o sebi i svoje uloge u toj istini).

Uništenje kao pojam vrijednosti ne doprinosi napretku. Sama ta činjenica proizvodi činjenicu da je “uništenje” nazadak, jer kao pojam isključuje mogućnost statičnosti (dakle, jedino bi se stanje mirovanja moglo priječiti između ova dva pojma: “uništenje” i “napredak”). Ako smo došli do toga da je “uništenje” nazadak, priznaćete i sami da riječ “nazadak” jeste sinonim za zaostalost. A i empirijski da se dokaže: npr. kočiš auto – pa zaostaneš u saobraćaju, kočiš donošenje odluka o djelovanju – pa nema djelovanja. Kočiš pravdu – nepravda je pretekne, itd.

Kad sve ovo znamo, pitanje je koliko je ovo društvo u kojem živimo napredno, i je li uopšte napredno. Potkrijepiću ovu svoju sumnju činjenicom da ljudi, države i kontinenti “podmeću stupicu” jedni drugima kako bi jedni druge usporili (čitaj: zakočili) na njihovom putu napretka. Svi usput misle da to u čemu uspore (čitaj: spriječe ili ugroze bezbjednost) drugoga na putu napretka automatski ubrzava (čitaj: osigurava) uspjeh njima (onima što koče). Ima li logike u tome? Svjesni smo da nema. Nema logike, ali ima lažne nade (privida – a slike privida brzo pobjegnu).

Zašto vozilo, primjerice, može poslužiti kao predmet uporedbe prilikom empirijskog dokazivanja istine?! Pa prosto zato što smo mi, ljudi, putnici. Svi smo na jednom putu koji je kružni tok. Taj put se okreće oko svoje osi, tá zemlja je taj put: “Okreće se”, rekao je Galilej. Centar kruga, ta nula smo mi. Naše kretanje na našem putu je povezano s vremenom. Rene Descartes je nekad davno rekao da prevaljeni put nije isto što i udaljenost. Ja ne vidim da mi to svi ne znamo i bez njega. A znali smo, vallahi, svi i da je kretanje povezano s vremenom, i bez naučno- istraživačkih rezultata, jer “džaba” moja pita u rerni pihti u masnoći ako je u njoj tek kratko vrijeme: da bi pita porumenila (ispekla se) valja čekat’ i pratit’ to konstantno “pihkanje”, sve dok ne stopiramo “Vrijeme pečenja pite”; mislim, sve dok pitu ne izvadimo, traje kretanje u rerni, a i vrijeme pečenja pite teče. Temperaturom kao uzročnikom pihkanja se sad ne bih bavila, jer pričam o vezi koju kretanje ima (sa vremenom), a ne o uzrocima kretanja.

Ja volim fiziku, i to pod stare dane. Znate zašto? Zbog kinematike, kao grane mehanike koja je razbila sumnju oko prostora i vremena: dokazala da postoji veza između njih, te samim tim potvrdila da nisu jedno, a i sami ste skontali da smo mi to uvijek znali … i mi i naši drevni preci: preko gladnih usta kojima je potreban: i prostor, i vrijeme da se najedu, a, Bogami, i hrana zgotovljena.

Ali, da se ja vratim na naš životni, “kružni put”. Meni je interesantno posmatrati ljude kao vektorske veličine. Tako mi najlakše razlučiti iskrene od neiskrenih. Vektor kao veličina ima iznos, a i čovjek ima iznos kojim participira. Takođe, i čovjek kao i vektor ima SMJER U KOJEM IDE. Intenzitet je takođe moguće pratiti. To je ta klasična mehanika kojom se ja povodim: vektor ima intenzitet, vektor podliježe pravilima vektorskog računa … Vektor položaja (pozicija), rečeno je, ima početak u koordinantnom početku (ishodištu). Zar svu tu logiku ustanoviti, a ne otkriti sebe?! Evo nas i naših početaka… Pričam o nuli, tačci razvrstavanja, pričam o ishodištu. Pričam o polaznoj tačci smisla ili besmisla. Što se tiče smisla, on je stariji po svojoj prirodi od besmisla. Udahnjivanje života u matericu je smisleno … to bi bio dokaz mojoj tvrdnji o tome ko se prvi pozabavio s nama kao jedinkama: smisao ili besmisao.

Još jedna opaska vezano za životni krug čovjeka: Kad god stanemo krug se može geometrijski zatvoriti. Koja strana, pozitivna ili negativna ima veću brojčanu vrijednost irelevantno je za geometrijsku ispravnost kruga. Eventualne praznine na ravnoj liniji (opruženi ugao od 180%, sa dva kraka,tj. puta) u prečniku kruga, su samo pokazatelji nedovoljnog kvantiteta djelovanja (primjerice, čovjek umre (a ne dovrši svoje dobro – ili loše djelovanje). Smrt je granica između dva života, nije u stanju aktivnog djelovanja, te s toga ne snosi krivicu za izostanak (manjak, nepopunjenost) djelovanja koje se pokaže u trenutku zatvaranja kruga. Dakle, smrt nema udjela u kvantitetu, niti u kvalitetu koji je ostvaren u tom našem, dunjalučkom “točku”. Smrt?! Ona samo po nalogu izvršava, uzima nazad ono što je tijelu posuđeno: ŽIVOT, i vraća ga vlasniku, Onome Ko nam ga Je Dao u amanet. U prilog ovoj tvrdnji (da smrt ne utiče) ide i činjenica da priroda koordinantnog sustava kruga dokazuje istinitost ovoga o čemu pričam (Arhimedova konstanta, broj Pi). Zar nije i Euclid rekao da je krug linija, tj. dužina bez širine?! Vjerovatno je i on, kao i ja, imao problem sa formuliranjem svoje spoznaje o spoznaji. Zato je najbolje prepustiti ovaj slučaj integralnom računu. To zato da nas opet odvede do vektora i vektorske analize ispravnosti naših spoznaja. Šta se tu može, kad smo živi vektori.

Dakle, praznine su nepopunjene iz drugih razloga ( a ne zbog smrti), ali u svakom slučaju, tiču se isključivo onoga oko koga je smrt “obruč stegla”. Bitno je dodati: što se tiče kvaliteta, poznato nam je da se čovjek može vratiti ako zaluta, hoću reći može promijeniti pravac kretanja (“vratiti se po kvalitetu koju je usput negdje “izgubio”), sve dok učestvuje u dinamici života svojim pokretom, tj. dok ne umre. Naravno, za to treba volja, jer volja je ta koja proizvodi namjeru.

Naša slobodna volja koju nam je Bog podario?!

To je ono što pripada nama: volja. Sve ostalo nije naše. Prosto zato što je naša volja upućena samo na nas. I podložnost uticajima izvana ovisi isključivo od nas. Dakle, našu volju usmjeravamo isključivo mi. Naše pojedinačne volje stoje između nas sve dotle dok ih ne iskristaliziramo do te mjere da ih možemo udružiti u jednu, zajedničku volju, koja ima za cilj ići napretku, tj. ići ispravnim putem. Zašto je to potrebno?! Da bismo otkrili smisao, a za smislom bi trebalo da svi tragamo. Štetno djelovanje je besmisleni čin, bez obzira koga pogađa, te se tako onaj ko djeluje štetno udaljava od smisla bitisanja.

Istinsko zadovoljstvo ne ostavlja prostor nezadovoljstvu ni u jednom trenutku našeg života, ma koliko težak taj život bio. Problem je u tome što su ljudi koji to nisu spoznali “zaslužni” za to što je teško u našim životima. Pa ko je od nas otkrio smisao do kraja?! Niko. Ta spoznaja treba biti izazov, poticaj za djelovanje u tom smjeru. Bog nam je Dao čak i “četiri prava ugla” u krugu i dvije polovine kruga time što je “Ispružio taj ugao od 180%”, tu liniju života. Ta linija je put kojim čovječanstvo ide. Taj put je određen koordinatama. Mi smo tačke u sveobuhvatnom koordinativnom sustavu univerzuma. Zato nema iskrivljene simetrije u univerzumu. Eventualne praznine u tom sustavu univerzuma o kojma se priča su samo pokazatelj kvantiteta djelovanja, nikako kvaliteta. Uz to, sistem paralelnosti razotkriva osnov stvari i pojmova. Pričam o sistemu povezanosti općenito, koji proširuje perspektivu.

Važno je napomenuti da razlika između simetričnog i asimetričnog jeste posljedica, a ne uzrok. I to je, u beskonačnom broju dokaza o Božijem Postojanju, još jedan koji nam se sam otkriva. Znači, sve u univerzumu je posljedica, a logika nam nalaže da otkrivamo uzroke. Kad stignemo do toga da ima UZROK svih uzroka, JEDAN – Onaj Koji Je Dao prvu posljedicu bez da su se dvije strane “sudarile”. Treba stići do korijena bitisanja na svom putu spoznaje. Do toga da je sve izvedeno, osim tog korijena čija egzistencija ne može biti negirana od onog ko je iz tmine ( u utrobi majke) rođenjem izveden na “svjetlo dana. Njegovo (čovjekovo) mišljenje je irelevantno u odnosu na tu istinu o postanku čovjeka, jer čovjek nije bio svjedokom postanka ni univerzuma, a ni čovjeka, ali je, svakako, dobio informaciju o tome. Dakle, upitna je ispravnost ljudske procjene. Evidentno je odsustvo želje da se prizna da ima VEĆE i NEOVISNO. Čovjek želi biti neovisan, a to mu nije dozvoljeno, nego se on samo neovisnim osjeti.
Čovjekova sloboda (neovisnost) je uslovljena. To što svaki čovjek jede hranu, pije vodu i umire je neoboriv dokaz čovjekove ovisnosti. I kad samoubistvo izvrši nije neovisan. Dokaz za to je njegova opterećenost, jer da nije bio nečim opterećen sigurno ne bi “digao ruku na sebe”. Tačka.

Na ravnom uglu ciklusa života smjestila se granična tačka razdvajanja puteva (raskrsnica odakle čovjek kreće u život)): puta dobra i puta zla. Sve ostalo su sokačići preko kojih se ponovo izlazi na tu glavnu cestu. Sokačići su, u stvari, mogućnosti iznalaženja rješenja da bismo izvršili djelatnost: popunjavanje kruga naše djelatnosti “kusovima”(u krug integrisane cjeline dobrih ili loših djela kao proizvod dobre ili loše volje, ovisno na kojoj smo strani od raskrsnice – poluprečnika kruga). A smisao je duhovan pojam, jer ga ne možemo opipati. Do njega se stiže iskustvom, te on tako sadrži i elemente materijalnog. Dakle, možemo ga dokučiti, da bismo ga takvog, tada već materijaliziranog, kasnije mogli i opipati (kad blagostanje u čitavom svijetu zavlada).

Bog Podsjeća na Sebe. Sveprisutnost Njegova Prati sve prisutno. Odsutnost naše konstatacije ove istine ne ide nam u prilog. Ni naša indiferentnost prema prisutnosti odsustva duha, hoću reći: prema prisutnosti duhovnog kolapsa većine (materijaliziranih) mozgova, ne ide nam u prilog. Tu su crne rupe u univerzumu da nas na to podsjećaju.

O, iskrivljena simetrijo ljudska, ispravi se pa da vidiš da je sve u svemiru u najljepšem skladu. Pogledaj samo ko taj sklad pokušava da naruši!?

Premilostivi Bože, obriši gorčinu suza moje duše. Skrušeno Te molim, Bože, da niko zbog postupaka mojih ne zaplače tugom. Bože, pošalji nam kišu suza radosnica. Amin. Daj nam, Bože, da srećom plačemo radost. Daj nam radost čiste namjere prema drugom. Premilostivi Bože, spasi svijet od zla koje ga pritišće. Daj nam lahkoću dobrote. Ogrni nas veličinom ljudskosti. Popravi nam iskrivljenu percepciju, pa nas uvedi u dubinu ljubavi.
Daj nam definiciju duhovnog pojma kao empirije. Mi znamo da je empirijski dokaz istine spoznaja. To zato što nas istina zna “klepiti po glavi” svojom empirijom. O, Ti u Čijoj je “RUCI” vlast nad svim, učvrsti nas čvrstom i postojanom spoznajom. Amin. TI ZNAŠ da mi živimo u vremenu menticida (ispiranja mozgova), pa nam zato oprosti nenamjerne pogreške naše. Potom, opskrbi nas svime što nam je potrebno da budemo zadovoljni u svojoj iskrenoj namjeri. Daj nam intenzitet u ispravnom djelovanju. Jedino se Tebi molim Allahu, Gospodaru života i smrti. Amin!

Ljubav i mržnja

Voljeti znaju samo iskreni. Iskrenosti u prodaji duše, strahu od ljudi, kao i u sebičnosti – nema. Neiskreni (lažima svojim i tuđim zaslijepljeni “ljudi”) su uskogrudni, a uskogrudnosti je i razum (čitaj: mudrost), i sreća (čitaj: duševni mir) i osjećaj stvarnog samopouzdanja zaista, od iskona, nešto nedostupno. Kao argument ovoj tvrdnji dovoljan je samo jedan primjer: u potrazi za gore navedenim uvijek ih lažna sujeta (čitaj: vlastita sićušnost) pati osjećajem nedovoljnosti svega onoga što imaju na raspolaganju, te im izraz stanja (patnje) u kojem se nalaze ne mogu čak ni zamračena stakla skupih automobila sakriti. Moramo se samo naučiti posmatrati, da bismo osjetili bogatstvo iskrenosti. Naravno, ako smo od iskrenih.

Poznavati i spoznavati nije isto, to svi znamo. Čovjek može poznavati znanje (upoznati se s njim – njegovom “materijom”), ali SPOZNATI SUŠTINU stečenog znanja mogu samo iskreni (prema sebi i drugima, podrazumijeva se). Takvi (iskreni) se zakače za “crvenu nit” smisla svega onoga u njima i oko njih i krenu s upoznavanjem.

Upoznavajući sebe i sve što nas okružuje tek dobijamo osnov za razmišljanje. Razmišljanje ne vodi nikakvom rezultatu. Ni premišljanje. Pokretačku snagu za iskreno djelovanje crpimo tek u promišljanju, jer ono kao specijalizirani umni proces iznalazi pravi način za pokretanje akcije čiji cilj biva dobrobit i njemu (tj. nama, jer to je naše promišljanje) i onima oko njega (tj. nas). Zašto onima oko njega? Pa on je već imao objedinjen i mikro- i makroplan već kod razmišljanja, potom premišljanja – te s toga nema kontradiktornosti kod promišljanja, sve je tu u potpunoj harmoniji, jer se već od prve misli drži te svoje “crvene niti” koju prati i koja će ga kad-tad dovesti do suštine stečenog znanja i objasniti mu njegovu istinsku svrsishodnost. Samo takvim pristupom znanju čovjek ima šansu i pružiće mu se da dokuči univerzalnu istinu i zadovolji svoju duhovnu potrebu – koja ionako jeste pokretač svih radnji, pa i esencijalna potreba je definisana ovom istinom: želudac može da kvrči koliko hoće od gladi, ali mi te gladi bivamo svjesni tek kad je mozak registruje, pa nam tu informaciju proslijedi – tek tad mi glad osjetimo. To što neko krade da obezbijedi sebi svoje potrebe, vara, laže, ubija je dokaz da su ti ljudi neiskreni, jer ne prate pomenutu “crvenu nit”, nego svoje nagone. Priznaćete i sami, s psihološkog aspekta posmatrano, da su neiskreni ljudi, dakle, uprkos svom svom upoznavanju sa znanjem, ostali na stupnju nagona, kao životinje. Izvinjavam se životinjama, jer one svoju životnu ulogu ispunjavaju, one volje da je usmjere nemaju. Nego mi žao neiskrenih ljudi, jer oni ne ispunjavaju ono što im je zadano da ispune. O odgovornosti za to ja ne bih, ima ko je NADLEŽAN za to. Smrt je tu iza ćoška svima nama, samo je pitanje kad će iznenada “bahnuti” ispred nas. A svi znamo zbog čega ćemo je”ugledati”.

Neiskreni ljudi nikad ne proniknu u srž (istinu) o stvorenjima i stvorenom, jer za to treba iskrena namjera. To zato što namjera određuje u kom smjeru želi ići. Mi moramo znati odakle krećemo.

Iskrena namjera?! Sama ta riječ nam govori da sadrži iskru koja je potrebna za istinsko djelovanje. Allaha mi, to je istina. Sve ostalo je laž. A laž i ljubav su suprotni pojmovi. Uz laž ide mržnja. A uz ljubav istina… i priča o istinskoj ljubavi. Ljubav je riječ izvedena od riječi iskrenost. Nemojte mi sada reći da ove dvije riječi nemaju isti korijen, jer pogriješićete, isti im je kod: iskra (semantika jezika nema problema s ovom mojom tvrdnjom, a tako mi Gospodara moga Velikoga, ni ISKRENA LJUBAV). S iskrom nemaju problema iskreni ljudi, oni je traže. Ni svjetlost nema problema sa riječju iskra, jer i ona, svjetlost, zna zaiskriti iz mraka. Znači, mi je u mraku vidimo ili okom ili dušom; ona je tad (ta prva iskra) svjetlo koje nam osvjetljava put. Odatle, dakle, kreće naša observacija, a iskra se širi i postaje “dorečena” svjetlost. To naše oko najbolje zna, jer ono je naš prozor u materijalni svijet, a srce prozor u duhovni svijet. Pa šta je onda SVJETLOST?! Svjetlost je IZNAD TOGA (i ovog mog pitanja, i duhovnog i materijalnog svijeta, i svih ranijih odgovora koji su dati po ovom pitanju), jer osvjetljava put: da ne ostanemo ni u jednom mraku: ni u duhovnom, ni u materijalnom pogledu. Svjetlost je, dakle, “CRVENA NIT” – veza između vidljivog i nevidljivog svijeta.

Dobro je to, to s kušnjom zla!

O dobru znamo zašto je došlo. Došlo je da ljudima olakša život i učini ga lijepim. O zlu su ljudi u kontinuiranom nesnalaženju oko pojašnjenja njegovog postojanja i uloge na zemlji (Otkud zlo, zašto zlo?) čak stizali i do misli koje bi da stave mrlju na Božiju Namjeru, u smislu: zašto je Bog, kad je Svemoćan “pristao” na to da đavolu (šejtanu) dozvoli da do Smaka svijeta presreće ljude i s pravog (ispravnog, dobrog) puta ih skreće.

Zaboravljamo jednu stvar, a to je da je Bog čovjeku dao volju (da odluči), razum (da razluči) i snagu (da izdrži, dokuči traženo dobro i priključi ga postojećem). Ti resursi su dovoljni da savladaju šejtana (đavola, onog koji sije smutnju zla među ljudima)) i izvojevaju pobjedu nad zlom. Ta borba podrazumijeva odolijevanje kušnji zla unutar sebe i oko sebe. Umanjivanje zla ima za rezultat širenje dobra. Posljedično tome – suzbijanje zla ima za rezultat vladavinu dobra. To je ta zadaća (odgovornost) za ovaj svijet koji nam je Bog dao na čuvanje i unapređivanje putem znanja. S obzirom da sve ima tendenciju širenja (uvećavanja), slijedi zaključak da se i kušnje (izazovi) uvećavaju srazmjerno našem znanju koje se preovladavanjem svake iskrsle prepreke (kušnje, izazova) uvećava i biva spremnije da dočeka i savlada novu, najčešće opasniju prepreku. Što je čovjek više obdaren razumom, to mu je i zadaća (obaveza da obezbjeđuje svrsishodne resurse) veća. Iz ovoga se može zaključiti da su prvaci jednog društva na najvećem ispitu, a i shvatiti zašto su ONI ODABRANI U SVOJOJ DRUŠTVENOJ ZAJEDNICI da budu na vrhu društvene ljestvice: zato što snose najveću odgovornost za stanje u kojem se zajednica nalazi i u kom pravcu ide zarad boljitka. Iz istog razloga su oni među njima koji obavezu ispune na najvećem stupnju i kod Boga. I iznad meleka (anđela) su (izdignuti) zbog usmjeravanja svoje volje prema dobru kod mogućnosti biranja između dobra i zla. Dakle, na vrhu ljestvice su učenjaci (naučnici), potom vladari (političari koji nas vode) i tako dalje, hijerarhijskim redoslijedom, shodno težini zadatka. To kakva je ulema (naučnici, vođe) govori nam o tome kakav je narod, i obratno. Do problema dolazi kad nosilac obaveze (primjerice ohol vladar) ne razmišlja o tome da će se za preuzetu obavezu odgovarati Bogu, a trebalo bi prije toga da se odgovara i narodu. To njegovo nerazmišljanje o obavezi odgovornosti dovodi do zla, ali i do našeg kristaliziranja znanja o različitim vrstama, kao i načinima manifestacije zla da bi smo pronalazili odgovore na njega. Tako čovjek biva sve spremniji znanjem. Na primjeru djeteta vidimo da znanje nadolazi postupno i da se mora istrajavati u učenju: od hodanja, pa pokretom u pokretu “pijenja” znanja. Iz ove perspektive možemo zaključiti da je zlo kao kušnja čovjeku ipak u službi dokazivanja neophodnosti dobra i pokretač iz tromosti u akciju na putu dobra (čitaj istinskog napredka). Ta akcija (izazvana suprotstavljenom silom, Prvi Njutnov zakon) proširuje vidike spoznaje štetnog i otvara perspektive suzbijanja istog korisnim (dobrim, istinskim) znanjem. To se zove odolijevanje kušnji. Kušnji zla. To objašnjava “svrsishodnost” zla na zemlji. A ljudima zlo u suštini ne može ništa, nego neznanje o načinima suzbijanja istog otvara prostor njegovom djelovanju. Jedan od načina suzbijanja zla je raditi na slozi među ljudima, jer masovnost ljudi objedinjenih u zajedničkoj ideji dobra ruši put zla. Zato je mnoštvo ljudi garant, a dobri međuljudski odnosi stub opstanka društvene zajednice. Kad bi pravi čovjek sjedio na pravom mjestu na svojoj hijerarhijskoj ljestvici problem zla bi bio riješen. Pošto stanje nije takvo, imamo zlo na djelu, te se dešava to što se dešava u svijetu: ubistva, genocidne radnje, diskriminacija, kriminal, progon … Jednom riječju oduzimaju se ljudima njihova prava. Dakle, nepravda caruje svijetom. Ovdje je važno objelodaniti ko je najveći krivac za sve: to je RAVNODUŠNOST. U moru ravnodušnih (uspavanih) i učenjaka, i političara, i općenito građana sposobnih da utiču na stanje, mijenjajući ga na putu dobra, imamo nizanje pobjeda zla nad dobrim. To zato što su dobri ljudi zaboravili da se bore protiv ravnodušnosti, jer ona je jedini razlog što zlo uzima maha i biva sve oholije u svom izrazu. Zbog svojstva u kojem nastupa – zlo ima razlog da laska sebi i likuje, jer čovjek koji ide putem dobra nije dao pravi odgovor na njega. Zato je to znanje (ravnodušnih ljudi koji znanje imaju, a ne služe se njime), to beskorisno znanje potpuno identično neznanju, i kao takvo mora se podvesti pod pojam neznanja. Kad se ovom faktoru spoznaje pridoda i to da ima ljudi koji sjede na funkcijama za koje nisu intelektualno (teoretski i praktično) osposobljeni, ili nemaju potreban kuraž za djelovanje, ili su iskompromitovani, onda je razumljivo da će vojske zla navaljivati žešće i žešće. U njima (vojskama zla) su ljudi koji su savjest prodali đavolu (šejtanu) za mrvice ovog prolaznog materijalističkog svijeta. Oni znaju da su u vrtlogu zla, ali slijedeći doktrinu zavođenja koju su usvojili od svog idejnog vođe Iblisa (Ime đavola, značenje mu je prevarant, lisac) i oni zavode. Pod parolom đavolskom: “Ako ja tonem u bezdan (tačnije: PAKAO, DŽEHENNEM), daj da povučem sa sobom što više mogu. Zato su oni brzi na potezu, a žurba je od šejtana.

Dakle, iz dosad navedenog se već vidi da je znanje oružje protiv zla. Definiciju znanja imamo, ali … često zaboravljamo da postoje dva puta: put dobra i put zla. S obzirom da su ti putevi suprotni, ni znanja pokupljena na tim putevima ne služe istoj svrsi: jedno biva u službi dobra, a drugo u službi zla. Ono što je u službi dobra je korisno znanje, a ono drugo je, logički posmatrano, štetno znanje. Pojam beskorisnog znanja sam već u dosadašnjem tekstu negirala kao pojam znanja uopšte. Taj pojam nema značenja, jer ne opravdava svoju svrhu. Kao takav potpada pod pojam: “neznanje”, sve dotle dok se ne pođe koristiti. A teško onom ko znanje ima, a ono ničemu ne služi. A tek teško li se onom ko znanje ima, pa ga zloupotrijebi. Ja opominjem STRAŠNIM SUDOM; ja govorim o KIJAMETSKOM DANU; JA zborim o SMAKU SVIJETA. Primičemo (približavamo) se SUDNJEM DANU, DANU ISTINE. DANU PRAVEDNE PRESUDE.

Ako povučemo paralelu između aktuelnih naučnih istrazivanja u Univerzumu i aktuelne situacije na Zemlji, vidjećemo da su potpuno isti “POKUSI” u opticaju. Počinjem stvarno sumnjati u to da su neki narodi od nas pokusni kunići – isto kao pozitivni ioni u Univerzumu što su. I na nas i na njih se udara ubrzanom jakom – negativnom energijom. Da to nije uzročno-posljedična veza?! Ili možda paralelni procesi?! Ili sam ja imala “DEJAVU”?! Ili sam prolupala?!

Bilo kako bilo ne valja sumnjati. Međutim, glupo je, opet, ne osjetiti da se nešto dešava, kad se baš ono burno dešava – pa stiša; dešava – pa stiša. I tako to. Ne sekirajte se, znam o čemu pričam. O česticama pričam: Higgsovoj i ljudskoj. Prvi Njutnov (Newton) zakon potkrepljuje moje sumnje (o pokusnim kunićima), Njutnov(Newton) zakon gravitacije ih umnožava, a ovaj nuklearno-naučni rat sa elementarnim česticama ih etablira.

Šta ja ovdje trabunjam?! Pokušavam razumjeti motiv ratovanja i otkriti koliko njih i koji su od tih učenjaka i vladara oni što određuju svrsishodnost tog ratovanja koje ima za cilj razgradnju primarne čestice kako Higgsovog bozona (u univerzumu), tako i muslimana (na zemlji). Ništa osim to kako masa postaje defektna i zašto se pozitivna sila premeće u negativnu, nisam razumjela. Znači, motiv sam razumjela (samim tim i cilj), ali svrsishodnost nisam dokučila. Ali, da su se lonci i poklopci pomiješali zasigurno znam. Čovjek opetovano okiva sebe grijehovima: nagazio da gazi univerzalne vrijednosti.

Prosudite sami: To sad, ono, naučnici vežu elementarne čestice da im smanje masu pretvarajući je u energiju vezanja (defekt mase). Na račun te vezanosti oslobađa se golema energija. Ja shvatila da se negativna energija oslobađa. Ako se stvarno na račun defekta mase pri nuklearnim reakcijama oslobađa golema energija i ako se modernim ubrzivačima sudarene elementarne čestice postižu visoke energije koje produkuju masu veću od mase primarnih čestica koje sudjeluju u sudarima … jel’ i vas ovo sve ne podsjeća na ljude: vezanje elementarne čestice (može značiti i društva, naroda… zar nas nije Dodik vezao, a Ivanić (i ostali) prevezao; zar nas nekoć njima slični nisu pobili i protjerali da nam masu smanje; zar nisu muslimani općenito u svijetu na udaru svih politika koje se obrušavaju na njih i djeluju između njih na njih. Fitneluk zavladao svijetom.

Kako dođe do toga (do smutnje) da musliman ubija nedužne ljude, a zna se da Allah u Kur'anu Časnom kaže da: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka kao da je poubijao sve ljude, a ko spasi jedan nedužan život kao da je spasio čitavo čovječanstvo”?! Zar ovo ne dobija prizvuk …? Znam. Znate i vi. Allah SVE LJUDE KUŠA. ALLAH KUŠA I U DOBRU I U ZLU. ALLAH KUŠA I NAŠE STRPLJENJE. Otud sigurno i ona naša izreka:”Strpljen – spašen”.

VOLJOM vođeni, RAZUM i STRPLJENJE sigurnim korakom pristižu čovjeku okovanom grijesima da zajedno s njim izvuku ispod njegovih nogu NAGAŽENE UNIVERZALNE VRIJEDNOSTI. Zajedno će ih i na mjesto koje im pripada POSTAVITI. To je taj OPTIMIZAM koji VJERNIK nosi u sebi … tračak svjetlosti univerzalne, koja je dovoljna da obasja sve dugačke i mračne tunele. I izvede ČOVJEKA na put okupan SVJETLOŠĆU. Put LJUBAVI, put DOBRA se to zove.

Dobro je to, to s kušnjom zla. Dobro po nas – kad je pobijedimo. Loše po one – koji pokleknu pred njenim izazovima. Ja ovdje ne pozivam i ne prozivam muslimane, nego UNIVERZALNU SAVJEST ČOVJEČANSTVA; A I MUSLIMANI SU UKLJUČENI U NJU!

Vanzemaljski život

Mediji su pomogli fizičarima. Da im izmakne. Opet. Fizičari su ovaj put pretrpjeli najveći poraz u svojoj istoriji. I NASA. Gori od onog o vanzemaljcima što će sići zajedno sa NASOM među nas “Prizemljene”. Mediji su im podmetnuli naziv za “Higgsov bozon”. Nazvali su ga “Božja čestica”, što je, naravno, razljutilo Boga, jer do Njega se ne može doći – upravo zato što je Nedjeljiv. NJegovo biće nije od čestica, a do naših čestica On lahko stiže. I do svih onih bozonskih.

LHC tuneli, k'o svemirski brodovi, iz svog CERN-a traže “Božju česticu”, izmišljajući “Božije zone”. Einstein ih nije nazivao “Božjim”, nego ih je stavio u jednu od dvije klase podatomskih čestica (manjih od atoma). Jedna od tih čestica je i ova sad, relativno novootkrivena, tzv. “Higgsov bozon”. Znači, oni bi Bogu da pripišu to da je On najmanja od čestica, dosad neuhvaćena, taj “Biggsov bozon”. To novinari kažu: “Znanstvenici love “Božju česticu”. Koga bi oni to da ulove? Boga? Kud se odmeću?! Subhanallah! Pa ima li ikog ko bi pouku primio?

Otkud da ja ovo pišem?! E, pa, reći ću vam. Sve ima svoju pozadinu, pa tako i ovo moje pisanje. Ono se tiče Petera Higgsa, britanskog naučnika. Teoretičara fizike sa sveučilišta “University of Edinburgh”. On vam je 2004-e dobio nagradu izraelske Wolf fondacije za fiziku. Ne ode on po nagradu u Jerusalem. Znate zašto? Nije želio?! Čuj, neće nagrade. Znajte da ima i takvih. Evo primjera. U Peteru Higgsu. Čovjek odbio u znak protesta protiv izraelskog postupanja prema palestincima. Odbio da primi; i priznanje, i nagradu. Ne znam jesu li mu “priznanje” poslali, ili su se naljutili, pa mu “vrijednost” bacili. Dakle, onaj što stoji iza najpopularnijeg bozona u svijetu je pravedna osoba. Političar čiste savjesti. Allah mu se smilovao.

Još nešto stoji u pozadini ovog pisanja. Pa evo, da i o tome malo prozborim:
Bozon njegov (Higgsov) i livada njegova “Higgsovo polje”, to hipotetičko polje, kvantno je i u njemu je i najmanja masa. Kao kvantno, to polje je odgovorno za davanje mase pojedinim česticama. Znači, elektroni se šećkaju kroz to polje koje im daje masu. Ko biva, cijeli se svemir sastoji od tog prostora. E sad, da li je ta hipoteza tačna, ostaje da se vidi.

Kako stvari stoje, izgleda da se ova hipoteza zasniva na Spinozinoj (Spinoza, filozof) teoriji o Bogu prema kojoj je “Bog u svemu”, a ne na onoj “Bog Upravlja svime” (što zvuči sasvim prirodno). Prema onom kako sam ja shvatila (sa mojih 60 godina) izgleda mi ovako: temeljna čestica prođe kroz “Higgsovu livadu”, koja joj onda svojim djelovanjem “masu (osnovnu) “dadne”. Prolazeći kroz tu “livadu”, koja joj daje osnovnu masu, ta čestica ostavlja trag za sobom. Taj trag se zove Higgsov bozon. Da stvar bude gora, nije malo što je taj trag sam od sebe upitan, nego on ostaje u izuzetno kratkom vremenu. Zato njega sad naučnici love. Kako već rekoh taj trag je toliko brz u svom gubljenju, da naučnici-fizičari u stvari love od traga trag. Eto, to vam je trenutno najvažniji naučni eksperiment u svijetu. Da pojasnim: Vele (kažu) da je LHC nekakav veliki hadronski sudarač što je u tunelu (meni se čini bolničkom). Taj tunel je napravljen 175 metara ispod francusko-švicarske granice (kod Ženeve). Dugačak je 27 km. Ja ne mislim da je taj tunel ljepši od našeg: Sarajevo – Zenica.

Ja tražila riječ “hadron,” da vidim šta je. Nađoh: “hadroni su subatomske čestice na koje djeluje rezidualna jaka nuklearna sila”. Ne znam ni šta znači “rezidualna”, ali znam, sestro-brate, šta znači “nuklearna jaka”. Trnci me od straha prođoše. Da to oni ne traže bozon da nam s njime dohakaju. Sjetih se i Hirošime, i Nagasaki mi “proleti” kroz glavu, i rat u Bosni i Hercegovini, i Bog jedini zna šta još. I to sve zarad “tolišašnog” Higgsovog bozona. I još da je taj bozon “težina”!? Nije, nego od njenog traga trag. Isto kao kad te neko u srce rani, pa ostane trag na njemu (srcu kao pojmu svemira). On, taj trag, jurnja (od srca pa hop) po tvojoj duši (obadvoje, i duša i srce imaju istu putanju u svemiru) da na njoj ostavi trag. Od svih tragova na toj tvojoj jadnoj duši, što je sa svih strana ranjavaju, hajd’ ti sad ulovi baš taj k'o biva specifičan među tragovima. Ti misliš da je baš on taj koji te koči. “Datije” do njega, da mu očitaš “bukvicu”.
Vanzemaljski život ove moje priče je priča o zakonima prirode kroz fizičko proganjanje bozona. Alat za to je LHC (sudarač -kao najveći ubrzivač čestica). Taj ubrzivač (akcelerator) treba da okrene pozitivne (protone) jedne protiv drugih – nabijanjem temperature, čitaj: nabijanjem energije (čitaj:negativne) po čestici (čitaj: čovjeku). Sad LHC-ov CERN testira ono što fizičari rekoše o elementarnoj čestici (čitaj čovjeku kao jedinci), a i ja sam jedna od njih (od ljudi).
“Ganja” se “zraku”. Više puta je ta “zraka” protona (pozitivna) proletjela kroz glavni prsten čestice (čitaj:duše), ali zbog kvara -gluon plazme (čitaj:zbog krivog ugla gledanja), nestade zrake. Poslije zastoja, razloge mu evo upravo kazah, hoće naučnici da vide ko je kriv za lomljenje simetrije – pa se čitav život slabo vidi. Kad ti svjetski naučnici (a ima ih iz preko 100 država i njihovih preko 100 instituta. “Pofajn” ih ima: 10 000 naučnika i inženjera) otkriju razlog “zavrnute” simetrije, oni će u lov na supersimetriju. Ja znam koja je to simetrija. Znala sam i dosad: Sve ima svog superpartnera u zakonu prirode. Allahov zakon prirode ogleda se u stvaranju od svačega po par. I ptice šire KRILA, s jednim teško ide.

Naučnicima za ovaj posao trebaju jaki magneti. Pričam o lovu na bizone, pardon bozone.
“Iskupite” sve magnete, trebaju nam u tu svrhu. Više magneta, više olova, poruka je naučna.

Mene interesuje ALICE detektor: fizika teških IONA. Ja bih umjesto olova, koje naučnici sad u tunelu (u LHC) u svom CERN-u koriste, uzela kalaj. Predlažem im da na LHC-u sudare lakše: umjesto s teškim ionima OLOVA, nek’ sudare s ionima KALAJA onu energiju iz centra mase. Znate zašto? Zato što se traga za mehanizmom koji je odgovoran za lomljenje simetrije u elektroslabom području. Otkud kalaj?! Odgovor je skroz logičan: Problem je elektroslabo područje Univerzuma. Na slabo se ne bi trebalo ići jakim. Kalaj, umjesto olova, je perfaktan iz više razloga:

Radi se o svjetlosti i njenom prelamanju. Čuli smo o bijeloj svjetlosti i njenoj mogućnosti prelamamanja u spektar boja: Na um mi pala i alhemija, i jupiter, i bijelo svjetlo, i bijelo olovo (kalaj). A kalaj (Sn) se dobija elektrolizom. Uz to, srebrnast je, savitljiv i ne oksidira lahko na vazduhu. Pa i bronza mu je u “srodstvu”. Ono što mene intrigira u vezi s kalajem jesu njegova oksidativna stanja (dva moguća: +2 i nešto stabilniji +4, a to su brojevi s kojima se ja bavim u svom pručavanju “para” kao fenomena Božijeg stvaranja. Specijalno: 2 kao pojam prve dimenzije toga “para”). Izučavam i pojam težnje svega prema stabilnosti (harmoniji), koja joj – ta naklonjenost – određuje uglove. O tome sam vam ranije pisala. I još nešto: kalaj ima najveći broj izotopa od bilo kojeg drugog elementa.

Pošto je masa masovnost onog što je određuje, tako su i obični ljudi valjda oni zbog kojih ovi naučnici i rade. Ova konstatacija mi je poslužila kao argument (potiče iz naroda- narodna poslovica je) za ovo što ću sad iznijeti kao argument dokaza da je kalaj rješenje: “Okolo kalaj (znači nešto dobro u kontekstu), a unutra belaj” (loše). Da li je kalaj slučajnost ove izreke? Da li je slučajnost da su kao pojam para paralelno uz dobro-loše “par”, upotrijebljeni kalaj i belaj kao “par”. Ovdje bi smo onda mogli filozofirati. Za olovo koje koriste u “proganjanju” bozona (čitaj:ljudi) narod ima izreku “Čvrst kao olovo”, a kalaj opisaše u narodu kao dobro u ovoj navedenoj izreci. Sad je stvar izbora: bira li se “čvrsto” ili “dobro” (ispravno). Ono što je čvrsto, može, a i ne mora stajati uspravno (niti mora biti ispravno), dok je ono što je dobro samo po sebi ispravno. To je prirodan slijed kod promjene oblika stanja ovih dviju riječi: olovo i kalaj.
Kao još jedan argument u korist kalaja iznosim i činjenicu da se bakarno posuđe kalaiše da bi se oslobodilo fleka ( a na nebu je fleka hejbet ((mnoštvo). Da bi tako sjajilo našem oku pri pogledu u njega. U to posuđe. Od čega li su fleke na posuđu bakarnom?! A bakar je provodnik struje. Od čega li su fleke u universumu?! U njemu su svi provodnici struje, uključujući i čovjeka.

To su one zvijezde padalice u kur'anu spomenute. A na nebu ih ima mnogo.

Vi mene izvinite, ja imam svoju logiku, onu što je zasnovana na Kur'anskim porukama. Zato ja, kad mislim na mehaniku i njenu fiziku koja se zasniva na prirodnim zakonima, paralelno s tim mislim na čovjeka. Jedan je Božiji Zakon. Kao takav važi za sve: prirodu i sve što je u njoj. To uključuje i nas ljude. Kad se tako razmišlja “Biggsov bozon” se može približiti. Mi smo njega stvarno udaljili od sebe. Red je da ga približimo, da bi smo imali šta udaljavati. To zato da bismo mogli odrediti proporcije. Učiniti “zlatni rez” koji glasi: manji dio (naučnici i vođe uopšte) trebalo bi da se odnosi prema većem (čovječanstvu) kao veći dio prema cjelini, To da rotiramo. Da čovjeka vratimo u prvobitno stanje. Da mu vratimo ulogu. I osobine potrebne za tu ulogu, koje je s vremenom, izgubio. Osobine koje mu je Tvorac svega dodijelio da bi mogao odgovoriti zadacima koji mu se postavljaju kao centralnom stvorenju pojavnog svijeta uopšte.

Imamo li situaciju takvu da omogućava “zlatni rez”? Nemamo. U narodu je situacija ista kao i ona u nauci: problem slomljene simetrije. Naučnici su već skontali da je simetrija slomljena, valja i nama, običnim ljudima to uvidjeti. Kad se to desi (kad ovi naši veliki i mali dijelovi kao pojam “par” skontaju u čemu je “fora”, pa paralelno radeći (opet se važnost “para” nameće) lako ćemo u “paru” do supersimetrije. Bog je sve skladno stvorio. I svemu uzrok odredio. I o posljedici nas obavijestio. Zar to nije priča o “paru”? Uzrok i posljedica kao “par” su bili početak priče o svemu. Big – kao uzrok i Bang – kao posljedica.

Božiji znak je stvaranje Adama I Eve. Pa zatim, sve što je uslijedilo imalo je taj Božiji znak kao pouku o pristupu: pojmovima, stvarima i tokovima stvari. Pogrešan pristup, vodi lošoj posljedici. I ova konstatacija je kroz pojam “para”. Pojam sklada. Pouka nam da je Allah SVE STVORIO u najljepšem skladu i opomena nama ljudima o dužnosti očuvanja tog sklada. Zašto? Zato što je to jedini put sreće. Na obadva svijeta: ovom u kojem živimo sad i onom kojem će nas linija(putanja života) odvesti. To je staza. Staza vječnosti. Istom stazom svi hodimo. Stazom života. A Bog je SVJETLO ŽIVOTA. On i bozon Osvjetljava. On iz tmina na svjetlo Izvodi. I oblike daje. I onom što je Stvorio rok Određuje. Sve što imamo, i na mikro i na makro planu, i mi u tom svemu, je do roka određenog. To nebi smjeli zaboraviti. A ima i ona narodna izreka: “Kakav narod, takve mu i vođe”. To je pojednostavljeni oblik onog “slikarskog” – “ZLATNOG REZA” A bog je u Kur'anu rekao da svaka promjena na bolje, mijenja stanje na bolje, i obratno. Pričam o uzročno-posljedičnoj vezi.

Naučnici Svjetlost Božiju ne mogu ni uhvatiti, ni utrnuti. Oni to, sigurno, ni ne žele. Stvar je u tome što im TA SVJETLOST treba da im pomogne u rješavanju problema Higgsovog bozona, kao i svih ostalih problema. A oni na NJU skroz zaboravili, te JOJ se tako nisu ni obratili. I nek’ se ostave Spinoze. On nije bio “načisto”. Ni s pameti, ni sa filozofijom, te se tako zapetljao sam u svoje klupko kučine. Nek’ se drže Imanuela Kanta i njegovog kvant-humanizma. Kad već neće KUR'ANA. A lakše bi se snašli, u vanzemaljskom životu, (a za ovaj zemaljski, a posebno za onaj pogrebni život im je prijeko potreban) da hoće. Oni hoće okolo. Pa hajd’ nek’ im bude. Oni hoće ono : “okolo bliže”. Ja hoću ono što je preče. Svejedno idemo istom cilju. Taj cilj bi, nas ljude jednom više, TREBAO UJEDINITI.

U tišini hladne noći …

…krenula je suza. I muslimanska. I pravoslavna. i katolička. Krenula je suza BiH. Krenule su suze svakog dobrog čovjeka. Ali, suze ne znaju da govore. Ili ne smiju. Ili su sleđene na licima. Ili su nemoćne, jer su oči obnevidjele boreći se sa tom dugačkom suzom koja se sama na sebe niže. Ja sam svoju vratila nazad u oko, a ona našla put do srca i tamo se ulila. Onakva dugačka, u sebe mi srce pretvorila. Pa nek’ priča. Svaki govor iz srca dolazi. Neka kaže zašto je došla i gdje su joj sestre i braća – oni što su u nekim drugim očima.

I ona sad priča, po nalogu mom: “Nepravda mi je učinjena. Teška. Htjeli su da te ubiju: tebe, duh tvoj – ono jedino od tebe što je vječno. Ko plakao ne bi, a ti meni ne daš više da me imaš. Mene. Suzu na svom licu. A i one tamo oči što mi sestre i braća u njihovim srcima žive, ne daju mi braći i sestrama na svoja lica. Da liju”.

I tako krenu priča moje dugačke suze, duge od kad znam za se. Od kad imam sjećanje. Od onog trena kad mi učiteljica Rada (iako je moja učiteljica bila Emina) gurnula bombonu (i svoj muslimanskoj djeci za svaki slučaj taman kad smo u redu ulazili u učionicu) u usta uz lijepi Ramazan. Ja doduše tad nisam znala da i na djetetu piše da posti – kad posti.

Ta ista Rada mi je bila komšinica u zgradi, godinama kasnije, čak smo i dobre bile. Samo nas je moj bol dijelio, a nikad joj ga nisam spomenula. Ali, bombona je čekala u ustima mojim da bude ispljunuta na velikom odmoru (kad se izlazi napolje). I ispljunuta je na odmoru između časova, tako da sam ja ipak pobijedila. To je ona moja Osnovna škola “Bratstvo-jedinstvo, što se kasnije prosvijetila (nešto prije početka zadnjeg rata) u “Svetog Savu”.

Sjećam se školske drugarice Tehvide, koja je dobro “učila školu”, tadašnje “Bratstvo.jedinstvo”. Voljela je ići u školu, ali joj je otac, svejedno, morao plaćati novčane kazne zbog toga što je prekinula školovanje u 6-om razredu. Zbog nastavnika iz Srbije (koji je tu radio) Petra. Da pojasnim. Pitao je na času biologije: “Ko vjeruje u Boga?” Djevojčica je sva sretna podigla ruku. Iskreno, djetinjski. Uslijedio je takav šamar. Takav da ju je onesvijestio. “Umrli” smo svi od straha. U mom razredu su sva djeca bila iz muslimanskih porodica. Puno nas je vjerovalo u Boga i krilo da ide u mekteb, jer je mekteb često spominjan u negativnom kontekstu u školi, glede odgoja. Zato smo mi drugi ćutali, bili mudriji od Tehvide. Osjetili opasnost. Bili manje iskreni od te djevojčice, da ne kažem neiskreni. Hele nejse. Ona nikad više nije došla u školu, ali su zato njenom ocu kazne što je ispisao dijete iz Osnovne škole, redovno pristizale. Moj babo se ibretio. I Bog zna da ni Tehvidin babo nikad nije saznao što mu glupača kćerka kao mazga tvrdoglavo odbija da ide u školu, jer ni ja to nikad nisam nikom ispričala do sad. O kojem se tu fenomenu radilo, ni dan danas ne znam. Isto kao ni ono sa učiteljicom Radom i bombonama uz ramazan (inače nas nikad niko nije počastio čime u toj našoj školi), kojom smo se više zaklinjali nego majkom svojom. Bar u segmentu života koji se tiče odgojno-vaspitnog dijela. Znaju roditelji koliko smo im usta začepljali: “Ne, ona učiteljica kaže da je to ovako, jedna druga kazala … , pa nastavnici, pa sekretarica, te direktor rekao …” , što nikad nikom nisam ispričala. Poenta priče nije, ipak, to, nego ono da Tehvida nikad nije završila Osnovnu školu. To je bilo prije 48 godina.

Godine 1991-e me jedan događaj podsjetio na djevojčicu Tehvidu. Slučaj moje kćerke u četvrtom razredu Osnovne škole (nemalo zatim nije više ni išla u školu nikako do izlaska iz Bosne, te zadržavanja U Hrvatskoj dok smo tražili način kako dalje – podugo vremena. Dovoljno dugo tamo i ovamo da mi kćerka preskoči pola četvrtog i cijeli peti razred, da bi se u Švedskoj upisala (poslije testiranja znanja) u šesti, sukladno starosnoj dobi. Dolazi mi kćerka kući iz škole “Danilo Borković” i plače, zato što ih direktor tjera da dižu tri prsta. Ćutala sam. I ne samo to – davala sam taj novac što se kupio u školi za Srbe, izbjeglice iz “Preka” ( preko Save, iz Hrvatske) koji su se tu našli prije nego što ih je ko kud potjerao iz “Preka”. Od srca sam ga davala. Brzo uslijedi saziv na opšti roditeljski sastanak. Ramazan je bio, a sastanak zakazan sat- dva pred iftar. Postila ja.

Direktor škole nas dočeka kraj školske kapije. Kad je došao svako ko je mislio doći, on s nama pa u školsku salu za sjednice i SDS (tadašnji, prijeratni) sastanak otpoče. Hoću reći direktorov monolog u službi apelovanja na nas. To je trajalo, i trajalo dok smo mi svi stajali i “tiskali se”. I tri prsta tako, i obaveza dizanja ih u razredu i hodnicima, dođoše na red. I ja sam tada podigla DVA PRSTA i zamolila za riječ. I dobila sam je. I rekla sam: “Ja sam s kompleksom rasla, moje dijete neće. Dizaće tri prsta ako to želi. Ako ne želi – neće”. (Bogami ne znam otkud taj dječiji otpor. Djeca su moja bila zaštićena od svih priča, osim dječijih. Jeste da me je jednom pitala šta je ustaša, kad je dotrčala u stan sva uzrujana i uplakana i plačući ispričala da je Nebojša, oniliki kao i ona, i manji, zove “ustašo”, te “ti ne trebaš da budeš ovdje”, i svašta joj ružno govori. To je bilo i do dvije-tri godine prije rata. Ja uzela svoje dijete za ruku pa iz “Lamele B; u “Lamelu A”. Pozvonim na vrata Nebojšinoj materi, izvinem se što smetam i tako to kroz stid jedva da sam joj štogod i rekla pravdajući joj ipak sina, plašeći se da će ga možda i pucnuti zbog toga. Ja nisam željela to, nego da mi dijete ne bude tužno, a i da mati malo poprati Nebojšino ponašanje napolju, pa da se to više ne ponavlja. To sa “ustašom” i suzama dječijim, suzama moje kćerkice. Žena mi doduše reče da će ona to srediti kad mali Nebojša, kojeg smo obišle ispred mog ulaza u zgradu, uđe u kuću.

“Ti meni miniraš sjednicu”, dreknu direktor škole, brzinom pantera se pokrenu, lati za džep i jurnu prema meni. Uskomeša se svijet i ja čuh povike: “Gospođo, bježite, on kroz hodnike i u zbornici pištolj nosa, bježite. Ja sam shvatila da on s pištoljem samo što nije ispred mene, ali ukopala se u mjestu, nikud ne mrdam. Taman kad je bio na domak mene, moja radna kolegica Vera Mirjanić hitro iskoči i zakloni me od njega, rekavši: “Nije ti ovo ćaćevina”. Narod krenu na svoju ruku prema stepeništu za sprat gdje su učionice u kojima su razredne starješine trebale imati sastanak svako u svom razredu, sa roditeljima. I ja krenu, iako su me ljudi molioli da bježim kući. Valjda Ramazan i želja da pokušam ne biti strašljivko, pa ja sam tu da djeci svojoj hrabrosti pridodam, kad im usfali, a ne da im plačem kako ni za sebe ništa učiniti ne mogu. Zahvalih se ja mojoj Veri i svima što brigu oko mene pokazaše, i u razred kod razredne učiteljice Esme, na roditeljski sastanak. Pa zbog toga sam i došla. Samo što smo sjeli svi, eto ti njega opet. Kako me samo nanjušio u onolikoj rulji. Mora da je brzinski, od vrata do vrata, pa do mene. Još ja se krila, i glavu navijala u pravcu od njega. Džaba sve, stade on tačno ispred mog nosa i poče sa svojom demagogijom opet. Niko da me u zaštitu uzme, moja Vera otišla za svoje dijete u neku od susjednih učionica, a one iz “preka”, još i one navalile da me kude i mom bezobrazluku da se čude. Okrenuh se da ih pogledam, kad … shvatih da su im frizure od frizerkine haube jedva uspjele da se rashlade, i huja me spopade. Usitni mi se duša, jer krenu misao o kupljenju novca za njihovu djecu. Postidjeh se svojih misli. Još u mubarek mjesecu, te se ja brzo pokaja Gospodaru zbog tih misli (On zna bolje od mene sve stvari, moje nije da sudim njima). Znam da ni njihovo nije da sude meni, ali neka one o tome misle. S tim mislima u mozgu, a u ušima odzvanja paljba što one osipaju i dalje po meni. Tad taj direktor škole, ispred mog nosa što stoji, ublaži ton (baš ono ko da empatija provri u njemu, ko da osjeti i da sam postila i da još uvijek dva sahata iza iftarskog vremena postim, i da ne mogu više ni straha u srcu od pištolja, ni maltretiranja duše od njega i od ovih iz “preka” žena podnositi, te pođe lijepo sa mnom pokušavajući da mi pogled uhvati, ono da me polahko ubijedi, finim – manipulatorskim tonom, u to da sad trebamo kupiti pare za stranku, udarajući se ljepotom ove nove škole, isto kao da je njegova stranka – što je od juče, ovu školu napravila. Tad sam pukla i dreknula: “Ne obraćajte se meni”. Tad je i on napustio razred. I one žene odmah “splahnule”. Esma začas riješila sa roditeljskim sastankom, i mi smo otišli svako svojoj kući. A ja sve dok me iz stana ne izbaciše, nikad mirna više nisam bila od straha. Stan mi tačno nasuprot škole, samo školsko igralište me dijelilo od direktora vajnog. Da je dobar nišandžija otud bi me na balkonu mom, na četvrtom spratu, mogao trefiti metkom. Za curicu sam se najviše plašila. Ona je išla u školu svaki dan. Sreća ne dugo iza ovog događaja. To je bilo u vrijeme kad će se uskoro održati referendum za samostalnost BiH. Moje glasačko mjesto je trebalo biti u toj školi, ali nedadoše nam tu, te smo se nekako u nekim starim učionicama zgrade ŠUP-a snašli i uglavili sa onima što glasaju tamo. Sve je to oko referenduma išlo krišom, da nas ni komšije ne vide da kud odlazimo. A sjećate li se plebiscita? Ja se sjećam. Sjećam se i komšije Ahme, vojnog oficira, kad je ono išao na vojni sastanak da se dogovore za koju stranku će svi glasati, pa dogovorili SDP, pa se Ahmo sa snahom posvađao zato što se uzjogunila i za SDA hoće da glasa. A sjećam se i kad je sav skrhan došao i rekao mom babi: Više glasova za SDS nego Srba, valja sad smanjivati broj glasova. Al’ me oni moji nasadiše, a ja “poderao” svoju i kućnu i socijalnu mrežu vjerujući svojima i u dobru i u zlu najiskrenijim, a uz to, i vojnim prijateljima. Džaba što nosa u džamiju ne promolih nikad, i džaba mi što kraj svoje ograde do puta stojim i pogledom ispraćam svoje komšije što idu na džumu.

Ovo ja pišem zbog Vere što pred pištolj poturi svoje lijepo lice da bi zaštitila mene. I zbog moje Gordane koja je otvoreno govorila da je trudom stekla, i da joj ne treba tuđih kuća i imanja, nego da joj sin jedinac živ i zdrav treba.

Pitate se, možda: “Otkud to pa ona zna da oni (Vera, i Gordana, i oni drugi iz te šačice u kojoj su i one) imaju bol?? Pa znam. Zar je teško znati?! Gordana je vozala auto iz tvornice doveženo (novo, i to ne jedno). I mene vozala, prije nego što sam i sama provozala. Radila žena i u drzavnom poslu zajedno sa mnom, a Bogami i na imanju. Pomagalo se jedni drugima. Kako kome bude frka u poslu. I pilići se tovili, i timski perutali, a opet se dama bilo. I to prava, iz trenda koji je bio njen, i kojeg je pratila. Radila i imala žena. Imala i dijelila. Voljela. I od svoga Milenka odjeću novu mome Dženi donosila. I osjećala kad, šta i kako treba biti pri ruci. I nikog se nije plašila kad je gusto bilo. Biciklom mi plin po mraku dovozila, vodila me svojoj kući, pa čak i u inat nekima u komšiluku svom. U onim kokuznim vremenima. Sprovodila me kući i na rampama se s vojnicima svađala kad bi mi tražili propusnicu da pokažem, a ona “lične” iz ruke svoje nije pružala, ali davala do znanja ko je. Mahala s njom, iskorištavala je. Poslala je ona, kasnije, svog sina daleko – pa ga sad željna.

Ovo ja pišem i zbog Rade Mandić. I svih Mandića za koje mi je moj babo rekao da su ljudi – ljudine. Njemu rekao njegov babo isto to. Rada je radila sa mnom. Bila čovjek i radiša i udala se i priključila ljudima ( duša među dušama se našla) i radišama – porodici Mandića. Bilo ih je. U Brestovčini. Tik uz čaršiju. Njihove suze su bile jednako dugačke kao u mog djeda, oca, majke, brata, sestre, Vere i Gordane. I Gordana je porijeklom iz Brestovčine, tik uz moj Liskovac. Mati joj pokojna s našim bulama Pembom i ostalima kahve ispijala i ćaskala. Drage joj bile, a i ona njima. I suze im bile jednako dugačke. Tako je to. Plače onaj ko osjeća. Bol tuđu, i bol svoju. Volim ja ljude što osjećaju bol.

Gordana je u penziji. Otkad je u penziji prodaje taburetiće (koje njen muž pravi) na ulazu u pijacu, ali … od svog truda i čistog srca živi. Nek’ je i suze dugačke. To je Gordana, žena koja mi nije dozvolila da izgubim vjeru u ljude. To je ona ista Gordana koja prkosi zlu. Ona Gordana što me nakon mnogo godina slučajno vidi “pokrivenu”, stegne me jako i odnese moju putnu torbu u prtljažnik autobusa, a ja idem “mašuć’ šaka” za njom. Ispraća me na put za ŠVedsku, tužnu zbog rastanka s roditeljima što su se jedva “skrasili” nazad na svoje, a sad stari obadvoje. Majka teško bolesna. Zbog nje najviše i dolazila. Gledam Gordanino lice kroz staklo, dok autobus lagahno klizi sa staničnog perona. Maše mi. Bez šminke, u trenerci, ni ostarjela mi nije. Lijepa. Ljepša.

Borojevići su gospoda gradska. Jedni gradska, a drugi prigradska. Kažem gospoda. Ljudi. Jedna Borojevićka baš iz grada, iz korijena iz grada, radila je sa mnom. I otac njen radio u istoj nam firmi. Plaho fin i milostiv čovjek. I žena mu duša od žene. Poznajem je, sjedila ženi u kući. Ali i njima se jedan belaj umetnuo među njih. Oženio im kćerku, što je malo prije spomenuh. O njemu, tom doktoru iz Fočanske gudure, sam vam u ranijem pisanju nešto natuknula. Eh, ako nikad nisam bila tračara, sad jesam. Ali, ovo je govor istine, podignuti glas moje suze dugačke.

A moj komšija jedan (iz našeg ulaza B), ispraćao konvoje što su Muslimane u neizvjesnost odnosili, i plakao govoreći: “Odoše nam svi ljudi”. Policija i vojska ga odgonila i šta ja znam. Valjda i oni nisu voljeli rastanke, pa da ih ne gledaju. Doduše ovaj čovjek je posmatrao izdaljeg, nije se htio ili nije smio da se miješa s nama, ali i pogled začuđeno-tužni i govor mu nužni, svi konvojci su registrovali. Žena mu frizerka. Naočita, prefinjena žena, a na sina im i manir mu, divna meni uspomena. Da uljudnost njega prati, naučila njega mati. I u njih suza dugačka.

A moj komšija sa šestog sprata stigao sa tablicom ODŽAK i derao se toliko da se i do susjedne Hrvatske čulo. Možda sam ja tad tamo već bila, ali ovaj vam je citat 100% tačan: “Stara, dođi da vidiš kakvu sam ti ogrlicu donio, ovakvu ni jedna druga pronosati neće”. Ovdje ja citirah onog što nema dugačku suzu. Ovaj ne plače. Ovaj rasplakuje. Ucvjeljuje. Ubija duše.

Dolepršali su neki novi ljudi. Slušala sam i vidjela ženu sa kusavim ušima. Zbog naušnica. I zbog žurbe. Ko će se peglati s vađenjem. Ili čekati da vlasnik izvadi. Iz ušiju svojih. Naušnice zlatne. Pitate se sigurno zašto ja sve ovo pišem. Evo zašto: Srbi koji nemaju veze sa zločinima, nisu zločinci. Ovo što ću sad reći namijenjeno je zočincima da čuju: “Vi se iza dobrih ne možete sakriti, niti podijeliti svoju krivicu s njima. Kao što je niste mogli podijeliti ni s Bošnjacima. Preuzimanja grijeha na sebe nema, a pogotovo nema projiciranja njihovog na druge. Kapak. Dobar je dobar, i uvijek takav. Zato se dobra Srpkinja ne boji sjesti u kafić sa “pobuljenom” muslimankom u po Gradiške i gledati ravno u oči četniku koji se nakokotio i samo što još nije skočio i na nju, i na onu drugu, da im glavu o glavu jednim udarcem smrska – mislim dvije glave: I srpsku, i “balijsku”
Ali neka se i on pripazi zajedničke suze dugačke. U tišini hladne noći … krenula je suza. I muslimanska. I pravoslavna. I katolička. Krenula je suza BiH.

SRBIH SIHR

Uvod: Davno je to počelo. Od ključa. Od priče (koju sam nebrojeno puta čula sopstvenim ušima) da je ključ štetan po prosperitet BiH, jer muslimani nisu dorasli da “uskoče brojčano u “BiH pamet”. A dalje se nije moglo bez ključa, jer čak ni potčinjeni, i u tome poslušni musliman nije imao više snage da podnosi kompleks niže vrijednosti. On nije smio biti to što jeste (da ga se ne bi proglasilo antidržavnim elementom (kao mog profesora matematike Dževdeta Kozarčanina, koji je u mojoj gimnaziji “Enver Šiljak” bio omiljen među nama učenicima i poznat po tome kako se može, nesebično i bez dobijanja bilo kakve nadoknade, u svoje slobodno vrijeme pomagati učenicima. Nije nas dijelio, nego nas je sviju volio. Svako od mojih školskih drugova koji je iskren, reći će o njemu ljepše nego što ja sad govorim. Reći će i o nastavi, i o pripremanju učenika za popravne ispite i kod drugih profesora. Voljeli ga svi učenici: i Srbi, i Hrvati i Bošnjaci. Ali vlast ga nije voljela, jer se zalagao za slobodu vjere, koja kao takva nikome ne šteti. Ležao i u zatvoru, pa se na posao opet vratio, pa im opet palo na pamet da ga muče, pa nisu znali kojim povodom, te ga na kraju kao posljednju hulju otjeraše u nekakvu prijevremenu penziju. Ali, duh mu nisu ubili – ostao je svoj. Umro u izbjeglištvu u Danskoj, ne dugo nakon progonstva. Grijeh mu je bio što je vjerovao u moguću jednakost svih naroda u BiH, pa čak i onih koji su vjernici. Neki drugi ljudi su, u isto vrijeme (dok je on bio proganjan zbog borbe za jednakost svih građana BiH), odriješenog jezika i sa zagarantovanim pravom da budu to što jesu, sigurnim korakom krčili sebi put. Prostor u kojem je jedan narod imao prevlast nad ostalim narodima SFRJ-a, je načeo tu državu. Prostor i vrijeme koji će biti svjedoci protiv nas: onih što su potčinjavali i onih što su sebi dozvolili da ih se potčinjava. To je bilo nepravedno, i zato je to moralo “otići”. Davno je to počelo i zaogrnulo se plaštom ključa, pokušavajući zaustaviti proces djelovanja progresivnih snaga. Davno je to počelo. Od onog po ključu, što je načelo Jugoslaviju. Taj proces: po ključu, se nekom nije sviđao, jer ima ljudi koji misle da je u životu važan interes jednih u relaciji među ljudima, dok su drugi narod koje je Bog stvorio da budu ili robovi, ili nazadni; u krajnjoj liniji – ti drugi ne smiju imati svoje mišljenje, nego su tu da budu podrška prvima u njihovom i mišljenju, i djelovanju, ali ne i u uživanju u dobrim rezultatima djelovanja: oni su tu da im se pripiše odgovornost za loše rezultate djelovanja. Ako ne biva tako red je da ih se pobije, protjera ili proglasi teroristima da bi se onemogućila mogućnost njihova reagovanja na nepravdu i ugušilo njihovo pravo na idejnu misao i slobode po svim pitanjima. Ekonomsko i vjersko su presudna pitanja, jer su od esencijalne važnosti.

Ja sam iz Bosanske Gradiške, pa znam. Znam da nisam mogla biti pismena. Pokušala sam, nije da nisam. Jednom sam čak čitala svoje pjesme na “Radio Gradišci”, već tad su bili izbacili prefiks iz imena grada. Bila gost na radiju. E, pa da podijelim svoje iskustvo sa vama: zbog tog gostovanja sam prestala pisati uopšte.

Fino me primio čovjek na radiju, ja svoje izrecitovala, te moj stvaralački rad bi nagrađen pjesmom na radiju. To je bila kruna mog gostovanja, završni čin radio-emisije: “Odakle si sejo, djevojano mlada, iz Srbije brale, iz Kruševca grada … ” A davno je to bilo. Godina i godina prije rata. Statistike radi, reći ću da su muslimani bili nadmoćno većinsko stanovništvo u čaršiji. Sa novoizgrađenim stanovima dobili smo nove Gradišćance (nove čaršijske ljude, što bi u principu trebalo da je pohvalno) koji su bili dijasporci isto kao i ja sad. Od petka popodne do nedjelje naveče, ti Gradišćanci su bili kod kuće, ne u dijaspori (što je, takođe, u principu pohvalno i rekreativno. Pričam o rekreaciji, ne o degradiranju kreativnosti, mada se ispostavilo da to kreativnost nije donijelo). Ali, ne bih o tome. Rekoh, shvatila sam da nisam iz Srbije (iz Kruševca), samim tim i da sam zalutala na taj “radio”, isto kao što mi je sin zalutao (godina kasnije, uoči raspada Jugoslavije, a i to mojom krivicom), dakle, nešto malo prije rata, osvojivši nagradu za najbolji hvalospjev JNA (kao učenik Osnovne škole – čak su i drugi učenici čitali neke od njegovih radova, da bude više pojedinačnih nastupa). Isti predsjednik opštine, Ivaštanin, što mi je sinu dodijelio nagradu (i mene pokušao šarmirati u svom kabinetu) je zajedno sa mojim komšijama iz zgrade (lamela B), dr Potkonjakom i dr Dunjićem (koji je živio grofovski od privatnih posjeta bošnjačkim nanama koje su se zaklinjale s njim) je moju porodicu istjerao puškom (čitaj: bio nalogodavac po idejnom planu)). Na koncu se protjeralo iz Bosanske Gradiške svakog Muslimana koji je imao mogućnost da nekako dođe do para i poplaća masu dadžbina oko odlaska. Onaj procenat muslimana koji je ostao (čitaj: preostao), indoktrinirao se na neki način (moj rođak je dobio ime Miroslav, bio u srpskoj vojsci) samim tim što su ti ljudi ostali u mjestu zbivanja radnje. Indoktrinacija kao odbrambeni mehanizam. Za preživljavanje. Da ne bi nastradali. Pričam o ljudima koji su navikli na strah. I o vremenu neposredno pred rat i samom početku rata u BiH. Slikovitosti radi, pročitaj ovo što ću sad napisati: radni kolega mog muža (mog Ismeta rahmetli – koji je već dobio otkaz sa posla) dođe sa vojnicima i nahrupi mi u stan u kojem sam sama sa djetetom. Ljudi koje poznaješ i smatrao si ljudima dođu da demonstriraju silu i moć, iživljavaju se drekom: “U roku od 15 minuta da ste napustili stan!”, dok curica od 10 godina zuri u tu cijev uperenu u njenu mamu. Nisam ja bila govno ni tad, kao što nisam ni sad, rekla sam mu: “Skloni tu svoju pušku ( mada nije samo njegova, svi smo se mi odricali pozamašno velike sume novca plaćajući iznos doprinosa za tu našu JNA), ne bojim se ja tvoje puške, čitav život sam živjela kao čovjek i kao čovjek ću izaći iz svog stana”.

I izašla sam. Ali ne uz njegovu, i pratnju vojske. Isposlovala sam rok od deset sati, zato što sam zbunila i šokirala agresora (stanova) neočekivanom hrabrošću. O pretresima koje je moja familija imala nemam snage pisati. Opet slikovitosti radi, reći ću samo: dva u dva dana. U Bosanskoj Gradišci je rat počeo onog dana kad se “dogodio narod” u Vukovaru.

Šta je bilo sa muslimanima u Bosanskoj Gradišci što su poklani na pijaci, i u svojim kućama (na Vidovdan), dosta je što Bog zna i za to i za one paravojne jedinice što su tukle do smrti. Da nije bilo Božije Volje i klanja jagnjadi, u tajnosti (da bi se pretučene ljude umotalo u tople jagnjeće kožice) i pod prijetnjom smrti idenja i traženja svojih, pod udarcima odvedenih članova porodice, ili komšija – onesviješćeni polumrtvi, izgaženi čizmama i izubijani ljudi, ne bi bili među živima. Nekima se nije moglo ni pomoći. Izdahnuli su. Zna to pogan što je poganluk činila. I ona pogan što je detaljisala, pa intelektualce iz prigradskih sela, sela Liskovca i drugih okolnih sela, odvela i pobila u kukuruzima na državnom poljoprivrednom dobru. Makar da su nam rekli gdje su nam rođaci i da su mrtvi, pa da grč u mozgu i srcu malo popusti. A i da se ne izlažemo još većoj opasnosti tražeći ih. Kasnije su oni negdje bačeni. Pa odatle, opet negdje drugdje, bačeni. Sava mnoge tajne zna. Plutalo je njome, a i izbacivala je po koje tijelo i na obalu. S ispaljivanjem prvog hica u Borovom selu, hoću reći od Vukovarske tragedije, mi muslimani smo krivi. Niko mi nije objasnio u čemu je krivica moja, ali muke nas muslimana Bosanske Krajine su počele 25.08.1991. Ja sam rekonstruisala događaje iz moje uže okoline vezane za radno mjesto moje (u “Potkozarju”) i moga muža (u “Plantažama”) i odgovorno tvrdim da sam ja par godina pred rat samo spavala: Ili to, ili nisam htjela da vidim što je trebalo da vidim. Mada sam se plaho čudila što se tih godina toliko puno čitao i preporučivao, kod mene na poslu, Draškovićev “Nož”. Da se sve vraća i plaća skontala sam, ne tako davno, i kad se Kosovo odvojilo od Srbije. Nije bila tajna ni za koga da se policija iz moje Bosanske Gradiške godinama prije rata slala na Kosovo da bije Albance. Ima i izreka iz tog vremena: “Gdje ti je muž (milicioner)? Na službenom putovanju. Otišao da bije Albance”. A kako bi Albanci i bili zadovoljni kad su im predodređena bila radna mjesta: slastičara i pekara, pa hajd’ trbuhom za kruhom. Koliko je to Albanaca bilo zaposleno u društvenom sektoru bivše SFRJ?! A znamo da se u ta vremena jedino društveni sektor (državni posao) smatrao ozbiljnim (čitaj: prezentativnim) poslom. Ostalo su bili sluganski poslovi. Ja se ovdje ne bavim zlatarama, jer zlatare su otvarali ljudi koji su se s početnim kapitalom rodili. Nemojte mi samo reći da su Albanci bili glup narod, pa s toga i neškolovan, te da im zato nema nego biti pekar ili slastičar. Zvuči paradoksalno, ali to je u svijetu uvriježeno mišljenje o svim narodima koji su na neki način porobljeni. Ja sad pitam šta je to što nas čini glupim?!

Ali ja pričam o zlotvorima u BiH. Za istinu o njihovom djelovanju suvišno je potkrjepljivanje papirnim dokumentima, u smislu citiranja dijelova iz neke knjige u službi argumenta.
Nju su potkrijepila mrtva (nažalost) i živa tijela (ljudi što su tijelom i dušom ranjeni, a ipak preživjeli, i što s već ispruženom rukom (pomirenja) godinama čekaju prave riječi koje bi vodile pomirenju, a bivaju uvijek i iznova izloženi poniženju). Oni što zlo prouzrokuju su pogan. I Gamad! Prokleo ih Allah! Oni koji su prokleteni, znaju da su prokleteni, jer da ne znaju – ostavili bi se prokletstva. A ja nikad nikog nisam mrzila, niti ću mrziti. Ali istina se mora progovoriti zbog pravde. Prvenstveno radi toga što pravda suzbija pogrešan put novih pokoljenja, da ne bi zločionac nasljeđivao zločinca (zbog laži o stanju stvari vezano za rat). Ljepše je da ti nasljednici budu ljudi. Ja kad spomenem riječ čovjek, nekako neposredno poslije toga često se sjetim Bogića Bogičevića koji je sigurno pred Bogom (koji je Pravedan i jednakim aršinom mjeri svim ljudima) jedan od najboljih Srba i nosioca srpstva. Čovjek koji je imao i ima uvijek isti stav dostojan čovjeka, i zato toliko propatio i on i njegova porodica. Zbog njegove pravednosti. Riječi pravednika su dova (molba Bogu) za spas svih ljudi. I ja tako dovim. Dabogda mi svi tako dovili. Dabogda mi shvatili da štiteći pravo drugog, štitimo i svoje pravo. Da čineći dobro drugom, činimo više dobra sebi. Dabogda mi shvatili ko smo mi – ljudi na ovoj Planeti Zemlji. Dabogda mi shvatili da je Mudrost Božija i u tome što ona – ta Planeta Zemlja, još uvijek nije: izvratila sebe, pa izbacila sadržaj iz sebe, kao i u tome što još nije zbacila sa sebe sve; a nije se ni uplašila, pa zabunila, pa zastala u kretanju svom. Dabogda nepravednici shvatili da su se u nemoguć projekat upustili: objavili su rat Bogu. A ko ratuje protiv Boga, vidjeće se uskoro (vrijeme je relativan pojam) šta će s njim biti. Onaj ko prvi ispali hitac, snosi odgovornost za rat. Onaj koji prvi posije mržnju, snosi odgovornost za tragedije koje neminovno slijede, onaj koji zaustavi zlo je spasitelj čovječanstva, jer zlo pretendira da se “u njega gleda”. A to je da zagospodari Zemljom. Razumom obdareni ljudi znaju da se to neće dogoditi, jer ljudi nisu stvarali svijet, nego su ga otkrivali. Tako ga ne mogu ni uništiti, time što će trovati ideologijama koje su u službi zla. Ima Onaj koji je ravnotežu na nebu i na zemlji uspostavio, On je i održava i istinom laž suzbija. Nije “džaba” ona narodna izreka: “Ko laže, taj krade. Ko krade, taj ubija”. Lagati se ne smije. Prikrivanje istine je gore od laganja. Svako to sebi slikovito može dočarati, ali, i u pojavnom svijetu dokazati. Ovo je bio samo uvod u priču o bivšoj Socijalističkoj Republici BiH i napravljenom joj sihru oko ključa njenog. A dva su joj sihra podbačena. Onaj prvi, davni, što datira od ustrojstva (aršina) pravde na našim prostorima, od Drugog zasjedanja AVNOJ-a u Jajcu (pisala sam vam ranije o tome) je skinut sa nas ovim posljednjim ratom. Ko ga je na nas Bošnjake stavio, nesvjesno ga je pravljenjem novog sihra nama, sa nas vrlo poletno skinuo. Ovaj novi sihr, na nama što je, možemo sami skinuti, jer nas ovaj put nisu sproveli kroz mrak (nisu ugasili svjetlo), nego su nas čak i uputili u samu vrstu sihra.

Razrada: Dodik je iskren. On je meni bolji od Ivanića. I Kusturica je bolji od Ivanića. Ivanić je opasan. A ova dvojica su nemilosrdna i sirova. Ivanić i Aleksandar Vučić su meni isti. Ne vjerujem im ništa, jer su prgavi. Oprostite što ja stranog državnika lijepim ovdje, ali on meni godinama rane zadaje, isto kao oni prije njega što su obnašali tu funkciju u susjednoj nam zemlji. Prekrile su moje bošnjačko tijelo te rane od njih nanesene.

Ne vjerujem ja ni onom Ivanu Pernaru. Ima on osjećaj za pravdu (koliko izgrađen ne znam), i pametan je, i dovoljno lud da se uspjeti nametnuti zna, i brbljati on zna, ali ja njemu ne vjerujem. Zašto?! Zato što on ne zna tumačiti snove, a to je vrlo, vrlo opasno. Oprostite što i u drugu susjednu državu guram nos, ali šta ću kad su se nosevi tih država proširili u mojoj državi, pa ja nemam kud s cijelim mojim nosem, te mi nozdrve nemaju gdje da se naštimaju osim na graničnim prelazima sa susjednim državama. Izvinjavam se što posjedujem čulo mirisa.

Kako god, Dodikova mržnja zove na pokret. I to je dobro. Ne može se do vječnosti tapkati u mjestu. Jednom se insan mora i pokrenuti. Il’ nek’ taj insan crkne od jada. Svejedno nebi bila šteta ako takav ponižen crkne. Pošto sam ja stara i puna rana koje mi je srbovanje nanijelo, moram se vratiti ponovo na onaj ranije pomenuti ključ i ulogu tog “po ključu” u vlasti BiH. Ostale mi i od te priče rane, za koje sam mislila da su zarasle, al’ sad drugi dimnjak obezbjeđuje razgorijevanje vatre, iskrice njene su već povrijedile te moje stare rane. Ljudi, mi Bošnjaci uvijek bivamo optuženi za ono što drugi rade, da bi nam se nametnula ideja da ne smijemo imati svoj identitet. Jesam li ja luda, ili nas je neko uvijek gušio?! Pa dokle, ljudi?! Ovako ne može više. To manipulisanje s nama je iscrpilo ideju na kojoj se zasniva. Više ne može i neće biti moguće. Previše je jednostavno. Previše je jednostavno biti kriv samo zato što si musliman. Neki misle da mogu one koji praktikuju vjeru islam nazivati teroristima, pa tako i samu vjeru proglasiti terorističkom. Prostim jezikom rečeno, željeli bi da islama i muslimana nestane. Ta ideja predugo živi i toliko je ostarila da se sva potrošila, a svejedno je i dosad svojim zaživljavanjem na određenim prostorima postizala samo kontra efekat. Tu se krije velika pouka. Zar neki misle da će tako vjeru iz srca ljudskih istisnuti?! K'o biva natjeraće nas da je se odreknemo. K'o biva, da nebi anam’ neko pomislio da sam terorista zato što klanjam i idem u džamiju, moram ćutati i sve podnositi, pa čak ni braniti se ne smijem ako mi se terorizam pripiše. A oni koji su teroristi, nemaju nikakvu potporu u vjeri za svoje djelovanje. I ne samo to: “Ko ubije jednog nevinog čovjeka, kao da je poubijao čitavo čovječanstvo,” odgovor je onima koji bi da ubijaju. I onima koji bi da islam terorističkom vjerom proglase. U islamu nema ekstremizma, islam je jasan u svojoj poruci srednjeg puta. Zato je više dosta sranja. Terorista je bilo među “pripadnicima” svih religija i politika (kako idejnih, tako i vjersko- manipulatorskih, a najčešće u cilju zadovoljavanja interesa (posebno ekonomskih) koji sa vjerom imaju najmanje zajedničkog (upravo zato što ne počivaju na vjerskim osnovama). I da li je svaki čin proglašen terorističkim zaista i bio takve prirode?! Je li dokazano da možda neki od njih ne bi mogao da se klasifikuje kao čin odbrane, u smislu borbe za preživljavanje (opaska je uopštena, nisam mislila samo na islamske teroriste. Za mene su svi teroristi definisani istom temeljnom definicijom)?!

Dosta je više sranja. Niko nikom ne treba da zabranjuje da vjeruje u što hoće. Ne može se, ljudi, ničiji identitet ni mijenjati, ni uništiti djelovanjem izvana, osim što svako od nas može sam svoj identitet mijenjati ili uništiti djelovanjem iznutra. Spoljni uticaji samo mogu doprinijeti učvršćivanju tog našeg unutrašnjeg djelovanja na sebi.

Ne može se ničiji identitet poništiti. On je u insanu, sve dok on diše, pa makar on bio i onaj što je uništen djelovanjem nas samih na nas same. Kad insan prestane disati – taj identitet je ono što će čovjek naći na onom svijetu. Ako je bio “identitet dobra” zna mu se: Raj, edenski vrtovi, džennet, džennetske bašte, zovi kako hoćeš – užitci su tamo. A onaj drugi identitet – neka obrađuje onaj ko se njime bavi.

A pravda je konačni ishod. Razmišljajući o njoj, pa koja bi nam sad “startna” mogla biti za izlazak iz haosa i za početak na putu pravde? Vidite, mi muslimani nismo željeli raspad Jugoslavije. Prosto zato što bolje nismo slutili. Ostati nismo mogli, jer ono što nam se na kraju nudilo nije nam moglo osigurati ni minimum ljudskog dostojanstva.

Da je bio Stipe Mesić, Senad Hadžifejzović i Čedomir Čedo Jovanović “garnitura” koja nam nudi zajedničku “PRIMJER EVROPSKU DRŽAVICU” mi bi u nju “uletili”; hoću reći takva Srbija, BiH i Hrvatska bi mogle činiti Federativnu (ili konfederativnu) Jugoslaviju. Ali te Federativne Jugoslavije ne bi opet bilo, jer Srbi i Hrvati neće ni Mesića, ni Jovanovića, a kamo li Hadžifejzovića.

Ne treba se plaho sekirati. Biće onako kako Bog odredi. Naše je raditi. I zabraniti našim političarima da rade.

Zaključak: I ne mogu ja sad reći da naša trojka nije karizmatična trojka. I kao jedinica, i kao dvojka, i kao trojka je ta naša vlast karizmatična. I ne mogu ja ustvrditi da mi nećete skočiti na glavu zbog toga što ne napadam Izetbegovića. Bog mi je svjedok da je on jedini u “trojci” što gori za svaki pedalj ove zemlje, kao i svaki drugi Bošnjak, prosto zato što ni on, kao ni mi, nema rezervne domovine, iza plota svoje avlije, pa da belaj ne bude ako mu krava pređe iz svog u susjedni pašnjak. Nema ljepše domovine od domovine tvoje i tvojih pradjedova, ni ljepšeg busena od busena rodne grude. To će svi Bosanci i Hercegovci prije ili kasnije shvatiti: i Srbi, i Hrvati. Bošnjaci to već znaju, jer nisu imali nikog da im pozornost prilikom uviđanja te spoznaje odvlači.
Jest'da je teško priznati sebi da si u mnogim ljudima volio ono što nisu posjedovali: LJUDSTVO. Sidrane, trebamo se postidjeti svoje djece, i ja, i ti. Mi smo sijali ljubav, nesebično, a dobili smo (zauzvrat), znaš već šta. Ali, to nas neće spriječiti da je i dalje sijemo, zato što joj slast znamo. Šta koga briga što mi slast osjećamo?! Biće briga kad i sami tu slast osjete (neće moci svi ) i dobiju spoznaju o tome da ima ljudi koji su toliko nesebični da su postiđeni sami pred sobom ako taj doživljaj (slasti) ne mogu prenijeti na drugog. Oni vole druge više nego sebe. Njima je logično da to tako bude, jer znaju da je tih drugih nebrojeno puta više – u odnosu na njega jednog.

Bosančica pismo i “Tarik”

Moj babo je čitao “Tarik” (na bosančici, starobosanskom pismu), a ja “Stazu rječitosti” (jer bosančicu ne znam čitati). Ali, moj sin bosančicu čita. Naučio ga moj rahmetli babo, dok je bio živ.

Moj babo se uvijek zavraćao na čitanje jednog “Tarika” (dobro ulijepljenih korica – sa dobrim selotejp-trakama). On je njemu blaga vrijedan bio. Taj “Tarik” je bio ukoričeni svezak nekakvih isječaka iz novina, nekakva zbirka objavljenih novinskih članaka, ili šta već. Oko toga plaho ne znam, ali znam da je babo mi rahmetli taj “Tarik” naslijedio od svog babe, a ovaj, opet, od svog babe. Tako trojica baba, preko jednog “Tarika”, naučiše mog sina da čita bosančicu. A kurseva bosančice pisma nema, te vrijednost ovog “Tarika” ko ga zna čitati stvarno postade ogromna. To ja onako, suma sumarum, logički zaključih, te o tom zaključku obavijestih svoju djecu. Obadvoje mi se uglas nasmijaše i u horu izdeklamovaše: “Draga majko, ti kasno pališ. Zar ti je trebalo 60 godina da dođeš do tog zaključka?!”

Ja se nimalo ne uvrijedih zbog njihove opaske. Dapače, srce mi se odjednom smiri. Ugledah spoznaju o tome da su oni došli do ove spoznaje prije mene. U ovim mojim godinama svaka nova spoznaja olakšava teret života. Svaka nova spoznaja mi krči put spoznaji da koračam prema smrti, i smiruje me. Smiruje me, jer mi daje spoznaju o tome da sam nešto i odradila kao majka – pružila svojoj djeci uslove za slobodu misli. Bez slobode misli nema spoznaje. A ja vidim da su moja djeca hitrija od mene na putu do spoznaje. Elhamdulillahi. Kako mene može smiriti spoznaja o tome da koračam prema smrti, pitate se možda!? Odgovor je jednostavan: djeca su dovoljno odrasla da mogu pojmiti spoznaju, a ja sam dovoljno stara da mogu otići, ako je vrijeme da odem (preselim na ahiret). Odsustvo straha za djecu (poslije mog odlaska) smiruje i daje nadu da će i njihova djeca imati uslove za slobodu misli.
Pa smiruje me ta spoznaja da koračam prema smrti, kao i spoznaja da starim. Da vrijeme stoji, možda se starilo ne bi. Pa, postoji li neko ko bi volio da vrijeme stoji?! Ne postoji. Odmah ću reći da laže onaj ko kaže da postoji. I obrazložiću svoju tvrdnju: pokret je u vremenu, a vrijeme nije u pokretu, nego samo postoji vrijeme pokreta ( vrijeme dešavanja). Obadvoje kruže u prostoru. A i prostor kruži, jer je njegovo kretanje uslovljeno kretanjem zemlje (kruženjem oko svoje osi). Pošto prostor ne može zaustaviti kruženje zemlje oko njene osi, pošto vrijeme nije statično, nego ono dolazi, prolazi, ističe (izdiše), onda je logično zaključiti da, kad bi vrijeme stalo, tog trenutka u kojem bi mi željeli ostati ne bi ni bilo. Ni nas ne bi bilo. Pa tako ni naših želja. A sadašnje stanje željenja da vrijeme stane je stanje fiktivne (nestvarne) želje. Fiktivno i stvarno nisu jedna istina. A istina je jedna istina. Stvarnost je jasna istina. Fikcija je samo blijedi nagovještaj istine ili zabluda laži. Ona ne može biti više od slutnje. A slutnja nije želja. I ova konstatacija dokazuje da ne postoji niko ko bi volio da vrijeme stane. Hvala Allahu što je tako mudro uredio svijet. Zato je moj babo čitao “Tarik”. Da se čemu pouči. “Tarik” je ostao iza njega u nasljeđe, nebi li se još kogod čemu poučio, čitajući ga. Ali, malo je onih Bosanaca i Hercegovaca koji pouku primaju.

Identitet

Ubrusila ja da odem u naš “Diskont”” (ne tako davno otvoren) u našoj Bosanskoj Gradišci. Kažem ubrusila, jer mi muslimani u tom vremenu “šuškanja o ratu” nismo smjeli da se krećemo. Kontam, moram ja, Ismet nikako ne smije. Uhvatiće ga pa, ili mobilisati (poziv da se javi u Vojni odsjek nisam htjela primiti, a on Ismet, muž mi rahmetli se krio, nije htio ići pucati na rođenu braću što su u centralnoj Bosni; i muž mi otud. Kasnije smo se krili obadvoje), ili prebiti, a djeci otac treba. Doduše, trebam i ja djeci, ali žensko sam, provući ću se nekako, inšaallah, razmišljala sam prije kretanja u tu avanturu da kupim malo: brašna, ulja, soli, šećera i kahve. Moj Ismet rahmetli je tad već bio izbačen s posla, otprilike mjesec dana (tad smo već i iz stana bili izbačeni; noću se krili s nekim komšijama po podrumima bezbjednijih kuća i do zore u parovima igrali table uz fitilj: na smjenu se stražarilo da nas štogod ne iznenadi, dok su djeca povaljana po podrumu k'o klade spavala. Danju su stražarila i djeca, da im ne bude dosadno. Da se sa strahom zabave. Ko djeca, treba im zabava.

Sjećam se jednom da su nam došli (mislim da su se zvali “Crni labudovi”, to su oni što su prebijali i gazili čizmama ljude, zabave radi) na vrata vikendice u koju smo naša tijela i prestravljena srca “pretulili” po izbačaju iz stana. Ubrzo su nas i odatle izbacili, te mi svoja tijela i prestravljena srca i odatle preturismo. Preko “grane”. Moj muž je bio u kući, a ja na kućnom pragu da vidim ko ide, te ga nisam stigla upozoriti na posjetioce – iznenadili me. Narediše da ga zovnem da izađe. Nisu ni pitali je li unutra. Nismo imali ni čestita noža u kući (rekla sam im to, kad su tražili oružje). A i da smo imali, šta bi mogli uraditi s tim jednim čestitim nožem!? Protiv toliko crnogoraca i srbijanaca što iz našeg grada na Savi brane naš grad (s cijevima postavljenim kod tvornice “Prehrana”) od granata iz Hrvatske što pogađaju samo objekte i kuće što su im vlasnici muslimani (tako ode frizerski salon “Almasa” u tiptike, pa Almasa i ne znam ko još sve od “almasa i njihovih muških srodnika”, njihovih i inih, pogidoše od granata, rahmet im duši), između ostalog.

JNA nije raspodijelila oružje prema onom kako smo ga svi građani SFRJ-a plaćali, tako da sam ja skontala da je ta JNA bila SNA, koju smo svi financirali pri kupovini oružja, da bi nas imala čime ubijati. Hele nejse. Izađe ti moj Ismet u šorcu (ljeto bilo, koje godine – ne znam, ali znam da smo “najureni” iz BiH 1992. Kažem u šorcu, htio obući hlače iz kurtoazije, a i da malo noge zaštiti kad ga budu tuhali, ali vremena ne bi za oblačenje). Izađe on:”Dobar dan”; i sjede u stolicu najbližu vratima (bio sto i stolice kod samog ulaza u kuću). Gledaju oni u čudu, ja u još većem: “Gdje će, bolan, sjesti, pa razgovarati treba u stavu “mirno!” Počeše oni ispitivati, a on samo; “Ne znam. Stvarno ne znam. Ne znam ni da sad živi ovdje. Ne pamtim kad sam ga zadnji put vidio”, sve on tako. A oni s vremena na vrijeme ubacuju: “Ma šta ne znaš, majku ti tursku, ma šta ne znaš, … ti materina, … ti majku, dijete, ž… Znaćeš ti, znati”. I odjednom k'o vihor “izletiše” iz naše avlije i nahrupiše na komšijina vrata. Ori se, i trešti.

“Pa čovječe, je si li ti pri sebi? Ti koraknu iz kuće, i sjede k'o po naredbi. Gdje ćeš sjesti?”, čudila se ja mom mužu. “Šuti ženo, od straha mi se noge odsjekle, pa sam se samo bacio u stolicu. Da su mi rekli da ustanem, nema šanse, nego ti moli Boga da Alija nije kod kuće, jer ako ga strpaju u onaj crveni kombi, gotov je. Il’ će ga tamo negdje ubiti, il’ će ga izgaziti i musaku od njega napraviti da mu ni janjeće kožice pomoći neće. Bježimo mi od kuće tetki u Žeravicu, pa ćemo se po voćnjaku kriti (plantaža voća), ili u majdanu (tetak i tetka vadili šodor godinama iz svog majdana i prodavali na veliko, pa ostala ogromna “pećina bez krova”, ali je bilo udubljenja za ugurati se u njih). Sutra, ili u roku od najmanje tri dana, eto njih po mene. Oni prvo dođu pitati za komšijinu kuću, a znaju gdje je (obavještajci rade svoj posao), – tako da bude da mu je komšija smjestio belaj. Bježimo sad u kuću, da ne gledamo kako Aliju pajsaju dok ga sprovode do kombijaa i da se ne predomisle, pa i mene zgrabe. Nisam ja mogao znati da nisu došli po mene, jer ne znam jesu li koga od komšija pitali za mene. Ko kad niko ne smije nosa promoliti napolje da izvidi šta se dešava,”
reče moj Ismet, pa me ugura u kuću, “čas prije”.

Kažem, gladno se, ubrusila izaći iz kuće. Pa do “Diskonta”. Dakle, izađem iz kuće kontajući: “Neće me, valjda, legitimisati baš danas, misliće da sam Srpkinja, jer koja bi sad budala od muslimanke po “Diskontu” šetala. Požurila ja, pokušavajući da budem nevidljiva; učim iz “Jasina” (kur'anska sura) ono što napamet znam. Naletih na patrolu: “Jesi li vidjela šta sumnjivo”, upita me jedan iz patrole. “Nisam”, ja njemu drhtavim glasom. Pa štas’ vid'la? Ja njemu na to: “Vojsku”. “Kakvu vojsku?” “Pa našu vojsku, brate” (a stvarno sam srela vojsku, i zamolila je, klanjajuići joj se do zemlje, da me ne šalje kući po ličnu kartu – koju sam “zaboravila” u tašnicu tutnuti. Pitali me da li sam srela takvog i takvog momka. Kasnije je nekako do mene stigla priča da je taj dan bila racija u kućama oko vodotornja. I u gradu. I u okolini grada. Jedan im njihov pobjegao, odozgo sa vodotornja, dole u muslimanske šume, u tzv. Kovanluke. Vodotoranj je bio osmatračnica. Ne znam kako im je vojnik uspio umaći, a da ne osmotre na njega. Šta je s momkom vojnikom bilo, i jel’ i njega metak “snašao”, dalje ne znam. Ne bih ni ovoliko znala da ne imadoh bližnjih svojih nastanjenih u blizini vodotornja), rekoh već sabranijim glasom.

Nakupila malo stvari, pa na kasu. “Samo da umaknemo odavde”, nelagoda moja i strah će ti meni.

Na kasi puno svijeta. Uvukla ja glavu u ramena i drhtim kao prut, čekajući u redu. Ne dao Bog nikom. Kontam, neće valjda niko od poznatih biti, neće znati da nisam Srpkinja, “Diskont je malo izvan, izvan žiže interesovanja. Jest’ vraga. Iz moje nelagode i straha me prenu glasan ženski, samosvjesni glas: “Ajša, što Čišija ne dođe u firmu da mu damo brašna (odnosi se na mog muža koji je u toj firmi “dobio nogu” prije mjesec dana). Sve se glave prema meni okrenuše. Zapalih se ja brate, ovaj put od stida zbog poniženja (u ovakvim situacijama moj strah se premeće u kuraž) što ona tako MENI ( za koju zna da je od nama – jer zarađuje sama).

Oglasih se i ja glasno: “Hvala, ne treba”, a u sebi dodah: ma gdje će doć’, neće preprhnuti do tamo, a i ko sve ima u krugu firme (znam, još od ranije, još koji mjesec prije muževljeva otkaza – što sve stvari prokaza, što stražu drži, i u njemu – što “strategiju vojnu prži”) – da bi smio i ući u taj “svoj bivši poslodavac” – taman i da preprhne od kuće do njega (“Plantaža” svojih: što im uprava u po” centra grada – gdje se izvodi “vojna parada”).
Hajd'ona, al’ gore mi što svi drugi zure u mene: (slijedi nastavak onog što sam rekla iza “Hvala, ne treba”) “Mi smo čitav život čuvali za ne daj Bože, a to ne daj Bože je došlo. Ne treba nama ništa”. Niko mi, doduše, ne naudi. Ali sam saznala, kasnije, preko jedne Srpkinje (odlične osobe, vjernice) koja nije imala veliko s u imenu, da se pričalo u tim “Plantažama”, da je žena o meni kazala: “Uh, jest’ zaje..na ona Čišijina žena”:

Vi sad sigurno mislite da sam stvarno nafurana i da odbijam da mi se pomogne. Al’ nije to. Poznavala sam ja ljude iz mog okruženja. Čast izuzecima, ali jedni od njih su vam tako dobri prema vama bili – da bi s vama zadnji zalogaj podijelili, ali pod uslovom (javno neizrečenim) da vas ponize. Ili iz razloga da u njima vidite “veće od sebe”. Da u njihovoj veličini vidite svoju “malehnost”. Ovo možda i nije nešto plaho vezano za tu bivšu radnu koleginicu moga rahmetli muža (što mu se “brašno iz usta” otkazom koji mu je firma dala uzelo, pa je sad trebalo da ode u firmu bivšu svoju da mu se to “brašno baci u lice”). To je ono što me boli. To je ona suza što je kapnula u tišini hladne noći. O njoj sam vam već pisala. To je ono što me boli, i neda mrziti ikad ikog. Neda mrziti, jer mržnja je laž, jer sve što se bazira na laži nestaje i nekad prestaje. Ako ne prije, a ono čovjek je ponese sa sobom, svoju laž u grob (ili mezar), te ti nas laž njegova zajedno s njim napušta. Istina o njegovoj laži kad tad izađe na vidjelo. Prostor i vrijeme objasne sve. S vremenom i logikom stvari koje slijede sve biva servirano kao na dlanu. Samo nam se kaže. Laž je kula od karata.

Ja se Bogom jedinim kunem, da nikad nikog mrzila nisam, niti će Bog to, inšaallah, ikad dozvoliti da činim. I ovaj moj govor istine je iz ljubavi prema čovjeku i humanosti, i želje da humanost i ljubav zavladaju svijetom. Da bi se to moglo desiti, moramo svi prvo pogledati istini u oči (jer samo na istinskim osnovama se može graditi nešto trajno), sagledati besmislenost mržnje, priznati to sebi (ne moramo jedni drugima), oprostiti jedni drugima i krenuti u svijet kojeg će označiti ljudi, a ne granice kontinenata, država, ili kao kod nas u BiH, avlija. Ljudi, ljubav nam nije podarena da je čuvamo za sebe, nego da je dijelimo drugima – da bi i mi mogli ušićariti. Da bi je i mi mogli dobiti. Samim tim i osjetiti joj slast. Ovo je poruka ovog mog pisanja.

Pouke radi želim vam još nešto reći. To da mi muslimani iz Bosanske Gradiške nismo pružali nikakav:
organizovani otpor,
niti smo imali sa Srbima spor,
nismo ni pravili koridor;
pitanje naše, ako bi ga bilo, bilo bi: Hoćete li dogovor?!
“Mrzimo vas”, na nepostavljeno pitanje, dobismo odgovor.

Ovim gore napisanim sam vam željela dvije mudrosti kazati.
Prva je:
“Čovjek bez identiteta ni zahrđalog groša jednog ne vrijedi”;
a druga:
“Čovjek koji mrzi nije zdrav (a bolest uništava onog koga je snašla), jer mržnja je otrov koji šejtan ubrizgava u čovjeka da bi uništio mir u njemu. Mir duše i smiraj srca se zasniva na radosti upoznavanja s drugim i drugačijim i beskrajnoj ljubavi prema Bogu kao Tvorcu i ljudima kao Njegovim namjesnicima na Zemlji, u čemu je, i srž života, i korijen zdravlja čovjeka”.