Volja

Filozofi su se baktali onim. “Mislim, dakle postojim”. Nekako uz to su saznali nešto o volji. Mišljenja sam da sva životna pitanja kako sa laičke tako i sa naučne tačke gledišta treba posmatrati kroz prizmu volje. Nju pitati šta voli: istinu ili laž?! Istina je dobro. Laž je zlo. Samo je istina bitak života. Laž nije, zato što je potrošiva. Kad iscrpi sve alternative biva razotkrivena. Istina, koju je laž prekrila, se ukaže. Dakle, istina, za razliku od laži, nije potrošiva. Nju možeš tajiti, napadati, mrziti, voljeti, ali joj ne možes nauditi. Zato je najbolje, ako smo joj okrenuli leđa, da napravimo ugao od 180 stepeni i suočimo se s njom. Time ćemo odraditi pola posla na našem životnom putu, jer ćemo startati iz ravnog ugla (čitaj: ravna crta, ravan, prav put) u njemu je i središnja tačka životnog kruga. Ako imamo pola kruga nacrtanog (180 stepeni), ne možemo više napraviti grešku kad je u pitanju obim kruga. Ostaje nam samo da uredimo uglove unutar tog kruga, kruga našeg životnog djelovanja. Hoće li oni biti oštri, pravi ili tupi, to je stvar strategije kojom ćemo se koristiti u svom djelo-krugu. Ovo su, naravno, asocijacije…
Ali da se mi vratimo na temu. Rekli smo da je laž potrošiva, a istina nije potrošiva. Rekli smo da je laž zlo, a istina da je dobro. Rekli smo da je istina bitak života zato što je nepotrošiva. Onda možemo zaključiti da je dobro bitak života.
Isto kao što je laž potrošiva, potrošivo je sve materijalno, uključujući i materiju nas ljudi: naša fizička ljepota blijedi – starimo, obolijevamo, bivamo ubijeni – svejedno – na koncu umiremo. U zemlji istruhnemo. Tako naša materija biva potrošena. Isto kao auto, odnosno resursi bilo koje vrste. I poslije nas, istina živi. Živjela je i prije ljudi. Laž je došla postankom svijeta. Kao posljedica volje. Zato ćemo mi za tu volju odgovarati. Za to kud smo je usmjerili. Ka dobru ili zlu. Istini ili laži. Znamo da je istina uvijek postojala. Obrazložiću to time što postoji postojanje. Mora onda postojati i istina o postojanju postojanja. Ona je, dakle, ispred postojanja. Ona svjedoči o koki što je snijela jaje. Zato jaje nikako ne može biti starije od koke. Prvo koka, pa jaje. Neko će, možda, reći: iz jajeta se izleže koka, jaje je starije. Moglo bi se i tako razmišljati da ne znamo da kokina toplotna energija (čitaj:život) treba jajetu (tačnije nasadu jaja na kojima kvočka sjedi, pokriva ih) određeni vremenski period. Koka je neovisna o jajetu, nje ima nosila ona jaja ili ne nosila, sjedila na njima ili ne sjedila, a jajeta bez koke nema. Ovdje ona istina o Božijem stvaranju od svačega po par objašnjava hijerarhiju postanka. I ne samo to. Podstiče na razmišljalje o vrstama kao zasebnim jedinicama koje učestvuju svojim doprinosom, samo njima svojstvenom, u ciklusu života. To samo po sebi zagovara organizaciju u tim jedinicama. Te jedinice (vrste), od kojih je jedna i ljudski rod, sastavljene su od svojih pojedinačnih članova (zasebnih jedinica) koji isto tako moraju izvršiti organizaciju (postrojavanje i prestrojavanje) u sebi samima. Navešću primjer nas ljudi kao jedinica u zbiru. Zbir je rezultat sabiranja brojeva (jedinica broja) i tako veličina svake zasebne jedinice u zbiru utiče na konačan zbir. To da li je volja dobra, ili loša ili nikakva svakako direktno utiče na rezultat sabiranja: da li smo u plusu, ili u minusu, ili na nuli. Neka mi čitalac oprosti, opet asocijacije…

U redu. Ja dakle tvrdim da je ljudska volja razlog postojanja zla na zemlji. Ne vidimo je, ali možemo dokučiti da se ona nalazi na raskrsnici između čovjekovog razuma i njegova srca. Ako znamo da je srce motor koji pokreće krv i da označava ono nešto vidljivo u nama, proizilazi da i volja mora imati svog pokretača. Pošto je ona nevidljiva (vidljive su samo njene posljedice), logično je tražiti nevidljivog pokretača. Nije ga teško otkriti: to je razum.
Ono materijalno u nama je vidljivo,
ali kad umrijet’ će, šta je materija?!
Srce naše je samo operater – u ovom slučaju komad mesa u koji možemo ubrizgati svojom voljom šta u njega stati može.
Duša je ono o čemu vrlo malo znamo.
Otkud duša?! Nečijom voljom je stvorena.
Opet nam se volja ispriječi na putu.
Čija, ovaj put? Koja? Vrhunska Volja.
Možda ti je lakše usvojiti misao da duša ne postoji zato što nisi spreman da priznaš postojanje Vrhunske Volje,
Allaha, Boga, Svevišnjeg, Svemoćnog.
Kako god da Ga zoveš, Njegova su imena najljepša.
Pobuđuju strahopoštovanje.
Ali, ako Njega, Allaha, negiraš
upadaš u ćorsokak iz kojeg ti nema izlaska,
a evo i zašto: moraćes negirati činjenicu da duša egzistira,
a samim tim i tvrditi da dijete u majčinoj utrobi ne oživi,
to jest da ugrušak krvi u materici što raste i razvija se
ne dobija ljudski oblik i naposljetku oživljava.
Tačno na pola puta do susreta sa vanjskim svijetom
u fetus se udahnjuje život?!
Zar to nije duša što se udahne u njega?!
I tumor raste u utrobi, ali nikad ne oživi.
O tome treba razmišljati.
Treba razmišljati i o tome zašto se neko dijete rodi mrtvo,
zamre u utrobi majke izvjesno vrijeme nakon oživljavanja,
zašto nismo besmrtni, zašto moramo umrijeti a ne želimo to,
zašto ne znamo kad ćemo umrijeti?!
Zar nam sve to ne govori da postoji Vrhunska Volja
na koju se ne može uticati?!
Možda ćes reći sudbina, ali šta je sudbina?!
Ko je Taj što sudbinu određuje?!
Sudbina ima svoj uzrok. To što se desi ima ono što mu prethodi.
Jedini mogući zaključak nam se servira kao na dlanu. UZROK SVIH UZROKA MORA BITI I JESTE NEOVISAN O BILO ČEMU. S obzirom da samo ono što je živo može imati volju, dolazimo do činjenice da je TAJ UZROK SVIH UZROKA ŽIV. Da ima volju zaključili smo ranije, jer bez volje nema djelovanja, a očigledno je da djeluje (život i smrt daje, kao i sve ostalo). Kao Apsolutno Neovisan, proizilazi da je ON VRHUNSKA VOLJA (oduvijek i zauvijek, sve drugo što pojmiti možemo je ovisno o nečemu ili nekome). S obzirom da je ON Takav – zdrava logika nam nebi smjela dozvoliti da Njegova svojstva pokušavamo objasniti na način kako objašnjavamo ono što je nastalo (čitaj:stvoreno), jer sve osim NJEGA je nastalo. Znači, Njegova svojstva mora da su, i naravno jesu, apsolutno drugačija.
Ali, nastavimo avanturu koju smo započeli:
Spomenula sam dvije komponente koje definišu insana; materijalna: srce i krv; duhovna: razum i volja.
Rekli smo da je srce motor koji pokreće krv, a rekli smo i to da je razum motor koji pokreće volju.
Materijalna komponenta je vidljiva, dok je duhovna nevidljiva. Materijalno je, dakle, konkretno dok je duhovno abstraktno. Sama spoznaja da obe komponente imaju po dva svoja činioca nam šalje poruku o balansu i njegovoj važnosti. Možda će ovaj lančić što ću ga splesti od riječi otkriti neku tajnu vezanu za dušu: srce – razum – volja – duša. U srcu ponikne misao (zla ili dobra), razum to razmotri (tu misao, ideju, prijedlog, usvoji ili ne usvoji), volja odradi ili ne odradi, a duša?! Duša to sve mora iskusiti (ja haman dođoh do toga da se empirijski može dokazati postojanje duše). Duša, dakle, dočekuje, prihvata gotov proizvod i reflektira na to. Njeno stanje je direktno vezano za taj proces u nama. Duša je ušće. Srce je izvor, razum rijeka, volja tok rijeke, a duša joj je, dakle, ušće. (P.S. Ovo do sad što smo rekli o razumu (sposobnom da razlučuje), nema veze sa znanjem, do znanja još nije došlo. Znanje se stječe iskustvom. Pričam o stečenom znanju, ne o usvojenom a i za njega treba iskustvo ili čitanja, ili slušanja ili posmatranja). Ali pustimo sad znanje, ja bih da jednu malu pjesmicu sročim:

“Srce sije, duša žanje
prikazuje volje stanje.
Razum spava il´ ne spava,
sjetva pos´o otežava.
Meni žao duše sada,
zar zbog srca da nastrada?!
Srce može sebi doći
razum će mu tu pomoći.
Samo treba volja prava
procv´jetat´ iz zaborava;
Tad će srce sijat´ sreću,
napuniti duši vreću”.