Integrium

Integrium nije mržnja. Integrium nije udruženje mrzitelja. Integrium je ideja. Ideja o postavljanju stvari na njihovo mjesto, kao preduslov za napredak. Napredak u svakom pogledu. Zajedno smo jači u dokazivanju istine. Dokazivanju pravde. Ideja INTEGRIUMA je, dakle, uspostavljanje pravde: istinom do napredka, napretkom do ljubavi.

Bez pravilnog razumijevanja pojma “ljubav” ne možemo istinski voljeti. Ljubav bez pravde kao osnovice je lažna ljubav, a lažna ljubav ima tendenciju da se u njoj sagori. Isto kao meso u loncu kad je prejaka temperatura. Može i pregorjeti pa da zaboli, ako nam poređenje bude sunčanje na plaži. A sagorjeti i čovjek i meso mogu, pa da zasmrdi. Zato i postoji pojam “mjera”.

Umjerena temperatura “šporetska”, da meso bude fino. Umjereno izlaganje suncu, i “neprenagljeno” da bi rezultat sunčanja bio lijepo osunčano tijelo, a ne “ispržena riba”, a uz to, i ona pregorjela. Kakav okus u ustima ostavlja?!

Ova priča je imala pravo (vratiti istom mjerom, pa …) biti priča o nacionalizmu. O nacionalizmu kao ideji serviranja otrovnog ručka komšiji, koju smo imali kao primjer nam u ratu posljednjem koji je izrodio GENOCID nad jednim narodom. Broj civilnih žrtava i načina genocidnosti počinioca genocida je neoboriv dokaz da je genocid počinjen. Od strane jednog od tri autohtona naroda Bosne i Hercegovine. Ovo neće biti priča o nacionalizmu. Svrha ovog pisanja nije žigosanje jednog od ta tri naroda, nego podsjećanje na to da ima put koji vodi lažnoj ljubavi. Ovo je priča o putu koji izvodi iz nje. O putu koji vodi iz lažne u istinsku ljubav prema: sebi, naciji, čovjeku i na kraju – čovječanstvu. Dakle, priča o ljubavi koja ne ugrožava. Ljubav koja ugrožava nije ljubav. Ljubav je lijepa. Pojam “ugrožava” ni u kom pogledu nema mjesta u ljubavi. Zato što je narušava. Sve što narušava je prvi korak do uništenja. A pojam “uništenje” u sebi nosi UPOZORENJE da niko, “ama” baš niko (i ništa), pošteđen ostati neće. Živi primjer: iz rata u BiH svi smo izašli oštećeni, jer je ljubav “UGROŽENA”. Da nebi došlo do uništenja, bitno je shvatiti “njegovo” upozorenje i djelovati protiv uništenja. Uništenja ljubavi. Svrha života je ljubav prema: Tvorcu svih nas (i svega ostalog u pojavnom svijetu), sebi, drugima, prirodi, istini, pravdi i putu koji nas do nje treba dovesti.

Kako?! Otprilike ovako (u mom slučaju, pa to želim podijeliti s vama): Priča je iz baze. Baza je moja kuhinja. Ovo dolazi iz nje: Bila sam gladna. Gladna dobre hrane. Da je sama u miru pojedem (tako su sigurno mislili i oni što su genocidu kumovali). Kupim izvanrednog mesa, te ga u kockice lijepo (da se ne udavim), pa malo ulja, “mrvu” maslaca – temperaturu “opasnu” za prženje i meso “ruknem” unutra (da “ratuje” sa malo ulja i mrvom maslaca) u lonac. Zbog namještanja stolica (mogu to biti i druge stolice, npr. državne) u kuhinji na trenutak se odmaknem od šporeta i lonca. Senilna kakva jesam, odmah sam lonac i s uma smetnula. Srećom krpa kuhinjska mi bila u ruci, te ti ja da je na mjesto njeno vratim. Uh, ugledah lonac i ono unutra. Slučajno. Kad ja da provjerim, a ono – ono meso podgorilo dobro, samo što nije prešlo u početnu fazu sagorijevanja. Ulje zbog maslaca već dobilo gadnu boju koja “miriše” na bacanje onog iz lonca u bure za kompost (grijeh je, a i jad nepresušni, ovo porediti sa ljudima u ratu BiH). Smaknem lonac (“rekoh” da probam spasiti) sa vatre, pa šta ću – šta bih – skupo je da se baci, a i gladna ću ostati. Ja ti, Bogami, odlučih da ne bacim. Dodam luk, zatim rendanu mrkvu, nešto kasnije – brašno, potom malo crvene mljevene paprike, malo paradajzsosa (malo i kečapa kradom). Na kraju vrućom, vrelom vodom zalijem. Kad je proključalo, dodam puno graška (koji sam ranije odledila i dok sam ga odleđavala podsjetio me na ljude svojom brojnošću zrna, a sama brzina odleđavanja me u jednom trenutku podsjeti na Bošnjake: “nabrzinu”, “nabrzinu” iz krutog u mlitavo stanje; to ono kad se uzjogunimo, pa začas popustimo). Kad je malo kuhao (taj grašak) u loncu, dodam malo vegete, buljončića od tri vrste (podsjeti me na tri autohtona naroda BiH): i kokošijeg, i onog od povrća, a malo stavim i onog što sam sama, svojim rukama napravila – DA IMAM. Kuhala i na kraju “zaperšunim” i “zabiberim” iz navike. Napomenuću samo da je bilo pokušaja “onog iz lonca” da opet podgori, ali ja sam BRZO REAGOVALA I SPRIJEČILA LONAC DA SE ZAKAČI NA UDICU ONOG IZ LONCA. Tako spasih i ručak i pare (koštalo meso) i još kao posljedicu dobih veću količinu hrane.

Ukus može biti nešto lošiji kad čovjek spašava ručak, a čak i ne mora biti – ako je kuhar vješt i s ljubavlju dovršava kuhanje, dodajući “šporetne” dodatke jelu. ALi, u svakom slučaju, rezultat kuhanja, i dobrog i manje dobrog kuhara, je ukusna hrana za jedenje. Kao dokaz tome navodim svoj drugi primjer koji potvrđuje moj prvi (PREMISU OVOG DRUGOG)
primjer: moj ručak koji je podgorio, ali nije izgorio. Pošto je kuhanje uzelo više vremena nego što bi prženje (da je išlo kako treba), pristigoše u moju kuhinju prvo jedno, pa onda dvoje, pa jedno, zatim još jedno, pa dvoje i na kraju još jedno. A ja sam već bila tu. Tako mi, devetoro nas pojedosmo ukusan ručak. A ja planirala ono meso sama pojesti. Vidite da ni Bog nije dao, zato što sam bila sebična. Samim tim i pohlepna, a to asocira na ugrožavanje prava drugih. Sve ima svoju mjeru, da nikom na globalnom planu nebi zafalilo, ili ne daj Bože bilo viška. Pojavio se bio sindrom zagaranja (mesa u loncu), ali ja sam taj sindrom uklonila kuhačom (miješajući i meso, i grašak, i mirođije).

Dakle, “domaća kuhinja” je bazna jedinica integracije (INTEGRIUMA ili INTEGRALNOG RAČUNA) Bosne i Hercegovine. Ostavimo se svi mi kuhača na daljinski (tuđinski), jer ona starinska, drvena (domaće proizvodnje) kuhača je najstabilnija u ruci. Prirodan je osjećaj, ne vibrila.

Za mene je INTEGRIUM više od UDRUŽENJA: On je za mene POKRET ZDRAVE MISLI. A pokret kao pojam je priča o cilju – a taj je sloboda misli, riječi i djela na putu dobra. Sve ostalo ne smatram integracijom, jer je u službi razjedinjenja, dezintegracije (svega: od ljudskih mozgova do ratova, a pojam “GLOBALIZACIJA” je integralnim zakonom naslućen kao neophodnost djelovanja usmjerenog na opšte dobro – da bi svima moglo biti dobro. Podloga za ovo što kažem mi je: matematički dokazan kao ispravan – pojam “INTEGRAL”. A ja sam samo vođena matematičkim pojmom INTEGRALNE VRIJEDNOSTI.

Zabranjeno je, Bog zabranio, narušavanje harmonije prirode.

Evo me vani. Gledam ovo lišće. Puno ga. Žuti se k'o dukat. Na um mi pade ona priča iz čitanke (mislim da je od 2-og razreda Osnovne škole. U mojoj Osnovnoj “Bratstvo-jedinstvo” morala sam napamet naučiti priču “Suvo lišće”, a dio njen i sad još pamtim od riječi do riječi: “Pjer, Babeta i Žan namjeravaju da skupe suvo lišće, lišće koje je do skora dok je bilo živo bilo puno lova i ptičije pjesme, a sada pokriva zemlju hiljadama svojih malih mrtvih tijela” (podsjeti me na djecu u ratu poubijanu). “Ono će poslužiti kao prostirka za kozu Bjelku i kravu riđušu”. A ja ne znam kud sa ovim lišćem: ni koze, ni krave, a u šumu iza kuće, što ide niz strminu, ne smijem da ga iz tačaka istresem. Znate zašto? U Švedskoj sam. Oni koji su ovdje znaju da nema narušavanja izgleda prirode, mislim sklada. Država Švedska nema problema. Problem narušavanja “hamonije šamca” se riješi kaznom od 1000 maraka, pa izvoli – narušavaj koliko ti džep može podnijeti. “Tamam”. To je dio integracije, i to jedan od ljepših dijelova. Ali, da se razumijemo, ni jedan dio nije loš, jer su ljudi u ovoj državi savjesni, ili bivaju prisiljeni da budu savjesni. Uglavnom nema upotrebe sile. To bih ja čak i ljubavlju nazvala. Ljubav je ljepota, a ljepota je u oku posmatrača. Što bi neko kad šeta gledao u “nakulano” lišće, ili ne dao Bog “nakulano” smrdljivo smeće i flaše. Opet se ja sjetih moje Bosne i Hercegovine. Pitam se jesam li ja to ironična, ili tužna, ili ne dao Bog da ispadne još i da koga mrzim!?

Ja ne mrzim nikoga. Ja sam samo tužna što su se desile stvari koje nikako nisu smjele da se dese. I ljuta sam. Ljuta sam zato što se krivci za to ne kaju. Ali, kajaće se. U to sam 100% sigurna. Samo da im ne bude kasno. Ima BOG i PRAVDA BOŽIJA. Doduše, ja se više čudim nego što sam ljuta. Čudim se tome što ratni zločinci nisu tužni zbog toga što su zlo prouzrokovali i činili. Gledam i slušam Momčila Krajišnika. Da sam ja on ( ne dao Bog), nikad ni iz sobe u sobu u svojoj kući od stida ne bih prešla. Kad se samo sjetim Bijeljine i onog momka što mu gaće skidoše da vide da li je osunećen ( a rat nije bio počeo) i kakvu mu smrt vojna parada kroz Bijeljinu priredi (a da se nama direktan snimak pusti – da vidimo šta čeka i nas), i Biljane Plavšić, i drugih … i onog zadovoljnog izraza lica i iskrivljenih usana što govore da se muslimanima tresu gaće od straha. I onog da će nas muslimana nestati, a svjedoci smo da onog ko to reče odavno nema. A nas, mašaallah, ima. Zbog tuge, koju spoznaja o sebi samom ljudima daje, i dolazi do toga da se ljudi i pokaju za ono loše što su činili. Pa što ne požure da se pokaju?! Pa postanu tužni. Doduše, treba im vrijeme da shvate da je tuga bolja od rastrojenosti: i života, i mozga. Oni ne znaju da u tuzi ima mir. Tuga bi im odnijela nemir i ono još – oni ga znali. A poslije tuge nema drugo nego sreća.

Ja imam istinsku ljubav “prema čovjeku uopšte”. Dakle, ja i dalje volim. Koga?! One koji vole ljubav. Kakvu ljubav?! Jedinu koja postoji – ISTINSKU. Ali ja i prezirem. Koga?! Protivnike ljubavi. Neka im Bog plati za sve pokušaje ugrožavanja ljubavi. Uništiti je ne mogu, iako prema sadašnjem poretku stvari i pojmova izgleda tako. Kako znam da je uništiti ne mogu?! Jednostavno. Jednostavno tako što znam da je ljubav iskonski osjećaj. A taj osjećaj je jedini osjećaj za koji vrijedi živjeti. Vrijeme “leti”, svi treba da se na to podsjetimo.

Istinom do napretka u odnosima među narodima u BiH stići ćemo do ljubavi. Iskonske ljubavi – priznavanja ljudskih vrijednosti, tako što će oni koji su ih gazili snositi posljedice svojih djela. Opametiti se mogu. A i trebali bi. Oni koji pameti imaju znaju šta im je raditi. Integrium nudi ideju vodilju. Bujrum ko hoće.

Komentariši

Upišite vaše podatke ispod ili kliknite na jednu od ikona da se prijavite:

WordPress.com logo

You are commenting using your WordPress.com account. Odjava /  Promijeni )

Google photo

You are commenting using your Google account. Odjava /  Promijeni )

Twitter slika

You are commenting using your Twitter account. Odjava /  Promijeni )

Facebook fotografija

You are commenting using your Facebook account. Odjava /  Promijeni )

Povezivanje na %s