Zašto djeca nikad nisu kriva za posljedice svoga djelovanja?! Zašto odrasli snose punu odgovornost prvenstveno za svoje, a potom i za postupke djece?! Ova pitanja su u kontekstu ovog pisanja u službi odgovora, čija se tačnost ni pod kojim uslovima ne može dovesti u pitanje. Naime, iz dosadašnje prakse čovjeka kao namjesnika na zemlji nam je poznato da su u ispravno postavljenim pitanjima odgovori već sadržani. Iz ove istine proizilazi da djeca nikad nisu kriva i da odrasli snose odgovornost i za svoje i za postupke djece. Naravno, oni koji mogu uticati na ponašanje djece pojedinačno: uloga pojedinca je presudna, jer zajednički stavovi se inače formiraju na osnovu pojedinačnih mišljenja. Dakle, sve se u ovom našem životu vrti oko osjećaja za nešto, da bi se kasnije moglo formirati mišljenje. To naše mišljenje možda i smije biti pogrešno, ali nikako ne smije nagaziti na pravo drugog na formiranje ispravnog mišljenja. Tu je kritična tačka koja osigurava mentalno zdravlje. Ovakav pristup stvarima ostavlja prostor izgradnji osnovanog povjerenja, a suzbija trendove predavanja i odavanja bezumlju koje je bilo, jeste i biće uzrok svih zala. U prilog ovoj istini ide i činjenica da “ne nagaziti na pravo drugoga na formiranje ispravnog mišljenja, djeluje stimulativno na putu dobra: ostavlja prostor svima nama da korigujemo svoje mišljenje, koje određuje tokove našeg djelovanja: dakle, dolazi do suprotstavljanja mišljenja, koja crpeći dokaze u primjerima iz stvarnosti jedno drugo ili potvrđuju, ili demantuju. To je komunikacija, pokret, zovi to kako hoćeš, ali to je taj put do kreativnosti.
Odrasli su uzori djeci, ali i kreatori dječijeg ponašanja. Logički se postavlja pitanje gdje je gornja, a gdje donja granica odgovornosti odraslih!? Odgovor mora doći poslije sagledavanja uzroka – jer posljedica je činnjenično stanje. To činjenično stanje, taj učinak je posljedica našeg pristupa uzroku. S toga taj pristup treba i mora biti ispravan da bismo imali normalnu porodicu, a potom užu i širu društvenu zajednicu.
DIJETE NIKAD NIJE KRIVO, jer odrasli usmjeravaju djecu, ona mentalno nisu spremna da prihvate odgovornost za biranje puta svog djelovanja. Djeca su uvijek iskrena, i u sreći i u nesreći. Počne li se dijete ponašati drugačije (suprotno ovoj kosmičkoj istini o mentalnom sklopu djeteta), ono je ili zbunjeno ili uplašeno. Ovo stanje djeteta (čitaj: dječije psihe) je prostom oku vidljivo i alarmira negativnu posljedicu ako se pravovremeno ne reaguje. Šta hoću reći?! Hoću reći da odnos i stav prema djeci mora biti jasan. Sa djecom se lako manipuliše, te zli ljudi mogu iskoristiti dječije povjerenje, zato je prvo što djecu moramo naučiti to da roditelja pitaju o svim nejasnoćama u relaciji s drugim ljudima, i objasniti im da je to nužno za njihov srećan i bezbrižan život. Dijete se mora od malih nogu učiti da ništa novo u svom životu ne prihvata dok se ne posavjetuje s roditeljem oko toga, prosto zato što dijete ne može donijeti sud o ispravnosti onog što mu se nudi. Dakle, razumna doza nepovjerenja ne može biti kočnica u građenju relacije s drugim ljudima. Dapače, ona podstiče dijete da trenira promišljanje koje će ga kasnije usmjeravati ka zauzimanju ispravnih stavova.
U kakvoj god situaciji se dijete našlo ono je uvijek čisto, jer tek u odrasloj dobi (mentalnoj zrelosti) ono može shvatiti uzrok i predvidjeti posljedicu. A dotle, ko će drugi nego roditelj strepiti nad svojim djetetom i štititi ga od onih koji bi ih mogli navesti da urade nešto loše.
Navođenje djeteta na dobro je uvijek svjesno i rezultat je iskrene ljubavi prema djeci, a navođenje na zlo je mržnja prema čistoći i neiskvarenosti djece.
Ovo izlaganje ću zaokružiti porukom Kur'ana Časnog prema kojoj će na DAN KADA BUDEMO TVORCU SVEGA RAČUN POLAGALI, NA DAN SUĐENJA PRAVEDNOG, vrijeme svjedočiti protiv nas ljudi. Ova poruka nam jasno stavlja do znanja da nam je Bog dodijelio ulogu u životu koji vremenski teče. Taj dunjalučki život se ne zaustavlja, ne ponavlja se, nego teče prema smrti. Prostor je zasigurno u vremenu, dok vrijeme “diše” svoje trenutke neovisno od prostora. Dokaz istinosti ovih navoda je postojanje vremena kao dimenzije, kao i postojanje prostora kao dimenzije u kojem se DJELOVANJE dešava. Vrijeme nam dođe, sustavno gledano, kao “poznavaoc integralnog računa univerzuma”, a laički rečeno kao aktivni posmatrač, jer je svjedokom dešavanja. Ali, da se ja vratim protoku vremena. Poruka je, dakle, da se ni jedan trenutak našeg života ne ponavlja i da svoju ulogu koju smo imali u tom prohujalom trenutku ne možemo ponovo odigrati. Puno je trenutaka u našem životu koji su sudbonosni, a najosjetljiviji su oni koji se tiču našeg odnosa prema onima koji su nedorasli životu, a od nas uče o njemu. Zato povedimo bolje računa o tome kako utičemo na njihovu sudbinu, jer za to će se najteže položiti račun pred Bogom, prosto zato što na mlađima svijet ostaje, a psiha dječija je preosjetljiva i svaki nasrtaj na nju je razbija. Pričam o identitetu, jer želim reći: obezbijedimo djeci mogućnost da misle svojom glavom, jer u protivnom im ne preostaje ništa osim da se užasavaju pred nerazumljivim (čitaj: bezumnim). I ne samo to, čuvajmo ih od zla doživljavanja užasa u ovom svijetu u kojem razuzdanost zlog duha sve više hara.
Ni jedno zlo nije samo. Ono je kao nabujala rijeka: ako nema brane bujica uništava sve pred sobom. Zato se Islam (čitaj: vjera; ja kao muslimanka vjeru tumačim kroz islam) bavi uzrokom, a posljedica mu služi kao barometar ispravnosti ponašanja. To je ujedno i odgovor na pitanje zašto je Islam tako strog u svojim moralnim i etičkim odredbama. Dakle, odgovor je: Islam nije strog, nego je izričit (jasan) u svom izlaganju o situacijama koje mogu navesti čovjeka da počini zlo djelo, tj. Islam naređuje uništavanje sjemena zla. A to može biti samo za dobrobit čovjeka.
Pojam “povjerenje” je kompleksan pojam, jer se povjerenje ne nasljeđuje – ono se gradi na istom prncipu na kojem svako drugo dobro djelo počiva: na principu opravdanosti. Znači, trebaju nam dokazi, a za njih je potrebno vrijeme. Šta je to što ja hoću reči ovim?! Hoću reći da niko od nas, ljudi, nema pravo da očekuje povjerenje drugog dok ne pruži dokaze o tome da zaslužuje povjerenje. I uz to, to povjerenje je uvijek na ispitu autentičnosti. Da nije tako, ne bismo poznavali osjećaj gubljenja povjerenja u nekog, ili uopšteno rečeno: u ljude. Ne mislite da sam skrenula sa teme: ja sam željela da kažem koliko su djeca čista, i koliko vjeruju odraslima. To povjerenje trebamo upotrijebiti da im pomognemo da uspostave red u svojim dječijim mozgovima i životima da bi ta naša djeca stekla uslove za ostvarivanje sretne budućnosti. Zloupotrijebiti ga je ZLOČIN.
Ajša piše 