Ispričaću vam jednu priču. Ovako je to bilo: Žena i muž su sretno živjeli. U radosti i ljubavi prolazili su dani. Žena je, doduše, s vremena na vrijeme, bila nezadovoljna. To kasnije, ne sprva braka. Žalila se mužu da malo pažnje i pomoći od njega dobija. Ma učestala, Bogami, postadoše to prava prigovaranja. Svakodnevna. Dozlogrdilo njemu, pa će jednom u po’ frke:
“Tako mi Allaha, ženo moja, ja ne znam šta da radim pa da ti ugodim?! Ja sam muško, ne mogu ja znati šta je u tvojoj, ženskoj, glavi. Ne mogu više, ili reci konkretno šta ti fali, ili da se mi razvedemo. Ma šta ja tu tebi tepam, više bi mi koristi bilo da repam, nego da tebi tepam. Razvodim se od tebe! Tačka! Umukni više (dere se on k'o mahnit)!
Jedni su, saznavši o toj priči, komentarisali ženino jadikovanje mužu, ovako: “razmažena, šta hoće, da je na glavi ili šta ja znam u džepu nosa?! Ma pusti žene”. Drugi su opet mislili: “on je nju, asli, prestao voljeti: osjeća žena. Jaštaradi. Žena je živo osjećanje”. Treći pak rekoše ovako: “E sad, ako ste jedni rekli da je ona razmažena, drugi da je on nju prestao voljeti i još i to da je žena “živo” osjećanje, onda nam ne preostaje ništa drugo nego da zaključimo: žena mu je razmažena – dosadilo čovjeku, ohladio, njeno ga osjećanje baš ono uzbihuzurilo, a i, brate, zvocanje i izigravanje žrtve (ne može on njoj sad specijalni plan, za svaki dan, napraviti, pa da mu se žena nebi osjećala kao skuhana i sama u onom loncu što je u njemu ručak skuhala. Neka sebi sama plan kuje, a ako ne može stići obaviti sve što je planirala nek´ sebi, Bogami, prioritete odredi. Neka smisli kako će. Eh, pa ko će znati strategisati, ako ne ŽENA?!”) Čekajte! Nisam završila priču o zaključku onih trećih: rekoh da su zaključili da je dotična dama razmažena, da je frajera muža damino osjećanje ohladilo, (a sad nastavak onog što su dalje zaključili), te mu ostalo samo sjećanje na minule, sretne (čitaj: prve) dane njihovog braka. K'o izgleda mi ovo malo i poučno, ha, šta vi mislite? Ali priča se ovdje ne završava. Nastavljam je: Sjela žena, pa uzdiše. Ne bi dosta to, pođe ti ona i plakati. Razvi se to, Aman Ja Rabbi, plače žena, pa plače… On mrtav, hladan (misli): “Nek´plače, nije jednom plakala, ženske suze… ma razvešću se. Ne mogu se ja više natezati s njom.” Na kraju će ti on njoj: “Idi, i ponesi što ti je najdraže. Ma nosi što god hoćes!” Žena šuti. Dugo šuti. (On misli: “vidi, da sam ranije umro ne bih ni saznao da mi žena može biti ćutljiva”). Na kraju progovori ona: “Mogu li ići kasno večeras, stid me komšija iznositi stvari iz kuće, svi će odmah znati i početi muzeviriti. Da ja to ipak odradim u gluho doba?!” “Neka tako bude, onda”, reče on. Žena ti večeru spremi, te djeca večeraše, pa “mili moji kud koji”. Kad to što još imadoše za učiniti učiniše i više jednom zaspaše, priđe žena mužu svome, te ga tiho zovnu: “Robe Božiji, halali, ja tebe ne zovnu da jedeš zajedno s djecom. Mislila sam da je bolje, ovaj put, da jedeš sam – da djeca štogod ne primijete. Objasnićemo im kasnije”. Muž se omuradi. “Hvala Allahu, jednostavnije je puno nego što sam mislio da će ispasti”. Vidno raspoložen, odmah ustade i krenu da, u miru i raspoloženju, obavi večernji obrok. Žena trk u kuhinju i u tanjir 2 tablete za spavanje: buč! “Allahu moj, oprosti mi, zatim olakšaj, a ne otežaj, i završi s dobrim. Amin. Pa onaj plan što sam skovala nije, ne daj Gospodaru moj da je, od šejtana. Amin”.
Čovjek u miru pojede iz tog tanjira, te brzo zadrijema i zaspa. Kako se i dogovorila (iz spavaće, preko skajpa) sa svojom braćom, oni u pravo vrijeme dođoše. U gluho doba. Po nju. Naredi ona njima (ubijedi ih da je dobila dozvolu da nosi šta hoće) da iznesu krevet na kome joj je muž k'o zaklan spavao. To bi sve. Kad se on sutradan probudio i ugledao svoju ženu “kraj kreveta kako sjedi i u njega gledi”, prvo što iz njega ispade bi: “Ti još nisi otišla!?” Ona šuti. “Vidi je, šta joj je, opet šuti?! Pa neće se valjda sad predomisliti i zafrkat´ situaciju?!” Još trljajući oči, shvati da se nalazi u punčevoj kući, bilvaktile svoje žene kući. “Otkud ja ovdje?! Šta ja radim ovdje?” (suvišno pitanje, zna da ne radi ništa, zna da je u stanju, mislim… ležanja) “Šta se dešava?”
“Ništa”, žena će na to. “Kako ništa”, “pa ti si trebala sama da dođeš ovdje, i… ostaneš. Gdje su djeca, šta je s njima?” “Sve dobro” (opet ona škrtari s riječima). “Otkud ja ovdje, pitao sam te, nisi mi odgovorila”, ljutito će čovjek iz kreveta svoga u tuđoj kući, sve prašti oko njega (smiješno. He … he …, oprostite – baš mu situacija nezavidna, a on i dalje huju prosipa. Muška tvrdoglavost, šta ćes?!
“E, pa, da ti sad odgovorim: dogovorili smo se, ma nismo se dogovorili, sam si rekao da ponesem što mi je najdraže. Vidiš, ja sam to uradila”. Gleda muž svoju ženu, gleda, pa gleda, nagledat´ je se ne može!!! A oko srca mu toplo. Pravo toplo. Kao nekad, od sjećanja na to, uzdrhta sav. Krenu toplina, krenu od srca venama. Razli se. Razli se onaj divni osjećaj radosti življenja. On svoju ženu, znate već, pa pravac s njom kući. Tako bi. Žena dobi, jednim metkom, dva zeca. Kud sačuva brak, kud dobi obećani mehr – srce muževo. A nije da joj ga već nije bio dao, nego ga ona bila zaturila negdje. A on, k'o muško, zaboravio da joj kaže gdje se ono, srce njegovo, zaturilo i šta radi ono, a znao je. Znao je da spava u njemu. Doduše ni ona nije pitala. Da je pitala, možda nebi ni zaboravio, nebi imao vremena da zaboravi. A i srce nebi dugo spavalo i u snu snove prizivalo. Zanijeli se… Oboje. Hele nejse. Srce čuda stvara – kad se u mehr dobije. I odanost čuda stvara – kad je imaš u ženi.
Oni dokoni što su recenziju ove priče smišljali, nastaviše gdje su stali. Oni prvi rekoše: “Lukavo je žensko”; drugi rekoše: “Slabić, nije ti taj ni za šta”. Treći šute. K'o zaliveni. “Šta je pametnjakovići, hajd`sad, šta ćete sad reći?!” Muk… Istom će ti jedan iz te treće grupe (k'o biva one stručne komisije), on ti uzdahnu, … pa reče: “Ona je njemu odana. Jest´ on sretnik. Eh, da mi je… da me ona moja makar malo v… (zamucao kod slova v), barem vidi (nekako uspi dovršiti misao. Gadna mu izgleda misao bila, prezahtjevna u svom začetku, ali eto, ipak je njegova skromnost uspjela da je na realu spusti. Ovo se tiče samo njegovog slučaja. S vama on nema ništa).
Priči ovoj sad je kraj,
letjela je kao zmaj.
Nek´se smjesti u grudima
svim ženama i ljudima.
Nek´je žena privržena,
takva nije poražena.
Ako ima koga htjeti
nesm´je ljepše poželjeti.
Ako misli većem blude,
desiće se da polude.
A muž neka dobro pazi
ženi dušu da ne gazi;
Nek´joj lijepu pjesmu sroči,
koja sreći pute kroči.
A i ona nek´se pazi
da na minu ne nagazi.
Snovi nisu uvijek isti,
ni poslovi uvijek čisti,
treba znati svoje mjesto,
obezbijedit´ sebi prijesto:
u grudima svoga muža –
da mu miri kao ruža.
Ajša piše 