Voljeti znaju samo iskreni. Iskrenosti u prodaji duše, strahu od ljudi, kao i u sebičnosti – nema. Neiskreni (lažima svojim i tuđim zaslijepljeni “ljudi”) su uskogrudni, a uskogrudnosti je i razum (čitaj: mudrost), i sreća (čitaj: duševni mir) i osjećaj stvarnog samopouzdanja zaista, od iskona, nešto nedostupno. Kao argument ovoj tvrdnji dovoljan je samo jedan primjer: u potrazi za gore navedenim uvijek ih lažna sujeta (čitaj: vlastita sićušnost) pati osjećajem nedovoljnosti svega onoga što imaju na raspolaganju, te im izraz stanja (patnje) u kojem se nalaze ne mogu čak ni zamračena stakla skupih automobila sakriti. Moramo se samo naučiti posmatrati, da bismo osjetili bogatstvo iskrenosti. Naravno, ako smo od iskrenih.
Poznavati i spoznavati nije isto, to svi znamo. Čovjek može poznavati znanje (upoznati se s njim – njegovom “materijom”), ali SPOZNATI SUŠTINU stečenog znanja mogu samo iskreni (prema sebi i drugima, podrazumijeva se). Takvi (iskreni) se zakače za “crvenu nit” smisla svega onoga u njima i oko njih i krenu s upoznavanjem.
Upoznavajući sebe i sve što nas okružuje tek dobijamo osnov za razmišljanje. Razmišljanje ne vodi nikakvom rezultatu. Ni premišljanje. Pokretačku snagu za iskreno djelovanje crpimo tek u promišljanju, jer ono kao specijalizirani umni proces iznalazi pravi način za pokretanje akcije čiji cilj biva dobrobit i njemu (tj. nama, jer to je naše promišljanje) i onima oko njega (tj. nas). Zašto onima oko njega? Pa on je već imao objedinjen i mikro- i makroplan već kod razmišljanja, potom premišljanja – te s toga nema kontradiktornosti kod promišljanja, sve je tu u potpunoj harmoniji, jer se već od prve misli drži te svoje “crvene niti” koju prati i koja će ga kad-tad dovesti do suštine stečenog znanja i objasniti mu njegovu istinsku svrsishodnost. Samo takvim pristupom znanju čovjek ima šansu i pružiće mu se da dokuči univerzalnu istinu i zadovolji svoju duhovnu potrebu – koja ionako jeste pokretač svih radnji, pa i esencijalna potreba je definisana ovom istinom: želudac može da kvrči koliko hoće od gladi, ali mi te gladi bivamo svjesni tek kad je mozak registruje, pa nam tu informaciju proslijedi – tek tad mi glad osjetimo. To što neko krade da obezbijedi sebi svoje potrebe, vara, laže, ubija je dokaz da su ti ljudi neiskreni, jer ne prate pomenutu “crvenu nit”, nego svoje nagone. Priznaćete i sami, s psihološkog aspekta posmatrano, da su neiskreni ljudi, dakle, uprkos svom svom upoznavanju sa znanjem, ostali na stupnju nagona, kao životinje. Izvinjavam se životinjama, jer one svoju životnu ulogu ispunjavaju, one volje da je usmjere nemaju. Nego mi žao neiskrenih ljudi, jer oni ne ispunjavaju ono što im je zadano da ispune. O odgovornosti za to ja ne bih, ima ko je NADLEŽAN za to. Smrt je tu iza ćoška svima nama, samo je pitanje kad će iznenada “bahnuti” ispred nas. A svi znamo zbog čega ćemo je”ugledati”.
Neiskreni ljudi nikad ne proniknu u srž (istinu) o stvorenjima i stvorenom, jer za to treba iskrena namjera. To zato što namjera određuje u kom smjeru želi ići. Mi moramo znati odakle krećemo.
Iskrena namjera?! Sama ta riječ nam govori da sadrži iskru koja je potrebna za istinsko djelovanje. Allaha mi, to je istina. Sve ostalo je laž. A laž i ljubav su suprotni pojmovi. Uz laž ide mržnja. A uz ljubav istina… i priča o istinskoj ljubavi. Ljubav je riječ izvedena od riječi iskrenost. Nemojte mi sada reći da ove dvije riječi nemaju isti korijen, jer pogriješićete, isti im je kod: iskra (semantika jezika nema problema s ovom mojom tvrdnjom, a tako mi Gospodara moga Velikoga, ni ISKRENA LJUBAV). S iskrom nemaju problema iskreni ljudi, oni je traže. Ni svjetlost nema problema sa riječju iskra, jer i ona, svjetlost, zna zaiskriti iz mraka. Znači, mi je u mraku vidimo ili okom ili dušom; ona je tad (ta prva iskra) svjetlo koje nam osvjetljava put. Odatle, dakle, kreće naša observacija, a iskra se širi i postaje “dorečena” svjetlost. To naše oko najbolje zna, jer ono je naš prozor u materijalni svijet, a srce prozor u duhovni svijet. Pa šta je onda SVJETLOST?! Svjetlost je IZNAD TOGA (i ovog mog pitanja, i duhovnog i materijalnog svijeta, i svih ranijih odgovora koji su dati po ovom pitanju), jer osvjetljava put: da ne ostanemo ni u jednom mraku: ni u duhovnom, ni u materijalnom pogledu. Svjetlost je, dakle, “CRVENA NIT” – veza između vidljivog i nevidljivog svijeta.
Ajša piše 